Video

PROTEST

Protest je demonstracija ili skup radi uticaja na javnost ili pak informisanja javnosti o nečemu što se događa u društvu.

Protest je demonstracija kojom se želi uticati na javno mnijenje, izraziti nezadovoljstvo, skrenuti pažnja na nepravdu ili podijeliti informaciju o nečemu što se događa oko nas ili nama.

Protest je ljudsko pravo i na njega se gleda kao na manifestaciju prava na slobodu okupljanja, prava na slobodu udruživanja i prava na slobodu govora.

Miran i nenasilan protest ne mora biti izraz građanskog neposluha, već je često izraz građanske zabrinutosti.

Imamo pravo protestovati i protestom uticati na mišljenje sve dok to činimo mirno i nenasilno, dok ne pozivamo na nasilje, ne huškamo na rat tj. ne širimo ratnu propagandu, i ne zagovaramo nacionalnu, rasnu ili versku mržnju. To je definicija protesta. Legalnog protesta.

Dakle, možeš protestovati protiv svega što te brine, pa i onog što ti smeta, što ti se ne dopada, što ti se ne sviđa, što nije po tvom ukusu. O ukusima ne vrijedi raspravljati, ali kako stoje stvari: imamo pravo protestovati, mirno i nenasilno, pa makar taj naš protest ne bio nekom po volji ili po ukusu.

I to je ono što čini građansku i pravnu državu državom – to da nam ustavom garantuje elementarna ljudska prava i građanske slobode – slobodu protesta, okupljanja, izražaja, govora.

Ja danas protestujem.

Mirno i nenasilno protestujem.

Danas, i svaki put kada gledate ovaj video, u bilo koje doba dana ili noći – ja javno protestujem protiv nasilja – prije svega i iznad svega: nasilja nad umom.

Nasilje nad umom nije fizičko nasilje, ali je ništa manje nasilje. Tako se i zove: nasilje nad umom.

Vjerovatno ćete se složiti sa mnom da je zastrašivanje i generalno strah najveće nasilje nad umom. Kada smo preplašeni – ne možemo razmišljati. Potpuno se izbezumimo.

Ostanite sa mnom da vam objasnim kuda ovo ide.

Ja ovdje javno protestujem protiv takvog nasilja u društvu, nasilja nad umom, a naročito protiv činjenice da je to nasilje strukturalno. Šta znači kada se kaže “strukturalno”? To znači da ga provode određene strukture.

Ne znam da li ste primijetili da određene strukture, određene društvene strukture, kao npr. određene partije, krugovi, provode pomoću svojih medija i institucija države koju su zarobili – strukturalno nasilje nad umom, nad slobodnim umom, nad zdravim razumom – već decenijama. Tri decenije. Koriste jedan vid paradržavne, parainstitucionalne partijske represije protiv slobodoumnih i naprednih ljudi.

Represija kao način vladavine svojstven je autoritarnim režimima (represivni režimi). Kada govorimo o autoritarnim režimima, represivnim režimima, obično se radi o partijama koje su preuzele državu i podredile je sebi, svojoj ideologiji, svom vođstvu, svom vođi.

U savremenim demokratijama pravo države i njenih organa na upotrebu sile regulisano je zakonom. Pravna država je stoga važnija od političke vlasti, od toga koja partija i koalicija je na vlasti. Mora postojati neki kontinuitet, neko ozračje pravne države, vladavine prava, vladavine zakona koji štiti građane i od same države, tj. od onih koji su na vlasti.

No, “unas” su partije važnije od države, a vođe, lideri ili starogrčki “hegemoni” tih partija su važniji i od njihovih partija. Tako da preostaju oni kao najvažniji u državi.

Oni koje se vole predstavljati i nazivati “državotvornim” oni zapravo žele time reći: “država to sam ja”. Zanimljivo je da se vole nazivati državotvornim i pored činjenice da nisu ustavotvorni – ali što je zabrinjavajuće – ove stranke koje su države u državi, paralelne države, paradržave u ovoj zarobljenoj državi – preuzimaju malo po malo državni monopol represije protiv neistomišljenika. Koriste državni monopol represije za svoje stvari, šalju inspekcije, policiju, “zapakuju” neistomišljenike, suparnike, protivnike, opoziciju. Koriste čak i civilne sudove, ustavne sudove… To je represivni režim na djelu.

Ako kažete da volite državu, onda je morate odbraniti od takvih “državotrovnih” partija, a građane/civile odbraniti od militantne partijske države jer ona nije dobra za građane, nije zdrava, štetna je po građansku/civilnu slobodu.

Građanska država i ustavna demokratija nije samo “jedan čovjek jedan glas”. To je i pravna država koja štiti građane od partija, zakon štiti građane od države. Od represije.

Ja ne slutim, ne insinuiram, već tvrdim da postoji represija koja izaziva veliku depresiju, i protestujem protiv te represije i te depresije koju izaziva nasilje nad umom.

Strukturalna represija je represivna netrpeljivost od strane jačeg, brojnijeg, moćnijeg.

Strah je osnovni oblik nasilja nad umom. Strah je sredstvo zaglupljivanja. Ko god vas drži u strahu – vrši nasilje nad vašim umom, vrši psihičko nasilje – zlostavlja vas psihički jer vas praktično tjera da mislite ono što taj neko želi da mislite, da se osjećate onako kako želi da se osjećate, a to je: Alarmantno. Uznemireno. Nesigurno. Želi da strahujete, da ih molite za pomoć, da se utičete njima, da ih pitate za zaštitu, da ste ovisni o njima. U takvoj situaciji, u takvoj psihozi, prinuđeni ste na mnoge kompromise sa sobom, sa sopstvenim uvjerenjima, ljudskim, profesionalnim, političkim.

A prinuda je obrnuto od slobode. Po definiciji.

U Bosni i Hercegovini se početkom devedesetih desio rat u kojem su najviše nastradali civili. Mnoge vojske i paravojske su međusobno ratovale, a stradali su ponajviše civili.

Nije svijet odlučio da zaustavi rat zato što je to bila agresija države na suverenu državu, niti zato što je to bio strašan vjerski rat, ideološki, etnički ili nacionalni sukob nekih radikalnih, militantnih vjerskih, ultradesničarskih ekstremista, stranaka i politika, već zato što su u tom sukobu najviše stradali nedužni civili. Do te mjere da se sticao utisak da se radilo o ratu protiv civila. O zajedničkom organizovanom pothvatu raznih razuzdanih militanata protiv civila.

Radilo se, dakle, o teroriziranju civila. I kada se svijet uvjerio da ovdje generali ne znaju ratovati, da nisu čuli za običaje ratovanja, da je “ušao majmun u tenak”, onda su zaustavili rat. Prekinuli su utakmicu. Zbog civila. Nastao je mirovni sporazum i došle su mirovne snage, nastupila je demilitarizacija i razoružavanja. Nastao je OHR. Dakle nije niko nikog pobijedio, već je svijet intervenisao zato što su ginuli civili. Previše ginuli civili. Dejtonski mir je potpisan zbog civila, a ne zbog mudrih i briljantnih lidera, ma šta oni o sebi mislili i pričali na državnim televizijama i zvaničnim verzijama historije. Oni su morali potpisati Dejton jer nisu bili u stanju zaštititi civile. Ljudi su im u Dejtonu napisali ustav, dakle ovi nisu ni ustavotvorni da bi se zvali državotvornim. Ali su zato iz rata izašli kao multimilioneri. I trideset godina ne prestaju ratovati – manje-više iste tri pobjedničke partije.

Ja se pitam: zar ne bi bilo krajnje vrijeme, nakon skoro trideset godina dejtonskog mira, da te iste partije koje su i tada figurirale konačno puste civile na miru, pa makar to bio i tzv. Dejtonski mir?

Možda bi bilo dobro da damo tom miru šansu, za promjenu. Sve smo pokušali osim toga. Miru, pa makar on bio i Dejtonski – nemojmo ga podcjenjivati, Amerika je tu učestvovala, velike sile, nije mala šala da mu se rugamo, a rugamo mu se od početka. Hajde da mu damo šansu. A da ovima koji ne mogu nikako da se smire, da damo neku terapiju, pa da se svi malo smirimo, makar pet godina. Za promjenu.

Dejtonski mir nije fantomski mir. To nije mit. On je ozvaničen, potpisan “crno na bijelo” – postoji dokument. Zna se ko ga je potpisao. Pa smirite se onda već jednom. (Obraćam se partijama i partijskim huškačima i zavojevačima.)

Ili, u suprotnom, da civili, civilizovane građanke i građani, naprave svoju verziju civilnog mira, bez generala, političara i političkih predstavnika – da civili naprave sebi svoju paradržavu, kao što su generali, šverceri, ratni profiteri, komandanti, predsjednici i sinovi sebi napravili svoju? Kao što su oni sebi napravili vojnu demokratiju i partijsku paradržavu, da civili naprave liberalnu demokratiu i civilnu, tj. građansku državu. Pa da i civile konačno sunce ogrije u ovoj zemlji. Da civili više ne cvile. Da se prekine to psihičko nasilje, ta represija koju militanti vrše nad civilima utjerujući strah i nemir u kosti civilnog stanovništva.

Možda je krajnje vrijeme da civili tuže političare i lidere i da im se sudi za remećenje javnog reda i mira, za ratnu propagandu, za širenje vjerske, etničke i rasne mržnje, za uznemiravanje javnosti.

Zastrašivanje civila – to im je, izgleda, omiljena aktivnost koja nije prestala od rata do danas. Postoje i oni građani, simpatizeri, glasači, članovi tih stranaka koji su uvjereni da je takvo ponašanje posve legitimno i legalno. Da je poželjno i neophodno. Oni kao da vjeruju da stranke imaju legitimitet većine birača da provode represivnu netrpeljivost, da intimidiraju, zastrašuju i prijete, javno linčuju druge slobodne građanke i građanke ove zemlje, da ih razapinju po svojim portalima, stavljaju mete na čelo, huškaju, linčuju.

Napomenuo bih da takav legitimitet ne postoji u ustavnoj i liberalnoj demokratiji.

Niko nema legitimitet da intimidira i prijeti bilo kome, da zastrašuje, uznemirava javnost saopštenjima i svojim stranačkim medijima, na javnim skupovima, naročito stranačkim. To nije po zakonu, nije po ustavu. To je više nalik na represivne režime koji su obrnuto od ustavne i liberalne demokratije.

Ne postoji taj legitimitet – bez obzira na broj glasova.

