Mentalnom protiv rasne higijene

Jučer mi je dan počeo sa TVrdnjom da se radi o najdepresivnijem danu u godini. (Možda zbog krvavog supermjeseca) Nije dokazano, vele na televiziji, ali gledajući intervju sa ministricom obrazovanja Federacije BiH nakon te informacije, čini mi se da sam dobio ideju o tome šta to znači i kako najdepresivniji dan izgleda.

Ima nešto jezivo u tome kada se političari, ministri, ministrice, late nauke, naučnih dokaza i tvrdnji pa počnu o jezičkim i genetskim razlikama, a u potpunosti prestanu o klasnim i socijalnim.

Otprilike svi možemo naslutiti kuda takvo obrazovanje i takva informacija ide, na šta cilja, koji joj je gol.

Učiti djecu razlikama i nejednakosti od malih nogu, insistirati na čistoti, bilo jezika, naroda, rase, ne obećava mnogo dobroga za one koji bi da se miješaju, integrišu, međusobno druže, vole, rade, grade, stvaraju, rađaju.

Pozivati se na Ustav BiH i insistirati na njegovoj segregacijskoj interpretaciji nakon što je država BiH već nekoliko puta uzastopno presuđena u Strazburu zbog teških povreda ljudskih prava ne predstavlja ništa drugo do odlučnost desnice da u Bosni i Hercegovini organizovano, koalicijski i sistemski nastavi sa dezintegracijom društva i jačanjem apartheida sve do eventualnog raspada države, tj. sve dok se ne stvore uslovi, ili boljerečeno atmosfera koja će proizvesti političku volju, ili boljerečeno bezvolju u kojoj ćemo svi slegnuti ramenima i pomiriti se sa tim da društvo i država ne funkcionišu i da je mnogo bolje da svako ide svojim putem.

Upravo ta misao, ta atmosfera, to stanje uma jeste definicija depresije.

Depresija nas dovodi u stanje u kojem odustajemo od svega, pa i od života.

Depresivni režim

Depresija, a ne represija, je strategija kojom se ovaj režim koristi. On ne protjeruje, ne proganja, ne čini to direktno. On jednostavno natjera ljude da sami odu, da sami odustanu od svega i oduzmu sami sebi svoj sopstveni si život u ovoj zemlji; da odustanu od svojih snova, od svoje budućnosti ovdje; da napuste svoju porodicu, svoj dom, svoju domovinu, svoje roditelje, da se pozdrave sa svojim razumom. Zbogom lijepa pameti!

Ja mislim da se radi o psihološkom ratu režima protiv građanstva. Naročito protiv opozicije, tj. one porcije populacije koja predstavlja potencijalno glasačko tijelo opozicije.

Radi se o strategiji režima koji inducira psihozu (strahovima, prijetnjama ratovima, masakrima, masovnim ubistvima), koji tri decenije proizvodi manijakalnu depresiju kod stanovništva. To čini u saradnji sa režimskim i režimu bliskim medijima.

Stanovništo je naizmjenično izloženo manijakalnim epizodama etnonacionalne euforije, ushićenja, pretjeranog ispoljavanja moći, snage, superiornosti, pobjedničkog mentaliteta, precjenjivanju sopstvenih kapaciteta s jedne strane, dok na drugoj strani imamo stanja intenzivne, gotovo ekstremne tuge obilježena gubicima interesovanja za sve, razdražljivosti, malaksalosti, teškim i turobnim mislima o ratu i smrti.

Ovo su sve glavne karakteristike bipolarnog poremećaja koji je proizveden u trideset godina manipulacije javnošću.

Skoro pa da javnost uopšte nema privatni život. Skoro pa da niko nema sopstveni privatni plan koji isključuje i zaobilazi velike političke partije.

Svi životi, sav lični prosperitet je povezan sa vladajućim, autoritarnim partijama. Niko ih ne može zaobići i svi moraju kroz njih i putem njih ostvarivati svoje ambicije, što je karakteristčno za totalitarizam, za autoritarne režime.

I to je veoma depresivno.

Nostalgija za represijom

Ne bih da dodajem težinu najdepresivnijem danu, ali depresivna politika kojoj smo izloženi je daleko gora od represivne.

Da postoji represija režima mi bi se razbudili, prešli u ilegalu, viđali na tajnim sastancima, osjećali bi se živima, imali bi neki cilj u životu. Razmislite: ulog bi bio veliki, riskirali bi hapšenja, mučenja, teški prinudni rad. Strastvenije bi živjeli. Još strastvenije voljeli. Vraćali bi se sa robije uvjereniji u svoje ideale, ciljeve; još utvrđeniji u svojim uvjerenjima. Gorili bi revolucionarnim žarom.

Depresivni režim, s druge strane, čini sve ove aktivnosti posve bljutavim, upitnim, patetičnim. Naročito revolucionarni zanos. Čovjek ne zna da li sebi da se zgadi zato što ne reaguje ili zato što entuzijastično reaguje.

Te dvije krajnosti: apatično trpljenje i euforični otpor (februarske “paljevine” 2014.) su zapravo dvije epizode jednog istog bipolarnog poremećaja društva.

Antiratni antifašizam kao antidepresant

Borba protiv siromaštva, protiv korupcije i zagađenja, borba protiv mržnje je borba protiv depresije; borba za privatnost, za ličnu, individualnu slobodu i sreću jeste jedna ista borba protiv depresivnog režima.

Depresija koju proizvodi ovaj režim nije posljedica njegove hegemonije, već uzrok njegovog uspjeha. Manijakalna depresija je njegova doktrina, način na koji upravlja, vlada, ili boljerečeno: smara široke mase.

Naročito teško su pogođeni mladi. Skoro svi su postali “starmali”. Svi razmišljaju previše materijalistički za svoje godine. Kada ih slušam kao da čujem dede i nane koje im ispiraju mozak tradicionalnim gastarbajterskim savjetima, pragmatičnim mudrostima i vrijednostima koje su zaživjele sa demokratskim (ili boljerečeno: demografskim) promjenama. Njemačka ili švicarska penzija = plafon!

Determinizam ih ubi u pojam, u zdrav mozak, u zdrav razum. Bilo da se radi o vjerskom, naučnom, političkom, ili kombinaciji sva tri (V/N/P) determinizma (što je zabranjeno tvrditi jer “ne postoji tako nešto”).

Zato je važno boriti se protiv okova dogme, determinizma, pasivnosti, depresije koju proizvodi ovakav režim. Važno je boriti se protiv režima tako što ćemo se odreći svih vrijednosti, svih uporišta koja on ima u nama.

Ne moramo mi pljuvati po vrijednostima na koje oni sada već imaju tapiju, kopirajt, a na taj način i pristup našem identitetu, mentalitetu, našoj suštini, bitku. Mi samo moramo odbaciti materijalizam na koji oni igraju kod mladih, na osnovu kojeg kupuju mlade, obećavajući im karijere, uspjeh, standard života.

Moramo postati mnogo duhovniji, “eteričniji”, apstraktniji, da nas sve te spletke, sva ta “ovozemljačka”, lokal-mentalitetska iskušenja ne dotiču.

Moramo da naučimo kako odoliti svemu materijalnom što nam nude, kao i prijetnjama i ucjenama koje slijede onda kada odbijemo njihove ponude, kada prezremo i odbacimo njihove prizemne insinuacije.

To može samo nova duhovnost. Nova ideologija. Novi sistem vrijednosti i vrjednovanja ljudi, žena i muškaraca kojo je zapravo onaj stari, provjereni, “klasični” – štobirekli.