Video

Sebi u njedra – Izbori 2022.

Izbori će pokazati ne samo ima li ljudi u Kantonu Sarajevu koji bi glasali za radikalne prijedloge i planove koje namjeravam sprovesti u Federaciji BiH, već i to ima li uopšte ljudi za koje to sve vrijedi raditi.

Često se pitam u posljednje vrijeme: da li je u našoj zemlji ostala kritična masa ljudi za koju se vrijedi potruditi, sa kojom se vrijedi družiti, u koju vrijedi vjerovati?

Jer vidite, svi smo mi razočarani i svima nam je dosta razočarenja. Ja sam prilično razočaran u ljude kojima mir i sloboda nisu dovoljni da naprave nešto od sebe i svog života, koji traže sebi lidere, hegemone, gospodare, nude im svoje usluge, vjernost i odanost u zamjenu za egzistenciju, ili za privilegije; pogotovo onima koji su se nekoć hrabro borili za slobodu i jednakost svih građanki i građana, a koji se danas utiču režimu i održavaju ga na vlasti.

Razočaran sam ljudima koji nisu sretni jednakošću, koji smatraju pravdom i pravednošću to da neki budu građani drugog reda, koji smatraju da njihov nedužni komšija mora ispaštati u ovom gradu, u ovoj zemlji, u ovom životu za svo zlo koje je zadesilo ovo društvo u posljednjih trideset godina. To je bolesno, složićemo se, ali to je realnost na terenu, bolesno ispolitizirana realnost na kojoj ovaj višedecenijski režim opstaje, ova partijska etnonacional-socijalistička država u nikad dovršenoj tranziciji.

Pitanje je da li se ta bolest uopšte može izliječiti, koliko zapravo ima onih koji uopšte žele da se društvo depolitizira i ozdravi, a koliko ima onih koji će se uvrijediti ako određeno stanje i razmišljanje nazovemo bolesnim i smatramo patologijom.

Javno zdravlje (prije svega mentalno zdravlje) i prevencija bolesti, prehrambene navike, kvalitet hrane, kako uvozne tako i domaće (ne čujemo ništa o brucelozi i antraksu kojim smo opkoljeni), sve to je zapostavljeno jer politika o tome ne vodi računa. Nema dovoljno kapaciteta da se uspostavi kontrola, ali političari ne govore o tome. Imaju prečeg posla. Sve je to “na čekanju”. Meni je zabrinjavajuće koliko stranke i političari malo govore i vode računa o društvu.

Politika nije samo vođenje javnih preduzeća i institucija, politika je unaprijeđenje i izgradnja održivog društva.

A naše društvo je prepušteno raznim uticajima, obično najgorim uticajima iz vana, uticajima o kojima ljudi ne mogu sami odlučivati jer su im nametnuti, jer su prinuđeni prihvatiti ih kao svoju stvarnost, kao novu normalnost. Građani su prepušteni toj stihiji koja niti je zakonski regulisana, niti ih iko edukuje i upozorava na nove zamke i prevare. Djeca i omladina su prepušteni sebi. Posve nezaštićeni. Stari su mete prevaranata koji ciljano zloupotrebljavaju ovakvu klimu totalnog nemara i nehata.

Etika i moral u politici, u vođenju društva, u vladanju sobom je posve zaboravljena tema, a to je glavna tema političke filozofije. Na čemu temeljimo društvo, koji je ugaoni kamen izgradnje društva, koje su to vrijednosti, šta je to najbolje od civilizacije što želimo sačuvati i njegovati – to su pitanja na koja moramo sami odgovoriti i riješiti, a ne čekati da nam odgovore i rješenja nameću drugi, samo da bi ih onda mogli kriviti za neuspjehe, ili im prigovarati.

Politička filozofija je bazirana na etici: šta je to dobra i pravedna vlast. Vlast nije samo političko pitanje, već prije svega etičko, filozofsko pitanje: kako i zašto vladati? To je pitanje koje sebi, nadam se, postavlja svako ko se na demokratskim izborima utrkuje za vlast. To je istovremeno i motiv iza svakog kandidata: kako zamišljamo dobru i pravednu vlast i kako je želimo sprovoditi?

I svi imaju naljepše zamisli, ali kada dođu na vlast – bave se državom kao firmom koju moraju voditi, bave se institucijama, službenicima, uposlenicima, i nemaju mnogo vremena za društvo. Gotovo sav novac, vrijeme i energija su utrošeni unutar glomaznog državnog aparata i vrlo malo toga dolazi do društva, do građana.

Sigurno ste i sami zabrinuti time kuda ovo društvo srlja. Sigurno vam te misli ne ulijevaju mir, već naprotiv: uznemireni ste. Želite vjerovati da neko negdje vodi nekog računa, da ima stvari pod kontrolom. Nema. Niko se ozbiljno ne bavi društvom. No to nije ni cilj demokratije – da neko vlada društvom, da vlada vama, da vi budete vladani, da se stara o vama. Ko god vam to obeća, taj vas obmanjuje. To je najveća zabluda masa i najveća prevara koja dolazi od vlasti – otkako je vlasti i države. Svako misli na sebe. Zato i vi morate misliti na sebe. Morate imati jednaku kontrolu, kontrolu nad onima koji odlučuju, morate učestvovati u odlučivanju, imati svoj glas u parlamentu, imati svoje predstavnike.

Svjestan sam da ne predstavljam većinu, da ne predstavljam široke narodne mase. Postoje ljudi koji se tako predstavljaju. Ja se ne predstavljam tako. Ako mene pitate koga i šta ja predstavljam, mogu vam samo reći da predstavljam najugroženiju manjinu u ovoj našoj zemlji, a to je individua. To sam ja: individua, slobodni građanin. Ja predstavljam povratnike, logoraše, manjine, obespravljene, zlostavljane, prognane i progonjene, diskriminisane individue, naciju “frikova”, sanjara, ako hoćete, koji žele živjeti u miru i slobodi u ovoj našoj zemlji, koji se uzdaju u sopstveni rad i trud, u svoj talent, u svoju kreativnost, inventivnost, u nauku i umjetnost, u obrazovanje i vještinu, u rad, u proizvodnju i koji smatraju da je ovo i njihova zemlja, da je ovo i naša zemlja, nas koji smo “stranci u svom plemenu” kako to pjesnik reče, kojima su otuđili i od kojih su otuđili ovu zemlju u svakom smislu, ne samo u fizičkom, već i u metafizičkom smislu (obzirom da se etnonacionalizam oslanja na svoju metafiziku: biće i identitet naroda i njegove teritorije, duhovi predaka, itd.).

Zato se bavim politikom: zato što ne prihvatam tu njihovu visoko ispolitiziranu metafiziku za zvaničnu interpretaciju svijeta, već zahtijevam svoja ljudska prava i građanske slobode, svoje mjesto pod suncem na ovoj i u ovoj zemlji, svoju slobodu i svoj mir, svoj komad sreće i radosti, a i ono malo duše i ljubavi što je preostalo u ovom nemirnom moru bezdušne mržnje i prijezira koje je poplavilo našu zemlju. Tražim to ostrvo sreće – taj nulti građanski entitet u našoj zemlji – u našem društvu. Tražim tu univerzalnu individuu koja nestaje u toksičnoj močvari partikularizma i kolektivizma.

Svako od nas ponaosob je “ground zero” nad kojim je detonirana etnonacionalistička bomba koja je razorila naše društvo, ali prije svega je razorila naše individualne živote, naše snove, naša uvjerenja, našu slobodu mišljenja. Mi se moramo međusobno povezati i razumijeti: mi odbačeni, otpadnici, odmetnici bolesnog dezintegrisanog društva. Mi se moramo solidarisati. Organizovati. Mi moramo zahtijevati svoje: svoja ustavom zagarantovana prava i slobode, svoje mjesto pod suncem, svoje mjesto u demokratskoj vlasti, u zakonodavnoj vlasti, svoje zakone. Mi ne moramo imati zajednički ideal, ideju vodilju, cilj.

Kažem: ne moramo imati svoj zajednički ideal i boriti se za njega svim političkim sredstvima koja su nam ustavom dozvoljena i garantovana, pismeno, pametno, demokratski, ali moramo imati neke zajedničke principe. Moramo se držati nekih zajedničkih principa. Temeljnih principa ispod kojih odbijamo ići.

Koji su to principi?

Da li ste ikada razmišljali na kakvim se principima temelji vaš ideal, vizija, cilj, san?

Moramo usaglasiti principe, a tek potom politike, no prije svega moramo vidjeti imamo li principe i kakvi su to principi, prije svega moralni principi.

Svi moraliziramo. To je masovna pojava. Ali da li smo ikad razabrali da li to činimo posve arbitrarno, ili temeljimo svoj sud na nekim principima, i ako temeljimo – da li znamo nabrojati koji su ti principi, kako se zovu, ili su oni previše apstraktni za naš prednji režanj te se stoga oslanjamo na naš arbitrarni lični sud bez ikakvog ličnog iskustva, empirije, bez ikakvog osnova, znanja, potpune i tačne informacije, i pod velikim uticajem drugih.

Tek kada započnemo javnu raspravu o moralnim principima – kada počnemo govoriti o principima, kada osvijestimo svoje principe kojih smo očigledno nesvjesni jer forsiramo arbitrarni sud – osvijestićemo sebe, a i svoju političku filozofsku poziciju, postaćemo politički osvješteni i angažovani. Jer politička borba je borba za principe. Razmislite o svojim principima i glasajte u skladu s njima. Glasajte iz principa.

Ko je zavadio ovakve kao što smo mi? Ko nas je vrbovao i okrenuo jedne protiv drugih? Zapravo – ima li nas uopšte? Jesmo li preostali?

Ja ne mislim da sam odlutao. Trubim i ponavljam iste stvari koje sam govorio i prije, koje govorim čitavog svog odraslog života. Vjerovatno sam dosadio i tebi, a i samom sebi, vjerovatno nisam više interesantan, ali to nije zato što nemam ništa novo za reći, već zato što se držim određenih principa.