Zato govorim o protestu. Svi imamo pravo protestovati zbog nečeg, uputiti protestnu notu, pismo, ali ne možemo pretendovati na totalitarnu vlast nad čitavim društvom i autoritarno negirati bilo kome pravo da bude jednak nama.

Svjedočimo militantnim liderima i njihovim sljedbenicima koji zastrašuju i targetuju nedužne i nenaoružane civile i civilne predstavnike, samo drugačijim sredstvima nego što su to radili u ratu.

Šta je još novo u BiH? Mogu li nas iznenaditi nečim novim? Nekom novom paradigmom? Nekim novim konceptom?

Stalno jedno te isto, za svake izbore. Ratni bubnjevi.

Barem toga smo se nagledali i naslušali u ovoj zemlji u reprizama svake izborne godine. Militanti koji verbalno zlostavljaju i zastrašuju civile raznim fizičkim prijetnjama, ratnim slutnjama i propagandom. Ko to još radi, ko se tim bavi osim ratnih zločinaca i terorista?

Postoji mir i postoji rat. Postoji sloboda, i postoji prinuda.

Budu li nastavili uznemiravati, i mene i javnost u ovoj zemlji koja je i naša zemlja, obraćam se ovom prilikom ovim protestnim video zapisom svim političarima i političkim strankama – budu li, dakle, remetili ne samo javni red i mir, već moj privatni mir moje porodice, šire familije svojim uznemirujućim kampanjama i propagandama, ja ću ih javno optužiti za remećenje javnog reda i dejtonskog mira.

Budu li u tom procesu negirali bilo kome, pa i meni – moj civilni status, ustavna prava i građanske slobode, ja ću biti prinuđen da ih smatram teroristima, a njihove partije terorističkim organizacijama koje vrše teror i zločin nad civilima i civilnim, tj. građanskim društvom.

Dakle, na jednoj strani imamo pravo na mirne i nenasilne proteste protiv onog što nam nije po volji i po ukusu, a ta njihova represivna netolerancija i strukturalno psihičko nasilje nad umom mi nije ni po volji ni po ukusu – imam pravo to izraziti, to komunicirati, saopštiti, javno u formi protesta i to spada u slobodu govora.

U drugu ruku – rečeno je da o ukusima ne vrijedi raspravljati, ali evo vidimo da se može protestovati. No tu je i treće, a to je da se sa teroristima ne pregovara. Ne raspravlja niti pregovara. Ako si me jednom ili par puta nastojao zastrašiti ratom, ako si silovao moj um, ako si me zlostavljao, ako si me terorizirao strahom – ja ti to ne mogu oprostiti, ja ti to ne smijem oprostiti, pogotovo ako vidim da nemaš namjeru prestati – nikada. Ja te jednostavno moram smatrati terorističkom organizacijom, organizacijom koja terorizira um i dušu, koja vrši represiju, nasilje nad umom, nad mirom u ovoj zemlji.

Sa teroristima se ne pregovara i svi oni koji pregovaraju s vama se stavljaju na stranu terorista, podržavaju vaš terorizam. To govorim kao civil, kao običan građanin, državljanin ove zemlje, skoro trideset godina nakon krvavog rata u kojem su civili najviše stradali.

Ko se iz međunarodne zajednice ili evropske unije usudi pregovarati s njima o bilo čemu, ako ih mi civili, državljani ove zemlje smatramo terorističkim organizacijama.

Ne znam ko glasa za njih, možda njihovi taoci moraju glasati za vas, možda im prijete da će ostati bez posla koji ste im sredili ili naplatili, bez bespravno napravljene kuće koju ste im legalizovali ili obećali da ćete ih legalizovati, možda imate stotine hiljada talaca, ne znam ko su članovi vaših organizacija, ali ako nastavite sa strukturalnim nasiljem, sa represijom, represivnom netolerancijom svih drugih građana koji nisu dio vaše organizacije – moraću vas početi smatrati terorističkim organizacijama, jer ovo ide u tom smjeru.

Sve više terorišete neistomišljenike i generalno civilno stanovništvo strahom i terorom – što vas kvalifikuje kao teroriste. Proizvodite i koristite strah i teror među civilnim stanovništvom za vaše političke ciljeve i lično bogaćenje. To je terorizam.

Možda je vrijeme za neki širi civilni pokret koji će zaštiti ovo društvo od terorističkih organizacija, ako je već država pala u njihove ruke.

Civilni pokret koji će demilitarizovati i pacifizirati ovu zemlju tako što će javno osuditi teško uznemirene i zločinačke umove militantnih sugrađana i njihovih političkih lidera koji terorišu civilno stanovništvo.

Ja ovim videom ne tražim ništa od pravosuđa, ne tražim ništa od društva, od javnosti, od građana i građanki BiH ja samo javno protestujem protiv terora, protiv strahovlasti, protiv nasilja nad umom, protiv represivne netolerancije – i kažem da svakoga ko me organizovano terorizira smatram terorističkim organizacijama, a ne političkim, zato što je teror sva njihova politika – širenje straha i terora nad slobodnim umom.

Ko god me teroriše – a ja svjedočim da me teroriše i dozvolite meni da definišem kažem ko me i kako teroriše – taj je za mene terorista. Nije možda tebi i za tebe, jer tebe ne teroriše, ali jeste meni i za mene, jer mene teroriše, a ja imam pravo da slobodno, mirno i nenasilno protestujem protiv te pojave i onih koji me terorišu. Dakle ne plačem, ne kukam, ne žalim se, već protestujem – mirno, nenasilno, dostojanstveno.

Ne želim teroriste u svom životu. Ne želim strah u svom životu. U životu najbližih i najdražih. Ovo zlostavljanje mora stati i prestati nakon trideset godina specijalnog i konstantnog medijskog i psihološkog rata i terora.

Neka civile konačno puste na miru i to je moja poruka OHR-u i Schmidt-u.

Militantni i ratoborni insistiraju na tome da su državotvorni – ali šta će kome država ako u njoj nema mira, nikad.

Šta će kome dom, šta će mu kuća ako u njoj nema ni mira ni slobode. Ako si građanin drugog reda, obespravljen, žigosan…

To nije dom, to nije domovina – to je pakao.

Stvarali su pakao trideset godina.

Ko god nije mirotvoran taj nije ni državotvoran u Bosni i Hercegovini, jer Bosna i Hercegovina vapi za mirom.

Pridružite se ovom protestu. Lajkate, podijelite, ako se osjećate slično, ili ako saosjećate.

Ja sam za civile, za mir, za pomirenje. Ko nije sa mnom, taj je protiv mene. Ko nije za civile, za pomirenje, za moj privatni mir, za moju slobodu, za moj prosperitet – taj je moj neprijatelj, taj je neprijatelj mog mira i slobode, taj je meni zločinac i terorista – i prinuđen sam smatrati takve zločincima i teroristima, a sve one koji im pomažu u njihovoj kampanji protiv mene – njihovim saradnicima i saučesnicima u tom terorizmu.

Smatram ih neprijateljima slobodnog, otvorenog, naprednog, građanskog društva, neprijateljima javnosti, neprijateljima civila i civilnog života, civilnih sloboda, slobodoumlja, slobode govora.

Podržaću one koji mi to obezbjede, koji mi to obećaju – civilizovan i sadržajan život jednog civila, a one koji bi da me mobilizuju, uniformišu, postroje, pretvore u broj i odvedu daleko od porodice, koji bi da nas razdvoje, da razdvoje roditelje od djece, očeve od majki, prijatelje od prijatelja, i to rovovima – takvi nisu ništa naučili ni o ovoj zemlji, a ni o životu generalno.

Zašto misle da je strah i nesigurnost ono što ljudi žele? Pogotovo u jednoj Bosni i Hercegovini u kojoj ih ljudi mole, mole za mir i prosperitet već trideset godina – i oni ne znaju ništa drugo do uznemiravati javnost i držati stanovništvo u ratnoj psihozi.

Umjesto da im pomognu da se vrate životu, da izgrade život.

Ne moraju oni izmišljati nove načine kako da umremo, umrijećemo svakako. To je garantovano. Hajde se pozabavite životom, kako i od čega ćemo živjeti. A ja ću umrijeti kako god okreneš, s njima ili bez njih, o svom trošku. Bar to ne zahtijeva neku veliku pamet i trud. Ali Ne plaćamo mi njih nam srede da umremo, već da nam urede da živimo. Prihvatimo se mi života. Valja raditi, valja živjeti. Valja liječiti bolesti. Daj da vidimo šta ćemo sutra. Daj da se radujemo sutrašnjem danu.

Video

Prevencija zločina protiv naše Zemlje

Koliko smo svi mogli shvatiti, peper-sprej i palica će služiti isključivo za samoodbranu komunalnih policajaca i policajki od ozbiljnih kriminalaca. Podsjećam da riječi kriminal i kriminalac, kada se doslovno prevedu na naš jezik znače: zločin i zločinac. Ova zemlja, kao i svaka druga, ima i takvih. Osim ako neko tvrdi da u BiH nema zločinaca, tj. kriminala i kriminalaca.

Mi bi ove sve zakone već donijeli da nismo petka 13. Decembra 2019. pometeni u našim nastojanjima i zelenim politikama. Vraćeni smo na početak – čak smo ponovo počeli printati materijale za sejdnice, što je porazno. Jedan korak naprijed – nazad dva.

Zato sve radimo u zadnji čas, ali opozicija to namjerno zaboravlja, pravi zamjenu teza tako što to želi predstaviti sada kao predizbornu kampanju. No to je njihovo mišljenje i njihovo pravo interpretacije.

Tužan sam što ponovo politiziramo i svodimo i ovaj zakon na partijski zakon i obračun sa političkim neistomišljenicima, kao i za “uhljebljavanje”, – sve se može svesti na to, sve se može predstaviti tako, i svaka opozicija može upozoravati na to, ima pravo slobode, ali mi se ne smijemo povoditi za tim slutnjama, tim cinizmom, ne smijemo se pokolebati i obeshrabriti, dovesti u bilo kakvu nedoumicu u vezi zelenih politika i radikalnih rješenja problema našeg okoliša. Moramo sagledati veću sliku.

Mi članovi komisije za okoliš i komunalno smo imali priliku postaviti pitanja na sjednici komisije i dobio sam zadovoljavajuće odgovore, zbog čega sam i glasao za ovaj prijedlog nacta i na komisiji. I ja sam pitao ista pitanja koja smo čuli danas, zašto to ne rješava inspekcija: zašto se ne rješava kroz postojeći sistem?

