EGALITARIZAM: znak i značenje

Da bi kvalitetno razgovarali, komunicirali, razmišljali, važne su riječi. Pojmovi. Moramo razumjeti značenje riječi, šta neki pojmovi znače. Jer mi često koristimo riječi, a da ne znamo njihovo pravo značenje ili brkamo pojmove, brkamo značenja riječi, koristimo pogrešne pojmove umjesto pravih, pojmove koji imaju slično, ali ne i isto značenje. Slično nije isto što i isto.

A za sve postoji riječ, pojam, za sve živo i neživo, za sve pojave postoji imenica, čovjek je svemu dao naziv, dijagnozu, ne treba puno razmišljati i izmišljati pojmove, izmišljati toplu vodu. Zato su bitni riječnici. Ne samo stranih jezika, već pojmova, filozofije, politike, ekonomije, psihologije, sociologije, da znamo pojave u društvu, u politici, u sebi, u životu – nazvati pravim imenom, koristiti prave pojmove, prave riječi, da bi ih uopšte mogli pojmiti, da bi imali pojma, da bi znali o čemu pričamo i da bi umjeli pričati, znati kako se priča o nečemu. Riječi su čudo, svjetsko čudo. Jezik je odavno postao organska tvar jer je zapisan u našem DNK. Bez obzira gdje se rodili i kojim jezikom progovorili, mi u krvi, u svom DNK imamo upisan jezik, subjekat, predikat, pridjev, objekt, priloške odredbe za mjesto i vrijeme – razumijevanje mehanizma jezika, ne govora, ne toga kako se izgovara, to se kasnije uvježba, već kao bebe, imamo u sebi urođeno razumijevanje koncepta jezika – samo nam preostaje da popunimo prazna mjesta nekim određenim jezikom i naučimo ga izgovarati, uvježbamo kao što učimo i uvježbamo hodati.

Kasnije, kako odrastamo, obogaćujemo svoj vokabular, učimo nove i nove riječi i koristimo ih. Učimo kompleksnije koncepte, a s njima i pojmove. Nije važno poznavati lična imena, datume, činjenice, već i značenja pojmova koji obilježavaju pojave, ideje. Sa više riječi razgovori nisu samo bogatiji, već su tačniji. Smanjuje se uopštavanje, generalizacija, a postaje se tačniji, specifičniji. Iskreno – što više riječi znaš – manje ti riječi treba da artikulišeš misao, da opišeš nešto, jer ima tačna riječ za sve, evo npr. riječi kao što su crnomanjast, dežmekast – kad ih upotrijebiš, ne moraš objašnjavati i opisivati dalje, zakucao si i možeš da staviš tačku. Skoro kao da pričamo drugim jezikom – ne svakodnevnim jezikom već specifičnim jezikom. Zato postoji jezik struke, stručni izrazi, da ne bi išaretio i govorio – “ono sa ono”. Sve što postoji, što je čovjek napravio ima svoj tačan pojam. Da bi se razumjeli i razumijevali, moramo poznavati puno riječi, ali problem je ako ne razumijemo šta one znače – pa se onda ne razumijemo.

Da bi razumjeli značenje neke riječi nije dovoljno pročitati njeno značenje. Ono što ja radim i čime zabavljam svoj um jeste da obavezno čitam sinonime, slična ili ista značenja u nijansama. Izabereš nijansu koja se bolje uklapa u opšti ton, da ne strši, malo blaža ili oštrija. No još važnije je pronaći antonime. To mi je omiljena zabava. Pročitati šta je sušta suprotnost nečemu. Jer uglavnom se sve zasniva, barem u ljudskom mozgu na suprotnostima: noć i dan, svjetlo i mrak, dobro i zlo, muškarac i žena, gore i dole, lijevo i desno, naprijed i nazad, toplo i hladno, nebo i zemlja.

Ne moraju to biti sukobljene suprotnosti, mogu komplementirati jedno drugo, nadopunjavati, kao jin i jang. Zanimljivo je, recimo, kada govorimo o okusima, razmišljati o tome šta je suprotnost jednom okusu, npr. slatko. Šta je suprotnost slatkom? Slatko i slano, ili slatko i gorko – čaša meda, čaša žuči. Ako nije slatko i kiselo, šta je suprotnost kiselom? Primijetio sam da ljudi “unas” često za kiselo kažu da je ljuto. Ljut limun. Šta je suprotnost gorkom? Šta je trpko? Slatko, slano, ljuto, gorko, trpko, kiselo – šest okusa koji izgleda ne idu u parovima, već idu u krugu, kao krug boja, ali koji okus komplementaran kojem, kao kod boja – crvena i zelena, plava i narandžasta, žuta i ljubičasta iako kod boja imamo kombinaciju primarne i sekundarne gdje su primarne crvena, plava i žuta, a miješanjem dvije od njih dobijamo sekundarne – ljubičastu, zelenu i narandžastu, itd.

