USTAVNA, MIGRANTSKA I SVAKA DRUGA KRIZA

Želim zamoliti svoje sugrađane, a naročito skupštinske kolegice i kolege da ne generalizuju, da ne djeluju na osnovu predrasuda i stereotipa, već da prihvate mogućnost, a i činjenicu da među migrantima ima dobrih, dragih, nevinih, čestitih, vrijednih i obrazovanih kojima smo dužni pružiti šansu da se integrišu u naše društvo.

Opet podsjećam i pozivam kolegice i kolege zastupnike da, prije nego što izlete u “ofsajd” arbitrarnim sudom o čitavim grupama, pročitaju tekst zakletve koju su svečano dali kada su preuzimali dužnost.

Neke od ostrašćenih izjava koje smo imali priliku čuti na hitnoj sjednici Skupštine Kantona Sarajevo sebi mogu priuštiti ljudi u kafani, u privatnom okruženju, ali one nikako nisu smjele biti izrečene u eter i ostati u zapisniku za sva vremena na sramotu budućih generacija.
Njih može sebi priuštiti naše glasačko tijelo, obični građani i prost narod, ali zastupnici imaju odgovornost prema Ustavu, poveljama, deklaracijama i konvencijama na kojima se temelji ova država i njene institucije.

Populizam, oportunizam i dnevna politika ne vode ustavnu demokratiju već to, kako sama definicija kaže, čini Ustav, a naročito Evropska deklaracija o ljudskim pravima koja je, po Ustavu (Član II/2), iznad samog Ustava.

Demokratija na kojoj insistiraju neki zastupnici temelji se isključivo na legitimitetu koji im daje većina glasova, njihovo glasačko tijelo, ali ti zastupnici očigledno zanemaruju Ustav koji im daje zastupnički legitimitet u momentu kada polože zakletvu bez koje ne mogu preuzeti dužnost.

Ta zakletva je bitan detalj. To nije puka formalnost jer bez nje nema legaliteta skupštine. U suprotnom, ako bi većina naroda insistirala na tome da je jedino rješenje migrantske krize “konačno rješenje”, to bi onda značilo da bi njihovi predstavnici u zakonodavnoj vlasti morali poslušati glas (svog) naroda (Vox Populi, Vox Dei) i protivustavno izglasati zaključke i zakone putem kojim bi sproveli neko krajnje nehumano i monstruozno rješenje.
U tom slučaju bi bilo sasvim (demokratski) legitimno fizički se riješiti četiri hiljade migranata “po kratkom postupku”, no to nije humano, nije moralno i nije legalno jer je u suprotnosti sa Ustavom i sa svim međunarodnim konvencijama o ljudskim pravima kojih smo potpisnici i od kojih su neke nadređene i samom Ustavu BiH.

Tu dolazimo do značenja pojma “ustavna demokratija”, a to je da organi vlasti crpe svoj legitimitet iz demokratskih izbora i većine, a svoj legalitet iz Ustava koji štiti manjinu od te iste većine. Tu je ta vaga, to osiguranje i balans da se ne bi desio neki Hitler, neki diktator koji čini nezamislivo da bi udovoljio većini.

Naše republikansko uređenje podrazumijeva apersonalnu racionalno-legalnu vlast koja se ne vodi emocijama, subjektivnim, arbitrarnim sudom i mišljenjem, dnevnom politikom, populizmom, oportunizmom, već Ustavnim principima i odredbama.

Humani odnos prema migrantima i njihov humani smještaj nije samo rješenje svih bezbjednosnih problema, već i Ustavna odredba, tj. naša osnovna dužnost kao zastupnika u najvišem zakonodavnom tijelu Kantona Sarajevo.

Migrantsku krizu u BiH su kreirale vlade na svim nivoima države, a to su omogućili pasivni zastupnici u zakonodavnoj vlasti koji se u svojstvu stranačkih vojnika bave svim i svačim (prije svega i ponajviše privatnim i stranačkim biznisima u politiziranim državnim firmama i institucijama koje tretiraju kao politički plijen), a ponajmanje onim što su svečano prisegli da će činiti.

To je kriza parlamentarizma koja je prouzrokovana nedostatkom odgovornosti parlamentaraca, skupštinskih zastupnika/poslanika prema Ustavu i svom primarnom poslu.

To je kriza parlamentarizma koja se ogleda u izostanku pritiska na izvršnu vlast, pritiska na vladu od strane zastupnika u zakonodavnoj vlasti u prvom redu zato što se radi o poslušnim stranačkim vojnicima koji služe da provode direktive stranačkih šefova i stranačke vrhuške koja nerijetko sjedi u vladi.

