Ratno profiterstvo kao ratni zločin

Izgleda da, kao i mnogo puta do sada kada sam javno iznosio mišljenje koje se ne uklapa u propisano jednoumlje i zvanični narativ, opet moram objašnjavati zašto sam ga napisao i objavio. Radi se o kratkom tekstu koji sam objavio jutros, a koji glasi:

Građani, tj. civili su bili najveće žrtve u posljednjem ratu i to je poražavajuća činjenica. Ratni zločini protiv civila su zločini protiv čovječnosti, anticivilizacijski čin, a Markale su jedan od simbola ratnog zločina i stradanja nedužnih civila.

No, postoje i oni koji tvrde da bi Markale isto tako mogle biti i simbol ratnog profiterstva. Neki od njih idu tako daleko da tvrde da se na sarajevskim pijacama generalno, pa i na Markalama, između ostalog radilo i o organizovanoj pljački civila/građana Sarajeva tokom rata.

Kažu da se po basnoslovnim cijenama prodavala ne samo roba koja je švercovana u grad kroz “tunel spasa”, već i sadržaj paketa humanitarne pomoći namijenjene upravo civilima, tj. građanima Sarajeva. (Jedino je, vele, IKAR konzerva dolazila do građana zato što je bila takvog ukusa da je ni gladan pas nije htio jesti pa nije imala nikakvu “tržišnu vrijednost”.)

Ako je ovo istina, onda to čini masakr na Markalama još tužnijim i kompleksnijim jer su se civili/građani Sarajeva našli na ovom mjestu na današnji dan 1994. ne samo zato što su bili u potpunosti prepušteni sebi, da se sami snalaze i preživljavaju u ratnim uslovima, već i zato što su bili izloženi iznudi, tj. prisiljeni od strane gospodara rata da, pored švercovane robe, prodaju i kupuju i humanitarnu pomoć koja im je praktično pripadala i koja im je morala biti podijeljena na siguran i organizovan način u toj trećoj ratnoj godini.

Iskreno se nadam da se radi samo o teoriji zavjere. Ali ako je samo dio toga istina, možda je došlo vrijeme da barem nezavisno novinarstvo istraži fenomen ratnog profiterstva za vrijeme opsade.

Danas, sjetićemo se s bolom svih žrtava i svako na svoj način odati im počast. Neka im je vječna slava!

Prvo bih se zahvalio svima koji su mi čestitali i pružili podršku, koji smatraju da sam dotakao ono što ih decenijama muči, o čemu decenijama šute i o čemu i sami žele konačno javno progovoriti.

S druge strane, vidim da su mnogi zgroženi i zgađeni tekstom. Vjerujte, ni približno onoliko koliko sam ja jutros bio i tužan, i zgrožen, i ozlojeđen kada sam pojmio današnju situaciju u kojoj oni koji su profitirali u ratu, koji danas peru novac od humanitarne pomoći i donacija, koji su danas tajkuni, milioneri, milijarderi, lideri, dužnosnici, zvaničnici, koriste ovaj dan da operu svoju savijest dovama, molitvama, ili pak vijencima koje su poslali po nekom.

Vjerovatno su imali opravdanje, druge obaveze i sasvim je moguće da sam i ja pretjerano emotivno doživio sve to, kao i oni koji su danas pretjerano emotivno reagovali na moj tekst, ali već decenijama slušam svakodnevne jadikovke o ratnom profiterstvu i sveopštoj pljački društva i države koja uistinu tišti moje sugrađane, moje prijatelje, poznanike, familiju. To je sve praktično javna tajna.

Svjestan sam i toga da nikada nije, niti će ikada biti pravo i dobro vrijeme da se o ratnom profiterstvu javno progovori, pogotovo ako su svi spremni skočiti i začepiti usta svakom ko osjeti potrebu da adresira taj problem: porijeklo imovine i političke moći u današnjoj zarobljenoj partijskoj državi Bosni i Hercegovini.

Istovremeno sam razočaran i zabrinut činjenicom da ni nakon svih ovih godina ovo društvo nije ni slobodno, a ni spremno o tome progovoriti, da je i dalje taoc istih ratnih aktera i profitera.

No istinski sam zgrožen činjenicom da ratni profiteri danas predstavljaju kremu društva, moralne vertikale koje, između ostalog, moraliziraju i o tome kako je nemoralno pričati o ratnom profiterstvu na današnji dan.

Kada, ako ne danas?

Na dan ubistva Martin Luter Kinga ne upućuju se samo molitve, već se podsjećamo i na važnost njegove i naše borbe za građanska prava.

