Demokrate i liberalna elita

 

Moram priznati da nisam iznenađen brojem ljudi koji su razočarani i ogorčeni SDP-om i ljevicom generalno u Bosni i Hercegovini, pa i u regiji. Ali jesam iznenađen njihovim autizmom, njihovim nepoznavanjem ili odbijanjem da spoznaju stanje ljevice u širem kontekstu, kako prostornom, tako i vremenskom.

Za ljude koji toliko moraliziraju, koji toliko insistiraju na propustima ljevice na domaćoj političkoj sceni, koji toliko kritikuju lokalnu i regionalnu ljevicu (sa pozicije ljevice), u najmanju ruku je iznenađujuće koliko slabo prate i poznaju internacionalnu ljevicu, njeno stanje i njenu krizu; koliko je malo povezuju sa domaćom.

Na stranu to što se svi deklarišu kao ljevičari, a malo ko je u zadnje vrijeme pročitao bilo šta od bilo kojeg autora koji pripada lijevoj misli, naročito novih autora i novih tekstova, za  jednog ljevičara, internacionalistu, nikako nije pohvalno ni dobro da je toliko izolovan i definisan lokalnim. I naravno da će se onda domaća Ljevica svesti na puki patriotizam, na lokal-patriotizam, na banalni nacionalizam i mlaki populizam.

Kritika koju bih ja uputio ljevičarima ne tiče se toliko njihovih lokalnih partija, koliko njihovog (ne)poznavanja ideje samog pokreta i njegovog istorijskog momenta i stanja u svijetu, dakle internacionalno – sada, u ovom trenutku.

Previše slušaju i prate korporativne, lokalne stranačke i nacionalne medije, a premalo se povezuju sa ljevičarima regije, Evrope, svijeta. Evo na ovoj mojoj stranici imate priliku da se učlanite u Diem25 BiH koji namjeravam pridružiti ujedinjenoj BH ljevici kojom neće dominirati partijski lideri, već sami ljevičari na terenu.

No da bi racionalnije prihvatili posljedice raspada ljevice u BiH, morate prije svega shvatiti njene uzroke.

Kriza u kojoj se našao SDP BiH nije izolovana kriza i nema korijene u lokalnom umu. SDP BiH je dugo vremena bio koncipiran i vođen tako da skoro u detalj precrtava Klintonovski način vođenja Demokratske partije u SAD. Predsjednik SDP-a Dr. Zlatko Lagumdžija je to svjesno i namjerno radio imajući povjerenja u genij vođstva Demokratske partije u SAD-u, vjerujući da je njihov put, „Treći put“ – siguran put ka uspjehu i pobjedi.

„Treći put“ je, kao što znate, osmišljen da pomiri desnicu i ljevicu. Prigrlili su ga Demokrate centristi, ili Klintonove umjerene demokrate široko otvarajući vrata neoliberalizmu.

Demokrate, ili „liberalna ljevica“, su tako izdali radne ljude i građane stajući na stranu kapitala, na stranu biznisa, formirajući tzv. „Liberalnu elitu“ koja se ponajviše pamfletno bavila politikom identiteta, npr. rodne i spolne ravnopravnosti, dok je ekonomiju, a time srednju i radničku klasu prepustila predatorskom i robovlasničkom neoliberalnom kapitalizmu umanjujući radnička prava i ukidajući sindikate i time uvećavajući siromaštvo, tj.  jaz između bogatih i siromašnih.

Isto se desilo i u SDP-u. Inspirisan Klintonovskim političkim pragmatizmom, poduzetništvom i liderstvom, opštim pravcem koji je uzela Ljevica u kontekstu dominantne neoliberalne ekonomije i ideologije, ni SDP-u BiH, a ni Demokratama nije bilo druge nego da igraju na kartu identiteta, pa tako imamo projekte kao što su Komšić u BiH ili Obama u SAD.

Liberalna elita je jednostavno izračunavala šanse za uspjeh kandidata, baveći se izbornom matematikom, igrajući na etničku ili rasnu pripadnost kandidata i raspoloženje birača – i pobjeđivala. U tome, moramo priznati, Dr. Lagumdžija u praksi biva brži i svog kandidata dovodi (2006) tri godine prije nego Demokrate u Americi (2009). Međutim, isto tako, potpuni krah SDP-a se dešava (2014) tri godine prije kataklizme  Klintonovske politike i Demokratske partije u Americi (2017). Biće da je to zbog činjenice da se u manjoj sredini i partiji planovi i eksperimenti liberalne elite brže provode, a i zbog činjenice da su opšti izbori u Americi godinu dana prije, ili pak, tri godine poslije naših.

Partija koja je bila visoko centralizirana, vođena poput korporacije od strane uskog kruga ljudi, liberalne elite, biznismena, bez dodira sa realnošću baze, sa osjećanjima, raspoloženjem, željama, htijenjima i stremljenjima baze, uspjela je da blokira socijalistički reformatorski pokret Berni Sandersa, da obesmisli i podcijeni njegovo insistiranje na socijalnoj državi, ostajući dosljedna poduzetničkom i sračunatom Klintonovskom „trećem putu“ i politici identiteta, samo što je ovaj put (2017) umjesto retorike prvog crnog predsjednika došla retorika prve žene predsjednice, dok je iza svega ostao interes liberalne elite. I glasačko tijelo je kaznilo Demokratsku partiju. Mnoštvo je iz inata glasalo za Trampa koji jeste desničarski populista, ali je barem iskren i zaista misli ono što govori, za razliku od Klintonovaca i njihovih projekata. I do dan-danas demokratska partija nije došla u potpunosti sebi, a naročito ne njeni članovi i njeni glasači.

