Progres, popis i pjesnički opis

Možda upravo zbog toga što raspolažemo ovom novom tehnologijom pomoću koje možemo u svakom trenutku zaroniti u prošlost, posegnuti za vijestima i biserima od prije 3, 5, 10 ili 15 godina, skloni smo zaključiti da se ništa ne mijenja, da su vijesti manje-više iste, da vrijeme zapravo stoji ( barem u ovom Sarajevskom kotlu u čijoj političkoj žabokrečini se krčkamo, otkuhavamo savjest, pohujemo i ispiramo mozak i kad imamo i kad nemamo pametnijeg posla, štoćereć: i u radno i u slobodno vrijeme).

Ali nije baš tako.

Puno toga se promijenilo “u samo par godina za nas” i to za 180 stepeni.

Evo, na primjer, sjetićete se da prije pet-šest godina niko nije smio pomenuti činjenicu da Sarajevo nije više multietničko, da nije kozmopolitsko, da je poprilično nacionalno homogenizirano, a da ne bude napadnut sa svih strana: i sa desne i sa lijeve, i od klerofašista, i od antifašista.

Čak ni dugo nakon više godina stidljivo i razgođeno objavljivanih rezultata posljednjeg popisa (na kašikicu) niko nije podvukao crtu i javno saopštio za neke ružnu, tužnu, strašnu i razočaravajuću, a za neke lijepu, ohrabrujuću i radosnu vijest.

Ovih dana je sasvim normalno čuti, pa čak i politički korektno, a nadasve patriotski poželjno tvrditi da je Sarajevo bošnjački grad, da je Sarajevo, ako ne “Bakirovo”, ako ne glavni grad BiH i FBiH, a ono barem glavni grad SDA.

Ne znam da li je fer to nazvati progresom, ali složićemo se da neki pomak postoji. Uglavnom, možemo zaključiti da nije sve isto kao prije desetak ili dvadesetak godina.

Malo po malo, mic po mic, korak po korak, iz dana u dan (neko bi rekao dosadne i jalove dnevne politike) mnogo toga se radikalno promijenilo.

Poprilično radikalizirani, ekstremni, isključivi i šovinistički stavovi postali su “nova normala” i svakodnevnica, a Sarajlije to kao da nisu u stanju primijetiti.

Biće da smo se, kao one žabe u onom eksperimentu, polako navikavali na podizanje tenzija i temperature pa nismo primijetili da su nas minder-nacionalsocijalisti obarili i radikalizirali u Sarajevskom kotlu dnevnopolitičke žabokrečine. Imali ljudi i vremena i strpljenja (a i velike interese) u najbogatijem gradu i najvrijednijim opštinama BiH da povazdan sjede, miješaju i mute da ne zagorimo i na kraju “proizveli saglasnost”, “manufakturisali pristanak”, ili kako se to već tačno kaže “po Čomskom”.

Tek posljednje tri-četiri godine, kada su se uvjerili da je sve već pečeno i obareno, da su skuhali i najtvrdokornije “komunjare”, da nije previše opozicije ni otpora preostalo, pojačali su vatru i ne mare koga će da operu i opeku.

Ko vele: “Kome se ne sviđa – može da ide. Love it or leave it! Barem je preseljenje iz Sarajeva uvijek bilo i ostalo humano. Svi kojima ovakvo Sarajevo ne odgovara imaju punu slobodu da prodaju svu imovinu i sami napuste grad. Niko ih ne tjera, niti drži.”

Ok, shvatili smo poruku. Još samo pečat i potpis, molio bih, i ako može na memorandumu “pobjedničke stranke”.