Ali mnogi su uvjereni da principi zastarjevaju, da su prerasli i prevazišli te principe, da su nadrasli neke elementarne stvari kao što su mir, sloboda, pomirenje, povratak, ljubav, bratstvo i jedinstvo svih naroda svijeta. Prestali su ih smatrati vrijednostima. Ali je zato politikanstvo i palanačka, ultralokalna dnevna politika i mahalanje mnogo zanimljivije nego razmišljanje o tome kakav ćemo svijet ostaviti svojoj djeci, budućim generacijama.

Ja poštujem njihovu slobodu izbora, ali ne poštujem, ne cijenim vrijednosti koje su izabrali, jednako kao što ni oni ne cijene ono što sam ja izabrao za sebe kao sadržaj svojih misli, svoje ličnosti.

I u tome smo jednaki. To je dobro, ta jednakost da jednako kao što oni imaju pravo slobode da promovišu svoje principe, uvjerenja i vrijednosti, svoj ideal, svoj san, viziju, i ja imam isto pravo na svoju slobodu i svoju viziju, jer ovo je i moja, i tvoja, ovo je i naša zemlja, ne samo naša zemlja Bosna i Hercegovina, već i naša Zemlja, sa velikim Z, planeta Zemlja.

Ne vidim ništa čudno u tome da jedan Bosanac i Hercegovac djeluje lokalno, a da razmišlja globalno, kao građanin svijeta. Ne pristajem na to da budem građanin trećeg reda na ovom svijetu samo zato što živim u zemlji Trećeg svijeta, naprotiv: upravo u takvim neuređenim, zarobljenim, disfunkcionalnim, korumpiranim državama – životna sredina je najugroženija, priroda je nezaštićena, a samim tim i društvo, samim tim i svako od nas ponaosob, naša hrana, naša voda, naš zrak, naša zemlja.

Mi se sami ne možemo boriti protiv toga. Samo zajedno, internacionalno, organizovano možemo uzvratiti. Zato je internacionalizam važan u toj borbi. Zato je važno da na našu lokalnu borbu obrate pažnju i međunarodne organizacije, da se povežemo sa ljudima iz čitavog svijeta, da internacionaliziramo problem sa kojim se suočavamo u našoj zemlji, da upozorimo svijet, da čitav svijet zna za našu borbu, našu borbu za život – život u miru, ljubavi, zdravlju i slobodi – da inspirišemo i druge na isto, da nam se pridruže na tom putu, da nismo sami.

Za tako nešto moramo prvo pobijediti i prevazići svoj strah, svoje komplekse i predrasude, svoj cinizam, letargiju, malodušnost, mušičavost, svoj rasizam, nacionalizam, tribalizam. Moramo iščupati taj zli korijen koji nas hrani toksičnim osjećajima i morbidnim mislima i pokrenuti se s mrtve tačke, sa “ground zero”, prestati lizati svoje rane, prestati samosažaljevati se i očekivati sažaljenje, prestati konformisati se, prestati biti pasivni posmatrači i komentatori svoje stvarnosti i uzeti je u svoje ruke, oblikovati je prema sopstvenim principima i uvjerenjima.

Moramo se “ištekati”, “drop out” iz mainstream kulture, iz kulturne hegemonije, probuditi se iz transa, iz duboke kome, kreirati sopstvenu kulturu – kontrakulturu u kojoj se osjećamo “kod kuće”, u kojoj možemo intelektualno preživjeti, opstati, ali i rasti; kulturu u kojoj i iz koje možemo spontano djelovati. Moramo ustanoviti svoj sistem vrijednosti na svojim principima. Moramo imati svoje klubove, svoja mjesta, svoj prostor, svoju teritoriju, svoj “entitet”, u svakom gradu, na selu, u brdima, u planinama. Moramo ispasti iz glavnih tokova i kulturnih ratova i kreirati svoju sopstvenu kulturu, kontrakulturu, svoju oazu, ostrvo mira i slobode, ljubavi, bratstva/sestrinstva i jedinstva svih dobrih i vrijednih duša. Moramo se početi prepoznavati, upoznavati, spoznavati, poštovati, razumijevati.

Svi ljudi koji žive “u svom svijetu”, da bi opstali u tom “svom svijetu”, da bi taj “tvoj svijet” uopšte opstao u ovom svijetu moraju prvo osigurati da svijet opstane – ne samo naše društvo, ili regionalno, već kompletna civilizacija koja sutra može kolabirati, propasti u dosad (ne)viđenom nasilju.

Da li taj kolaps može donijeti i nešto dobro – zavisi od naše odluke, a potom i volje i odlučnosti šta ćemo od ove civilizacije sačuvati i nastaviti njegovati i praktikovati nakon, da li ćemo od nje preuzeti ono najgore ili ono najbolje što je u njoj. Koji sistem vrijednosti će pobijediti: zakon jačeg, divljeg, ratobornijeg ili zakon ljubavi, miroljubivog, pitomog – to je odluka koju mora donijeti svako za sebe, sam sa sobom, u svom srcu, u miru, na miru i slobodno razlučiti i odlučiti, još danas. Moramo je donijeti i za one koji su još mali i mladi da bi je oni donosili. Moramo misliti na njih.

Ako budemo tu odluku donosili u zadnji tren, na brzinu, ishitreno, u nemiru, strahu – to neće biti slobodna odluka. To će biti ucjena, lijepo upakovana prinuda, tj. prisila.

Odlučite se za princip: rata ili mira, mržnje ili ljubavi, straha ili sreće, ropstva ili slobode, nasilja ili nenasilja, sirove snage i ostrašćenosti na jednoj ili uma i mudrosti na drugoj strani, destrukcije ili kreativnosti, mraka ili znanja.

Odlučite se još danas.

Na nama je ta odluka, i na nama je odgovornost. Na ovoj generaciji. U našim rukama nije samo naša sudbina, već i sudbina svih budućih generacija u našoj zemlji i na našoj Zemlji. Birajte mudro. Ne budite impulsivni, ne dajte se izmanipulisati. Odlučite sami, sa sobom, u miru i na miru.

Ne moramo imati nikakav ideal, nikakav cilj, ali evo: imajmo principe, budimo principijelni, pokažimo principijelnost i zrelost.

Video

Povratak

Trend je iseljavanje, odlazak, i zabrinuti smo ko će raditi, nema radne snage, da li ćemo uvoziti radnu snagu, kako ćemo puniti penzijski fond, itd.

No trend je i povratak. Mnogi žele da se vrate, sa svojim penzijama, ušteđevinom, investicijama, i to je nešto o čemu vlast ne razmišlja, ali isto tako to je nešto o čemu vlast ne treba da odlučuje.

O povratku u svoju zemlju, u moju, tvoju, našu zemlju odlučuje samo onaj koji želi da se vrati. On ili ona odlučuju o sebi, svom životu i mi se ne smijemo miješati u tu odluku.

Naše arbitrarno mišljenje i stav o nečijem životu je posve nerelevantno. Mi moramo poštivati prava i lične slobode, privatne odluke povratnika. Mi nismo nadležni ni nadređeni. Ustav i međunarodne povelje, deklaracije i evropska rezolucija su mjerodavni, a ne šta mi mislimo i kako mi interpretiramo.

Ja držim da vlast ne smije odlučivati ili komentarisati ili osluškivati šta njihov narod ili baza misli o povratku i povratnicima, već mora ispunjavati zadaću, obaveze i zakletvu koju je svečano dala kada je preizimala dužnost – a to je da poštuje i štiti ustavom zagarantovana ljudska prava i građanske slobode, a ja bih dodao: prije svega povratnika, jer to je najugroženija i najranjivija populacija.

Ne zanima me kako su političke organizacije koje teroriziraju ovo društvo trideset godina sebi umislile i sebi zamislile našu zemlju. One sanjaju svoje kolektivne snove, a naše košmare.

Mi imamo svoje snove, individualne, životne snove, ali mi imamo ustav i anekse na svojoj strani.

Ako oni nisu za trideset godina provodili – mi ćemo – miriti, vratiti, paziti civile, građanke i građane, ne samo zato što mi to hoćemo, već zato što je to glavna dužnost dužnosnika.

Ovdje se ne radi samo o povratku u gradove, o povratku imovine, ovdje se radi o povratku u zemlju, na zemlju, povratku zemlji, svojoj zemlji, našoj zemlji, prirodi, miru, simboličnom povratku na selo, o ponovnom naseljavanju naše zemlje našim zemljacima. Biblijskih razmjera.

Ovo je Izlazak – izlazak iz mraka, iz sjene, sa margina, iz drugog, trećeg, zadnjeg plana u prvi plan, iz pasivne egzistencije u život, svoj život, iz tamnice i samice na slobodu – svoju slobodu jer ovo je i naša zemlja. Izlazak Iz progonstva i povratak na scenu.

Mi smo dio stvarnosti i mi ćemo oblikovati stvarnost naše zemlje jednakopravno i slobodno kao i svi. Mi se ne odričemo svog prava i svoje slobode ni u čiju korist i ni zbog kakvih razloga, snova i planova, i “viših ciljeva”. Naši lični snovi, planovi i ciljevi su nama najviši i ne pristajemo na ništa manje od onoga što nam je ustavom i međunarodnim aktima, deklaracijama, rezolucijama i sporazumima zagarantovano. Sloboda i jednakost u toj slobodi.

Mi nismo otpadnici i otpadak međunarodnih dogovora i sporazuma, već naprotiv: oni postoje zbog nas. Zbog nas su napravljeni i nama je je obećan i mir i naša zemlja i mi insistiramo na zahtjevu vlastima u BiH, međunarodnoj zejednici i Evropskoj Uniji da ispuni obećanja prognanim i raseljenim širom naše zemlje, regije i svijeta, za povratkom, održivim povratkom u naš obećan mir, u našu obećanu zemlju.

Ovi izbori su raskrsnica, prelomna tačka – da li će trend iseljavanja i raseljavanja koji su arhitekti zla i mržnje započeli prije tri decenije nastaviti do tačke potpunog pustošenja naše zemlje, ili će se naši ljudi, naši vrijedni i dobri zemljaci i zemljakinje slobodno vratiti u svoju zemlju i učiniti je plodnom, napraviti čudo o kojem smo potajno sanjali tokom trodecenijskog košmara.