Na današnji dan, nakon dvadeset sedam godina, držim da je posve primjereno pomenuti ono o čemu slušam od svojih prijateljica i prijatelja, sugrađanki i sugrađana već decenijama, a to je da su kao civili, na jedan čudan i neobjašnjiv način bili prepušteni sami sebi u toku rata, da su se za vrijeme ratnog stanja morali sami snalaziti kao da vlast ne postoji, kao da vlast nije odgovorna za njihovu sigurnost.

Neki to navode kao jedan od glavnih razloga zašto su napustili grad prvom prilikom koja im se ukazala. Ne toliko osjećaj nesigurnosti zbog bombardovanja i ratnih dejstva u toku, ili ekonomske nesigurnosti nakon rata, koliko razočaranje i nepovjerenje u kapacitete da se uspostavi red i zakon, civilna vlast, pravna i građanska država čak ni u samom gradu.

Mi proteklih mjeseci svjedočimo da se u slučaju vanrednog stanja kao što je svjetska pandemija vlada mora angažovati oko sigurnosti građana, da ne smije švercovati i profitirati na medicinskoj i zaštitnoj opremi, da mora obezbijediti hladni lanac i distribuciju vakcina. Isto tako, odnosno tim više, vlast je dužna brinuti o civilima/građanima i za vrijeme ratnog stanja.
Dužna je obezbijediti distribuciju humanitarne pomoći i vode, kao i sigurnost građana pri preuzimanju te pomoći.
Dužna je spriječiti i kazniti djela iznude, profiterstva, kazniti sve one koji profitiraju na ratnom stanju, a naročito zločine protiv civila, protiv čovječnosti, barem tamo gdje je uspostavljena civilna vlast.

Ako to nije u stanju, ako nije u stanju preuzeti tu obavezu, kako će onda preuzeti zasluge?

Ono što sam vidio jutros na Markalama, ono što se meni jutros “ukazalo” tamo, bila je mračna slika, vizija piramidalne prevare i piramide jednog decenijama strahom paralizovanog i zlostavljanog društva na čijem vrhu sjedi elita koja je direktno ili indirektno bila umiješana u ratno profiterstvo, politička elita koja, ako nije sudjelovala, onda je tolerisala praktično pljačkanje Sarajlija tokom rata.
To je ista elita koja za sve ove decenije nije donijela zakon o porijeklu imovine. To je njihova “baština”. Vidio sam tu njihovu “baštinu” u kontrastu sa nijemim žrtvama stravičnog ratnog zločina, u kontrastu sa višestrukim civilnim žrtvama koje nisu imale nikakve šanse uhvaćeni između dvije vatre, između dva zla.
Te nijeme žrtve su bili obični građani izmrcvareni glađu i pored činjenice da je opsada Sarajeva godinama bila glavna vijest u svim svjetskim medijima i da je humanitarna pomoć pristizala iz svih dijelova svijeta. Stradali su gladni. Stradali su kao roblje, kao pijuni na šahovskom polju na kojem su svoje poteze vukli i lokalni gospodari rata.

Na Markalama se kupovala i prodavala i humanitarna pomoć i to je nešto što će mnoge Sarajlije širom svijeta danas posvjedočiti. Na Markalama se prodavala i švercovana roba koja je u grad ulazila kroz “tunel spasa”.

Nisam izmislio te stvari, meni su ih saopštili. Ako su meni lagali, onda i ja lažem. Ja sam prenio i napisao ono što slušam svih ovih godina i ako neko ima problem sa tim informacijama, mora znati da ja nisam njihov ni autor ni izvor. Izvor su same Sarajlije. Godinama slušam o tome i smatram da je vrijeme da se o tome javno progovori.

Da li je laž ili istina da je kilogram kafe ‘93. koštao stotinu njemačkih maraka? Da li je laž ili istina da je kilogram brašna koštao isto toliko? Litar ulja, da li je ili nije koštao tadašnjih stotinu njemačkih maraka?

Možda ne postoji nikakvo racionalno objašnjenje zašto me je prožeo snažan osjećaj gađenja i potreba da tu za mene očiglednu i nepodnošljivu nepravdu danas izbacim iz sebe.
Jednostavno, u jednom trenutku sam iskreno pomislio da je to prava i pravedna stvar, da je možda vrijeme da neko konačno napiše nešto o tome upravo na današnji dan.
Vjerovao sam tom osjećaju pomislivši da će možda pomoći pokrenuti neke stvari, promijeniti neke stvari, osvijestiti i rasvijetliti neke tajne i istine o kojima šutimo kao što šute žrtve porodičnog nasilja štiteći roditelja ili partnera zlostavljača jer smo “svoji”, jer “u šutnji je zlato” (poručiše mi prvaci slobode govora mržnje).

