Parlamentarizam i ustavni poredak BiH

U danima u kojima svjedočimo krizi “najvažnije demokratije svijeta” moramo još glasnije i upornije istrajavati u borbi za parlamentarizam u BiH, kao i borbi za ideju i ideal prve i prvobitne republike bratskih naroda Bosne i Hercegovine.

Jer kriza u SAD je kriza predsjedničke demokratije, tj. kriza predsjedničke republike.

Svjedoci smo tome kako stvari mogu završiti kada jedan čovjek ima preveliku političku moć, naročito ako hrani svoje glasačko tijelo onim što oni žele čuti, nacionalističkim populizmom i teorijama zavjere ostatka javnosti protiv njih, vodeći medijski rat.

Srećom, trenutno ustavno uređenje Bosne i Hercegovine je parlamentarna republika tako da se uvijek i kao parlamentarci, a i kao obični građani možemo pozvati na Ustav, pa makar nas zbog toga smatrali državnim ili narodnim neprijateljem br.1, pa čak i neprijateljem tzv. “građanskog principa”.

“Političko Sarajevo” i parlamentarna ustavna Republika

Problem sa “političkim Sarajevom” u poimanju političkog sistema Bosne i Hercegovine kao predsjedničke, polupredsjedničke ili parlamentarne republike proizilazi iz ratnog perioda kada je ratno predsjedništvo u uslovima ratnog stanja preuzelo potpunu vlast. Za razliku od današnjeg Ustava (uzeću za primjer Ustav Federacije BiH) po kojem je (Glava IV.B, Član 9.) “Vlada Federacije ovlašćena donositi uredbe sa zakonskom snagom u slučaju opasnosti po zemlju kada Parlament Federacije nije u mogućnosti to učiniti.”, po Ustavu Republike Bosne i Hercegovine iz 1993. Glava X, Član 222. u slučaju ratnog ili vanrednog stanja svu zakonodavnu i izvršnu vlast daje predsjedništvu koje postaje Vrhovna komanda oružanih snaga RBiH, ali koje može “obustaviti pojedine odredbe Ustava”, što znači da se time predsjednik i predsjedništvo stavljaju iznad samog Ustava.

Poznato je da čak i u parlamentarnim monarhijama u slučaju rata i vanrednog stanja svu vlast preuzimaju premijer i vlada, jedan od takvih primjera je Velika Britanija i uloga Čerčila u Drugom svjetskom ratu.

Staljin, Ruzvelt i Čerčil na konferenciji na Jalti u februaru 1945. Čerčil učestvuje u pregovorima u svojstvu ratnog premijera Velike Britanije.

Parlamentarne monarhije su iste kao i parlamentarne republike po pitanju parlamentarizma i simbolične uloge monarha (u slučaju parlamentarne monarhije) i predsjednika (uslučaju parlamentarne republike). Razlika između njih praktično i ne postoji.

No ogromna je razlika između parlamentarne republike i predsjedničke republike u kojoj predsjednik ima izvršnu i zakonodavnu vlast, a istovremeno je i glavnokomandujući oružanim snagama republike.

Nije onda ni čudo da je i dan danas Bosna i Hercegovina “do podne parlamentarna, a od podne predsjednička”, iliti: na papiru parlamentarna i demokratska, a u praksi predsjednička i partokratska, pa se nađemo na pola puta polupredsjedničkog sistema vlasti republikanskog oblika vladavine koji nije formalno utvrđen Ustavom u jednoj federaciji, konfederaciji, konfederalno- federalnom savezu, asimetričnoj federaciji – konfederaciji ili uniji.

Konstantna je dilema između prezidencijalizma i parlamentarizma. U BiH parlamentarizam je u prilično lošem položaju iz više, a naročito kulturoloških razloga. Bez obzira koliko se insistira na parlamentima i skupštinama kao najvišoj zakonodavnoj vlasti, na vrh uvijek isplivaju predsjednici, kako stranaka – tako i država.

To je bio slučaj u Ustavu Republike BiH iz 1993. po kojem, zahvaljujući derogativnom Članu X.222., Republika BiH u slučaju rata i vanrednog stanja praktično napušta ustavni poredak parlamentarne republike i automatski postaje predsjednička republika bez ikakvog referenduma. (Sjetimo se da bi se takva ustavna promjena trebala donositi referendumom, kao npr. onim u Republici Turskoj u aprilu 2017.)

Takav, zbog derogativnog Člana X.222. u najmanju ruku kontradiktoran Ustav, posijao je sjeme dileme iz koje se razvila čitava generacija političara “političkog Sarajeva”, predsjednika stranaka koji imaju ambicije postati članovima Predsjedništva BiH i voditi ga kao da se radi o ratnim i vanrednim uslovima (na kojima možda zato i insistiraju četvrt stoljeća u potpunosti zanemarujući i derogirajući parlamentarizam).

