Slučaj Busuladžić – revizionizam i relativizacija

 

Juče je na sjednici Skupštine Kantona Sarajevo sa 18 glasova za, 6 protiv i tri suzdržata – odlučeno da se škola u Dobroševićima ne zove po Mustafi Busuladžiću za kojeg nije sigurno u kojoj je mjeri bio antisemita, u kojoj mjeri klerofašista, a u kojoj mjeri kolaboracionista i simpatizer okupatora, tj. Hitlerovog i Musolinijevog režima i to.

No to nije bitno. Mustafa Busuladžić vjerovatno nije bio ni upola antisemita i klerofašista kao neki od onih koji danas insistiraju na njegovom imenu, liku i djelu insistirajući ponajviše zapravo na tome da su ga ni krivog-ni dužnog strijeljali Titovi partizani 1946. Mustafa Busuladžić, dakle, ne predstavlja sopstvene ideale, već “zločiničake ideje i ideale” onih koji su ga ubili, a to su antifašisti, komunisti, tj. partizani. To je fokus onih koji se zalažu za Busuladžićevo ime. Njima nije stalo do Busuladžića, već do, kako bi Skaka rekao – “pobjede nad antifašizmom”.

E sada, Ako ćemo tjerati mak na konac i insistirati na detaljima – Mustafa Busuladžić nije bio toliki fašista, niti je bio toliki antisemita, niti je bio toliki simpatizer i saradnik okupatora, a niti su ga partizani streljali zbog toga što je bio antisemita, fašista i saradnik okupatora.

Istina je ta da su Busuladžića partizani streljali zbog njegove kritike Staljina i Staljinovog odnosa prema Muslimanima u Sovjetskom Savezu. To je istorijska istina koju niko ne pominje previše jer misle da je nebitna, a itekako je bitan “detalj” u svemu ovom. Busuladžić je, naime, pisao o zločinačkoj politici Staljina prema Muslimanima u Sovjetskom Savezu, o lošim uslovima u kojima Muslimani žive pod Staljinom u Sovjetskom Savezu.

Busuladžića su, ako ćemo tjerati mak na konac – streljali Staljinisti te 1946. Da. Staljinisti koji su streljali i ubili mnoge, daleko liberalnije i progresivnije ljevičare i intelektualce nego što je Busuladžić i prije i nakon Drugog svjetskog rata. Nije se Busuladžić ničim zamjerio Titu i komunistima, nego se direktno zamjerio Staljinu i Staljinistima koji su ga i ubili.

Ma daaaaaaj. I ti sad izmišljaš nake Staljiniste samo da braniš Tita i partizane. Kakvi ba Staljinisti? Ko je čuo za Staljiniste 1946? Smiješan  si.  – otkud toliki Staljinisti u Jugoslaviji. Gdje ih ti vidiš? Đe su oni danas?

Pa nema ih jer se Tito samo dvije godine nakon što su streljali Busuladžića – obračunao sa tom frakcijom unutar komunističke partije i sa simpatizerima Staljina poslavši ih na prevaspitavanje na Goli Otok, no to je posve drugo poglavlje i posve drugi zločin tog režima, zar ne? Zato on istovremeno mora istorijski odgovarati za zločine koje su počinili Staljinisti u partizanskim redovima i redovima komunističke partije, kao i za zločin nad Staljinistima koji su Titoisti počinili nakon raskida sa Staljinom.

Ok.

No ovo je interesantno: Da je kojim slučajem poživio u zatvoru samo dvije godine, da ga Staljinisiti nisu strijeljali – vjerovatno bi 1948. Busuladžić bio pušten kao neko ko je kritikovao Staljina. I ne samo to. Bio bi rehabilitovan, pa i poželjan kao neko ko je kritikovao Staljina. I ne samo to, nego kao nekom ko bi mogao priskrbiti lojalnost čitave jedne grupe, jednog naroda – Titovom režimu koji se upravo odvojio od Staljina – vjerovatno bi mu bila ponuđena i neka važna funkcija.

Možda bi ga Tito, državnik i politički oportunista kakav je bio, napravio, da tako kažem: “prvim muslimanom” Nove Jugoslavije. Možda bi u kontekstu “Titoizma”, a naročito kasnije, pedesetih i šezdesetih godina u kontekstu formiranja ideje nesvrstanih, kada je Titu bila prijeko potrebna vodeća figura koja bi ostavila utisak na lidere Arapskog svijeta, mogao postati Titova desna ruka, kao što je to, na kraju krajeva, bio Džemal Bijedić.

Možda bi Busuladžićev avion pao kasnih sedamdesetih. Možda bi ga se danas sjećali kao velikana prošlog sistema. Vjerovatno bi se škole i ulice zvale po njemu.

I vjerovatno bi SDA insistirao da se ti nazivi zamjene imenom nekog drugog muslimana kojeg su na pravdi Boga ubili Titovi partizani po završetku Drugog svjetskog rata.

Nikad kraja …