Kada ne razmišljam o drugim stvarima, ja često razmišljam o ovim stvarima, koje nisu bezvezne, već su fundamentalne, na njima se temelji sve, i nauka i umjetnost. Uvijek se vraćaš temeljima, korijenima, da bi uopšte bilo nekog ploda, kako to Willie Dickson reče za Blues. Tako je i sa najkompleksnijim pojmovima, idejama, jer i one su, bez obzira koliko uzvišene bile, na kraju krajeva, kada se definiraju i rafiniraju – zapravo principi, a princip znači početak, fundamentalna istina, temelj uvjerenja iz kojeg proizilazi “lančana reakcija” razmišljanja, i na temelju koje izvlačimo sve zaključke. Nel principio era il verbo – u početku bješe riječ. Pojam, logos, znanje.

Egalitarizam je doktrina, škola razmišljanja u političkoj filozofiji koja se temelji na jednakosti svih ljudi. Iz njega proizilazi i ideja pravednog društva. Besklasno društvo je egalitarno društvo. No egalitarizam nije samo uvjerenje, vjerovanje, nije samo ideal, egalitarizam je nešto više, ili nešto dublje. Nešto šire – to je princip. Princip jednakosti. Princip koji se zasniva na znaku jednakosti, na mudrosti gdje ćemo i kada staviti znak jednakosti, jer poznavati razliku često čini svu razliku.

Knowing the difference makes all the difference.

Sam znak jednakosti je moćno sredstvo promišljanja. Sva matematika, sve formule, na kraju se svode na znak jednakosti. Ne na rezultat, nego na znak jednakosti koji stoji između problema i krajnjeg rezultata, između dvije vrijednosti.

Znak jednakosti je simbol tačnosti: ne može biti “približno jednako”, za to postoji poseban simbol. Nejednakost ima svoj simbol, ali znak jednakosti znači da je nešto jednako, isto.

Zato je važno kako poimamo znak jednakosti, koliko dobro ga poznajemo, koliko tačno ga poznajemo i gdje ga stavljamo, kako ga upotrebljavamo. Da li ga stavljamo olako. Da li ga zloupotrebljavamo. U kojem smislu ga upotrebljavamo. Jer možemo reći: “svi ste vi meni isti” – u pozitivnom smislu – kao da su svi ljudi jednaki, ili u negativnom smislu, da generalizujemo – “svi ste vi meni isti”.

Znak jednakosti stavljen između dobra i zla nije dobar znak. Predstavlja loš znak: znak da ljudi ne razlikuju između dobra i zla, da ih prenese, da imaju “prenos”. Znak jednakosti je u tom slučaju zloupotrebljen, podmetnut, podvaljen. Zato često možemo čuti da kažu: eee, pa nije to isto.

Postoje trenuci kada i razlozi zbog kojih ne želimo biti isti, ne želimo da nas porede, poistovjećuju s nekim ili nečim. To nas vrijeđa. Znak jednakosti je u tom slučaju sredstvo ponižavanja, a ne jednakosti. Jednakost je zloupotrebljena.

Nekad se radi o pristrasnosti pa negiramo, poričemo da je nešto isto, dok neko iskreno ili zlonamjerno tvrdi da u principu, u suštini – jeste isto.

Hoću da kažem da mi ne samo da ne možemo prevazići svoje razlike, živjeti sa svojim različitostima, već je upravo sama jednakost jedna od glavnih prepreka ka egalitarnom društvu, društvu jednakih. Nisu samo različitosti i razlike problem, već je problem i u samoj jednakosti, tj. u tome gdje stavljamo znak jednakosti, koliko smo odgovorni kada baratamo znakom jednakosti, koliko smo tačni. Pri upotrebi

Tačnost je najvažnija. Ne možemo to “ofrlje”, pa “ako prođe – prođe”. Dakle radi se o egzaktnosti – tačnosti. To nije samo stvar nauke, brojeva, mjerenja, matematike, ekonomije, već i filozofije. Zato imamo razne “fallacy”, razne zablude. Zablude nastaju tako što stavimo znak jednakosti tamo gdje ne treba, ili nejednakosti tamo gdje treba jednakost. I tu je sav problem čovječanstva.