Problem je u tome što postojeći sistem ne funkcioniše i što mi moramo uspostaviti novi sistem i nova rješenja. Inspekcije su se pokazale neefikasnim na ovom polju jer inspekcijama treba jako mnogo vremena da istraže, pronađu i kazne. Moraju ser obraćati MUP-u, provjeravati identitet, saslušavati navodne počinioce više puta – čitav proces traje od tri mjeseca do dvije godine, pa i duže. Za to vrijeme šteta je nepopravljiva.

Inspekcije dolaze na uviđaj kada je zlodjelo počinjeno, odazivaju se na prijavu ili po službenoj dužnosti, ali one ne djeluju kao PREVENCIJA – ne mogu sprječavati pravljenje divljih deponija na primjer, one samo, da tako kažem – uspostavljaju dijagnozu i eventulano “liječe” problem kaznama, ali tada je kasno, ako se slažete. Zločin je počinjen, šteta je već načinjena i tlo je zagađeno, kao i voda. A ono što je specifično za toksične otpade jeste da je šteta ponekad nepopravljiva, bez obzira kolika je propisana kazna.

Zato je OD KRUCIJALNOG ZNAČAJA SPRIJEČITI, a ne liječiti. Bitna je PREVENCIJA – i na to se odnosi ovaj zakon o komunalnoj policiji, zato nam treba komunalna policija. Ovakav zakon predstavlja drugi pristup i drugačiji sistem od postojećeg koji se bazira na inspekcijama (liječenje posljedica i kažnjavanje). Fokus i težište ovog zakona i smisao komunalne policije je PREVENCIJA. Čudi me da to nije jasno.

Svako zna da policija u razvijenim zemljama ne služi samo za pravljenje uviđaja nakon počinjenog zločina, da se tako izrazim, kao što je to često “unas” slučaj, već ponajviše služi da svojim prisustvom spriječi, tj. odvrati od nezakonitih radnji, da do njih nikada ni ne dođe – dakle PREVENCIJA!(Zato godinama insistiram na prisutnosti policije na ulicama u centru grada, naročito vikendom.)

Policija služi da svojim prisustvom potvrdi prisustvo države, tj. zakona na svakom pedlju zemlje – da neko ne prošvercuje otpad u zelenilo, u rijeku, u vodozaštitnu zonu. Neko mora biti prisutan na terenu. To nama fali.

Nama ne fali onih koji će konstatovati, osuditi, kazniti zločin iz kancelarije, već nam fali PREVENCIJA. Fale nam ljudi na terenu koji će spriječiti zagađenje, koji će na licu mjesta djelovati i ja ću u javnoj raspravi zahtijevati da upravo to bude težište, najveći i najvažniji dio aktivnosti ove policije – PREVENCIJA. Dovoljno je da komunalni policajac svjedoči, zapiše, legitimiše i tim se skraćuje put do pravde. Inspekcije su trome. Na stranu što dolaze na lice mjesta kada je kasno, kada je šteta načinjena, već i sam proces kažnjavanja traje godinama. Mi nemamo više vremena za takav sistem. Mi ga sebi više ne možemo priuštiti. Mi moramo ubrzati kažnjavanje.

Nemoguće je problem okoliša riješiti bez efikasne i moderne komunalne policije koja će, opet kažem – sprječavati svojim prisustvom da se zločini zagađenja prema prirodi i stanovništvu dešavaju, policiju koja će na licu mjesta propisivati adekvatne kazne za sve one koji krše zakon i koji zločinački tretiraju okoliš. To znači ovaj zakon JESTE i put i način na koji MORAMO POD HITNO djelovati pošto dosadašnji sistem ne funkcioniše – trom je.

Divlje deponije niču svakim danom i mi nemamo vremena da inspekcije to rješavaju na način na koji su do sada rješavale. Nama hitno treba policija koja će sprječavati i rješavati stvari, odmah, na licu mjesta pisati kazne i to je smjer u kojem moramo ići ako želimo bilo šta mijenjati, ako ne želite da se ekološki osvješteni građani samoorganizuju u neku građansku miliciju koja će fizički zaštititi svoju životnu sredinu od invazije deponija, stranačkih ortaka i ahbaba, kabadahija zagađivača i njihovog masovnog i masivnog zločina prema ovoj zemlji.

Ja imam ideju, tj. inicijativu i za pravljenje sličnih snaga reda i na federalnom nivou, no o tom – potom.

Dakle ova komunalna policija – to nije ništa revolucionarno. Možda za nas u BiH jeste, ali to je evropski standard, norma, i hitna potreba.

Ako govorimo o uhljebljavanju i strahu od uhljebljavanja i zloupotrebe ove policije za stranačke obračune, ja se bojim da tek kada bi se opštine bavile ovim, kada bi se spustilo na opštinski nivo – tek onda bi imali “hrkljuš” – bilo bi i uhljebljavanja i nepotizma, i jaranstva, ortaštva i stranačkog djelovanja, zloupotreba, obračuna, i svega onog na šta upozoravamo i čega se plašimo da će biti na kantonalnom nivou, a već postoji na opštinskim nivoima sa opštinskim načelnicima kao lokalnim šerifima. Zato je ovo rješenje po meni mnogo bolje upravo zato što nije lokalno – i tako mora ostati. Jer lokalna samouprava često znači lokalno samovlašće i korupciju. Svi znaju svakog i niko ne prijavljuje nikog. Znamo kako to ide.

Ja mislim da moramo biti daleko odvažniji u ovim stvarima na ovom nivou, i generalno sa legislativom – zakonodavstvom u Kantonu Sarajevo. Mi se ne možemo zadovoljavati status quo – da ništa ne radimo. I mi i građani svjedočimo činjenici da institucije ne funkcionišu, da su zakoni zastarjeli, a to je zato što je pristup problemu zastario i pogrešan i mora se mijenjati. Mora se osavremenjivati i usavršavati.

Nije dobro politizirati i opravdavati svoj nerad problemima koji mogu da iskrsnu kada se radi. Naravno da kad se radi i kada se ide naprijed – da nailazimo na probleme, ali smo svi ovdje plaćeni da zasjedamo i da rješavamo probleme “u hodu”, kao što to bivša vlada i premijer Nenadić reče; dakle javnom raspravom, amandmanima, izmjenama i dopunama zakona, itd, ali se moramo kretati naprijed, prema Evropi, ako se slažete.

Ne smijemo građanima poručivati da legislativa, zakonodavstvo ne radi ništa, ne donosi zakone zato što je nešto “kompleksna problematika”. Sve je kompleksno ako želimo zakomplikovati – i sve je jednostavno ako neko ima petlju da presječe gordijski čvor i riješi stvari. Problematika se zakomplikovala proteklih trideset godina i mi moramo raditi sve što možemo da je rješavamo u svom mandatu. To nam je dužnost. Nećemo valjda sada prestajati i odustajati samo zato što se bliže izbori.

Šteta što smo bili prekinuti, zaustavljeni u koraku i snu – 2019. – kada smo se zahuktali. Očigledno to nekom nije bilo u interesu pa su učinili sve da uštopaju napredak i početni entuzijazam, no bilo pa prošlo. Sada je 2022. I mi kasnimo, kaskamo, i to u rikverc.

Kao što rekoh prošli put, oko zelenih politika se možemo, trebamo i moramo svi složiti, bez obzira da li pripadali progresivnoj ljevici ili konzervativnoj desnici zato što je konzervacija nezaobilazna kada se radi o okolišu, naime pojam konzervacija u ovom kontekstu odnosi se na zaštitu prirode uz održivo korištenje prirodnih dobara. Istovremeno ta konzervacija predstavlja najprogresivniju politiku koju možemo zajednički voditi danas u našoj Bosni i Hercegovini u kojoj odavno važi ona: “zagadi i vladaj”.

Odnos prema prirodi je odnos prema zemlji, a taj odnos predstavlja kulturu. Ne postoji nekultura. Svaka kultura je kultura, pa makar bila i najgora. U ovom društvu vlada kulturna hegemonija zagađivača i ogađivača kako prirode – tako i društva.

Na ovoj maratonskoj sjednici smo izglasali i planiramo izglasati mnoge prijedloge i nacrte bitnih zakona na koje građani Kantona Sarajevo dugo čekaju. Danas je važan dan kada imamo priliku izglasati ovakav jedan zakon bez kojeg kao društvo ne možemo dalje i nećemo moći bolje, a nepotrebno je da podsjetim da ovo trentutno stanje – ne valja. Nije dobro.

Ovakvi zakoni i ovakve mjere, komunalna policija – su prijeko potrebni. To je lijek za jedno bolesno i zagađeno društvo koje je oboljelo od nehata, nemara prema prirodi, prema sebi, prema svemu. Mi bez ovakvih zakona ne možemo ozdraviti kao društvo, a ne može ozdraviti ni priroda čiji smo sastavni dio; priroda, tj. zemlja koju tretiramo kao da je tuđa, kao da smo okupatori, invazori nečije tuđe zemlje, kao da smo kolonijalna sila koja će eksploatisati ovu zemlju kao koloniju i na kraju, kada iscrpi sva njena bogatstva – povući se u penziju na neka egzotična ostrva gdje su i bankovni računi.

Mi moramo prezevirati, konzervirati, sačuvati ovu zemlju za našu djecu, za potomke koji će je naslijediti, od kojih smo je, praktično, samo posudili – kako to kaže jedna domorodačka poslovica. Mi moramo spriječiti dalje propadanje okoliša.

Ja pozdravljam ovaj zakon i moram podržati ovaj prijedlog zato što mi to moja ekološka svijest i ljudska savjest nalažu. Apelujem na sve kolegice i kolege da izglasamo ovaj zakon danas – da se zajedno pokrenemo u tom pravcu, to nije mali korak, već bitan korak u pravcu jedne stroge discipline po pitanju odnosa prema prirodi, prema ovoj zemlji. Ne smijemo oklijevati, ni dana više. Nema više mjesta ni razloga divljim deponijama smeća u ovoj prekrasnoj prirodi koju smo naslijedili. To je nešto krajnje primitivno i predstavlja tužnu sliku našeg društva, stanja u našem društvu. Mentalnog stanja. Govorim to i kao umjetnik koji ne može naslikati ili fotografisati pejsaž a da u kadru nije neka nemila instalacija, intervencija primitivnog i toksičnog, zločinačkog uma u prostoru.