Ovaj povratak nije samo fizički povratak. Ovaj povratak je epski povratak, on je povratak biću, suštini, srži, srcu, duši Bosne i Hercegovine, povratak sebi, povratak ljudskom biću, svojoj čovječnosti, univerzalnim vrijednostima i principima koje krišom od vladajućih režima, gdje god da živimo, njegujemo u sebi, duboko u sebi, u duši.

Povratak sopstvenom miru, ličnoj slobodi, izvornom duhu i dobroj prirodi naše zemlje i našeg čovjeka. Ovo je slobodna zemlja i mi smo slobodni ljudi – ne zaboravimo to. Odlutali smo daleko od te fundamentalne istine. Moramo se vratiti. Stoga je povratak jedan historijski, simbolični čin – on je buđenje iz trodecenijskog košmara.

Niti jedna vlast ne smije stajati između slobodne osobe i njene slobodne zemlje, njenih snova i ciljeva u toj zemlji.

Zato birajte one koji ne šire mržnju, košmare, ne sapliću vas, ne presreću iz zasjede, ne reketare, ne kamatare, već sanjaju slične snove i sličnu zemlju – zemlju mira, ljubavi, slobode. Birajte oni koji grade mostove i puteve povratka, ne samo fizički, već i mentalno, birajte one koji svojim riječima i djelima grade trajan mir i održivi povratak – birajte svijetlu budućnost, birajte svijetlu viziju naše zemlje, birajte svjetlost, ultimativnu pobjedu, konačni trijumf nad silama mraka i pomračenim umovima – birajte mir, ljubav i slobodu.

Dosta je bilo trideset godina pustošenja i lutanja. Mi imamo svoj cilj i imamo svoj san i ne odustajemo od njega. Ne odustajemo od naše slobode, našeg mira, našeg sna, naše ljubavi, naše vizije naše zemlje.

Volio bih napraviti POVRATAK temom ovih izbora. Povratak zemlji, povratak sebi, povratak prirodi, povratak miru, ljubavi.

Prava i slobode povratnika su individualne i o tom povratku može odlučiti samo i jedino sam povratnik i niko drugi za njega ili nju, tj. umjesto njega ili nje – ni vlast, ni vrh bilo koje partije, ni kolektiv, ni većina, ni rodbina – niko do ona ili on sam. Ni referendum.

Osloboditi pojedinca da mu autoritarne partijske autokrate, hegemoni/lideri, vlast i političke organizacije koje se ponašaju ne samo autoritarno, već aktivno i konstantno trideset godina teroriziraju i uznemiravaju javnost i našu privatnost, remete javni red i mir, zastrašuju nas – čak i kada su na vlasti – oni nisu ovlašteni da govore gdje i kako i s kim će svaki od nas živjeti svoj život. Oni su polupali lončiće. Ponijela ih pjesma. To nije uloga vlasti u liberalnoj demokratiji. To je samovlašće, autokratija, autoritarna diktatura, partijska država koju oni uspostavljaju paralelno i nauštrb našim ljudskim i građanskim pravima.

Stegli su obruč oko slobode pojedinca i ucjenjuju i prijete. Vlast se ne smije miješati u individualne odluke građana, vlast mora garantovati ustavna prava i slobode i obezbijediti slobodu i održivi povratak svakom od vas.

Iz naše zemlje su mnogi otišli – zato što su bili prinuđeni – a prinuda je obrnuto od slobode.

Neki su tako odlučili, slobodno izabrali da odu. To je njihovo pravo i sloboda.

Ali mnogi zaboravljaju da pravo i sloboda nisu jednokratni, već neotuđivi. Važe čitavog života. Važe i u ovom trenutku, sada. Oni su ga iskoristili, ali ne zauvijek, već ga i dalje uživaju. Niko nikom ne može i ne smije ograničiti i negirati to pravo.

Niko od nas nije vlast, vlasnik, i gospodar nikom. Niko nikom nije rob. Svi smo podjednako slobodni ljudi i uživamo jednaku slobodu – ličnu slobodu. Niko nikom nije nadređen da odlučuje o njegovom ili njenom životu. Niko pojedinačno i nikakva vlast.

Izboriti se za svoju slobodu znači izboriti se za slobodno odlučivanje. Ne postoji sud, ni javnosti, nikakav sud koji može spriječiti i osuditi bilo koga zbog njegove ili njene slobodne životne odluke da se vrati. To je lična i privatna stvar pojedinca i ničiji biznis.

Niko nije nadređen civilima/građanima u slobodnoj demokratskoj zemlji, nikakva država, partijska država ili paradržava.

Bavite se svojim poslom i životom, a ne poslovima i životima drugih.

Vlast mora zaštititi ono što ustav štiti i što je ustavom naše zemlje zaštićeno i garantovano svakom građaninu i građanki na svakom pedlju ove zemlje, a to je pravo na slobodan život.

Migracije su normalne, niko ih ne smije spriječavati, a naročito ne povratak.

To je ljudsko pravo. Oni koji negiraju i otuđuju prava i slobode povratnika, negiraju i otuđuju ljudska prava, a to je zločin, terorizam protiv civila, slobodnih ljudi.

Takvi tretiraju slobodne građane kao roblje: Raspolažu i trguju njihovim sudbinama, imovinom i životima kao svojim vlasništvom. Trguju teritorijama i ljudima!!

Niti jedna vlast ne smije biti vlasnik ljudskih sudbina. To nije sloboda i demokratija. To je ropstvo. A mi preziremo ropstvo i zabranjujemo ropstvo. Niko robom!

Vlast ako ne pomaže, ne asistira, ako nije servis građanima, najviše što može uraditi za sebe, a i za tebe, jeste da ti se skloni sa puta.

Video

PROTEST

Protest je demonstracija ili skup radi uticaja na javnost ili pak informisanja javnosti o nečemu što se događa u društvu.

Protest je demonstracija kojom se želi uticati na javno mnijenje, izraziti nezadovoljstvo, skrenuti pažnja na nepravdu ili podijeliti informaciju o nečemu što se događa oko nas ili nama.

Protest je ljudsko pravo i na njega se gleda kao na manifestaciju prava na slobodu okupljanja, prava na slobodu udruživanja i prava na slobodu govora.

Miran i nenasilan protest ne mora biti izraz građanskog neposluha, već je često izraz građanske zabrinutosti.

Imamo pravo protestovati i protestom uticati na mišljenje sve dok to činimo mirno i nenasilno, dok ne pozivamo na nasilje, ne huškamo na rat tj. ne širimo ratnu propagandu, i ne zagovaramo nacionalnu, rasnu ili versku mržnju. To je definicija protesta. Legalnog protesta.

Dakle, možeš protestovati protiv svega što te brine, pa i onog što ti smeta, što ti se ne dopada, što ti se ne sviđa, što nije po tvom ukusu. O ukusima ne vrijedi raspravljati, ali kako stoje stvari: imamo pravo protestovati, mirno i nenasilno, pa makar taj naš protest ne bio nekom po volji ili po ukusu.

I to je ono što čini građansku i pravnu državu državom – to da nam ustavom garantuje elementarna ljudska prava i građanske slobode – slobodu protesta, okupljanja, izražaja, govora.

Ja danas protestujem.

Mirno i nenasilno protestujem.

Danas, i svaki put kada gledate ovaj video, u bilo koje doba dana ili noći – ja javno protestujem protiv nasilja – prije svega i iznad svega: nasilja nad umom.

Nasilje nad umom nije fizičko nasilje, ali je ništa manje nasilje. Tako se i zove: nasilje nad umom.

Vjerovatno ćete se složiti sa mnom da je zastrašivanje i generalno strah najveće nasilje nad umom. Kada smo preplašeni – ne možemo razmišljati. Potpuno se izbezumimo.

Ostanite sa mnom da vam objasnim kuda ovo ide.

Ja ovdje javno protestujem protiv takvog nasilja u društvu, nasilja nad umom, a naročito protiv činjenice da je to nasilje strukturalno. Šta znači kada se kaže “strukturalno”? To znači da ga provode određene strukture.

Ne znam da li ste primijetili da određene strukture, određene društvene strukture, kao npr. određene partije, krugovi, provode pomoću svojih medija i institucija države koju su zarobili – strukturalno nasilje nad umom, nad slobodnim umom, nad zdravim razumom – već decenijama. Tri decenije. Koriste jedan vid paradržavne, parainstitucionalne partijske represije protiv slobodoumnih i naprednih ljudi.

Represija kao način vladavine svojstven je autoritarnim režimima (represivni režimi). Kada govorimo o autoritarnim režimima, represivnim režimima, obično se radi o partijama koje su preuzele državu i podredile je sebi, svojoj ideologiji, svom vođstvu, svom vođi.

U savremenim demokratijama pravo države i njenih organa na upotrebu sile regulisano je zakonom. Pravna država je stoga važnija od političke vlasti, od toga koja partija i koalicija je na vlasti. Mora postojati neki kontinuitet, neko ozračje pravne države, vladavine prava, vladavine zakona koji štiti građane i od same države, tj. od onih koji su na vlasti.

No, “unas” su partije važnije od države, a vođe, lideri ili starogrčki “hegemoni” tih partija su važniji i od njihovih partija. Tako da preostaju oni kao najvažniji u državi.

Oni koje se vole predstavljati i nazivati “državotvornim” oni zapravo žele time reći: “država to sam ja”. Zanimljivo je da se vole nazivati državotvornim i pored činjenice da nisu ustavotvorni – ali što je zabrinjavajuće – ove stranke koje su države u državi, paralelne države, paradržave u ovoj zarobljenoj državi – preuzimaju malo po malo državni monopol represije protiv neistomišljenika. Koriste državni monopol represije za svoje stvari, šalju inspekcije, policiju, “zapakuju” neistomišljenike, suparnike, protivnike, opoziciju. Koriste čak i civilne sudove, ustavne sudove… To je represivni režim na djelu.

Ako kažete da volite državu, onda je morate odbraniti od takvih “državotrovnih” partija, a građane/civile odbraniti od militantne partijske države jer ona nije dobra za građane, nije zdrava, štetna je po građansku/civilnu slobodu.

Građanska država i ustavna demokratija nije samo “jedan čovjek jedan glas”. To je i pravna država koja štiti građane od partija, zakon štiti građane od države. Od represije.

Ja ne slutim, ne insinuiram, već tvrdim da postoji represija koja izaziva veliku depresiju, i protestujem protiv te represije i te depresije koju izaziva nasilje nad umom.

