Desnica i “legicid” Zakona o porijeklu imovine

Politička elita i uspostavljanje više klase

Ako analiziramo imperijalizam u Južnoj Americi vidjećemo da je, kao i “u nas”, uglavnom lokalna desnica bila u službi neoliberalizma, tj. neokolonijalizma.
 
Uglavnom je ta patriotska, nacionalistička, konzervativna desnica poslužila eliminaciji i neutralizovanju marksističkih ideja i socijalističkih tendencija borbe za radnička i seljačka prava (koja bi značila i bolji životni standard većinskog stanovništva). Desničarske političke partije i njihove snage su te koje su forsirale i iznosile privatizaciju zajedničke imovine i javnih dobara, uspostavljale novu višu klasu (u našem slučaju preko novca za javnu potrošnju) utvrđujući tako klasnu nejednakost.
 
Nova viša klasa je “u nas” trenutno u fazi ozvaničenja, tj. legalizacije svog klasnog položaja. To čini združenim zločinačkim poduhvatom protiv zakona o porijeklu imovine. Oni ne namjeravaju da ga privremeno sklone. Oni namjeravaju da ga istrijebe zauvijek. Desničarska vladajuća elita pred kleronacionalizmom i tradicijom zamazanim očima javnosti upravo izvodi dobro isplanirani LEGICID – destrukciju zakona o porijeklu imovine – kako bi se uspostavili “za vijeke vijekova” kao viša klasa ovdašnjim narodima i to na konto ratnog i poratnog profiterstva, tj. na konto pljačke istog. Čestitam svim učesnicima i saučesnicima.
 

Dijalektika odnosa klasične i liberalne desnice

 
Klasična konzervativna desnica, koja se oslanja isključivo na patrimonij (bilo carskih titula – bilo nekretnina koje su u carskoj službi dodjeljivane) ističe klasne razlike definisane porodičnim nasljedstvom i tradicijom. Zato i voli da evocira “slavnu” prošlost, vjersku i folklornu tradiciju koja štuje i njeguje vojne kampanje i aristokratiju koja iz njih proizilazi, slavi patrimonijalnu državu (ovo ili ono carstvo) kojoj su služili u prošlosti (jednako kao i danas) pomažući kolonijalnim gospodarima u pljački, zaduživanju i oporezivanju sopstvenih naroda.
 
Klasična konzervativna desnica nastoji da podmetne tu i takvu “slavnu prošlost”, tj. prošlost sebe kao vladajuće klase – čitavoj etničkoj ili vjerskoj grupi. Nastoji poput kukavičijeg jajeta podmetnuti svoj identitet čitavoj naciji – identifikujući sebe s narodom i državom, a narod i državu sa sobom.
To je populizam desnice: propaganda klasnog identiteta vjerske elite i vojne aristokratije (putem sapunica, filmova, pseudonaučnika i nadrieksperata privatnih univerziteta, raznih publikacija, udžbenika, medija…) kao kulturne tradicije čitave nacije.
U tome je desnica, moramo priznati, velikim dijelom uspjela. Barem kod mladih. Mnoštvo njih je prosto fascinirano ovom ideološki friziranom, tj. “pimpovanom” prošlošću “svoje grupe” i osjeća se mnogo bolje, glamuroznije, plemenitije, samopouzdanije, a tim i drskije, arogantnije znajući da im preci nisu bili kmetovi, raja i fukara (koju su njihovi uzori povjesno pljačkali, iskorištavali, ponižavali, siromašili).
 
Takva ideološka istorija im liječi komplekse, ali istovremeno kao da podrazumijeva da je sramota bilo, a danas još više jeste – biti siromah, potlačen, porobljen. Kao da se žrtva treba i mora sramiti što je žrtva. Kao da je žrtva krivac, saučesnik u zločinu. I to je dio ideološkog istorijskog revizionizma koji služi indoktrinaciji današnje omladine i proizvodi veliki konflikt u njima. 
Naime: teologija im kaže da im sam Bog ne dozvoljava da budu žrtva, sirotinja, robovi i nalaže im da se bore za svoje blagostanje, što je iznimno pozitivno i progresivno, čak i revolucionarno.
No ne kaže im da je istovremeno još veća sramota osiromašiti, tlačiti, ponižavati, porobljavati drugog.
Tu u sramotu teologija ovih dana (ovog režima) ne pominje. Prešućujući taj humanistički (pa i marksistički) dio koji čini nukleus monoteizma kao religije oslobođenih robova i potlačenih, neoliberalni kler zapravo indirektno preporučuje mladima da izaberu između toga hoće li biti sluge ili će biti gospodari, hoće li biti radnici, seljaci ili će biti poslodavci i vlasnici, hoće li biti gubitnici ili će biti pobjednici.
Dakle stavlja ih pred klasni izbor kao moralni, duhovni i ideološki izbor u kojem se moraju odlučiti za progres, ali ne pominjući po koju cijenu i ko će je platiti. Kao da se podrazumijeva da će u toj gladijatorskoj areni kapitalizma i potrošačkog društva u kojoj traje slobodna tržišna utrka – morati bržebolje i poštopoto početi tlačiti, ponižavati i porobljavati druge, ako misle da uspiju. 
Ova teologija i ovakva ideologija je “oslobodila” mlade i usmjerila ih da budu novi pobjednici, novi gospodari, nova viša klasa, dala im je blagoslov za put ka višoj klasi, ali ne i moralni savjet na koji način i u kojoj mjeri je to moralno dopustivo i društveno opravdano. 
Zato mladi desničari danas intepretiraju progres kao njihov individualni uspon na društvenoj ljestvici, a ne kao napredak čitavog društva. U nerijetkim slučajevima vide ga čak i nauštrb čitavog društva. Progres, napredak, uspon na društvenoj ljestvici za njih označava penjanje na vrh društva koje zapravo tone u siromaštvo, beznadežnost, neobrazovanost i očaj.