Ne smijemo više tolerisati, a kamoli navikavati se na divlje smeće koje zagađuje našu zemlju, našu vodu, našu hranu, naše društvo, smeće koje uništava naš okoliš, našu životnu sredinu, naš organizam. Naravno da moramo početi sprječavati i kažnjavati – i to rigoroznim kaznama. Neko mora platiti ceh, a to ne smiju i neće biti građani. Zločinci moraju platiti kazne za zločine koje čine protiv ove zemlje. Protiv naše zemlje, ako mi dozvolite da to tako postavim.

Mnogi su se obogatili, postali multimilioneri na račun zdravlja građana, tretirajući ovo društvo i ovu prirodu kao deponiju – toksičnih proizvoda, hrane upitne kvalitete, otpada kojeg se druge države i razne firme i korporacije nastoje riješiti, i to građani Kantona Sarajeva, glavnog grada BiH, grada koji je najveće tržište u BiH – plaćaju svojim zdravljem, svojim životima. Mi smo praktično opkoljeni, pod opsadom zločinaca, zagađivača i taj obruč se steže i ovaj zakon je jedan od onih zakona na koje su građani Kantona Sarajevo dugo čekali. Ovaj zakon je korak u pravom smjeru, proboj takoreći.

Kao umjetniku, građaninu, kao kantonalnom zakonodavcu i ekološkom slobodaru zelene ljevice naročito mi je drago što su zelene politike konačno na dnevnom redu i da konačno radimo na legislativi koja će konkretno zaštititi okološ i regulisati nešto što je trenutno van kontrole na terenu.

Komunalna policija koja će nametnuti ovaj zakon ima zadatak nametnuti nove standarde, jednu ekološki osvješteniju kulturu življenja, civilizacijske norme, spriječiti i kazniti zločine protiv okoliša, zločine protiv naše prirode, zločine koje neki čine protiv ove zemlje. Mora spriječiti zločine protiv okoliša i na taj način izliječiti naš okoliš.

Video

Pomozimo sebi kao što bi potpunom neznancu

Da bi spasio nečiji život, da bi pomogao nekom, doktor mora biti profesionalan. Mora primijeniti svoje znanje, svoju vještinu i svoje iskustvo, hladne glave.

Mora biti staložen, objektivan.

Nije poželjno da je emotivno umiješan ili povezan sa pacijentom, ne smije biti subjektivan, pristrasan – ne samo zato što sve pacijente mora tretirati podjednako, već zato što ako operiše nekog ko mu je jako blizak – to može uticati na njega, izazvati veći pritisak, stres, ako me razumijete. Može pogriješiti. Može se više plašiti da će pogriješiti.

Ljubav tu ne pomaže.

Emocija ne pomaže. Tako isto ne pomaže pri operaciji na društvu. Patriotizam je šuplja priča.

Potrebna je koncentracija, disciplina, tehnika, umijeće, znanje, iskustvo, struka, strategija, plan, rad, trud, upornost… Da bi operacija uspjela. Potrebna je posvećenost. Konstantna. Potrebna je nepokolebljivost.

A emocija – kakva god bila – ne traje, raspoloženje, strast, ostrašćenost – mijenja se, iz krajnosti u krajnost iz agonije u ekstazu. To je poremećaj društva – bolest, slabost, a ne snaga.

Onaj ko zbilja želi dobro ovom društvu, mora mu pristupiti objektivno, profesionalno, bez emocija, bez popuštanja.

Zaboravimo na trenutak svoju ljubav prema ovoj zemlji, svoje emocije, kakve god one bile, zadržimo ih za sebe, ostavimo po strani svoju popustljivost i slabost prema “narodu”.

Ako želimo pomoći, ponašajmo se kao da nas je potpuni stranac zamolio za pomoć, ili zovnuo u pomoć – potrudimo se da mu pomognemo ne zato što ga volimo ili poznajemo ili osjećamo bilo šta prema njemu ili njoj, već zato što je to ljudski i plemenito.

Prvo što ćemo uraditi jeste urazumiti ga, da se osvijesti, razabere.

Moramo pristupiti ovom društvu ne kao svom ličnom i specifičnom problemu, ne kao partikularnom, već kao objektivnom i univerzalnom problemu čovječanstva.

Pomozimo sebi onako kako bi pomogli drugom, da tako zamijenim teze: recimo sebi ono što bi rekli svakom drugom, ono što je logično, što je zdravorazumno, što je fer i pravedno.

Jer izgleda da smo objektivni i pravdoljubivi samo kada druge učimo pameti, ali sami nikako da naučimo lekcije koje bi dijelili svima drugima.

Disciplinujmo sebe onako kao što bi disciplinovali drugog.

Budimo razumni i objektivni, a ne pristrasni, popustljivi i ostrašćeni.

To je dobar početak.

Kada bi tako radili – gdje bi nam bio kraj.

Video

RAT ili prijateljstvo SA SUSJEDIMA?

Ne znam da li se to samo meni čini ili ste i sami primijetili da je ovdje glavna politička tema, naročito pred izbore – rat. Politika uglavnom vodi rat: konstantni, specijalni, medijski, psihološki rat. Rat je temelj, platforma djelovanja. Političkog djelovanja.

Svaki put u izbornoj godini, u predizbornim kampanjama govorimo o ratu, “NATO na granice”… Bosna i Hercegovina možda jeste demilitarizovana, ali um nije. Naročito politički um. Kao da se trideset godina spremamo za neki rat. Protiv koga? Mogu li nam reći protiv koga ćemo ratovati, da znamo?

Protiv Srbije?

Kako ćeš zaratiti sa prijateljskom zemljom kao što je Srbija? Zašto bi zaratio sa prijateljskom zemljom kao što je Srbija?

Evo pitam premijera Federacije BiH.

Pretpostavljam da Srbiju smatra prijateljskom zemljom iz najmanje dva razloga: kao prvo zašto bi za neprijateljsku zemlju proizvodio municiju? Poznato je da naša namjenska industrija proizvodi municiju za Republiku Srbiju. Znači da je Srbija prijateljska zemlja Bosni i Hercegovini. Možda ne čitavoj BiH, ali barem je prijateljska Federaciji BiH jer ne bi proizvodili municiju za neprijateljsku državu sa kojom planiramo zaratititi, i obratno: ne bi zaratili sa državom za koju proizvodimo municiju. Dakle, to je dovoljno dobar razlog da se ne zarati ili barem da se prestane proizvoditi municija za Srbiju, a ne prestaje se – što znači da je sve u redu.

Drugi razlog zašto nam je Srbija prijateljska država je taj što iz Srbije uvozimo hranu. Svo žito, brašno – hljeb koji jedemo – je iz Srbije.

Zašto bi neko zaratio s nekim od koga uvozi hljeb? I obratno – zašto bi uvozio hljeb i hranu od nekoga s kim planiraš zaratititi? I još mu izvoziti oružje i municiju -(ko tebe hljebom – ti njega municijom) – ne razumijem.

Zar to nije zbunjujuće? Slika i ton se nimalo ne poklapaju. Osamdeset posto hrane se uvozi u Federaciji BiH, a pšenica uglavnom iz Srbije, koliko znamo. Zašto bi onda iko ratovao sa Srbijom?

Ja mislim da su ovo dva dovoljno jaka razloga, argumenta, zar ne?

Ali, postoje političari i političke opcije koje nas pripremaju već decenijama za rat, pretpostavljam protiv Srbije.

Ne samo da se pripremaju, već ga aktivno vode, specijalni, medijski, informativni. Obostrano, kako im zatreba pred izbore, s obje strane Drine.

Ne volim pričati o ratu, o tome vole pričati militanti toksične muškosti i to je njihova politička platforma militantnog patriotizma, i sl. Ali kao civil, kao neko ko zagovara nenasilje, kao antiratni antifašista, kao antiautoritarni, antiautokratski slobodar – u ovom trenutku kada se u Evropi vodi rat u Ukrajini, i kada smo na ivici nekakvog evropskog ili svjetskog rata, natjeran sam na ovaj lijep dan razmišljati i govoriti o ratu, ali ne kao neki pametnjaković i ratni analitičar, neki samoprozvani general, već kao civil, civilna vlast, i zbog brige za civile.

Moj strah od rata je veliki strah, strah od stradanja nedužnih civila, djece, starijih; moj strah je strah od ratnih zločina i ratnog profiterstva, od pljačke, silovanja i progona civila, od izgladnjivanja civila.

Moj strah je od nedostatka lijekova i hrane. Nedostatka, ne toliko struje koliko vode.

Nije toliko bitno što će ove komunikacije pokidati – što neće biti wi fi, online, što ćemo biti odsječeni jedni od drugih, već što nećemo moći da se prehranimo jer će čitav svijet čuvati hranu za sebe.

Neće to biti rat samo “unas”, kao prošli, pa hoće li nam poslati humanitarnu ili neće. U Sarajevu ničeg, a u Kiseljaku svega.

Ako bude svjetski rat, onda će svima na svijetu biti potrebna humanitarna tako da će je zadržati za svoje narode, svoje građane (spašavaj se ko može, svako za sebe). Barem dok se ne organizuju i dok se ne vidi “ko je na kojoj strani”, da se tako izrazim.

I mi ćemo tada biti na prodaju, vjerovatno ćemo se jeftino prodati, založiće nas (civile).

Moje duboko uvjerenje je da vlast, ako mora postojati, mora imati i igrati ulogu dobrog pastira, mora se starati o civilima, o stadu, a ne pretvarati sebe i civile u vukove, predatore koji napadaju pljačkaju nenaoružane, nedužne i nezaštićene civile, bilo koje nacionalnosti, svoje ili tuđe.

Mislim da vlast postoji zbog civila/građana i da mora uvijek biti samo i jedino na strani civila.

Zdravlje na usta ulazi.

Ali i sloboda.

Gladan čovjek nije slobodan čovjek. Gladan čovjek je ucijenjen čovjek koji nema puno izbora. Spreman je da učini sve za koru kruha i vrlo lako postaje ovisnik o onom ko ga hrani – sluga i rob onome ko ga hrani. Hrana u ratnim uslovima postaje naročito skupa, ne gleda se na kvalitet (da li je ukusna ili zdrava), to je tada najveći luksuz, a istovremeno se plaća zlatom kao da jeste najveći luksuz, a ne prijeka potreba, pitanje života i smrti.

Gladan čovjek skupo plaća hranu – plaća je ne samo imovinom, već slobodom i ratni profiteri to znaju, tako profitiraju na ratu, doktrinom šoka.

Kao slobodar moram obratiti pažnju na temeljnu vrijednost hrane, sopstvene hrane, sopstvene proizvodnje domaće hrane. Ne sa nekakvog “gastronomskog stajališta”, već sa slobodarskog – hrane kao monete slobode.