Strukturalna represija je represivna netrpeljivost od strane jačeg, brojnijeg, moćnijeg.

Strah je osnovni oblik nasilja nad umom. Strah je sredstvo zaglupljivanja. Ko god vas drži u strahu – vrši nasilje nad vašim umom, vrši psihičko nasilje – zlostavlja vas psihički jer vas praktično tjera da mislite ono što taj neko želi da mislite, da se osjećate onako kako želi da se osjećate, a to je: Alarmantno. Uznemireno. Nesigurno. Želi da strahujete, da ih molite za pomoć, da se utičete njima, da ih pitate za zaštitu, da ste ovisni o njima. U takvoj situaciji, u takvoj psihozi, prinuđeni ste na mnoge kompromise sa sobom, sa sopstvenim uvjerenjima, ljudskim, profesionalnim, političkim.

A prinuda je obrnuto od slobode. Po definiciji.

U Bosni i Hercegovini se početkom devedesetih desio rat u kojem su najviše nastradali civili. Mnoge vojske i paravojske su međusobno ratovale, a stradali su ponajviše civili.

Nije svijet odlučio da zaustavi rat zato što je to bila agresija države na suverenu državu, niti zato što je to bio strašan vjerski rat, ideološki, etnički ili nacionalni sukob nekih radikalnih, militantnih vjerskih, ultradesničarskih ekstremista, stranaka i politika, već zato što su u tom sukobu najviše stradali nedužni civili. Do te mjere da se sticao utisak da se radilo o ratu protiv civila. O zajedničkom organizovanom pothvatu raznih razuzdanih militanata protiv civila.

Radilo se, dakle, o teroriziranju civila. I kada se svijet uvjerio da ovdje generali ne znaju ratovati, da nisu čuli za običaje ratovanja, da je “ušao majmun u tenak”, onda su zaustavili rat. Prekinuli su utakmicu. Zbog civila. Nastao je mirovni sporazum i došle su mirovne snage, nastupila je demilitarizacija i razoružavanja. Nastao je OHR. Dakle nije niko nikog pobijedio, već je svijet intervenisao zato što su ginuli civili. Previše ginuli civili. Dejtonski mir je potpisan zbog civila, a ne zbog mudrih i briljantnih lidera, ma šta oni o sebi mislili i pričali na državnim televizijama i zvaničnim verzijama historije. Oni su morali potpisati Dejton jer nisu bili u stanju zaštititi civile. Ljudi su im u Dejtonu napisali ustav, dakle ovi nisu ni ustavotvorni da bi se zvali državotvornim. Ali su zato iz rata izašli kao multimilioneri. I trideset godina ne prestaju ratovati – manje-više iste tri pobjedničke partije.

Ja se pitam: zar ne bi bilo krajnje vrijeme, nakon skoro trideset godina dejtonskog mira, da te iste partije koje su i tada figurirale konačno puste civile na miru, pa makar to bio i tzv. Dejtonski mir?

Možda bi bilo dobro da damo tom miru šansu, za promjenu. Sve smo pokušali osim toga. Miru, pa makar on bio i Dejtonski – nemojmo ga podcjenjivati, Amerika je tu učestvovala, velike sile, nije mala šala da mu se rugamo, a rugamo mu se od početka. Hajde da mu damo šansu. A da ovima koji ne mogu nikako da se smire, da damo neku terapiju, pa da se svi malo smirimo, makar pet godina. Za promjenu.

Dejtonski mir nije fantomski mir. To nije mit. On je ozvaničen, potpisan “crno na bijelo” – postoji dokument. Zna se ko ga je potpisao. Pa smirite se onda već jednom. (Obraćam se partijama i partijskim huškačima i zavojevačima.)

Ili, u suprotnom, da civili, civilizovane građanke i građani, naprave svoju verziju civilnog mira, bez generala, političara i političkih predstavnika – da civili naprave sebi svoju paradržavu, kao što su generali, šverceri, ratni profiteri, komandanti, predsjednici i sinovi sebi napravili svoju? Kao što su oni sebi napravili vojnu demokratiju i partijsku paradržavu, da civili naprave liberalnu demokratiu i civilnu, tj. građansku državu. Pa da i civile konačno sunce ogrije u ovoj zemlji. Da civili više ne cvile. Da se prekine to psihičko nasilje, ta represija koju militanti vrše nad civilima utjerujući strah i nemir u kosti civilnog stanovništva.

Možda je krajnje vrijeme da civili tuže političare i lidere i da im se sudi za remećenje javnog reda i mira, za ratnu propagandu, za širenje vjerske, etničke i rasne mržnje, za uznemiravanje javnosti.

Zastrašivanje civila – to im je, izgleda, omiljena aktivnost koja nije prestala od rata do danas. Postoje i oni građani, simpatizeri, glasači, članovi tih stranaka koji su uvjereni da je takvo ponašanje posve legitimno i legalno. Da je poželjno i neophodno. Oni kao da vjeruju da stranke imaju legitimitet većine birača da provode represivnu netrpeljivost, da intimidiraju, zastrašuju i prijete, javno linčuju druge slobodne građanke i građanke ove zemlje, da ih razapinju po svojim portalima, stavljaju mete na čelo, huškaju, linčuju.

Napomenuo bih da takav legitimitet ne postoji u ustavnoj i liberalnoj demokratiji.

Niko nema legitimitet da intimidira i prijeti bilo kome, da zastrašuje, uznemirava javnost saopštenjima i svojim stranačkim medijima, na javnim skupovima, naročito stranačkim. To nije po zakonu, nije po ustavu. To je više nalik na represivne režime koji su obrnuto od ustavne i liberalne demokratije.

Ne postoji taj legitimitet – bez obzira na broj glasova.

Zato govorim o protestu. Svi imamo pravo protestovati zbog nečeg, uputiti protestnu notu, pismo, ali ne možemo pretendovati na totalitarnu vlast nad čitavim društvom i autoritarno negirati bilo kome pravo da bude jednak nama.

Svjedočimo militantnim liderima i njihovim sljedbenicima koji zastrašuju i targetuju nedužne i nenaoružane civile i civilne predstavnike, samo drugačijim sredstvima nego što su to radili u ratu.

Šta je još novo u BiH? Mogu li nas iznenaditi nečim novim? Nekom novom paradigmom? Nekim novim konceptom?

Stalno jedno te isto, za svake izbore. Ratni bubnjevi.

Barem toga smo se nagledali i naslušali u ovoj zemlji u reprizama svake izborne godine. Militanti koji verbalno zlostavljaju i zastrašuju civile raznim fizičkim prijetnjama, ratnim slutnjama i propagandom. Ko to još radi, ko se tim bavi osim ratnih zločinaca i terorista?

Postoji mir i postoji rat. Postoji sloboda, i postoji prinuda.

Budu li nastavili uznemiravati, i mene i javnost u ovoj zemlji koja je i naša zemlja, obraćam se ovom prilikom ovim protestnim video zapisom svim političarima i političkim strankama – budu li, dakle, remetili ne samo javni red i mir, već moj privatni mir moje porodice, šire familije svojim uznemirujućim kampanjama i propagandama, ja ću ih javno optužiti za remećenje javnog reda i dejtonskog mira.

Budu li u tom procesu negirali bilo kome, pa i meni – moj civilni status, ustavna prava i građanske slobode, ja ću biti prinuđen da ih smatram teroristima, a njihove partije terorističkim organizacijama koje vrše teror i zločin nad civilima i civilnim, tj. građanskim društvom.

Dakle, na jednoj strani imamo pravo na mirne i nenasilne proteste protiv onog što nam nije po volji i po ukusu, a ta njihova represivna netolerancija i strukturalno psihičko nasilje nad umom mi nije ni po volji ni po ukusu – imam pravo to izraziti, to komunicirati, saopštiti, javno u formi protesta i to spada u slobodu govora.

U drugu ruku – rečeno je da o ukusima ne vrijedi raspravljati, ali evo vidimo da se može protestovati. No tu je i treće, a to je da se sa teroristima ne pregovara. Ne raspravlja niti pregovara. Ako si me jednom ili par puta nastojao zastrašiti ratom, ako si silovao moj um, ako si me zlostavljao, ako si me terorizirao strahom – ja ti to ne mogu oprostiti, ja ti to ne smijem oprostiti, pogotovo ako vidim da nemaš namjeru prestati – nikada. Ja te jednostavno moram smatrati terorističkom organizacijom, organizacijom koja terorizira um i dušu, koja vrši represiju, nasilje nad umom, nad mirom u ovoj zemlji.

Sa teroristima se ne pregovara i svi oni koji pregovaraju s vama se stavljaju na stranu terorista, podržavaju vaš terorizam. To govorim kao civil, kao običan građanin, državljanin ove zemlje, skoro trideset godina nakon krvavog rata u kojem su civili najviše stradali.

Ko se iz međunarodne zajednice ili evropske unije usudi pregovarati s njima o bilo čemu, ako ih mi civili, državljani ove zemlje smatramo terorističkim organizacijama.

Ne znam ko glasa za njih, možda njihovi taoci moraju glasati za vas, možda im prijete da će ostati bez posla koji ste im sredili ili naplatili, bez bespravno napravljene kuće koju ste im legalizovali ili obećali da ćete ih legalizovati, možda imate stotine hiljada talaca, ne znam ko su članovi vaših organizacija, ali ako nastavite sa strukturalnim nasiljem, sa represijom, represivnom netolerancijom svih drugih građana koji nisu dio vaše organizacije – moraću vas početi smatrati terorističkim organizacijama, jer ovo ide u tom smjeru.

Sve više terorišete neistomišljenike i generalno civilno stanovništvo strahom i terorom – što vas kvalifikuje kao teroriste. Proizvodite i koristite strah i teror među civilnim stanovništvom za vaše političke ciljeve i lično bogaćenje. To je terorizam.

Možda je vrijeme za neki širi civilni pokret koji će zaštiti ovo društvo od terorističkih organizacija, ako je već država pala u njihove ruke.

Civilni pokret koji će demilitarizovati i pacifizirati ovu zemlju tako što će javno osuditi teško uznemirene i zločinačke umove militantnih sugrađana i njihovih političkih lidera koji terorišu civilno stanovništvo.