Svako za sebe i ponaosob se bavi interpretacijama “Dejtonskog Ustava” koji većina nije niti pročitala u cijelosti, pogotovo ne u originalu, na engleskom jeziku jer je poznato da niko u BiH ne raspolaže originalom teksta Dejtonskog mirovnog sporazuma (čiji Aneks 4 je Ustav BiH) zato što je ukraden, nestao, zagubljen, zaturen, šta li?

Čine to na jednako bahat i diletantski način na koji su svi selektori BH reprezentacije, a radi se o ljudima koji se sami sa sobom ne mogu dogovoriti ni oko saobraćajnih pravila kružnog toka. Na isti način to činim i ja i tjeram vodu na kolo parlamentarizma.

Dokaz da ni dan-danas, dvadeset pet godina nakon Dejtonskog mirovnog sporazuma i njegovog Aneksa 4 (koji još nazivamo i “Dejtonski Ustav”), mnogima i dalje ništa nije jasno u vezi dejtonskog političkog sistema i državnog uređenja BiH, jeste i nedavni skandal u vezi dolaska Sergeja Lavrova u Sarajevo, i to na dvadeset i petu godišnjicu Dejtona. Lavrov je, kako se dalo razumjeti, između ostalog došao i da obrati pažnju na poštivanje Dejtona i Dejtonskog ustava. (Valjda je njemu nešto jasnije o čemu se radi u Ustavu.)

Fotografija prazne ulice u momentu kada je Sergej Lavrov “poljubio vrata” Predsjedništva BiH.

Sergej Lavrov je Ministar vanjskih poslova Ruske Federacije. Po protokolu ga je dužna primiti Ministrica vanjskih poslova Bosne i Hercegovine.

Koristeći, valjda, logiku predsjedničkog sistema vlasti, članovi Predsjedništva BiH su se utrkivali ko će ga dočekati i primiti, a ko neće, ne uzimajući u obzir činjenicu da ga niko od njih nije uopšte dužan primiti. Predsjednici dočekuju predsjednike, a Premijer, koji se u BiH zove Predsjedavajućim Vijeća/Savjeta ministara, kao i članovi Vlade, tj. ministri iz Vijeća/Savjeta ministara BiH, dočekuju članove vlada, tj. ministre iz drugih zemalja.

Nevjerovatno je da ljudi koji obnašaju najviše funkcije u BiH nisu uopšte svjesni Ustava, protokola, a niti “opisa svog radnog mjesta”. Niti jedan od tri člana Predsjedništva. Doduše niko toga još nije svjestan i upravo se utvrđuje kako bi to sve trebalo ići.

Mislim da se radi o neznanju, o običnom “ofsajdu” koji članovi predsjedništva, kao i svi oni koji naginju predsjedničkom sistemu vlasti i slijede logiku prezidencijalizma, populistički nastoje interpretirati kao nekakav državnički i patriotski čin. Po mom mišljenju, nema ništa državničkog i patriotskog u nepoznavanju protokola i uređenja države čiji si predsjednik (ili član Predsjedništva).

Prezidencijalizam i ovlasti na kojima oni insistiraju nisu baš po “Dejtonskom Ustavu BiH” po kojem je Bosna i Hercegovina u mnogome parlamentarna republika. Ako postoji potreba za promjenama to bi sigurno trebala i morala biti promjena u pravcu parlamentarizma jer je prezidencijalizam do sada služio uglavnom promociji partokratije.

Na stranu to da prezidencijalizam može da vodi i ka diktaturi, kao što smo, uostalom, mogli vidjeti šestog januara u SAD gdje je Trump pozvao rulju u namjeri da uspostavi svoju “šestojanuarsku diktaturu” i da postane nekom vrstom imperatora, tj. Cezara, što je u pravilu, historijski, bila najveća opasnost po Republiku još od Julija Cezara (po kojem je titula i dobila ime), preko Napoleona, pa sve do današnjih dana.

Upravo zbog toga borba za parlamentarizam, insistiranje na parlamentarnom sistemu vlasti, je borba za parlamentarnu republiku. Nepostojanje parlamentarizma je najveća boljka BH demokratije i BH države na svim nivoima vlasti.