Vjerujem da bi ti isti napisali isto što i ja da su prisustvovali i svjedočili današnjem prizoru u onom svjetlu u kojem sam ga ja vidio. Sve bi im se samo ukazalo i kazalo. Ja ne bih morao pisati, po nekima, “krajnje neprimjeren tekst”.

Neka mi oproste svi kojima je tekst zasmetao, koje je uvrijedio, zaista nisam imao tu namjeru. Izvinjavam se ako sam danas promišljao i razmišljao drugačije od onoga kako se to od prosječnog građanina Sarajeva očekuje, drugačije od onog kako je to zvanično ispravno i propisano. To je vjerovatno zato što nisam neko ko je naučio držati se ustaljenih i ustajalih običaja i tradicija jer vjerujem u progres, u oslobođenje kroz katarzu, u svjež i nov pristup. Vjerujem da nakon dvije i po decenije možda treba postaviti i neka dodatna pitanja, tražiti neke dodatne odgovore i odgovornosti.

Možda se varam. Možda griješim. Ako sam, po nekima, pogriješio, to nije bilo namjerno. Iskreno sam pogriješio (kako se to na engleskom kaže). Ako je postojala bilo kakva namjera to je sigurno bila najiskrenija i najbolja namjera. Napisao sam jednu opservaciju potaknut onim što sam smatrao dubokim razumijevanjem trenutka, iz dubokog saosjećanja prema svojim sugrađanima, prema žrtvama; saosjećanja koje podrazumijeva širi kontekst, “drugu misao”, a ne uvijek onu istu koju ponavljamo skoro kao mantru i zbog koje možda propuštamo uvidjeti neke stvari koje se direktno tiču i nas danas. Možda smo i sami žrtve istih ljudi i politika, a da to ni ne znamo. Ili znamo, ali šutimo.

Mišljenja sam da su moji sugrađani u ratu bili eksploatisani. Mišljenja sam da je neprihvatljivo da ih isti eksploatatori kojima su tada pali u nemilost i koji su na tome izgradili čitave privatne imperije i danas eksploatišu vješto skrivajući svoj “manji zločin” ispod većeg zločina. Mislim da nije nikakva tajna da je ratno profiterstvo definisalo današnju Bosnu i Hercegovinu i da bez suočavanja sa tom negativnom prošlošću nema društveno odgovorne kulture, umjetnosti, a ni politike, samim tim ni svijetle budućnosti.

Mislim da su to mnogi shvatili proteklih godina i zbog toga masovno počeli napuštati ovaj grad i ovu zemlju uvidjevši da ova stagnacija, ovaj status quo nikuda ne vodi.

Mislim da je današnja korupcija u direktnoj vezi sa ratnim profiterstvom. Ako sam u zabludi, nisam jedini. Ako smo svi mi u zabludi, onda je do nas. Onda je to dobra vijest jer sve je u najboljem redu, osim nas.

Ja ipak vjerujem da će se o ovom početi sve više i glasnije pričati, ali ne površno kao o “svađi umjetnika i fudbalera”, već kao o istinskom društvenom i političkom problemu. To je, po meni, jedini put do oslobođenja i izliječenja društva, pa i same države, ako zbilja želimo da budu građanski/civilni.

Ako je moj tekst prouzrokovao “outrage” to je zato što je sam tekst “outrage” koji je proizašao iz mog dubokog ubjeđenja da su današnji društveni i ekonomski odnosi po sebi sramotna uvreda za sve civilne žrtve jer, da se izrazim običnim riječnikom: dok su civili ginuli, oni koji su bili zaduženi da se brinu o njima bili su zauzeti ličnim bogaćenjem. Bavili su se važnijim stvarima. Imali su pune ruke posla u nastojanju da sebi obezbjede status koji danas imaju.

Da li sam jedini koji ovako razmišlja? Ne vjerujem.

U svakom slučaju, ako je ovakvo promišljanje danas nenormalno i nemoralno u ovdašnjem društvu, onda moram reći da ne pristajem na takav sistem vrijednosti i da ću učiniti sve da, pored njegove reintegracije, aktivno radim na osvještavanju građanskog društva u vezi ovih stvari jer ono to zaslužuje, jer civili, građani to zaslužuju, jer civilne žrtve to zaslužuju.