Ja ovim videom ne tražim ništa od pravosuđa, ne tražim ništa od društva, od javnosti, od građana i građanki BiH ja samo javno protestujem protiv terora, protiv strahovlasti, protiv nasilja nad umom, protiv represivne netolerancije – i kažem da svakoga ko me organizovano terorizira smatram terorističkim organizacijama, a ne političkim, zato što je teror sva njihova politika – širenje straha i terora nad slobodnim umom.

Ko god me teroriše – a ja svjedočim da me teroriše i dozvolite meni da definišem kažem ko me i kako teroriše – taj je za mene terorista. Nije možda tebi i za tebe, jer tebe ne teroriše, ali jeste meni i za mene, jer mene teroriše, a ja imam pravo da slobodno, mirno i nenasilno protestujem protiv te pojave i onih koji me terorišu. Dakle ne plačem, ne kukam, ne žalim se, već protestujem – mirno, nenasilno, dostojanstveno.

Ne želim teroriste u svom životu. Ne želim strah u svom životu. U životu najbližih i najdražih. Ovo zlostavljanje mora stati i prestati nakon trideset godina specijalnog i konstantnog medijskog i psihološkog rata i terora.

Neka civile konačno puste na miru i to je moja poruka OHR-u i Schmidt-u.

Militantni i ratoborni insistiraju na tome da su državotvorni – ali šta će kome država ako u njoj nema mira, nikad.

Šta će kome dom, šta će mu kuća ako u njoj nema ni mira ni slobode. Ako si građanin drugog reda, obespravljen, žigosan…

To nije dom, to nije domovina – to je pakao.

Stvarali su pakao trideset godina.

Ko god nije mirotvoran taj nije ni državotvoran u Bosni i Hercegovini, jer Bosna i Hercegovina vapi za mirom.

Pridružite se ovom protestu. Lajkate, podijelite, ako se osjećate slično, ili ako saosjećate.

Ja sam za civile, za mir, za pomirenje. Ko nije sa mnom, taj je protiv mene. Ko nije za civile, za pomirenje, za moj privatni mir, za moju slobodu, za moj prosperitet – taj je moj neprijatelj, taj je neprijatelj mog mira i slobode, taj je meni zločinac i terorista – i prinuđen sam smatrati takve zločincima i teroristima, a sve one koji im pomažu u njihovoj kampanji protiv mene – njihovim saradnicima i saučesnicima u tom terorizmu.

Smatram ih neprijateljima slobodnog, otvorenog, naprednog, građanskog društva, neprijateljima javnosti, neprijateljima civila i civilnog života, civilnih sloboda, slobodoumlja, slobode govora.

Podržaću one koji mi to obezbjede, koji mi to obećaju – civilizovan i sadržajan život jednog civila, a one koji bi da me mobilizuju, uniformišu, postroje, pretvore u broj i odvedu daleko od porodice, koji bi da nas razdvoje, da razdvoje roditelje od djece, očeve od majki, prijatelje od prijatelja, i to rovovima – takvi nisu ništa naučili ni o ovoj zemlji, a ni o životu generalno.

Zašto misle da je strah i nesigurnost ono što ljudi žele? Pogotovo u jednoj Bosni i Hercegovini u kojoj ih ljudi mole, mole za mir i prosperitet već trideset godina – i oni ne znaju ništa drugo do uznemiravati javnost i držati stanovništvo u ratnoj psihozi.

Umjesto da im pomognu da se vrate životu, da izgrade život.

Ne moraju oni izmišljati nove načine kako da umremo, umrijećemo svakako. To je garantovano. Hajde se pozabavite životom, kako i od čega ćemo živjeti. A ja ću umrijeti kako god okreneš, s njima ili bez njih, o svom trošku. Bar to ne zahtijeva neku veliku pamet i trud. Ali Ne plaćamo mi njih nam srede da umremo, već da nam urede da živimo. Prihvatimo se mi života. Valja raditi, valja živjeti. Valja liječiti bolesti. Daj da vidimo šta ćemo sutra. Daj da se radujemo sutrašnjem danu.

Video

Prevencija zločina protiv naše Zemlje

Koliko smo svi mogli shvatiti, peper-sprej i palica će služiti isključivo za samoodbranu komunalnih policajaca i policajki od ozbiljnih kriminalaca. Podsjećam da riječi kriminal i kriminalac, kada se doslovno prevedu na naš jezik znače: zločin i zločinac. Ova zemlja, kao i svaka druga, ima i takvih. Osim ako neko tvrdi da u BiH nema zločinaca, tj. kriminala i kriminalaca.

Mi bi ove sve zakone već donijeli da nismo petka 13. Decembra 2019. pometeni u našim nastojanjima i zelenim politikama. Vraćeni smo na početak – čak smo ponovo počeli printati materijale za sejdnice, što je porazno. Jedan korak naprijed – nazad dva.

Zato sve radimo u zadnji čas, ali opozicija to namjerno zaboravlja, pravi zamjenu teza tako što to želi predstaviti sada kao predizbornu kampanju. No to je njihovo mišljenje i njihovo pravo interpretacije.

Tužan sam što ponovo politiziramo i svodimo i ovaj zakon na partijski zakon i obračun sa političkim neistomišljenicima, kao i za “uhljebljavanje”, – sve se može svesti na to, sve se može predstaviti tako, i svaka opozicija može upozoravati na to, ima pravo slobode, ali mi se ne smijemo povoditi za tim slutnjama, tim cinizmom, ne smijemo se pokolebati i obeshrabriti, dovesti u bilo kakvu nedoumicu u vezi zelenih politika i radikalnih rješenja problema našeg okoliša. Moramo sagledati veću sliku.

Mi članovi komisije za okoliš i komunalno smo imali priliku postaviti pitanja na sjednici komisije i dobio sam zadovoljavajuće odgovore, zbog čega sam i glasao za ovaj prijedlog nacta i na komisiji. I ja sam pitao ista pitanja koja smo čuli danas, zašto to ne rješava inspekcija: zašto se ne rješava kroz postojeći sistem?

Problem je u tome što postojeći sistem ne funkcioniše i što mi moramo uspostaviti novi sistem i nova rješenja. Inspekcije su se pokazale neefikasnim na ovom polju jer inspekcijama treba jako mnogo vremena da istraže, pronađu i kazne. Moraju ser obraćati MUP-u, provjeravati identitet, saslušavati navodne počinioce više puta – čitav proces traje od tri mjeseca do dvije godine, pa i duže. Za to vrijeme šteta je nepopravljiva.

Inspekcije dolaze na uviđaj kada je zlodjelo počinjeno, odazivaju se na prijavu ili po službenoj dužnosti, ali one ne djeluju kao PREVENCIJA – ne mogu sprječavati pravljenje divljih deponija na primjer, one samo, da tako kažem – uspostavljaju dijagnozu i eventulano “liječe” problem kaznama, ali tada je kasno, ako se slažete. Zločin je počinjen, šteta je već načinjena i tlo je zagađeno, kao i voda. A ono što je specifično za toksične otpade jeste da je šteta ponekad nepopravljiva, bez obzira kolika je propisana kazna.

Zato je OD KRUCIJALNOG ZNAČAJA SPRIJEČITI, a ne liječiti. Bitna je PREVENCIJA – i na to se odnosi ovaj zakon o komunalnoj policiji, zato nam treba komunalna policija. Ovakav zakon predstavlja drugi pristup i drugačiji sistem od postojećeg koji se bazira na inspekcijama (liječenje posljedica i kažnjavanje). Fokus i težište ovog zakona i smisao komunalne policije je PREVENCIJA. Čudi me da to nije jasno.

Svako zna da policija u razvijenim zemljama ne služi samo za pravljenje uviđaja nakon počinjenog zločina, da se tako izrazim, kao što je to često “unas” slučaj, već ponajviše služi da svojim prisustvom spriječi, tj. odvrati od nezakonitih radnji, da do njih nikada ni ne dođe – dakle PREVENCIJA!(Zato godinama insistiram na prisutnosti policije na ulicama u centru grada, naročito vikendom.)

Policija služi da svojim prisustvom potvrdi prisustvo države, tj. zakona na svakom pedlju zemlje – da neko ne prošvercuje otpad u zelenilo, u rijeku, u vodozaštitnu zonu. Neko mora biti prisutan na terenu. To nama fali.

Nama ne fali onih koji će konstatovati, osuditi, kazniti zločin iz kancelarije, već nam fali PREVENCIJA. Fale nam ljudi na terenu koji će spriječiti zagađenje, koji će na licu mjesta djelovati i ja ću u javnoj raspravi zahtijevati da upravo to bude težište, najveći i najvažniji dio aktivnosti ove policije – PREVENCIJA. Dovoljno je da komunalni policajac svjedoči, zapiše, legitimiše i tim se skraćuje put do pravde. Inspekcije su trome. Na stranu što dolaze na lice mjesta kada je kasno, kada je šteta načinjena, već i sam proces kažnjavanja traje godinama. Mi nemamo više vremena za takav sistem. Mi ga sebi više ne možemo priuštiti. Mi moramo ubrzati kažnjavanje.

Nemoguće je problem okoliša riješiti bez efikasne i moderne komunalne policije koja će, opet kažem – sprječavati svojim prisustvom da se zločini zagađenja prema prirodi i stanovništvu dešavaju, policiju koja će na licu mjesta propisivati adekvatne kazne za sve one koji krše zakon i koji zločinački tretiraju okoliš. To znači ovaj zakon JESTE i put i način na koji MORAMO POD HITNO djelovati pošto dosadašnji sistem ne funkcioniše – trom je.

Divlje deponije niču svakim danom i mi nemamo vremena da inspekcije to rješavaju na način na koji su do sada rješavale. Nama hitno treba policija koja će sprječavati i rješavati stvari, odmah, na licu mjesta pisati kazne i to je smjer u kojem moramo ići ako želimo bilo šta mijenjati, ako ne želite da se ekološki osvješteni građani samoorganizuju u neku građansku miliciju koja će fizički zaštititi svoju životnu sredinu od invazije deponija, stranačkih ortaka i ahbaba, kabadahija zagađivača i njihovog masovnog i masivnog zločina prema ovoj zemlji.

Ja imam ideju, tj. inicijativu i za pravljenje sličnih snaga reda i na federalnom nivou, no o tom – potom.