Konstantno se ponavlja činjenica da su parlamentarci samo “ruke” šefova partije. To znači da parlamentarizam kod nas praktično ne postoji čak ni u svijesti samih parlamentaraca, zastupnika i poslanika parlamenata/skupština. Oni su vojnici predsjednika partije koji je istovremeno i predsjednik države koji insistira na izmjenama Ustava u tom pravcu, na “vertikali vlasti”, na predsjedničkom sistemu po kojem predsjednik i njegova partija vladaju republikom u toku mandata.

To sve čine “na mala vrata”, ne mareći previše za Ustav, a u monologu sa svojim glasačkim tijelom. Veoma slično onome što je Trump radio proteklih pet godina, s tim da su to ovi radili proteklih par decenija.

Prioritet svakog od njih je do sada bila PROMJENA Ustava, a nikad PRIMJENA Ustava. Govoreći u ime svog naroda ili glasačkog tijela, svoje partije, svojih uvjerenja sa te visoke predsjedničke pozicije, sve do jednog su podjednako napadali na Ustav (po kojem su uopšte mogli postati članovima predsjedništva) servirali populističku etnonacionalističku priču svojim sljedbenicima, a zapravo nastojeći promjeniti politički sistem u predsjednički i tako se dokopati još više moći, u potpunosti derogirajući parlamentarizam.

Ako uistinu žele promijeniti Ustav, zašto se ne pokušaju približiti parlamentarizmu i parlamentarnoj republici, ili tom “građanskom principu” kako ga neki nazivaju, tako što će krenuti od sebe i predložiti ustavnu promjenu po kojoj oni, da bi uopšte mogli biti “predsjednici svih građana” (kako se neki od njih vole predstaviti) ne mogu istovremeno biti ni članovi, a kamoli predsjednici svojih partija kako je to slučaj u predsjedničkim republikama? Naime, u parlamentarnoj republici, direktno izabrani predsjednik/ca (ili član/ica predsjedništva u slučaju BiH) bi prije inauguracije morao/la istupiti iz članstva partije i postati predsjednikom/com SVIH GRAĐANA. Zašto ne predlože takve promjene, ako su za “građanski princip”?

“Građanski princip”

Kad sam već kod “građanskog principa” dozvoliću sebi da iznesem svoje viđenje tog “građanskog principa”.

Prije svega moram naglasiti to da termin “građanin” shvatam kao sinonim za “individuu”, tj. “pojedinca” iz prostog razloga što Ustav BiH prepoznaje individualna ljudska i građanska prava, ali i kolektivna prava konstitutivnih naroda tako da sintagma “konstitutivni narodi i građani” za mene u svojoj suštini znači: “konstitutivni narodi i pojedinci”, tj. “kolektiviteti i individue”.

U kontekstu trenutno važećeg Ustava BiH (Aneks 4 Dejtonskog mirovnog sporazuma) ja se referišem na “građanski princip” kao na “individualni princip” u političkom, a ne pukom semantičkom smislu, da se tako izrazim.

To je moja politička pozicija koju je važno objasniti kako bi ispravno shvatili moje tumačenje “građanskog principa” kao individualnog i institucionalnog principa, a ne nekakvog kolektivnog principa ili identiteta bosanskohercegovačke nacije.

“Građanski princip” Bosne i Hercegovine je, dakle, individualni i institucionalni princip koji se u svojoj osnovi, u bazi, u temelju, zasniva i temelji na individualnoj građanskoj odgovornosti svih državljana BiH, bez obzira na ideološka uvjerenja, bez obzira na politička neslaganja sa drugima, pa čak i samu mržnju i ostrašćenost (koju individualno ili kolektivno mogu osjećati, privatno ili javno iskazivati prema drugim pojedincima, pojedinkama, grupama i narodima) da poštuju konstituciju, a samim tim i konstitutivnost bosankohercegovačkih naroda i individualnih građana na svakom pedlju ove zemlje.

Dakle prije svega sami građani su dužni prepoznati, prihvatiti, priznati Ustav i ustavni poredak države u kojoj žive, a potom ga braniti i čuvati. Istovremeno to moraju učiniti i institucije vlasti, svaka od njih individualno, na svakom nivou vlasti, ali i svaki parlamentarac, skupštinski zastupnik ili zastupnica individualno, kako stoji u tekstu zakletve koju su svaki ponaosob svečano dali.

“Građanski princip” se ogleda u tome da svako ponaosob, individualno, kao privatni građanin ili građanka, poštuje “javnu stvar”, javne organe vlasti, Ustav i ustavni poredak ove republike, tj. da kao privatni građanin, porezni obveznik ili korisnik javnih usluga, gradi, ima i gaji svoj sopstveni, individualni, lični, vlastiti odnos prema Ustavu i “javnoj stvari” (Res Publica), javnom prostoru, javnim dobrima, javnim instititucijama i uslugama (otprilike kako je to još Ciceron definisao za vrijeme Rimske republike).

