Razlog nuklearnog holokausta

Ko zna, možda proživljavamo posljednje dane. Možda je to bilo to. Možda od svih generacija koje su do sada živjele na ovoj planeti imamo prilivilegiju da svjedočimo kraju čovječanstva, kraju svijeta, smaku svijeta, Sudnjem Danu, koji su toliki čekali i priželjkivali. Kraj priče.

Možda je ovo ispunjenje pisama. Jedan jahač apokalipse u obliku svjetske kuge je projahao. Jeste da nije bila previše smrtonosna, ali je bila melodramatična i morbidna po svemu u vezi nje. Otkrili smo koliko smo različiti, čak i unutar porodica – jedna osoba ima jedno, a druga posve drugo uvjerenje. Kao da se ne poznajemo, kao da pripadamo različitim svjetovima, jedni su sa planete Zemlje, a drugi su sa ravne Zemlje.

Otkrili smo tjeskobu ove tribulacije, da smo na velikim iskušenjima da povjerujemo u najluđe stvari i istovremeno ne vjerujemo nikom i ničemu i da ta vjera i nevjera važe podjednako za sve ljude bez obzira koje vjere bili ili ne, bez obzira da li su ateisti ili ne, ova pukotina između vjere i nevjere prolazi kroz sve narode, kulture, kroz sve predjele svijeta, svaku porodicu, svaku osobu.

Takva globalna tjeskoba i iskušenja nikada prije nisu postojali – da važe za svaku osobu, da dotiču svaku osobu na svijetu, i staro i mlado.

A onda izjaha i ovaj jahač – mogućnost nuklearnog holokausta.

Neki će vjerovatno pomisliti da su ove opservacije posve nebitne i pomalo neprimjerene u ovom trenutku, da nemaju nikakve veze sa zdravom pameti, ali ja mislim da itekako imaju, upravo radi onoga što nedostaje u dosadašnjem scenariju Sudnjeg Dana kojem možda svjedočimo, a to je originalni razlog zbog kojeg se Sudnji Dan u principu dešava: Mesijansko doba.

Ko god vjeruje u Sudnji Dan – trebao bi vjerovati i u Mesijansku eru, barem što se Abrahamovog monoteizma tiče.

Ne postoji monoteista na ovom svijetu koji nije svjestan da kraj svijeta samo označava dramatičan kraj svijeta “kakvog ga poznajemo”, “Pad Babilona”, kraj potrošačke civilizacije, trgovine, imperijalizma, kraj jednog perioda, jednog doba eksploatacije prirode i čovjeka od čovjeka koja je obilježila cjelokupnu bratoubilačku historiju čovječanstva od Kaina i Avelja do danas, a istovremeno obilježava početak mesijanskog doba mira, harmonije i pravde na Zemlji, nove svijesti koja će se jednostavno začeti u glavama novih generacija. Kraj autodestruktivnosti i samoubilačkog istočnog grijeha praroditelja i početak nečeg novog, nečeg što mi korumpirani grešnici samo naslućujemo kao kroz maglu živeći svojim perverznim i poročnim životima, opterećeni svojim mračnim i turobnim, zapravo morbidnim samoubilačkim, autodestruktivnim i destruktivnim mislima koje nas muče i proganjaju sve intenzivnije kako vrijeme protiče i dostižu vrhunac ovih posljednjih godina i dana.

Možda će zbilja doći do rascjepa između krotkih koji žele živjeti i koji će naslijediti svijet, za razliku od nas divljih, nasilnih, destruktivnih, kojima je suđeno i već presuđeno, koji su već osuđeni na propast jer smo to sami već u sebi odlučili i sebi presudili kako samoubice to obično čine. Dakle samoosuđeni smo, sami smo sebi presudili da ne pređemo u “naredni svijet” kako ga ne bi zagadili i pokvarili svojim odvratnim karakterom kojemu nema mjesta u boljem svijetu, karakterom zbog kojeg ovaj svijet i jeste oduvijek bio, a u posljednje vrijeme je postao naročito pokvaren, izopačen, težak i neodrživ i zbog toga mu se i sudi tj. natjeran je da samom sebi presudi.

Takav karakter nema šta da traži u čistom svijetu anđeoske djece koja će ga naslijediti.

Mi ćemo pasti kao đubre na zemlju i naša će smrt napraviti plodno tlo za njih. Ne, to neće biti naša žrtva za njih koja će nas iskupiti (ne laskajmo si vječno i u svakoj prilici). Biće to kazna – strašna kazna za nas i spoznaja da smo šljam, da smo ološ koji zaslužuje kaznu i prihvatićemo je s oduškom i olakšanjem kao oslobođenje, kao pravo i pravdu na kojoj smo insistirali i koju smo razmaženo tražili.

Prihvatićemo svoju smrt svjesni da je ona jedino dobro što se ovom svijetu i budućim generacijama može desiti. Rodićemo se prihvatajući tu smrtnu kaznu i dok budemo isparavali u buktinji reći ćemo: “Aleluja!” – kutarisaćemo ovaj svijet sebe i svoje neizlječive samoubilačke bolesti. Shvatićemo da ga nismo dostojni, da ga samo kvarimo, da sve pokvarimo i bićemo sretni kada shvatimo da je i tome došao kraj, da smo trijumfovali i pokvarili sve za sviju, samoubilački, ali da je ostao mali izlaz, tijesna šansa za probrane i da je posve jasno da smo pokazavši svoje pravo lice sami sebe isključili, sami sebi oduzeli moralno pravo da molimo za drugu šansu.

Vjerujem da će nam laknuti kada to spoznamo, kada se pomirimo s tim i odustanemo od varanja i zamajavanja sebe i drugih, kada shvatimo da smo sve vrijeme mi bili glavni izvor zla i jedan dio nas će se obradovati i slaviti što je došao kraj toj patnji, toj bolesti čovječanstva.