Dakle ova komunalna policija – to nije ništa revolucionarno. Možda za nas u BiH jeste, ali to je evropski standard, norma, i hitna potreba.

Ako govorimo o uhljebljavanju i strahu od uhljebljavanja i zloupotrebe ove policije za stranačke obračune, ja se bojim da tek kada bi se opštine bavile ovim, kada bi se spustilo na opštinski nivo – tek onda bi imali “hrkljuš” – bilo bi i uhljebljavanja i nepotizma, i jaranstva, ortaštva i stranačkog djelovanja, zloupotreba, obračuna, i svega onog na šta upozoravamo i čega se plašimo da će biti na kantonalnom nivou, a već postoji na opštinskim nivoima sa opštinskim načelnicima kao lokalnim šerifima. Zato je ovo rješenje po meni mnogo bolje upravo zato što nije lokalno – i tako mora ostati. Jer lokalna samouprava često znači lokalno samovlašće i korupciju. Svi znaju svakog i niko ne prijavljuje nikog. Znamo kako to ide.

Ja mislim da moramo biti daleko odvažniji u ovim stvarima na ovom nivou, i generalno sa legislativom – zakonodavstvom u Kantonu Sarajevo. Mi se ne možemo zadovoljavati status quo – da ništa ne radimo. I mi i građani svjedočimo činjenici da institucije ne funkcionišu, da su zakoni zastarjeli, a to je zato što je pristup problemu zastario i pogrešan i mora se mijenjati. Mora se osavremenjivati i usavršavati.

Nije dobro politizirati i opravdavati svoj nerad problemima koji mogu da iskrsnu kada se radi. Naravno da kad se radi i kada se ide naprijed – da nailazimo na probleme, ali smo svi ovdje plaćeni da zasjedamo i da rješavamo probleme “u hodu”, kao što to bivša vlada i premijer Nenadić reče; dakle javnom raspravom, amandmanima, izmjenama i dopunama zakona, itd, ali se moramo kretati naprijed, prema Evropi, ako se slažete.

Ne smijemo građanima poručivati da legislativa, zakonodavstvo ne radi ništa, ne donosi zakone zato što je nešto “kompleksna problematika”. Sve je kompleksno ako želimo zakomplikovati – i sve je jednostavno ako neko ima petlju da presječe gordijski čvor i riješi stvari. Problematika se zakomplikovala proteklih trideset godina i mi moramo raditi sve što možemo da je rješavamo u svom mandatu. To nam je dužnost. Nećemo valjda sada prestajati i odustajati samo zato što se bliže izbori.

Šteta što smo bili prekinuti, zaustavljeni u koraku i snu – 2019. – kada smo se zahuktali. Očigledno to nekom nije bilo u interesu pa su učinili sve da uštopaju napredak i početni entuzijazam, no bilo pa prošlo. Sada je 2022. I mi kasnimo, kaskamo, i to u rikverc.

Kao što rekoh prošli put, oko zelenih politika se možemo, trebamo i moramo svi složiti, bez obzira da li pripadali progresivnoj ljevici ili konzervativnoj desnici zato što je konzervacija nezaobilazna kada se radi o okolišu, naime pojam konzervacija u ovom kontekstu odnosi se na zaštitu prirode uz održivo korištenje prirodnih dobara. Istovremeno ta konzervacija predstavlja najprogresivniju politiku koju možemo zajednički voditi danas u našoj Bosni i Hercegovini u kojoj odavno važi ona: “zagadi i vladaj”.

Odnos prema prirodi je odnos prema zemlji, a taj odnos predstavlja kulturu. Ne postoji nekultura. Svaka kultura je kultura, pa makar bila i najgora. U ovom društvu vlada kulturna hegemonija zagađivača i ogađivača kako prirode – tako i društva.

Na ovoj maratonskoj sjednici smo izglasali i planiramo izglasati mnoge prijedloge i nacrte bitnih zakona na koje građani Kantona Sarajevo dugo čekaju. Danas je važan dan kada imamo priliku izglasati ovakav jedan zakon bez kojeg kao društvo ne možemo dalje i nećemo moći bolje, a nepotrebno je da podsjetim da ovo trentutno stanje – ne valja. Nije dobro.

Ovakvi zakoni i ovakve mjere, komunalna policija – su prijeko potrebni. To je lijek za jedno bolesno i zagađeno društvo koje je oboljelo od nehata, nemara prema prirodi, prema sebi, prema svemu. Mi bez ovakvih zakona ne možemo ozdraviti kao društvo, a ne može ozdraviti ni priroda čiji smo sastavni dio; priroda, tj. zemlja koju tretiramo kao da je tuđa, kao da smo okupatori, invazori nečije tuđe zemlje, kao da smo kolonijalna sila koja će eksploatisati ovu zemlju kao koloniju i na kraju, kada iscrpi sva njena bogatstva – povući se u penziju na neka egzotična ostrva gdje su i bankovni računi.

Mi moramo prezevirati, konzervirati, sačuvati ovu zemlju za našu djecu, za potomke koji će je naslijediti, od kojih smo je, praktično, samo posudili – kako to kaže jedna domorodačka poslovica. Mi moramo spriječiti dalje propadanje okoliša.

Ja pozdravljam ovaj zakon i moram podržati ovaj prijedlog zato što mi to moja ekološka svijest i ljudska savjest nalažu. Apelujem na sve kolegice i kolege da izglasamo ovaj zakon danas – da se zajedno pokrenemo u tom pravcu, to nije mali korak, već bitan korak u pravcu jedne stroge discipline po pitanju odnosa prema prirodi, prema ovoj zemlji. Ne smijemo oklijevati, ni dana više. Nema više mjesta ni razloga divljim deponijama smeća u ovoj prekrasnoj prirodi koju smo naslijedili. To je nešto krajnje primitivno i predstavlja tužnu sliku našeg društva, stanja u našem društvu. Mentalnog stanja. Govorim to i kao umjetnik koji ne može naslikati ili fotografisati pejsaž a da u kadru nije neka nemila instalacija, intervencija primitivnog i toksičnog, zločinačkog uma u prostoru.

Ne smijemo više tolerisati, a kamoli navikavati se na divlje smeće koje zagađuje našu zemlju, našu vodu, našu hranu, naše društvo, smeće koje uništava naš okoliš, našu životnu sredinu, naš organizam. Naravno da moramo početi sprječavati i kažnjavati – i to rigoroznim kaznama. Neko mora platiti ceh, a to ne smiju i neće biti građani. Zločinci moraju platiti kazne za zločine koje čine protiv ove zemlje. Protiv naše zemlje, ako mi dozvolite da to tako postavim.

Mnogi su se obogatili, postali multimilioneri na račun zdravlja građana, tretirajući ovo društvo i ovu prirodu kao deponiju – toksičnih proizvoda, hrane upitne kvalitete, otpada kojeg se druge države i razne firme i korporacije nastoje riješiti, i to građani Kantona Sarajeva, glavnog grada BiH, grada koji je najveće tržište u BiH – plaćaju svojim zdravljem, svojim životima. Mi smo praktično opkoljeni, pod opsadom zločinaca, zagađivača i taj obruč se steže i ovaj zakon je jedan od onih zakona na koje su građani Kantona Sarajevo dugo čekali. Ovaj zakon je korak u pravom smjeru, proboj takoreći.

Kao umjetniku, građaninu, kao kantonalnom zakonodavcu i ekološkom slobodaru zelene ljevice naročito mi je drago što su zelene politike konačno na dnevnom redu i da konačno radimo na legislativi koja će konkretno zaštititi okološ i regulisati nešto što je trenutno van kontrole na terenu.

Komunalna policija koja će nametnuti ovaj zakon ima zadatak nametnuti nove standarde, jednu ekološki osvješteniju kulturu življenja, civilizacijske norme, spriječiti i kazniti zločine protiv okoliša, zločine protiv naše prirode, zločine koje neki čine protiv ove zemlje. Mora spriječiti zločine protiv okoliša i na taj način izliječiti naš okoliš.

Video

Pomozimo sebi kao što bi potpunom neznancu

Da bi spasio nečiji život, da bi pomogao nekom, doktor mora biti profesionalan. Mora primijeniti svoje znanje, svoju vještinu i svoje iskustvo, hladne glave.

Mora biti staložen, objektivan.

Nije poželjno da je emotivno umiješan ili povezan sa pacijentom, ne smije biti subjektivan, pristrasan – ne samo zato što sve pacijente mora tretirati podjednako, već zato što ako operiše nekog ko mu je jako blizak – to može uticati na njega, izazvati veći pritisak, stres, ako me razumijete. Može pogriješiti. Može se više plašiti da će pogriješiti.

Ljubav tu ne pomaže.

Emocija ne pomaže. Tako isto ne pomaže pri operaciji na društvu. Patriotizam je šuplja priča.

Potrebna je koncentracija, disciplina, tehnika, umijeće, znanje, iskustvo, struka, strategija, plan, rad, trud, upornost… Da bi operacija uspjela. Potrebna je posvećenost. Konstantna. Potrebna je nepokolebljivost.

A emocija – kakva god bila – ne traje, raspoloženje, strast, ostrašćenost – mijenja se, iz krajnosti u krajnost iz agonije u ekstazu. To je poremećaj društva – bolest, slabost, a ne snaga.

Onaj ko zbilja želi dobro ovom društvu, mora mu pristupiti objektivno, profesionalno, bez emocija, bez popuštanja.

Zaboravimo na trenutak svoju ljubav prema ovoj zemlji, svoje emocije, kakve god one bile, zadržimo ih za sebe, ostavimo po strani svoju popustljivost i slabost prema “narodu”.

Ako želimo pomoći, ponašajmo se kao da nas je potpuni stranac zamolio za pomoć, ili zovnuo u pomoć – potrudimo se da mu pomognemo ne zato što ga volimo ili poznajemo ili osjećamo bilo šta prema njemu ili njoj, već zato što je to ljudski i plemenito.

Prvo što ćemo uraditi jeste urazumiti ga, da se osvijesti, razabere.

Moramo pristupiti ovom društvu ne kao svom ličnom i specifičnom problemu, ne kao partikularnom, već kao objektivnom i univerzalnom problemu čovječanstva.