Kada ostanemo bez hrane – mi ostajemo bez slobode.

Samo glup čovjek može ratovati za sopstvenu slobodu protiv drugih zemalja, a istovremeno nemati sopstvenu proizvodnju hrane u svojoj zemlji.

Autonomija, samostalnost, suverenitet, nezavisnost o kojoj toliko govore je prije svega razvijati sopstvenu proizvodnju hrane i biti u stanju prehraniti sopstveno stanovništvo svojom hranom, a ne javno i vječno “ratovati” protiv onih od kojih istovremeno uvoziš pšenicu, brašno, hljeb i kojima istovremeno izvoziš municiju.

Koga oni lažu? Kakva je to politika? Kakvu politiku vode? Ili jednostavno vode sve nas žedne preko vode?

Ovdje se radi ili o potpunom odsustvu njihove inteligencije ili o frontalnom i brutalnom vrijeđanju naše.

Video

Sedam smrtnih grijeha ili karakternih osobina?

Danas neću govoriti o sedam svjetskih čuda bh društva, već o sedam zala BH društva, sedam smrtnih grijehova koji su se udomaćili u BH društvu i postali nezaobilazni dio bosanskohercegovačkog načina življenja i službene, zvanične karakterne osobine prosječnog preostalog žitelja ove lijepe zemlje.

Paradoksalno je da su nestankom ateizma i nastankom ovdašnjih pobožnih vjerskih režima koji se oslanjaju na sveštenstvo – ovim zemljama i narodima zavladali grijesi. Ne jedan, ne dva, ne tri, ne bilo kojih i bilo kakvih, već svih sedam, i to kapitalnih iliti smrtnih grijeha. Sve smo ih čekirali, nema da zafali. Valjda je tranzicija iz socijalizma u kapitalizam nekom bila tranzicija iz ateizma u sedam kapitalnih ili smrtnih grijeha ili grijehova.

Sedam zala, sedam kapitalnih iliti smrtnih grijeha. Ako ne vjerujete, evo da prođemo kroz njih i da malo analiziramo.

Prvi smrtni grijeh je oholost. Šta je oholost? Oholost je bahatost, arogancija, drskost, bezobzirnost – kada ljudi misle da im pripada više nego što su zavrijedili, pa stoga otimaju, ne daju nikom ispred sebe, ja-pa-ja – to je oholost. Prvi smrtni grijeh. Nije li zavladao? Ne vlada li danas? Nije li na snazi?

Koji je drugi: škrtost (i pohlepa). Pogledajte vlasti i lidere u ovim zemljama – dijele li novac narodu ili ga zadržavaju za sebe, kaže: štede. Direktori i direktorice javnih institucija se u svojim izvještajima hvale koliko su uštedili – pa čak i zavoja na svojim pacijentima. A svake godine dobiju budžetski novac građana da ga potroše na građane, jer tako se preraspoređuje bogatstvo. Jok, Oni ga štede i još se hvale svojom škrtošću. Velike škrtice – tolike luksuzne vile i stanovi, a ništa za običnu raju, nigdje parkova, šetališta, javnog saobraćaja.

Treći grijeh je bludnost. Realno: Nema ko koga nije prevario. Nema ko je vjeran. Nema ko nema ljubavnicu, švalera. Ne zna se čiji je u čijoj. Neću sad o tome, imaju tabloidi, žuta štampa, šund, pa izvolite. S druge strane – nema ko ne viri, ne špijunira, ne zaviruje u tuđu intimu, u privatnost, nema ko se ne bavi tim. Ako već nije “sretnik” da se u prvom licu bavi bludom onda je voajer, rašomorac, zagleda, slini i bludi tako što proživljava tuđi blud. Najbolji spoj je spoj između voajera i egzibicionista – to je simbioza, dobitna kombinacija, još ako i voajeri i egzibicionisti istovremeno pate od potrebe za javnim komentarima i ispoljavanjem vjerskog morala – hladni tuševi smrtno ozbiljnih političkih i drugih tema na vruće erotske teme, fantazije i samozadovoljavanje na lik i djelo poznatih drolja i švalera – onda imamo blud koja nije samo fizička, već blud i na duhovnom nivou. Imamo sve na kamari – i politiku i religija i kriminal i drogu i prostituciju – i patriotizam i militantnost i modu i tradiciju i novotarije – dok se boje ne rastope i ne pomješaju u jedan bućkuriš s pohovanim mozgom.

Četvrti grijeh je zavist – nema ga ko ne zavidi. Selfiji je prave da ti zavide. Zavist je sve u ovom društvu. Auto kupiš da ti zavide. REklama je – auto za foliranje, a ne da se prevezeš od tačke a do tačke b. Više voliš da ti zavide nego da te vole. Kada ti zavide onda te i cijene i poštuju. Džabe ti što te i cijene i poštuju i vole, ako ti ne zavide. Prvo zavist, pa onda sve ostalo. Sami sijemo i širimo taj grijeh, iskušavamo druge, navodimo ih na grijeh zavisti, zato što i sami zavidimo, pa želimo da se i nama zavidi na nečemu.

Peti grijeh – neumjerenost u jelu i piću. Danas nema gladi, ali ima nezasitosti. Danas nije problem nahraniti ljude, nego natjerati ih da prestanu da se prežderavaju. Danas siromašni nisu mršavi, danas su siromašni debeli, nezdravo debeli, od jeftine, loše i nekvalitetne hrane, pune hemije, vještačkih okusa, zaslađivača, šećera – koji stvara ovisnost. Oči su gladne. Glad je jedini proizvod koji je neoliberalni kapitalizam proizveo u potrošačkom, proždiračkom, proždrljivom, tzv. konzumerskom društvu gladnih i gladeži. Trka za novim proizvodima, novim okusima. Svi se ponašaju kao da su iz gladi pobjegli, a svi pretilni, predebeli. Svi se bore da smršaju. Najskuplje je smršati.

Šesti grijeh je srditost. Gnjevnost. Nismo li svi nervozni, gnjevni, k’o na neku stvar nasađeni, jedva čekamo da planemo, da dreknemo. Svi smo na ivici, na rubu živaca, srditi, hiroviti, obijesni, nezahvalni, samoživi, nadmeni, uobraženi, gordi, ali istovremeno ljuti, gnjevni, srditi. Nema kome nismo zamjerili, kome nismo zahaterili, svakog mrko i poprijeko gledamo – samo čekamo da planemo, da napadnemo. Ta osobina je na spisku smrtnih grijehova, glavnih, kapitalnih.

I sedmi grijeh, najgori od svih – LIJENOST. LIJENOST je gora od bolesti. LIJENOST je zarazna. Kada jedan vidi da drugi neće da radi – i on odustane. Pokvari se i on. Jedna lijenčina pokvari čitav kolektiv. Lijenost se širi kao epidemija. Kroz kancelarije. Epidemija lijenosti je zahvatila javne institucije, preduzeća, niko neće da radi. Nema šta naš čovjek neće raditi samo da ne bi morao raditi. Jedna nam je država propala zbog tih radnih navika. Kao nekad: “ne možeš ti mene malo platiti koliko ja mogu malo raditi”. “Radio ne radio – svira ti radio”. Otkud tolika lijenost? Gdje su nestale radne navike, radna etika?

Zašto niko ne želi raditi danas? Možda zbog one izreke: “ko radi taj i griješi”.

Za razliku od prošlog sistema za koji je bio karakterističan ateizam, diktatura proletarijata, tj. radničke klase, današnji etno i kleronacionalni desničarski režim je ultrakonzervativan, tradicionalistički, danas su svi vjernici, svi su bezgriješni – što manje radiš – manje i griješiš. Niko ne želi da bude griješnik. Gdje će ti duša?

Veliki radnici su i veliki griješnici. Zato je bolje ne raditi. Ko ne radi – ne može ni da pogriješi. On je bezgriješan. Bez greške. A onaj koji je bez greške, koji nema grijeha, koji nikada nije zgriješio, on može slobodno da baca drvlje i kamenje po svima, da traži trun u oku, dlaku u jajetu, da tjera mak na konac, može da kritikuje, da ruži, da dekoncentriše, ometa i podapinje sve one koji nastoje nešto uraditi. Sve one koji bilo šta rade, koji bi htjeli nešto da urade.

No ja mislim da je ljenost znak depresije, da dolazi od depresije. A ovo je veoma depresivna zemlja. Svi smo u crnjaku. Bez volje. Niko se više ni ne vadi iz crnjaka jer nije mahala “karala” Muju što je u crnjaku, već što se vadio.

Kad te vide da se vadiš iz crnjaka, da se koprcaš – padnu u još goru depresiju i još gori crnjak. Zato ljudi bježe odavde glavom bez obzira.

Video

Alarmantno stanje: bijela kuga

BH društvo je čudo prirode. Pravo je čudo kako uopšte opstaje. Ne zbog svoje vjerske i etničke raznovrsnosti, već zbog svoje etničke čistote: zbog vjerske i nacionalne homogenizacije tzv. konstitutivnih naroda, što je dovelo do njihove izoliranosti u podijeljenom društvu, a potom neminovno dovodi i do genetske homogenosti konstitutivnih naroda.

Pravi i iskusni, dobri Čobani znaju šta je to i zato gledaju da se krv u stadu osvježava, da se održava i poboljšava stočni genetski potencijal. Loši čobani ne vode računa o tome, već rade sve protiv opstanka svog stada – izoliraju stado, što dovodi do genetskog uskog grla, inbridinške depresije, razmnožavanja sa srodnicima, genetske homogenosti. Josip Broz Tito je, na primjer, u tom smislu bio jako dobar čobanin i dobro je mislio ovim narodima kada im je govorio da se međusobno pare, razmnožavaju i orođavaju – da šire mir, ljubav i bratstvo i jedinstvo kako bi stado bilo raznovrsnije, veće, sa više genetskih različitosti, tzv. genetičkim diverzitetom.

Ako se sjećate ja sam prije pet šest godina očajnički pozivao mlade BiH putem ovog medija, jer me drugi ne smiju prenositi – poručujući: “Mladi BiH jebite se!” – jer u suprotnom ne samo da nećete sačuvati svoj narod, svoj identitet, već ćete izumrijeti, a prije toga ćete se izdegenerisati i izmutirati da vas najrođeniji neće prepoznati, toliko o očuvanju identiteta.

