7. FEBRUAR: novo “proljeće” – nova nafaka.

To nešto dobra što ga je ovaj kleptokratski režim napravio za svoje klijente (raja kaže: “uhljebe”) koji ga, posve razumljivo stoga i brane, veličaju i uveličavaju, nesrazmjeran je jadu i nezadovoljstvu većine koja je kolateralna šteta jednopartijske naredbodavne ekonomije i monopola na teritorijama na kojima je SDA uspostavila svoju hegemoniju.

Radi se o velikoj i posve nevidljivoj većini koja je ostala bez glasa u aktuelnim režimskim “glasnicima” i mnogim tzv. “nezavisnim” privatnim medijima koji su se “zabavili” partijskim elitama kao da se radi o holivudskim zvijezdama.

Autoritarni režim otvoreno napada i prijeti antikoruptivnoj višestranačkoj vlasti Kantona Sarajevo “proljećem” i klijentelističkim partijskim sindikatima (režimskih “uhljeba” – kako ih raja naziva) koji brane režimsku upravu. Istovremeno niko od njih ne vidi, ili ne želi vidjeti mase otpuštenih, nezaposlenih ili u privatnom sektoru iznurenih nezadovoljnika.

O njima ne izvještavaju u svojim vijestima i na svojim medijima. Njih valjda preziru ili ignorišu zato što nisu posve lojalni režimu.

Naravno, pokušavaju ih pridobiti na izlizanu priču o patriotizmu (kako to desnica jedino, ali i najbolje zna), samo – slabo im ide. (Zbog stranog i stranačkog finansiranja su valjda izgubili smisao za društvenu stvarnost.)

Onda pokušavaju sa strahom, sa prijetnjama, proglašavajući za “neprijatelje države” i “opoziciju patriotizmu” sve one kojima je preča “bijedna” penzija ili nekakav dodatak od jednopartijskog jednonacionalnog SDA “patriotizma na baterije” koji će postati “vijest od juče” čim tenderi dođu na radni sto partijskih pravnika i mešetara, uvježbanih kasapina društvenih dobara, državne svojine i sredstava.

Etnonacional- socijalizam radničke partije

Lijepo je da predsjednik sindikata ima dobre odnose sa direktorom javnog preduzeća, da su odnosi civilizovani, harmonični, ali mi trenutno imamo pojavu stapanja (jedno)partijske uprave i partijskog sindikata (klijenata ili “uhljeba”) javnih preduzeća u monolitnu (jedno)partijsku organizaciju.

To zvuči poznato.

Gdje li smo to imali prilike vidjeti?

Nije li to preslikana slika i prilika samoupravnog socijalizma i “modusa operandija” komunističke partije: partijski ljudi su direktori, partijski ljudi su radnici, partijski ljudi su predsjednici sindikata? Prava socijalistička idila institucionaliziranog partijskog klijentelizma. Samo što se u SDA verziji radi o etnonacionalnom socijalizmu.

To smo nazvali totalitarizmom i diktaturom, ako se ne varam. Pa u čemu je onda razlika?

Ovog puta etnička autoritarna partija kreira svoju partijsku radničku klasu u državnom sektoru, dok svi ostali (bilo da su nestranački ili zbilja Ostali) mogu slobodno da potraže svoj komad kruha na privremenom radu u Njemačkoj, da šalju novac svojim starim roditeljima i djeci, ili da se kao nepodobni i nepoželjni – odsele iz etno-socijalističke utopijske diktature.

Sve je skoro isto, samo njega nema: “bratstva i jedinstva” naroda i narodnosti. Ovog puta “snaga je u jedinstvu” jednog naroda.

Konkurs

Zanima li sindikate javnih preduzeća današnjeg partijskog/državnog/ortačkog kapitalizma kako radnici žive i kakvi su uslovi rada npr. u ortačkim privatnim firmama stranačkih “ahbaba”; kolike su prosječne i minimalne plate, jesu li radnici zadovoljni? Brinu li se za jeftinu radnu “snagu naroda”?

Da li sindikat npr. vozača KJKP “Rad” uopšte skrbi za svoje drugove, kolege vozače koji rade za vlastima bliske tajkune (“tender-efendije” – čini mi se da ih raja tako zove)?

Zanima me da li bi se radnici iz privatnog sektora, uposlenici privatnog biznisa vlasnika bliskih vlastima (“robovlasnika” – kako ih raja zove, a ja volim ublažiti pa reći: “vlastela”) voljeli mijenjati sa radnicima koje je partija uhljebila u javnom sektoru.

Ako ima zainteresovanih, neka prate situaciju i budu spremni da se prijave na konkurse, pošto će, ako režimski klijentelistički sindikati počnu paliti, razbijati, ili na druge načine kršiti zakon, najvjerovatnije biti puno otvorenih pozicija.