Pomozimo sebi onako kako bi pomogli drugom, da tako zamijenim teze: recimo sebi ono što bi rekli svakom drugom, ono što je logično, što je zdravorazumno, što je fer i pravedno.

Jer izgleda da smo objektivni i pravdoljubivi samo kada druge učimo pameti, ali sami nikako da naučimo lekcije koje bi dijelili svima drugima.

Disciplinujmo sebe onako kao što bi disciplinovali drugog.

Budimo razumni i objektivni, a ne pristrasni, popustljivi i ostrašćeni.

To je dobar početak.

Kada bi tako radili – gdje bi nam bio kraj.

Video

RAT ili prijateljstvo SA SUSJEDIMA?

Ne znam da li se to samo meni čini ili ste i sami primijetili da je ovdje glavna politička tema, naročito pred izbore – rat. Politika uglavnom vodi rat: konstantni, specijalni, medijski, psihološki rat. Rat je temelj, platforma djelovanja. Političkog djelovanja.

Svaki put u izbornoj godini, u predizbornim kampanjama govorimo o ratu, “NATO na granice”… Bosna i Hercegovina možda jeste demilitarizovana, ali um nije. Naročito politički um. Kao da se trideset godina spremamo za neki rat. Protiv koga? Mogu li nam reći protiv koga ćemo ratovati, da znamo?

Protiv Srbije?

Kako ćeš zaratiti sa prijateljskom zemljom kao što je Srbija? Zašto bi zaratio sa prijateljskom zemljom kao što je Srbija?

Evo pitam premijera Federacije BiH.

Pretpostavljam da Srbiju smatra prijateljskom zemljom iz najmanje dva razloga: kao prvo zašto bi za neprijateljsku zemlju proizvodio municiju? Poznato je da naša namjenska industrija proizvodi municiju za Republiku Srbiju. Znači da je Srbija prijateljska zemlja Bosni i Hercegovini. Možda ne čitavoj BiH, ali barem je prijateljska Federaciji BiH jer ne bi proizvodili municiju za neprijateljsku državu sa kojom planiramo zaratititi, i obratno: ne bi zaratili sa državom za koju proizvodimo municiju. Dakle, to je dovoljno dobar razlog da se ne zarati ili barem da se prestane proizvoditi municija za Srbiju, a ne prestaje se – što znači da je sve u redu.

Drugi razlog zašto nam je Srbija prijateljska država je taj što iz Srbije uvozimo hranu. Svo žito, brašno – hljeb koji jedemo – je iz Srbije.

Zašto bi neko zaratio s nekim od koga uvozi hljeb? I obratno – zašto bi uvozio hljeb i hranu od nekoga s kim planiraš zaratititi? I još mu izvoziti oružje i municiju -(ko tebe hljebom – ti njega municijom) – ne razumijem.

Zar to nije zbunjujuće? Slika i ton se nimalo ne poklapaju. Osamdeset posto hrane se uvozi u Federaciji BiH, a pšenica uglavnom iz Srbije, koliko znamo. Zašto bi onda iko ratovao sa Srbijom?

Ja mislim da su ovo dva dovoljno jaka razloga, argumenta, zar ne?

Ali, postoje političari i političke opcije koje nas pripremaju već decenijama za rat, pretpostavljam protiv Srbije.

Ne samo da se pripremaju, već ga aktivno vode, specijalni, medijski, informativni. Obostrano, kako im zatreba pred izbore, s obje strane Drine.

Ne volim pričati o ratu, o tome vole pričati militanti toksične muškosti i to je njihova politička platforma militantnog patriotizma, i sl. Ali kao civil, kao neko ko zagovara nenasilje, kao antiratni antifašista, kao antiautoritarni, antiautokratski slobodar – u ovom trenutku kada se u Evropi vodi rat u Ukrajini, i kada smo na ivici nekakvog evropskog ili svjetskog rata, natjeran sam na ovaj lijep dan razmišljati i govoriti o ratu, ali ne kao neki pametnjaković i ratni analitičar, neki samoprozvani general, već kao civil, civilna vlast, i zbog brige za civile.

Moj strah od rata je veliki strah, strah od stradanja nedužnih civila, djece, starijih; moj strah je strah od ratnih zločina i ratnog profiterstva, od pljačke, silovanja i progona civila, od izgladnjivanja civila.

Moj strah je od nedostatka lijekova i hrane. Nedostatka, ne toliko struje koliko vode.

Nije toliko bitno što će ove komunikacije pokidati – što neće biti wi fi, online, što ćemo biti odsječeni jedni od drugih, već što nećemo moći da se prehranimo jer će čitav svijet čuvati hranu za sebe.

Neće to biti rat samo “unas”, kao prošli, pa hoće li nam poslati humanitarnu ili neće. U Sarajevu ničeg, a u Kiseljaku svega.

Ako bude svjetski rat, onda će svima na svijetu biti potrebna humanitarna tako da će je zadržati za svoje narode, svoje građane (spašavaj se ko može, svako za sebe). Barem dok se ne organizuju i dok se ne vidi “ko je na kojoj strani”, da se tako izrazim.

I mi ćemo tada biti na prodaju, vjerovatno ćemo se jeftino prodati, založiće nas (civile).

Moje duboko uvjerenje je da vlast, ako mora postojati, mora imati i igrati ulogu dobrog pastira, mora se starati o civilima, o stadu, a ne pretvarati sebe i civile u vukove, predatore koji napadaju pljačkaju nenaoružane, nedužne i nezaštićene civile, bilo koje nacionalnosti, svoje ili tuđe.

Mislim da vlast postoji zbog civila/građana i da mora uvijek biti samo i jedino na strani civila.

Zdravlje na usta ulazi.

Ali i sloboda.

Gladan čovjek nije slobodan čovjek. Gladan čovjek je ucijenjen čovjek koji nema puno izbora. Spreman je da učini sve za koru kruha i vrlo lako postaje ovisnik o onom ko ga hrani – sluga i rob onome ko ga hrani. Hrana u ratnim uslovima postaje naročito skupa, ne gleda se na kvalitet (da li je ukusna ili zdrava), to je tada najveći luksuz, a istovremeno se plaća zlatom kao da jeste najveći luksuz, a ne prijeka potreba, pitanje života i smrti.

Gladan čovjek skupo plaća hranu – plaća je ne samo imovinom, već slobodom i ratni profiteri to znaju, tako profitiraju na ratu, doktrinom šoka.

Kao slobodar moram obratiti pažnju na temeljnu vrijednost hrane, sopstvene hrane, sopstvene proizvodnje domaće hrane. Ne sa nekakvog “gastronomskog stajališta”, već sa slobodarskog – hrane kao monete slobode.

Kada ostanemo bez hrane – mi ostajemo bez slobode.

Samo glup čovjek može ratovati za sopstvenu slobodu protiv drugih zemalja, a istovremeno nemati sopstvenu proizvodnju hrane u svojoj zemlji.

Autonomija, samostalnost, suverenitet, nezavisnost o kojoj toliko govore je prije svega razvijati sopstvenu proizvodnju hrane i biti u stanju prehraniti sopstveno stanovništvo svojom hranom, a ne javno i vječno “ratovati” protiv onih od kojih istovremeno uvoziš pšenicu, brašno, hljeb i kojima istovremeno izvoziš municiju.

Koga oni lažu? Kakva je to politika? Kakvu politiku vode? Ili jednostavno vode sve nas žedne preko vode?

Ovdje se radi ili o potpunom odsustvu njihove inteligencije ili o frontalnom i brutalnom vrijeđanju naše.

Video

Sedam smrtnih grijeha ili karakternih osobina?

Danas neću govoriti o sedam svjetskih čuda bh društva, već o sedam zala BH društva, sedam smrtnih grijehova koji su se udomaćili u BH društvu i postali nezaobilazni dio bosanskohercegovačkog načina življenja i službene, zvanične karakterne osobine prosječnog preostalog žitelja ove lijepe zemlje.

Paradoksalno je da su nestankom ateizma i nastankom ovdašnjih pobožnih vjerskih režima koji se oslanjaju na sveštenstvo – ovim zemljama i narodima zavladali grijesi. Ne jedan, ne dva, ne tri, ne bilo kojih i bilo kakvih, već svih sedam, i to kapitalnih iliti smrtnih grijeha. Sve smo ih čekirali, nema da zafali. Valjda je tranzicija iz socijalizma u kapitalizam nekom bila tranzicija iz ateizma u sedam kapitalnih ili smrtnih grijeha ili grijehova.

Sedam zala, sedam kapitalnih iliti smrtnih grijeha. Ako ne vjerujete, evo da prođemo kroz njih i da malo analiziramo.

Prvi smrtni grijeh je oholost. Šta je oholost? Oholost je bahatost, arogancija, drskost, bezobzirnost – kada ljudi misle da im pripada više nego što su zavrijedili, pa stoga otimaju, ne daju nikom ispred sebe, ja-pa-ja – to je oholost. Prvi smrtni grijeh. Nije li zavladao? Ne vlada li danas? Nije li na snazi?

Koji je drugi: škrtost (i pohlepa). Pogledajte vlasti i lidere u ovim zemljama – dijele li novac narodu ili ga zadržavaju za sebe, kaže: štede. Direktori i direktorice javnih institucija se u svojim izvještajima hvale koliko su uštedili – pa čak i zavoja na svojim pacijentima. A svake godine dobiju budžetski novac građana da ga potroše na građane, jer tako se preraspoređuje bogatstvo. Jok, Oni ga štede i još se hvale svojom škrtošću. Velike škrtice – tolike luksuzne vile i stanovi, a ništa za običnu raju, nigdje parkova, šetališta, javnog saobraćaja.

