PREDIZBORNA OBEĆANJA I SVEČANA ZAKLETVA

„Svečano izjavljujem da ću povjerenu dužnost obavljati savjesno, pridržavati se Ustava i Zakona BiH, FBiH i Kantona Sarajevo, zalagati se za Ljudska prava i slobode i da ću u svim prilikama štititi interese BiH, FBiH i Kantona Sarajevo i ravnopravnost naroda i građana koji u njima žive”.

Ovo je tekst zakletve koju svečano polažu svi izabrani i imenovani dužnosnici u FBiH.

Oni praktično izjavljuju da će se pridržavati Ustava i Zakona i štititi interese BiH, entiteta i kantona, a ne interese partija i šefova partija koji su ih stavili kao nosioce ili u sam vrh poluzatvorenih kandidatskih listi.

Tako nekako.

Svi demokratski izabrani poslanici/zastupnici, svih skupština/parlamenata bi, dakle, morali stati za parlamentarizam i ustavnu demokratiju, a protiv partokratije i prezidencijalizma šefova stranaka koji teže autokratskoj vlasti. Oni to jednostavno moraju, zato što su se na to svečano obavezali onda kada su preuzeli dužnost, onda kada su stupili na javnu funkciju činom polaganja svečane zakletve. Tek nakon položene zakletve njihov demokratski legitimitet je dobio legalitet.

Šta to treba da znači?

Raspisivanje demokratskih izbora nije isto što i raspisivanje konkursa za radno mjesto. Uslov za kandidaturu na izborima nije ni stručna sprema, ni radno, a ni ratno iskustvo, ni porijeklo, ni impresivan portfolio ili račun u banci i to je ono što izbore čini demokratskim.

U skupštine/parlamente se dolazi na osnovu osvojenih glasova. Da bi se “kvalifikovali” za zastupnike, da bi stupili na dužnost, ne mora se polagati nikakav državni ispit, ali se mora položiti zakletva. To je sve što se mora.

Ali to nije nebitna sitnica. To nije puka formalnost.

To je najbitnije. Bez tog legaliteta demokratski legitimitet glasova nema nikakvu vrijednost. Bez položene zakletve se ne može postati dužnosnikom, kako imenovanim, tako ni izabranim.

Niko ne tjera nikog da izgovori riječi zakletve, da prisegne, da se svečano obaveže na pridržavanje Ustava i Zakona, zalaganje za ljudska prava i slobode, da štite interese BiH, entiteta i kantona. To se čini slobodnom voljom. Zakletva je uslov koji se mora ispuniti da bi se stupilo na dužnost.

Svi izabrani dužnosnici su prihvatanjem javne funkcije prihvatili i odgovornost prije svega prema ustavnoj bosanskohercegovačkoj republici, a samim tim i prema bosanskohercegovačkoj javnosti.

Da skinem prvo s dnevnog reda ovo “bosanskohercegovačka republika”, ako je nekom zapelo za oko.

BiH se u Dejtonu, iz nekog razloga, prestala zvati republikom, ali sa Dejtonskim Ustavom nije prestalo važiti njeno republikansko uređenje i nema razloga ponašati se kao da BiH nije republika.
Nebitno je da li je neko BiH vidi kao unitarnu, federalnu ili saveznu republiku. Ono što je meni mnogo bitnije od toga jeste insistirati na ustavnoj demokratiji i parlamentarizmu, insistirati na parlamentarnoj republici, a ne predsjedničkoj republici; na predstavničkoj, a ne predsjedničkoj demokratiji.

Složićemo se da je najveći problem bosanskohercegovačke države, pored politizacije i nedostatka pravne države, nedostatak parlamentarizma i politizacija javnih preduzeća i ustanova.

Vanparlamentarna “vertikala” vlasti” na kojoj insistiraju predsjednici stranaka u potpunosti zaobilazi, a tim i obezvrjeđuje rad parlamenata, rad zakonodavne vlasti.

Atrofija parlamentarizma direktnim direktivama i diktatima stranačkih šefova i centrala svojim stranačkim vojnicima u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti rezultira lošim zakonima koji nisu u interesu javnosti, ali su zato u interesu partija, u interesu partijskog vrha i partijskih ortaka koji se naglo bogate, ali ne bespravno, jer: “sve je po zakonu”, zakonu koji su partijske kriminalne organizacije same sebi prethodno napisale i izglasale.

Nezadovoljstvo “sitne buranije” glasačkog tijela smiruju masovnim zapošljavanjem partijske klijentele u javnim preduzećima i institucijama. To sve rezultira partijskom državom, tj. “zarobljenom državom”.

Čitav javni sektor je politiziran da bi postao zarobljen od strane političkih partija, partijskih kartela.

To nije obično nepoštenje ili pasjaluk. To nije ni obična korupcija ili organizovani politički kriminal. To je udar na Ustav.
To je direktni udar na uređenje. To je državni udar. Udar na “javnu stvar” (Res Publica), na republiku. Javnost, tj. građani, a naročito parlamentarci, imaju ustavnu dužnost i obavezu da se odupru i oslobode zarobljenu državu.

Mnogi misle da to mora zaustaviti i riješiti nezavisno sudstvo.
Nije tačno!