Ljevica i radni narod između dvije desnice

Ova klasična desnica je sarađivala sa liberalnom desnicom u eliminisanju i neutralisanju ljevice iskorjenjujući u potpunosti ono što bi trebalo predstavljati glas i klasnu svijest radnog naroda: srednje klase, radnika i seljaka. U zamjenu za klasnu svijest i interes – srednjoj klasi, radnicima i seljacima desnica je ponudila vjerski i etnonacionalni identitet kao instant rješenje. U njemu su svi članovi grupe jednaki. Svi su isti. Zaboravljaju na sve klasne, tj. ekonomske razlike, na različite startne pozicije, na ono što ih čini različitim društvenim klasama. U smrti su svi isti: bez obzira da li je to za šta se umire Bog ili Dom. 
Klasična desnica je u sprezi sa liberalnom desnicom dobila nove ideje, a to je da svako može postati elita i viša klasa uz pomoć tržišnog natjecanja, (što u našem slučaju znači ratno i poratno profiterstvo i privatizaciju).
Ova opcija ih je u potpunosti preuzela i ponijela sudeći po tome da su se nešto energičnije i s predumišljajem posvetili legicidu Zakona o porijeklu imovine, dok su Zakon o restituciji pustili da se sam zaguši i krepa, onako – kao iz nehata – reklo bi se.
Naime privatna imovina nekadašnjeg plemstva, sva ta imovina koju su nacionalizovali Komunisti, a koju su prije prvih slobodnih izbora (dok su još gazili ideološkim vodama  klasične desnice) obećavali restituirati svim potomcima nekadašnje aristokratije kao prioritet nove demokratske vlasti – još uvijek nije došla na red ni tri decenije nakon toga.
Sada je prioritet legalizirati i zacementirati privatnu imovinu novog plemstva, a staro će valjda doći jednom na red – kada izumru svi nasljednici. Onda će ga pripisati sebi kao ideološkim, simboličkim i “moralnim” pobjednicima i nasljednicima stare aristokratije. 
Ponavljam: ljevica je u potpunosti smrvljena između ove dvije desnice, između stare, konzervativne, tradicionalne, kolonijalne lokalne klasične desnice, i nove multinacionalne, korporativne, bankarske (i štajošsvene) liberalne desnice koja je u procesu tranzicije (čitaj: neokolonijalizma) sebe lokalno klonirala i otjelotvorila u likovima i nedjelima ratnih i poratnih (humanitarnih i privatizacijskih) profitera, novopečenih bogataša, mogula i tajkuna.
Skupa sa tom ljevicom smrvljen je tzv. “radni narod”, a to je srednja građanska klasa zajedno sa radnicima i seljacima. Ostali su samo “narodi” kao sluge i kmetovi različitoj vlasteli na vlasti u njihovim privatnim državicama.

Izbor 2018.

U svakom slučaju ja moram priznati da bi, ako bih mogao birati tip države, a ne mogu, birao državu koja štiti i obezbjeđuje uslove za život i rad radnom narodu, a ne državu koja štiti i obezbjeđuje uslove nekolicini profitera da ga varaju pljačkaju i da se bogate na račun sirotinje.

Kada se suočimo sa ove dvije opcije, mislim da nema dileme ni o tome šta treba izabrati, a ni o tome da li se tu radi o ideološkom opredjeljenju ili o moralnom izboru.

Jedini način je, dakle, opredjeljenje za politički model države koji će vratiti ekonomsku moć i istorijsku ulogu radnog naroda, a samim tim i ekonomski i politički balans unutar društva i države.
To mora biti država čije insitucije i preduzeća neće zapošljavati i djelovati samo i jedino u interesu političke elite i jedne grupe, vladajuće klase, već to mora biti država koja će u prvom redu konfiskovati dosadašnju nezakonito stečenu imovinu i dodijeliti je na korištenje radnom narodu zajedno sa vojnom i drugom državnom imovinom koju desnica nastoji staviti na bubanj kako bi je pokupovali oni koji peru novac ratnih profitera, kriminalaca, stranih bogataša i korporacija.
Moramo se usprotiviti tom klasnom nasilju, tom pritisku onih koji su teški nekoliko miliona da nas silom potope u bezumlje i napismenost, siromaštvo i nesigurnost, na dno postojanja, u sluge ponizne nakon što su nas prethodno opljačkali. Mi ne smijemo “šaptom pasti”.
Radi toga u prvom redu ne smijemo dozvoliti “LEGICID” Zakona o porijeklu imovine.