No od kada sam ja uputio taj vapaj, pa do danas, ne samo da me niko nije poslušao, već je trend je bio suprotan, zahvaljujući, naravno, ideološkim idiotima ili idiotskim ideolozima i ideologijama koje su bile pogubne za ovdašnju populaciju. Oni su mladima ogadili i zgadili prirodne i poželjne stvari i bacili nas sve u inbridinšku depresiju što je realno za gađenje i da ti se život zgadi.

Uz činjenicu da je veliki broj mlađih i srednjovječnih ljudi napustio ovo zatucano društvo u potrazi za normalnijom, naprednijom i sređenijom sredinom, te da u ionako duboko podijeljenom i izolovanom društvu tri konstitutivna naroda nije ostalo previše genetskog materijala – došlo je do populacijskog ili genetskog uskog grla što smanjuje varijacije u genetskom fondu populacije; nakon toga, manja populacija, sa manjim genetskim diverzitetom, prenosi gene budućim generacijama potomaka kroz seksualnu reprodukciju sa srodnicima, sa rođacima, kroz incestuoznu reprodukciju.

Kamo dalje rodijače?

Genetska raznolikost se smanjuje i s vremenom se javljaju nasumične mutacije. Šanse za inbriding, tj. srođivanje – tj. parenje i reprodukciju srodnih jedinki, bližih, daljih, najbližih rođaka je sve veća u manjoj populaciji. Sve veća je i genetska homogenost kao direktni rezultat homogenizacije naroda koje trideset godina provode demografske stranke, etno i kleronacionalisti, i to sve neminovno dovodi konstitutivne narode do tzv. inbridinške depresije.

Na stranu to što manja populacija može uzrokovati nakupljanje štetnih mutacija, ali inbridinška depresija je smanjena biološka sposobnost u ovdašnjoj populaciji i direktni je rezultat inbreedinga (razmnožavanje srodnika).

Šta je biološka sposobnost i spremnost populacije? – to je sposobnost organizma da preživi i nastavi svoj genetski materijal. Mi gubimo tu sposobnost zbog politike koju vode ovi nesposobni, neobrazovani čobani neznalice.

Inbridinška depresija je rezultat uskog grla populacije. Znači smanjuje nam se sposobnost da preživimo, da nastavimo svoj genetski materijal i uskoro nam neće biti potreban nikakav dušmanin i neprijatelj, zahvaljujući liderima i lošim čobanima koji se bave samo švercom i ličnim bogaćenjem, a ne brinu o stadu – sami ćemo sebi dohakati smanjenjem populacije, izolacijom, degeneracijom, mutacijom… A Poznato je da incestuozne navike i inbridinška depresija dovode do pojave mentalne retardacije i drastičnog smanjenja IQ, pa čak i onda kada je populacija fizički sposobna preživjeti, postaje mentalno nesposobna nositi se sa stvarnošću, sa izazovima opstanka, proizvodnje hrane, osnovnih namirnica – drugim riječima zaglupljuje i zaostaje mentalno da se organizuje u bilo kakvu kooperaciju, zadrugu, proizvodnju. Ostaje samo nesposobna populacija nastala iz inbridinga, parenja i razmnožavanja srodnika, rođaka unutar jako male populacije. Zato pametni bježe odavde, iz straha da se vremenom ne utope i ne pretovore u hrpu zaostalih, zatucanih degenerika – jer to je izgleda put kojim vode Etnonacionalistički čobani. Njihova ideologija krvi i tla će rezultirati i lošom krvi, i neobrađenim, neiskorištenim tlom, jer 70% poljoprivrednog zemljišta u BiH je posve neiskorišteno.

Video

EGALITARIZAM: znak i značenje

Da bi kvalitetno razgovarali, komunicirali, razmišljali, važne su riječi. Pojmovi. Moramo razumjeti značenje riječi, šta neki pojmovi znače. Jer mi često koristimo riječi, a da ne znamo njihovo pravo značenje ili brkamo pojmove, brkamo značenja riječi, koristimo pogrešne pojmove umjesto pravih, pojmove koji imaju slično, ali ne i isto značenje. Slično nije isto što i isto.

A za sve postoji riječ, pojam, za sve živo i neživo, za sve pojave postoji imenica, čovjek je svemu dao naziv, dijagnozu, ne treba puno razmišljati i izmišljati pojmove, izmišljati toplu vodu. Zato su bitni riječnici. Ne samo stranih jezika, već pojmova, filozofije, politike, ekonomije, psihologije, sociologije, da znamo pojave u društvu, u politici, u sebi, u životu – nazvati pravim imenom, koristiti prave pojmove, prave riječi, da bi ih uopšte mogli pojmiti, da bi imali pojma, da bi znali o čemu pričamo i da bi umjeli pričati, znati kako se priča o nečemu. Riječi su čudo, svjetsko čudo. Jezik je odavno postao organska tvar jer je zapisan u našem DNK. Bez obzira gdje se rodili i kojim jezikom progovorili, mi u krvi, u svom DNK imamo upisan jezik, subjekat, predikat, pridjev, objekt, priloške odredbe za mjesto i vrijeme – razumijevanje mehanizma jezika, ne govora, ne toga kako se izgovara, to se kasnije uvježba, već kao bebe, imamo u sebi urođeno razumijevanje koncepta jezika – samo nam preostaje da popunimo prazna mjesta nekim određenim jezikom i naučimo ga izgovarati, uvježbamo kao što učimo i uvježbamo hodati.

Kasnije, kako odrastamo, obogaćujemo svoj vokabular, učimo nove i nove riječi i koristimo ih. Učimo kompleksnije koncepte, a s njima i pojmove. Nije važno poznavati lična imena, datume, činjenice, već i značenja pojmova koji obilježavaju pojave, ideje. Sa više riječi razgovori nisu samo bogatiji, već su tačniji. Smanjuje se uopštavanje, generalizacija, a postaje se tačniji, specifičniji. Iskreno – što više riječi znaš – manje ti riječi treba da artikulišeš misao, da opišeš nešto, jer ima tačna riječ za sve, evo npr. riječi kao što su crnomanjast, dežmekast – kad ih upotrijebiš, ne moraš objašnjavati i opisivati dalje, zakucao si i možeš da staviš tačku. Skoro kao da pričamo drugim jezikom – ne svakodnevnim jezikom već specifičnim jezikom. Zato postoji jezik struke, stručni izrazi, da ne bi išaretio i govorio – “ono sa ono”. Sve što postoji, što je čovjek napravio ima svoj tačan pojam. Da bi se razumjeli i razumijevali, moramo poznavati puno riječi, ali problem je ako ne razumijemo šta one znače – pa se onda ne razumijemo.

Da bi razumjeli značenje neke riječi nije dovoljno pročitati njeno značenje. Ono što ja radim i čime zabavljam svoj um jeste da obavezno čitam sinonime, slična ili ista značenja u nijansama. Izabereš nijansu koja se bolje uklapa u opšti ton, da ne strši, malo blaža ili oštrija. No još važnije je pronaći antonime. To mi je omiljena zabava. Pročitati šta je sušta suprotnost nečemu. Jer uglavnom se sve zasniva, barem u ljudskom mozgu na suprotnostima: noć i dan, svjetlo i mrak, dobro i zlo, muškarac i žena, gore i dole, lijevo i desno, naprijed i nazad, toplo i hladno, nebo i zemlja.

Ne moraju to biti sukobljene suprotnosti, mogu komplementirati jedno drugo, nadopunjavati, kao jin i jang. Zanimljivo je, recimo, kada govorimo o okusima, razmišljati o tome šta je suprotnost jednom okusu, npr. slatko. Šta je suprotnost slatkom? Slatko i slano, ili slatko i gorko – čaša meda, čaša žuči. Ako nije slatko i kiselo, šta je suprotnost kiselom? Primijetio sam da ljudi “unas” često za kiselo kažu da je ljuto. Ljut limun. Šta je suprotnost gorkom? Šta je trpko? Slatko, slano, ljuto, gorko, trpko, kiselo – šest okusa koji izgleda ne idu u parovima, već idu u krugu, kao krug boja, ali koji okus komplementaran kojem, kao kod boja – crvena i zelena, plava i narandžasta, žuta i ljubičasta iako kod boja imamo kombinaciju primarne i sekundarne gdje su primarne crvena, plava i žuta, a miješanjem dvije od njih dobijamo sekundarne – ljubičastu, zelenu i narandžastu, itd.

Kada ne razmišljam o drugim stvarima, ja često razmišljam o ovim stvarima, koje nisu bezvezne, već su fundamentalne, na njima se temelji sve, i nauka i umjetnost. Uvijek se vraćaš temeljima, korijenima, da bi uopšte bilo nekog ploda, kako to Willie Dickson reče za Blues. Tako je i sa najkompleksnijim pojmovima, idejama, jer i one su, bez obzira koliko uzvišene bile, na kraju krajeva, kada se definiraju i rafiniraju – zapravo principi, a princip znači početak, fundamentalna istina, temelj uvjerenja iz kojeg proizilazi “lančana reakcija” razmišljanja, i na temelju koje izvlačimo sve zaključke. Nel principio era il verbo – u početku bješe riječ. Pojam, logos, znanje.

Egalitarizam je doktrina, škola razmišljanja u političkoj filozofiji koja se temelji na jednakosti svih ljudi. Iz njega proizilazi i ideja pravednog društva. Besklasno društvo je egalitarno društvo. No egalitarizam nije samo uvjerenje, vjerovanje, nije samo ideal, egalitarizam je nešto više, ili nešto dublje. Nešto šire – to je princip. Princip jednakosti. Princip koji se zasniva na znaku jednakosti, na mudrosti gdje ćemo i kada staviti znak jednakosti, jer poznavati razliku često čini svu razliku.

Knowing the difference makes all the difference.

Sam znak jednakosti je moćno sredstvo promišljanja. Sva matematika, sve formule, na kraju se svode na znak jednakosti. Ne na rezultat, nego na znak jednakosti koji stoji između problema i krajnjeg rezultata, između dvije vrijednosti.

Znak jednakosti je simbol tačnosti: ne može biti “približno jednako”, za to postoji poseban simbol. Nejednakost ima svoj simbol, ali znak jednakosti znači da je nešto jednako, isto.

Zato je važno kako poimamo znak jednakosti, koliko dobro ga poznajemo, koliko tačno ga poznajemo i gdje ga stavljamo, kako ga upotrebljavamo. Da li ga stavljamo olako. Da li ga zloupotrebljavamo. U kojem smislu ga upotrebljavamo. Jer možemo reći: “svi ste vi meni isti” – u pozitivnom smislu – kao da su svi ljudi jednaki, ili u negativnom smislu, da generalizujemo – “svi ste vi meni isti”.