Posljednja linija odbrane uopšte nije sudska vlast, jer sjetite se: “sve je po zakonu”. To znači da sudovi ne mogu presuditi kriminalcima po zakonima koje su pisali sami kriminalci. Kriminalci stoga i žele da im se sudi što prije, dok su njihovi zakoni još na snazi, jer znaju da ne mogu biti osuđeni po tim zakonima (ti zakoni su pisani kao instrukcije za kriminal, a ne kao nešto što ga sprječava i kažnjava), ali isto tako znaju i to da ih Ustav i Evropska deklaracija o ljudskim pravima štite od toga da im se dva puta sudi za istu stvar.

“Sve po zakonu”, ali i po Ustavu.

Kada shvatimo koliko duboko, koliko visoko to ide, tj. koliko je država “povukla vlagu”, jedina i posljednja linija odbrane koja ostaje je upravo zakonodavna vlast, a to su zastupnici, poslanici, parlamentarci koji su se zakleli da će štititi državu od partokratije, autokratije, diktature.

No parlamentarci su stranački vojnici, agenti koji provode agende stranačkih šefova u skupštinskim dvoranama.

Parlamentarci umjesto da donose zakone u interesu javnosti, zakone o ispitivanju porijekla imovine, zakone koji će osloboditi javni sektor od partijskog stiska, depolitizirati preduzeća i ustanove i vratiti ih građanima; zakone koji će osloboditi privatni sektor od visokih nameta glomazne partijske države (kojima politička elita puni budžet kako bi finansirala svoje partije, usmjeravala tenderima javnu potrošnju prema svojim firmama) oporezujući uglavnom rad običnih radnika (ali ne nekretnine i bogatstvo); umjesto da kandžijaju vlade da provedu te zakone, ti parlamentarci, kada nisu servilni, nebitni i pasivni; kada svojim neradom i nedolaskom ne opstruiraju donošenje bitnih zakona, onda su direktno umiješani u donošenje toksičnih protivustavnih zakona i odluka koje olakšavaju partijsko preuzimanje svega javnog: javnih dobara, javnih preduzeća, javnih institucija, javnih emitera, javnih prostora…

Oni su ti beskičmenjaci, ta “ustava” koja je popustila i dopustila da partijske fekalije preplave svaki nivo vlasti i preuzmu svaki segment društva i javnog života, da se istovare na sami izvor, samo vrelo Bosne, tj. bosanskohercegovačke republike, a to je Ustav i sve povelje, konvencije i deklaracije o mojim i tvojim ljudskim pravima i građanskim slobodama koje on podrazumijeva.

Ovdje se ne radi o krizi demokratije, već o krizi ustavne demokratije, o krizi republike, o krizi države, o ustavnoj krizi.

U ovom trenutku naše demokratije uopšte nije bitno da li su izabrani predstavnici u svom mandatu ispunili predizborna obećanja ili ne. Pomalo je žalosno kada glasači počnu insistirati na tome, pogotovo ako znamo da se izbori moraju održavati iako se uvijek kandiduju isti, bez obzira radili ili ne radili, ispunjavali ili ne ispunjavali predizborna obećanja. Izborni ciklus naprosto ne smije, ne može i neće stati jer onog trenutka kada stane – nema više države. Negdje izbori mogu biti i prijevremeni (kod nas ni to ne može), ali ne smiju izostati jer se time gasi “visoka peć” koja pokreće republiku. Tako da će izbora biti sve dok je i države, i obratno, a na plakatima ćemo i dalje gledati one koji iz ovih ili onih razloga, opravdanih ili neopravdanih, nisu uspjeli ispuniti svoja predizborna obećanja u proteklom mandatu. No to je u ovom kriznom trenutku naše ustavne demokratije najmanje bitno.

Mi smo na takvom nivou da je trenutno najvažnije da li su izabrani predstavnici u svom mandatu pogazili zakletvu, da li su pogazili slovo Ustava i da li su pogazili sopstvenu riječ koju su dali republici.

Jer sve se na kraju svodi na to, na tu riječ, na tu zakletvu. Lanac je jak koliko njegova najslabija karika, a ustavna demokratija i republika – koliko riječ njenog parlamentaraca.

Ne držite svoje izabrane predstavnike za riječ po pitanju izbornih obećanja vama. Držite ih za riječ po pitanju zakletve koju su dali Ustavu. To je u ovom trenutku od fundamentalne važnosti. Bez toga se urušava čitav sistem. Na toj datoj zakletvi, na toj riječi koju parlamentarac drži ili ne drži, praktično se drži i održava čitava država.

Naravno, ne bi bilo fer ne pomenuti saglasnost, podršku, ako ne i pomoć ameba, neradnika i predstavnika međunarodne zajednice, EU i diplomatskog kora koji dodatno derogiraju ustavnu demokratiju i institucije u BiH svojim susretima sa “bosovima” stranačkih kartela po hotelima i restoranima gdje vanparlamentarno dogovaraju za našu demokratiju veoma bitne stvari, što ih praktično čini enabler-ima negativnih trendova u BiH, istih onih trendova protiv kojih se često očituju.