Ono što je apsurdno na našoj političkoj sceni jeste da one partije koje su poput babuški nastale iz SDP-a, koje su se odvojile od ove neoliberalne politike i liderstva Dr. Lagumdžije, upravo one i dalje uporno nastavljaju tu istu politiku nastojeći da ožive projekt koji je Dr. Lagumdžija osmislio prije petnaest godina u drugom vremenu, vremenu u kojem je takva politika pobjeđivala. Oni ne shvataju da su se stvari promijenile, da se Desnica u međuvremenu prilagodila, postala populistička, dobila zamah, pridobila običnog čovjeka, radničku klasu, sirotinju u pobuni protiv liberalnih elita.

Mnogo njih je Klintonovaca koji nemaju kud do u korporativnu ameriku, jer su tako formatirani.

Ista stvar je i sa SDP BiH koji je bio „firma“, korporacija. Svi potezi su bili nalik na mudre šahovske poteze koje bi povlačio savjet direktora neke uspješne korporacije, to bez daljnjeg, no problem nije bio u tome kako se dobro igra igra i koliko je neko uspješan u njoj, već u tome što je jedna socijaldemokratska partija uopšte prihvatila pravila igre koja su napravili neoliberali i neokonzervativci. Tim više je njena uspješnost u toj igri bila patetičnija i neminovno vodila ka potpunom krahu i raspadu ideje i vizije ljevice, ljevice maskote koja igra onako kako joj neoliberalni kapitalizam svira.

No to je problem u čitavom svijetu. To je problem u Evropi. Pravila igre zadaju liberalni konzervativci centra-desnice. Kapitalisti, bogataši, tajkuni, profiteri, bankari, kamatari, reketari slobodnog tržišta koji su istovremeno konzervativni, nacionalisti, tradicionalnih vrijednosti, bliski evanđelističkoj, katoličkoj, pravoslavnoj crkvi ili džamiji koja im puni klupe i safove biračkim tijelom.

I oni su svugdje: od Turske do Amerike. Lobiraju u Vašingtonu za svoje agende, vašim novcem, novcem poreznih obveznika, putuju, domunđavaju se, a Ljevica internacionalno stagnira, dezorijentisana, korumpirana, rastočena, u potpunom ideološkom rasulu.

Zato me iznenađuje da niko od tolikih ljevičara – kritičara ljevice, demokratske i socijaldemokratske partije – ne vidi da je period šoka, kukanja i teoretisanja prošao i da je jedini put onaj „Prvi put“, tj. sve ispočetka.

Glavne ljevičarske partije su doživjele katalizmu. Od ljevice, generalno, su ostali samo slabo povezani građanski pokreti i aktivizam na terenu, i to je nedovoljno. Ljevica se mora vratiti u parlament da pregovara i donosi zakone, da zaštiti građane, da zaustavi pljačku i siromašenje populacije. Da integriše društvo koje su desničari podijelili i zavadili da bi njim lakše vladali, ne samo kod nas, ponavljam.

Partija je izdala, i partija se raspala, partija je kompromitovana korupcijom, pohlepom i neoliberalnom ideologijom koja je dominirala umom partijskih funkcionera.

Međutim mi smo prošli fazu u kojoj je konstruktivna kritika mogla pomoći. Od kritike nema ništa, jer se nema više šta kritikovati. Lijeva politika je dezintegrisana. Ona ne postoji u praksi i na političkoj sceni. Od teoretiziranja i filozofiranja u takvom vakuumu – takođe nema ništa.

Mi se moramo aktivirati. Mi, obični ljudi, radni ljudi, građani i građanke, progresivna omladina i intelektualci, umjetnici, seljaci, naučnici, neaposleni, siromasi, studenti, đaci, milicajci, mi moramo uzeti ljevicu u svoje ruke. Mi moramo uzeti partiju u svoje ruke. Ona mora biti naša. Mora biti progresivna, ljevičarska, socijalistička, demokratska. Mi moramo biti progresivni i politički se aktivirati i preuzeti partiju kako bi imali udio u vlasti, u donošenju i provođenju zakona koji štite prirodu i društvo od predatora.

Desnica nas neće čekati. Desnica raste, uzima zamah, dominira javnim životom, internetom, društvenim mrežama, politikom, ekonomijom. Jedini put i način jeste prestati biti centrista, prestati zauzimati ugodnu „neutralnu“ i „apolitičku“ poziciju, prestati baviti se politikanstvom i dnevnom politikom, i odrediti jasno i glasno svoj pravac, zauzeti tvrdu ideološku i političku poziciju.

 

1 komentar na “Demokrate i liberalna elita

Komentari su isključeni.