Znak jednakosti stavljen između dobra i zla nije dobar znak. Predstavlja loš znak: znak da ljudi ne razlikuju između dobra i zla, da ih prenese, da imaju “prenos”. Znak jednakosti je u tom slučaju zloupotrebljen, podmetnut, podvaljen. Zato često možemo čuti da kažu: eee, pa nije to isto.

Postoje trenuci kada i razlozi zbog kojih ne želimo biti isti, ne želimo da nas porede, poistovjećuju s nekim ili nečim. To nas vrijeđa. Znak jednakosti je u tom slučaju sredstvo ponižavanja, a ne jednakosti. Jednakost je zloupotrebljena.

Nekad se radi o pristrasnosti pa negiramo, poričemo da je nešto isto, dok neko iskreno ili zlonamjerno tvrdi da u principu, u suštini – jeste isto.

Hoću da kažem da mi ne samo da ne možemo prevazići svoje razlike, živjeti sa svojim različitostima, već je upravo sama jednakost jedna od glavnih prepreka ka egalitarnom društvu, društvu jednakih. Nisu samo različitosti i razlike problem, već je problem i u samoj jednakosti, tj. u tome gdje stavljamo znak jednakosti, koliko smo odgovorni kada baratamo znakom jednakosti, koliko smo tačni. Pri upotrebi

Tačnost je najvažnija. Ne možemo to “ofrlje”, pa “ako prođe – prođe”. Dakle radi se o egzaktnosti – tačnosti. To nije samo stvar nauke, brojeva, mjerenja, matematike, ekonomije, već i filozofije. Zato imamo razne “fallacy”, razne zablude. Zablude nastaju tako što stavimo znak jednakosti tamo gdje ne treba, ili nejednakosti tamo gdje treba jednakost. I tu je sav problem čovječanstva.

Egalitarijanizam je princip jednakosti, ne istovjetnosti, već jednakosti. Ne jednoumlja, već jednakosti. Teško je objasniti šta je, pa je važno pogledati antonime, suprotnosti, znati šta on nije. Šta je suprotnost egalitarijanizmu. Ako potražimo, vidjećemo da je kao suprotnost egalitarijanizmu naveden elitizam. Kada jedna grupa ljudi misli da je iznad ostalih. Da mogu vladati i upravljati ostalima, da ne moraju podnositi račune ostatku društva, nemaju nikakvu odgovornost prema ostalima, a koriste zajedničku infrastrukturu i resurse, ili ih pak prisvoje, privatizuju, otuđe svima ostalima, silom, prevarom, pljačkom. Na primjer.

Ne znam za neki drugi način, osim ako im mi svi ostali poklonimo sve i odreknemo se svega zato što smo “bolji ljudi” od njih, da im pokažemo i dokažemo da smo moralno superiorni, a da su oni loši ljudi, što onda znači da mi sebe vidimo kao moralnu vertikalu, moralnu elitu naspram njih, pa je onda to naš elitizam, ali nije egalitarijanizam – nismo jednaki, ni pred zakonom. Oni su iznad zakona, jer im sudovi ne mogu ništa, a i mi smo iznad zakona jer im javno sudimo i osuđujemo, ne pozivajući se niti na jedan zakon, niti na jedan član, stav niti jednog zakona, pa čak ni Božijeg zakona. Znamo da je tu nešto nepravedno, ali ne znamo koji član kojeg zakona, pa čak ni Božijeg, da bi podigli optužbu, da bi ih uopšte optužili, a potom i dokazali njihovu krivicu. Mi moraliziramo, mi ih krivimo svakodnevno – tu elitu, ali nikako da kažemo po kojoj osnovi, koji su zakon tačno prekršili. Pozivamo se na pravdu, ali ne i na zakon, jer smo i sami iznad zakona, i sami bi uzeli zakon u svoje ruke, presudili i kaznili. Glumimo moralnu vertikalu – vjerujemo da smo bolji od njih, iznad njih, moralno, što znači da smo elitisti, nismo egalitarijanci, u principu.

Kao antonim egalitarijanizmu ćemo naći i nedemokratičnost.

No postoji i jedna suprotnost egalitarijanizmu koja najbolje paše u filozofskom smislu, ali se često može naći samo u sklopu istraživanja vezanih za biznis, za korporacije, za unutrašnju organizaciju rada, biznisa, korporacija, a to je hijerarhija. Hijerarhija je sistem. Sistem u kojoj su članovi tog sistema podijeljeni u rangove, rangirani, i to u donosu na njihov status i autoritet. Komandna odgovornost, sistem subordinacije, kao u vojsci, to je hijerarhija. Tako i u jednom društvu, naročito militariziranom društvu, postoje rangovi, činovi, komandant, general, pukovnik, kapetan, major, vodnik, desetar, vojnik. U feudalnom društvu imamo razne rangove vlastele, čitavo društvo je rangirano u klase – vladajuća elita, klasa, sveštenička klasa, i dole radnici, seljaci, obični građani, zanatlije.

Egalitarijanizam ne znači ukidanje klasa, besklasno društvo u smislu da nema razlika između profesija, da nema podjele rada, već znači da te klase, da te podjele, nisu podijeljene po vertikali, da ne postoji piramida, da ne postoje slojevi, strate, u društvu, već da je ta podjela horizontalna, da supostoje, da su jednaki, jednako važni, kao u prirodi. Najmanji crv u zemlji je važan. Neću reći najvažniji, jer je to odmah hijerarhija – ali je važan jednako, ni manje ni više, kao i jelen, medvjed, vuk, drvo, lisica, miš. Svako ima svoje mjesto u ekosistemu. Crvi, mikrobi: bakterije, gljive… Važno za organsku materiju u tlu, bez koje nema života, bez koje se sve pretvara u beživotnu pustinju i pustoš.

Nas je insistiranje na hijerarhiji dovelo do toga da onima na dnu, na tlu, pridajemo najmanju važnost, zapravo su nevažni, nebitni, nepotrebni. Naš je pogled uprt ka vrhu piramide, kao prema Bogu, božanstvu, prema suncu, a zapravo božanstvo dolazi odozdo, život dolazi iz tla i, opet neću insistirati na hijerarhiji, već na jednakosti – jednako je važno kao i nebo, kao sunce, kiša. Insistiranje na hijerarhiji je rezultiralo da nam je glava u oblacima, u “cloud-u”, a da nismo čvrsto sa nogama na zemlji, da smo zanemarili zemlju, prestali je obrađivati, brinuti za nju. Mi branimo zemlju, ali kao simbol, kao državu u granicama, kao teritoriju koju smo konvertirali u identitet, u ime, u politički pojam, ali je ne obrađujemo, ne hranimo da bi hranila nas. Taj apekt zemlje, tla, je zanemaren. Insistiramo na ideologiji “krvi i tla”, ali ne i na plodnosti tla kao temeljnoj vrijednosti tla. Bavimo se ratovima, ratovanjem, ali ne ratarstvom.

Ratarstvo, poljoprivreda je na dnu ljestvice naših vrijednosti – rezultat je taj da su i ratar i stočar na dnu ljestvice u društvu, posve zanemareni, zapušteni na isti način na koji smo zanemarili i zapustili našu prirodu, samu zemlju. Ne kažem da treba praviti revoluciju na način da onaj ko je dole, mora biti gore, da radnici i seljaci, proletarijat moraju vladati, diktatura proletarijata, a da zanatlije, trgovci, poduzetnici, liječnici, umjetnici trebaju služiti. To je opet hijerarhija, hijerarhijsko društvo, regimentirano društvo, vještački i nasilno uspostavljen sistem, režim, društvo, jer se takav sistem uspostavlja silom, silom zakona i onih koji nameću i provode zakon, koji regimentiraju i raslojavaju društvo po vertikali.

Egalitarijansko društvo znači to da ako neko izabere da radi, da proizvodi, obrađuje zemlju, da se bavi stočarstvom, da nije manje vrijedan, da nije jadnik, kako je to danas u našem društvu – već da smo jednaki u svom izboru zanimanja, da smo slobodni i dostojanstveni. A to je sve pitanje vrijednosti, ne samo onih kojih su nam puna usta, koja hvalimo, ali bježimo od njih, koja veličamo i stavljamo na pijadestal, gradimo hijerarhiju, idealiziramo, romantiziramo, idoliziramo. Ni to ne pomaže, jer opet pravimo top listu, poredimo, pravimo kompeticiju između poziva, postaju status, raslojavamo društvo. Važno je insistirati na jednakosti – ni manje ni više važno – već jednako važno.

To je stvar kulture, ili “mentaliteta” kako mi volimo reći, zapravo sistema vrijednosti u društvu. To je mudra, pametna upotreba znaka jednakosti. Egalitarijansko društvo je jedno mirno, spokojno, berićetno, plodno društvo, prirodno društvo koje se organski razvija u jedan ekosistem. U ljudskom društvu ne bi trebao važiti “lanac prehrane”, ko je na vrhu, a ko je na dnu lanca prehrane, ko je predator, grabljivac, a ko je lovina, plijen, ratni, politički, ekonomski, tranzicijski i svaki drugi plijen. Jer onda to znači da smo kanibali, ljudožderi, da proždiremo živote drugih ljudi, njihovu imovinu, njihovo postojanje, da se hranimo njihovim znojem, radom, krvlju, da tjeramo ljude u ropstvo, da ih tretiramo kao stoku, kao marvu, kao roblje, a to je zabranjeno, i ljudskim i božijim zakonima. Jer uspostaviti unutar vrste “lanac ishrane” jeste kanibalizam. Simbolički “lanac ishrane” je simbolički kanibalizam, ali ništa manje kanibalizam. Bez obzira koliko ga maskirali ili opravdavali, racionalizirali nacionalizmom ili imperijalizmom – kada jedan narod, populacija jedne imperije, države, proždire prirodne i ljudske resurse drugih naroda ili kada to rade sami sebi, unutar sopstvenih granica, sopstvenog društva, sopstvene države – to je kanibalizam i ultimativno, zapravo ne samo ultimativno, već jednako tako i fundamentalno, u principu, u temelju, u suštini predstavlja kolektivno samoubistvo tog društva, tog naroda, zapravo čovječanstva – ono samo sebe proždire nakon što je poždralo sve oko sebe, sve biljke i životinje koje je moglo požderati.