Treći grijeh je bludnost. Realno: Nema ko koga nije prevario. Nema ko je vjeran. Nema ko nema ljubavnicu, švalera. Ne zna se čiji je u čijoj. Neću sad o tome, imaju tabloidi, žuta štampa, šund, pa izvolite. S druge strane – nema ko ne viri, ne špijunira, ne zaviruje u tuđu intimu, u privatnost, nema ko se ne bavi tim. Ako već nije “sretnik” da se u prvom licu bavi bludom onda je voajer, rašomorac, zagleda, slini i bludi tako što proživljava tuđi blud. Najbolji spoj je spoj između voajera i egzibicionista – to je simbioza, dobitna kombinacija, još ako i voajeri i egzibicionisti istovremeno pate od potrebe za javnim komentarima i ispoljavanjem vjerskog morala – hladni tuševi smrtno ozbiljnih političkih i drugih tema na vruće erotske teme, fantazije i samozadovoljavanje na lik i djelo poznatih drolja i švalera – onda imamo blud koja nije samo fizička, već blud i na duhovnom nivou. Imamo sve na kamari – i politiku i religija i kriminal i drogu i prostituciju – i patriotizam i militantnost i modu i tradiciju i novotarije – dok se boje ne rastope i ne pomješaju u jedan bućkuriš s pohovanim mozgom.

Četvrti grijeh je zavist – nema ga ko ne zavidi. Selfiji je prave da ti zavide. Zavist je sve u ovom društvu. Auto kupiš da ti zavide. REklama je – auto za foliranje, a ne da se prevezeš od tačke a do tačke b. Više voliš da ti zavide nego da te vole. Kada ti zavide onda te i cijene i poštuju. Džabe ti što te i cijene i poštuju i vole, ako ti ne zavide. Prvo zavist, pa onda sve ostalo. Sami sijemo i širimo taj grijeh, iskušavamo druge, navodimo ih na grijeh zavisti, zato što i sami zavidimo, pa želimo da se i nama zavidi na nečemu.

Peti grijeh – neumjerenost u jelu i piću. Danas nema gladi, ali ima nezasitosti. Danas nije problem nahraniti ljude, nego natjerati ih da prestanu da se prežderavaju. Danas siromašni nisu mršavi, danas su siromašni debeli, nezdravo debeli, od jeftine, loše i nekvalitetne hrane, pune hemije, vještačkih okusa, zaslađivača, šećera – koji stvara ovisnost. Oči su gladne. Glad je jedini proizvod koji je neoliberalni kapitalizam proizveo u potrošačkom, proždiračkom, proždrljivom, tzv. konzumerskom društvu gladnih i gladeži. Trka za novim proizvodima, novim okusima. Svi se ponašaju kao da su iz gladi pobjegli, a svi pretilni, predebeli. Svi se bore da smršaju. Najskuplje je smršati.

Šesti grijeh je srditost. Gnjevnost. Nismo li svi nervozni, gnjevni, k’o na neku stvar nasađeni, jedva čekamo da planemo, da dreknemo. Svi smo na ivici, na rubu živaca, srditi, hiroviti, obijesni, nezahvalni, samoživi, nadmeni, uobraženi, gordi, ali istovremeno ljuti, gnjevni, srditi. Nema kome nismo zamjerili, kome nismo zahaterili, svakog mrko i poprijeko gledamo – samo čekamo da planemo, da napadnemo. Ta osobina je na spisku smrtnih grijehova, glavnih, kapitalnih.

I sedmi grijeh, najgori od svih – LIJENOST. LIJENOST je gora od bolesti. LIJENOST je zarazna. Kada jedan vidi da drugi neće da radi – i on odustane. Pokvari se i on. Jedna lijenčina pokvari čitav kolektiv. Lijenost se širi kao epidemija. Kroz kancelarije. Epidemija lijenosti je zahvatila javne institucije, preduzeća, niko neće da radi. Nema šta naš čovjek neće raditi samo da ne bi morao raditi. Jedna nam je država propala zbog tih radnih navika. Kao nekad: “ne možeš ti mene malo platiti koliko ja mogu malo raditi”. “Radio ne radio – svira ti radio”. Otkud tolika lijenost? Gdje su nestale radne navike, radna etika?

Zašto niko ne želi raditi danas? Možda zbog one izreke: “ko radi taj i griješi”.

Za razliku od prošlog sistema za koji je bio karakterističan ateizam, diktatura proletarijata, tj. radničke klase, današnji etno i kleronacionalni desničarski režim je ultrakonzervativan, tradicionalistički, danas su svi vjernici, svi su bezgriješni – što manje radiš – manje i griješiš. Niko ne želi da bude griješnik. Gdje će ti duša?

Veliki radnici su i veliki griješnici. Zato je bolje ne raditi. Ko ne radi – ne može ni da pogriješi. On je bezgriješan. Bez greške. A onaj koji je bez greške, koji nema grijeha, koji nikada nije zgriješio, on može slobodno da baca drvlje i kamenje po svima, da traži trun u oku, dlaku u jajetu, da tjera mak na konac, može da kritikuje, da ruži, da dekoncentriše, ometa i podapinje sve one koji nastoje nešto uraditi. Sve one koji bilo šta rade, koji bi htjeli nešto da urade.

No ja mislim da je ljenost znak depresije, da dolazi od depresije. A ovo je veoma depresivna zemlja. Svi smo u crnjaku. Bez volje. Niko se više ni ne vadi iz crnjaka jer nije mahala “karala” Muju što je u crnjaku, već što se vadio.

Kad te vide da se vadiš iz crnjaka, da se koprcaš – padnu u još goru depresiju i još gori crnjak. Zato ljudi bježe odavde glavom bez obzira.

Video

Alarmantno stanje: bijela kuga

BH društvo je čudo prirode. Pravo je čudo kako uopšte opstaje. Ne zbog svoje vjerske i etničke raznovrsnosti, već zbog svoje etničke čistote: zbog vjerske i nacionalne homogenizacije tzv. konstitutivnih naroda, što je dovelo do njihove izoliranosti u podijeljenom društvu, a potom neminovno dovodi i do genetske homogenosti konstitutivnih naroda.

Pravi i iskusni, dobri Čobani znaju šta je to i zato gledaju da se krv u stadu osvježava, da se održava i poboljšava stočni genetski potencijal. Loši čobani ne vode računa o tome, već rade sve protiv opstanka svog stada – izoliraju stado, što dovodi do genetskog uskog grla, inbridinške depresije, razmnožavanja sa srodnicima, genetske homogenosti. Josip Broz Tito je, na primjer, u tom smislu bio jako dobar čobanin i dobro je mislio ovim narodima kada im je govorio da se međusobno pare, razmnožavaju i orođavaju – da šire mir, ljubav i bratstvo i jedinstvo kako bi stado bilo raznovrsnije, veće, sa više genetskih različitosti, tzv. genetičkim diverzitetom.

Ako se sjećate ja sam prije pet šest godina očajnički pozivao mlade BiH putem ovog medija, jer me drugi ne smiju prenositi – poručujući: “Mladi BiH jebite se!” – jer u suprotnom ne samo da nećete sačuvati svoj narod, svoj identitet, već ćete izumrijeti, a prije toga ćete se izdegenerisati i izmutirati da vas najrođeniji neće prepoznati, toliko o očuvanju identiteta.

No od kada sam ja uputio taj vapaj, pa do danas, ne samo da me niko nije poslušao, već je trend je bio suprotan, zahvaljujući, naravno, ideološkim idiotima ili idiotskim ideolozima i ideologijama koje su bile pogubne za ovdašnju populaciju. Oni su mladima ogadili i zgadili prirodne i poželjne stvari i bacili nas sve u inbridinšku depresiju što je realno za gađenje i da ti se život zgadi.

Uz činjenicu da je veliki broj mlađih i srednjovječnih ljudi napustio ovo zatucano društvo u potrazi za normalnijom, naprednijom i sređenijom sredinom, te da u ionako duboko podijeljenom i izolovanom društvu tri konstitutivna naroda nije ostalo previše genetskog materijala – došlo je do populacijskog ili genetskog uskog grla što smanjuje varijacije u genetskom fondu populacije; nakon toga, manja populacija, sa manjim genetskim diverzitetom, prenosi gene budućim generacijama potomaka kroz seksualnu reprodukciju sa srodnicima, sa rođacima, kroz incestuoznu reprodukciju.

Kamo dalje rodijače?

Genetska raznolikost se smanjuje i s vremenom se javljaju nasumične mutacije. Šanse za inbriding, tj. srođivanje – tj. parenje i reprodukciju srodnih jedinki, bližih, daljih, najbližih rođaka je sve veća u manjoj populaciji. Sve veća je i genetska homogenost kao direktni rezultat homogenizacije naroda koje trideset godina provode demografske stranke, etno i kleronacionalisti, i to sve neminovno dovodi konstitutivne narode do tzv. inbridinške depresije.

Na stranu to što manja populacija može uzrokovati nakupljanje štetnih mutacija, ali inbridinška depresija je smanjena biološka sposobnost u ovdašnjoj populaciji i direktni je rezultat inbreedinga (razmnožavanje srodnika).

Šta je biološka sposobnost i spremnost populacije? – to je sposobnost organizma da preživi i nastavi svoj genetski materijal. Mi gubimo tu sposobnost zbog politike koju vode ovi nesposobni, neobrazovani čobani neznalice.

Inbridinška depresija je rezultat uskog grla populacije. Znači smanjuje nam se sposobnost da preživimo, da nastavimo svoj genetski materijal i uskoro nam neće biti potreban nikakav dušmanin i neprijatelj, zahvaljujući liderima i lošim čobanima koji se bave samo švercom i ličnim bogaćenjem, a ne brinu o stadu – sami ćemo sebi dohakati smanjenjem populacije, izolacijom, degeneracijom, mutacijom… A Poznato je da incestuozne navike i inbridinška depresija dovode do pojave mentalne retardacije i drastičnog smanjenja IQ, pa čak i onda kada je populacija fizički sposobna preživjeti, postaje mentalno nesposobna nositi se sa stvarnošću, sa izazovima opstanka, proizvodnje hrane, osnovnih namirnica – drugim riječima zaglupljuje i zaostaje mentalno da se organizuje u bilo kakvu kooperaciju, zadrugu, proizvodnju. Ostaje samo nesposobna populacija nastala iz inbridinga, parenja i razmnožavanja srodnika, rođaka unutar jako male populacije. Zato pametni bježe odavde, iz straha da se vremenom ne utope i ne pretovore u hrpu zaostalih, zatucanih degenerika – jer to je izgleda put kojim vode Etnonacionalistički čobani. Njihova ideologija krvi i tla će rezultirati i lošom krvi, i neobrađenim, neiskorištenim tlom, jer 70% poljoprivrednog zemljišta u BiH je posve neiskorišteno.