MLADI, MEDIJI, VLAST I POREZI

Moje je mišljenje da mladi ljudi ovim porezom na samozaposlene najamne radnike koji izvoze svoj rad (freelanceri) zapravo plaćaju danak svojoj nezainteresovanosti za demokratiju.
 
Tu njihovu pasivnost i animozitet prema politici dodatno povećavaju i komercijalni mediji.
 
Stiče se utisak da im se svima zajedno politika gadi, no to ih ne sprečava da se zdušno, mediokritetski i površno bave njom po “crnim parlamentima” kafića, foruma, portala, društvenih mreža (kao uostalom svi mi),
 
Neki od te šuplje dobro žive, a “nisu u politici”, “niti ih ona interesuje” – kako vele.
 
Slušam ih godinama kako pljuju po politici i izborima, a onda gledam te ljude: novinare, izdavače, medijske kuće (kako li se sve to zove) kako u vrijeme predizbornih kampanja zgrću milionske sume stavljajući se u službu stranačkih propagandnih mašina ili jednostavno naplaćujući basnoslovne sume po minuti i kvadratu medijskog prostora. Imao sam prilike tome svjedočiti iz prve ruke pitajući se: ko koga zapravo tu folira?
 
Svi su podjednako u igri i svi imaju svoje prste upletene u najveći kupleraj koji postoji. I sama javnost. Svojim glasanjem jednako kao i svojim neglasanjem, svojom političkom aktivnošću jednako kao i svojom pasivnošću – svi mi ležimo u istom krevetu, svi se na neki svoj način kurvamo s politikom i očekujemo neko zadovoljenje od nje. I niko punoljetan, u tom smislu, nije bez grijeha da bi mogao baciti prvi kamen.
 
No i pored toga postoje čitave šume samopravičnih moralnih vertikala (a među njima i mnoštvo gnjida-botova) koje se nabacuju i razbacuju drvljem i kamenjem, troše vrijeme sebi i drugima, proizvode razne halabuke zatrpavajući tako važne odluke dnevnopolitičkim smećem i potpuno nerelevantnim ličnim stavovima i mišljenjima.
 
E tu, ispod te hrpe svakodnevnopolitičkog drvlja i kamenja – tu leže zakoni i pravilnici koje donesu stranački vojnici i napišu činovnici u tišini kancelarija da bi kasnije, kada se otrijeznimo od internetskog pijanstva i neprospavane noći u kojoj je naš električni ego izdominirao, na vratima osvanula plava koverta.
 
Prc Milojka!
Ispuha ego k'o dušica.
Dobrojutro realnosti!
 
Ako iko pati od sopstvene veličine, a to su svi ti grlati čiji glas zapravo nikom nije bitan zbog toga što ni ne glasaju. Ta veličina monstruozno napuhanog virtuelnog ega ih hendikepira u svakodnevnoj komunikaciji i nošenju sa realnošću, ako ne života – a ono barem politike. Sva patnja pojedinca i društva dolazi od tog disfunkcionalnog gigantskog “ja” koje je posve nesposobno funkcionisati u zajednici i organizovati se u neki “organizam” tj. organizaciju. Naročito političku.
 
Šta reći? Nije toliko do partija i političkih opcija koliko do građe tj. građanstva. Nema dobrih, jakih “pravih” partija u prvom redu zato što su ovdašnji ljudi vrlo nekvalitetan materijal za bilo kakvu ozbiljnu političku priču. Brzo se troše, lako se pokvare, ne traju i ne podnose fleke, mulj i blato. Svi su nekakvi čistunci, a bave se najprljavijom politikom, i to onako – amaterski, samouko, iz glave, bez iti jedne pročitane knjige, bez ikakve političke filozofije, ili barem ideologije. Ništa! Šuplje i prazno.
 
Jedino čime raspolažu je lično mišljenje koje se obavezno svodi na jutarnjeg patka, hrakotinu: gadnu, toksičnu, crnu od katrana i nikotina, esenciju delirijske cjelovečernje romanse sa sopstvenim egom ili etnonacionalnim/vjerskim superegom. Nikakve spreme, škole, lektire, barem socijalne vještine, a o šarmu da i ne govorimo. Štobirek'o Pimpek: “na šta idu?”
 
Predug jezik, prekratak fitilj i generalno – preosjetljivi i plašljivi kada ih staviš u fokus. Nemaju mnogo toga za reći, osim lokalnih tračeva i rekla-kazala u kojima se gotovo ideološki gube. Uopšte nisu svjesni svoje građanske odgovornosti dok traže trun u oku političke.
 
Bavimo se politikom jer se politika bavi nama, a mediji na svoj toj šupljoj zarađuju. No bavimo li se demokratijom? Da li smo posmatrači ili igrači, ili se samo kladimo na pobjednike?
 
Mladi su jednostavno prepustili odlučivanje starijim i nekompetentnim, dopustili su da im svojim glasovima i zakonima živote i današnjicu uređuju umovi koji u svakom smislu pripadaju prošlosti, koji su zaglavljeni u srednjovjekovlju. Dozvolili su da ih stari profiteri autokratski patroniziraju eksploatišu i manipulišu u svakom smislu.
 
Mladi ljudi se moraju izboriti za demokratiju i svoj udio u vlasti, ali to neće ići bez političkog aktivizma i organizovanja. Mladi desničari, ruku na srce, to rade odlično i ozbiljno. Mladi potencijalni ljevičari su ti koji su slabi, labavi, prenemažu se, skanjuju, kenjkaju. Nemaju politički pravac, školu, znanje. Nemaju teorijsku i ideološku kičmu. Ne stoje čvrsto nogama na političkoj platformi, na istoriji ljevice, na ramenima revolucionara i reformatora prije njih. Sve im je to bezze.
 
Svijet nije od juče, a ni nepravda. Niti se stvari same rješavaju u tvoju korist. Pravda i sloboda ne dolaze poštom, na vrata, naručeni preko eBay-a. Po nju treba izići van. Na ulice, na glasanje. Jer ako ne: nepravda, porezi, razni pozivi na sud, svi oni vole kada si kod kuće da im potpišeš plavu kovertu.