Egalitarijanizam se zato ne odnosi samo na društvo, već i na prirodu. Ne samo na “nebesa” i sfere, slojeve društva, već i na zemlju, na slojeve zemlje, na atmosferu, hidrosferu, litosferu, na biosferu. Sve je to jednake važnosti. Ako postoji prioritet, onda je prioritet pobuditi razmišljanje i svijest, poimanje značenja jednakosti, vratiti jednakost u opticaj, ne kao dnevnu temu, sezonsku temu, trend, već kao temu postojanja na ovoj planeti, kao filozofiju postojanja, kao princip postojanja. Da nam ne bude svejedno, već da bude sve-jedno – sve jednako i podjednako važno, ali ne u smislu da se svi bavimo jednim istim, pa se onda naredne sedmice svi bavimo nečim drugim, a zaboravimo šta je bilo prošle sedmice, već da se svako bavi svojim i da je sve podjednako važno, sa uvažavanjem raznih interesa i interesovanja, bez da moramo stati u red, biti na vrhu, dakle: da ne idemo iz krajnosti u krajnost i time zapravo ne idemo nikud, jer nas trending, kompeticija, utrka zapravo vrte u krug, već decenijama. Bilo bi čak dobro da smo tamo gdje smo bili, ali nismo. Možda mi ne nazadujemo, ali problem je uznapredovao dok smo se mi zamajavali dnevnom politikom i glupostima – ko je važan, ko je važniji, šta je važno, šta je važnije, praveći ljestvice, praveći hijerarhiju koja se neprestano mijenja, uvijek dolaze novi, a prethodni padaju, itd.

Mi možda ne možemo srušiti taj sistem, ali se možemo isključiti iz njega, izdvojiti se, odvojiti se – Kadoš – biti odvojen sa strane – riječ je koja označava “sveto” na hebrejskom. Dakle ne nešto što je iznad, na vrhu svega, već nešto što je odvojeno, izdvojeno iz svega iz hijerarhije, što ne ulazi u kompeticiju, u takmičenje, u mjerenje, usporedbu.

Video

BOSANSKA PASTORALA – tragikomedija u tri (decenijska) čina

Ako ste jedni od onih kojima krv proradi u proljeće pa bi odmah negdje landarali, negdje bi se uspentrali na neku čistinu, na planinu, pa legli na sunce, udisali miris one trave, snjegova što se tope, slušali žubor potoka, blejanje ovaca – to znači da je u vama proradila krv vaših predaka, gen čobana, pastira, koji bi u ova doba polako kretali sa ovcama na “gornje trave” pa poslije na izdig, da u junu budu na planinskim pašnjacima, u katunima.

Džaba to je jače od vas, dinarski geni koji su se hiljadama godina ovdje razvijali, formirali, srodili se s ovim dinarskim velegorjem i sa ovim našim autohtonim vrstama, pasminama: bušama, pramenkama.

“Krv nije voda.”

Ako ste od onih koji ujutro izađu iz kuće pa se ne vraćaju do predveče, već landaraju, to je taj čoban u vama, taj dinarac kojeg je još Jovan Cvijić opisao u svojoj etnogeografiji Balkanskog poluostrva.

Imate instinkt bosanskog tornjaka koji mora preko dana obići krug sa stadom. Nešto vas tjera, a vi ne znate šta je.

Brakovi pucaju zbog tih stvari. Neshvaćeni ste. Pogotovo ako ste porijeklom bosanci i hercegovci koji danas žive u ravnicama, u raznim evropskim, svjetskim gradovima.

Džabe vam je, ali vi jednostavno niste domaćinski tip ratara da sjedite na imanju, na farmi. Da sjedite i sabirate.

Drugačiji vam je gen. I stomak vam je drugačiji, nikad nije navikao na puno tjestenine, napuše vas pa vas vjetrovi raznose, pa nigdje niste prispjeli, ni u svoju ni u tuđu kuću.

Niste građeni za stomačine, da se gojite, već žilavi, tanki, poput koza…

Motiku ne možete da smislite, pa ljudi misle da ste lijeni, a niste lijeni, nego geni.

Druga sorta, druga pasmina. Zovu te planine, širine, zovu te pašnjaci, vjetar ti donese u grad miris planinskih pašnjaka i otopljenih snjegova i hoće nešto da ti bude. Hoće nešto da mi budeeeeee!!!! Visoravni ti se ukazuju, stećci i blećci bleje.

Bojiš se da će neko misliti da si lud, da te ne spengaju i zatvore u ludnicu, ali gore, u vrletima – to je zdravlje, sloboda, život od iskona.

Sa tvoje tačke gledišta ludnica je u dolinama i kotlinama, u prljavim i zagađenim gradovima, pokvarenim, korumpiranim, lažljivim, prevrtljivim, pretvornim i prevarantskim centrima.

Al’ Džabe, većina odlučuje, kulturna hegemonija sjedilačkog načina života, sjedilačkog, minderskog, naprđivačkog, sesilnog i senilnog koja zaboravlja na planine, pašnjake, koji nomadskim čobanima ne priznaje pravo na mobilnost, ne priznaje konstitutivnost u ovoj državi, ne prepoznaje i ne priznaje gorsko-planinska područja – ni na mapi ih nema, nema kategorizacije, nema nikakvog plana, nikakve strategije razvoja katuna, očuvanja pasmina, ruralnog razvoja preko šesto-osamsto-hiljadu metara.

Evo nekih podataka: Samo 5% površine BiH čine svi njeni gradovi, ili drugim riječima: 95% površine BiH je ruralno i na njoj živi 81% stanovništva BiH ili drugim riječima: 81% stanovništva BiH je ruralno stanovništvo koje glasa za ljude koji potom odlučuju u gradovima.

Kako i šta odlučuju ti ljudi već trideset godina, za koga, u čije ime i čoju korost ako je 70% poljoprivrednog zemljišta neiskorišteno već trideset godina, ako su sela opustošena, ako su mladi napustili sela, i ako u Federaciji BiH, na primjer, uvozimo 80% hrane?

Šta su ti ljudi koje je izglasala većina naroda, ruralna većina, uradila za ruralni razvoj.

Podaci govore da negdje do 2017. nisu ulagali ama baš ništa – NULA MARAKA u ruralni razvoj.

A onda su počeli jer ih je natjerala Evropska Unija. Sada planiraju uložiti nekih pedesetak miliona, što je više nego ikada prije, ali bi trebali ulagati tristo miliona samo za ruralni razvoj i povratak mladih na selo, repopulaciju zavičajnim i autohtonim vrstama.

Prema informaciji iz “Strategije za upravljanje poljoprivrednim zemljištem na području FBiH” (2011.), više od dvije trećine poljoprivrednog zemljišta u FBiH je u privatnom vlasništvu (67,35%), dok je jedna trećina (32,65%) zemlje u vlasništvu države.

Većina poljoprivrednog zemljišta u privatnom vlasništvu nalazi se u TK (93,17%), SrednjeBosanskiKanton (90,61%) i Posavskom kantonu (88,80%), dok se većina zemljišta u vlasništvu države nalazi u Kantonu 10 (63,58%), te u HNK (39,83%) i u KS (34,69%).

Većina poljoprivrednog zemljišta koje je u vlasništvu države u FBiH sastoji se od velikih područja – pašnjaka (72,91%). Pašnjaci su takođe većinom prazni i neiskorišteni.

Oranice u državnom vlasništvu čine 26,74%, sa sljedećom strukturom: livade 50,88%, obradive površine 44,44%, voćnjaci 3,76% i vinogradi 1,65%.

Najveći dio zemljišta najbolje kvalitete, za intenzivnu poljoprivredu (oranice, voćnjaci i vinogradi) u FBiH se nalazi u vlasništvu porodičnih poljoprivrednih gazdinstava.

Znači obradive zemlje ima, najviše u privatnom vlasništvu, a i pašnjaka u državnom vlasništvu, ali nemamo proizvodnju, ili je imamo, ali ti proizvodi ne dolaze do gradova zato što su pijace u gradovima pune uvoznom robom koja je i pored transporta u kamionima i hladnjačama iz drugih krajeva svijeta, iz Australije, Argentine – opet jeftinija od domaće, a li ne zato što je domaća toliko skupa, već zato što je ta roba toliko jeftina i često upitnog kvaliteta.

Tu jeftinu hranu domaći kupci plaćaju zdravljem, što znači da ta roba skupo košta ovo društvo na druge načine – kroz lijekove koje država mora sufinansirati, ili kroz bolničko liječenje i hirurške operacije.

Uvoznici praktično koriste građane i čitav sistem kao jedno veliko postrojenje za prerađivanje bjelosvjetskog otpada.

Istovremeno, zbog tih domaćih uvoznika domaći privrednici ne mogu plasirati domaću robu na domaćem tržištu, pa im se ne isplati proizvoditi hranu, stoga zatvaraju farme i napuštaju zemlju.

Rješenje nije ni proizvodnja organske hrane jer nema sistema koji će preraditi i plasirati organsku hranu. Sistem je prepisan, prilagođen i podešen na biznis, na profit, na zaradu, na količinu, na kvantitet, a ne na kvalitet, na zdravlje. I umjesto da proizvodimo i plasiramo organsku hranu, mi se na ovo naše malo zemlje takmičimo sa velikim proizvođačima, sa korporacijama, da proizvedemo još istog onog što oni već imaju na bacanje. Zašto?

Zato što niko nema viziju ni plan ni pravac razvoja poljoprivrede i ruralnog razvoja u tom smjeru. Plaše se odvažiti se u tom pravcu jer o tome ne znaju ništa, nemaju pojma, nisu školovani.

Znaju samo ono što im masovni proizvođači kažu – ono što je u brošurama i uputstvima – da uzgajaju uvozne sorte i pasmine onako kako piše u uputstvu, sa koncentratom, đubrivom i pesticidima koje dobiju u paketu sa sjemenom, sadnicama i grlima.

Niko domaći ne učestvuje u planiranju razvoja, ne oslanja se na tradicije, na autohtone vrste, potpuni hrkljuš i globalizacija.

Tako mi gubimo dodir sa ovom zemljom. Tako što smo obezglavljeni. Radnici i zemljoradnici i stočari bi radili, ali ne znaju gdje udaraju i kuda da uprave jer nema umova, nema pametnih i školovanih glava, nema vizije, uprava je loša, vlada budibogsnama, raspad sistema.

Ljudi, molim vas. Mijenjajte ih, zar ne vidite da su pregorili, sve jedno te isto, preskaču ko pokvarena ploča, ukrug u ćevrntiju. Mijenjajte ih ako boga znate da dođu mladi, školovani, učeni ljudi i da se kao društvo organizujemo konačno. Već treću deceniju ga pušimo.