Ova medijski nevidljiva i neadresirana kriza parlamentarizma, kriza morala i radne etike kod parlamentaraca je, po meni, glavni izvor i uzrok svih drugih kriza: od krize vlasti, ustavne krize, krize pravne države, pa sve do migrantske ili zdravstvene krize, kako humanitarne tako i bezbjednosne.

Dužnost i uloga zastupnika, naročito zastupnika vladajuće većine nije u tome da bespogovorno i po svaku cijenu štite, brane, amnestiraju svoju vladu (i svoje stranačke nalogodavce) od skandala koji su isplivali u javnost, da zataškavaju i kriju korupciju, greške i nerad vlade koristeći distrakcije, zamjene teza, pribjegavajući populizmu i ulagujući se nezadovoljnoj (s pravom nezadovoljnoj) bazi i glasačkom tijelu rješenjima koja predstavljaju liniju manjeg otpora, već im je dužnost i uloga da podsjete izvršnu vlast, ne samo iz opozicije, već da podsjete i sopstvenu vladu na Ustavom propisane dužnosti i obaveze među kojima je i obaveza države da konačno, nakon više godina, organizuje i obezbijedi pristojan i human smještaj izbjeglicama i migrantima, da dodijeli azil onima koji ga traže, da riješi status useljenika koji ispunjavaju uslove, a ne samo i jedino da se fokusira na sigurnost i policijsko djelovanje, na hapšenja i deportaciju, na čemu mnogi desničarski populisti nastoje izgraditi političku karijeru jašući oportunistički na rastućem talasu rasizma i ksenofobije.

To nije ništa što nismo vidjeli i u razvijenijim, uređenijim i organizovanijim društvima od našeg, ali upravo zato i postoje Ustavi, povelje, deklaracije i konvencije – da bi ih se vlast pridržavala kako bi izbjegli populističku retoriku, sveopšti haos, diktaturu većine, a što očigledno nismo činili jer smo imali “preča posla” baveći se javnim dobrima, javnom potrošnjom i nekretninama, javnim institucijama i preduzećima kao stranačkim i ličnim plijenom.

Takva “zarobljena” partijska država u kojoj se svako bavi svojim stranačkim i privatnim interesom naravno da nije sposobna odgovoriti na međunarodne krize i svjetske pandemije, čemu upravo svjedočimo, jer jednostavno – ne postoji niko na vlasti ko je treniran i iskusan u tome, ko poznaje i posjeduje radnu etiku, ko poštuje Ustav, ko uopšte zna šta mu je u opisu posla i kako se to radi, kako se obnaša javna funkcija i vodi javna vlast.

Svi su primarno zaokupljeni svojim privatnim biznisom i ličnim interesom (taman ih krenulo kad ono COVID i migranti) i očekuju da će neki “luzer” i “štreber” iz nevladine organizacije ili državnih službi to uraditi za njih.

Vjerovatno i hoće, ali bi bilo bolje i efikasnije to činiti iz pozicije izvršne vlasti. No da bi do toga došlo prvo ovi moraju da se maknu sa izvršnih funkcija, iz ministarskih fotelja u kojima sjede, a te fotelje su od vitalnog privatnog i stranačkog interesa. Tako da im ne preostaje drugo već da pred očima javnosti barem foliraju da nešto rade i rješavaju. I to ih nervira jer im oduzima dragocjeno vrijeme i odvlači od privatnih biznisa (kao što je npr. namjenska industrija koju su privatizovali). Uglavnom traće svoje i naše vrijeme pričajući u kamere i upozoravajući sve i sva na ono što će se desiti ako ništa ne urade, očekujući valjda da ih neko čuje, posluša i uradi to umjesto njih. Presipaju iz šupljeg u prazno, iz jednog u drugi kanton po onoj staroj: “odgovornosti moja – pređi na drugoga” zaboravljajući da “raspolagat’ tuđom mukom nije mala zajebancija” (“kako to pjesnik reče”).

Improvizuju, dovijaju se, kao da im je javna funkcija hobi (“nisu oni tu zbog plate”) jer pravi prioritet im je (samo tišu!): zaraditi prvi milion dok su u mandatu.

Sve to vi već znate ili barem slutite, a ja vam evo i potvrđujem iz prve ruke i sa lica mjesta “pristajući na muku”, ali ne i na bruku.