To podrazumijeva i individualnu odgovornost prema sopstvenoj slobodi, ali i zaštiti i odbrani Ustava koji garantuje te slobode; zaštiti i odbrani parlamentarizma; zaštiti i odbrani ustavnog poretka republike, sistema vlasti od samovlasti, od uzurpacije, monopola, hegemonije i diktature većine, jednog čovjeka i/ili jedne partije; od autokrata, oligarhije, šefova partija i njihovih vanparlamentarnih dogovora; od izmjene ustavnog poretka i pretvaranja republike u predsjedničku republiku bez referenduma i pristanka svih građana. To je “građanski princip”, ako mene pitate.

“Građanski princip”, pored toga što je individualni, mora biti i institucionalni princip. On se u Bosni i Hercegovini naročito mora ogledati u poštivanju Ustava/konstitucije i konstitutivnosti (tj. proporcionalne zastupljenosti svih naroda i Ostalih u javnim organima vlasti) od strane samih javnih organa vlasti, od strane političkih stranaka, njihovih centrala, njihovih predsjednika, izabranih i imenovanih dužnosnika tih stranaka. Stranke ne smiju biti iznad Ustava, iznad republike. Njihovi programi i statuti moraju biti u skladu s Ustavom, što znači da se ne bi mogle ni osnovati da nisu. Samim tim ne smiju omalovažavati Ustav tj. ustavni poredak i djelovati protiv njega, čak ni u “najboljoj namjeri”.

Sve javne institucije individualno, kao i svi izabrani i imenovani dužnosnici u njima, moraju poštivati Ustav/konstituciju, konstitutivnost svih naroda i građana, ljudska i građanska prava, u skladu sa zakletvom koju su svečano dali kada su stupili na dužnost.

Reci: “(građanska) država – to sam ja!”

“Građansku državu” od Bosne i Hercegovine čini ta individualna spremnost svih njenih građana, izabranih i imenovanih dužnosnika da prepoznaju osnovni građanski princip, temeljni konstituirajući princip svake ustavne republike, a to je poštivanje konstitucije (Ustava).

U slučaju Ustava BiH to podrazumijeva tvoje lično poštivanje prava, sloboda, privatnosti i konstitutivnosti drugih naroda i građana Bosne i Hercegovine na čitavoj njenoj teritoriji uključujući i tvoj bliži komšiluk.

Dakle, prvenstveno lični odnos prema Ustavu, republici, a ne lojalnost lideru stranke, lojalnosti stranci, narodu, religiji, itd.

Taj lični odnos prema republici kao “javnoj stvari” (Res Publica) čini taj “građanski princip” i “građansku državu”, za razliku od države ovog, onog ili najbrojnijeg naroda.

Na tom ličnom, individualnom građanskom odnosu (a ne plemenskom) se bazira jedna republika koja je po tome uvijek građanska.

Ako takva individualna, lična spremnost ne postoji kod stanovnika, kod građana glavnog grada BiH, ako oni sami negiraju i omalovažavaju Ustav/konstituciju i konstitutivnost svih naroda i građana BiH (u formi proporcionalne zastupljenosti u javnim organima vlasti), ako to čine i sami javni organi vlasti u glavnom gradu države, onda se to ne može ne smatrati udarom na Ustav, na ustavni poredak, na samu državu Bosnu i Hercegovinu koji je suštinski jednak ovom koji se desio šestog januara u Vašingtonu.

Nepisani zakon rulje, naime, nije isto što i Ustav države. Bez obzira kolika većina se okupila ispred parlamenta, o kakvom barbarskom narodu i Vandalima se radilo, izvolite ući u parlament, čak i silom, ali sa olovkama i papirom i napišite, a potom i izglasajte sebi novi Ustav, kakav god želite, pa ćemo ga mi ostali pročitati i na osnovu njega zaključiti i odlučiti da li se želimo vraćati u Sarajevo, ostati u njemu ili otići iz njega.

Do tada je, na njihovu žalost, na snazi važeći Ustav.

“Građanski princip” je prije svega individualni i institucionalni princip i, osim toga što apsolutno mora krenuti od glavnog i najvećeg grada Bosne i Hercegovine, on mora krenuti i od svakog ponaosob, a to znači da u Sarajevu lično činimo za druge ono što bi htjeli ili što očekujemo da drugi čine za nas lično ili naš narod u drugim gradovima i dijelovima BiH.

Ovo se odnosi i na institucije vlasti, a naročito na moje kolege i kolegice u zastupničkim klupama Skupštine Kantona Sarajevo.