Egalitarijanizam je princip jednakosti, ne istovjetnosti, već jednakosti. Ne jednoumlja, već jednakosti. Teško je objasniti šta je, pa je važno pogledati antonime, suprotnosti, znati šta on nije. Šta je suprotnost egalitarijanizmu. Ako potražimo, vidjećemo da je kao suprotnost egalitarijanizmu naveden elitizam. Kada jedna grupa ljudi misli da je iznad ostalih. Da mogu vladati i upravljati ostalima, da ne moraju podnositi račune ostatku društva, nemaju nikakvu odgovornost prema ostalima, a koriste zajedničku infrastrukturu i resurse, ili ih pak prisvoje, privatizuju, otuđe svima ostalima, silom, prevarom, pljačkom. Na primjer.

Ne znam za neki drugi način, osim ako im mi svi ostali poklonimo sve i odreknemo se svega zato što smo “bolji ljudi” od njih, da im pokažemo i dokažemo da smo moralno superiorni, a da su oni loši ljudi, što onda znači da mi sebe vidimo kao moralnu vertikalu, moralnu elitu naspram njih, pa je onda to naš elitizam, ali nije egalitarijanizam – nismo jednaki, ni pred zakonom. Oni su iznad zakona, jer im sudovi ne mogu ništa, a i mi smo iznad zakona jer im javno sudimo i osuđujemo, ne pozivajući se niti na jedan zakon, niti na jedan član, stav niti jednog zakona, pa čak ni Božijeg zakona. Znamo da je tu nešto nepravedno, ali ne znamo koji član kojeg zakona, pa čak ni Božijeg, da bi podigli optužbu, da bi ih uopšte optužili, a potom i dokazali njihovu krivicu. Mi moraliziramo, mi ih krivimo svakodnevno – tu elitu, ali nikako da kažemo po kojoj osnovi, koji su zakon tačno prekršili. Pozivamo se na pravdu, ali ne i na zakon, jer smo i sami iznad zakona, i sami bi uzeli zakon u svoje ruke, presudili i kaznili. Glumimo moralnu vertikalu – vjerujemo da smo bolji od njih, iznad njih, moralno, što znači da smo elitisti, nismo egalitarijanci, u principu.

Kao antonim egalitarijanizmu ćemo naći i nedemokratičnost.

No postoji i jedna suprotnost egalitarijanizmu koja najbolje paše u filozofskom smislu, ali se često može naći samo u sklopu istraživanja vezanih za biznis, za korporacije, za unutrašnju organizaciju rada, biznisa, korporacija, a to je hijerarhija. Hijerarhija je sistem. Sistem u kojoj su članovi tog sistema podijeljeni u rangove, rangirani, i to u donosu na njihov status i autoritet. Komandna odgovornost, sistem subordinacije, kao u vojsci, to je hijerarhija. Tako i u jednom društvu, naročito militariziranom društvu, postoje rangovi, činovi, komandant, general, pukovnik, kapetan, major, vodnik, desetar, vojnik. U feudalnom društvu imamo razne rangove vlastele, čitavo društvo je rangirano u klase – vladajuća elita, klasa, sveštenička klasa, i dole radnici, seljaci, obični građani, zanatlije.

Egalitarijanizam ne znači ukidanje klasa, besklasno društvo u smislu da nema razlika između profesija, da nema podjele rada, već znači da te klase, da te podjele, nisu podijeljene po vertikali, da ne postoji piramida, da ne postoje slojevi, strate, u društvu, već da je ta podjela horizontalna, da supostoje, da su jednaki, jednako važni, kao u prirodi. Najmanji crv u zemlji je važan. Neću reći najvažniji, jer je to odmah hijerarhija – ali je važan jednako, ni manje ni više, kao i jelen, medvjed, vuk, drvo, lisica, miš. Svako ima svoje mjesto u ekosistemu. Crvi, mikrobi: bakterije, gljive… Važno za organsku materiju u tlu, bez koje nema života, bez koje se sve pretvara u beživotnu pustinju i pustoš.

Nas je insistiranje na hijerarhiji dovelo do toga da onima na dnu, na tlu, pridajemo najmanju važnost, zapravo su nevažni, nebitni, nepotrebni. Naš je pogled uprt ka vrhu piramide, kao prema Bogu, božanstvu, prema suncu, a zapravo božanstvo dolazi odozdo, život dolazi iz tla i, opet neću insistirati na hijerarhiji, već na jednakosti – jednako je važno kao i nebo, kao sunce, kiša. Insistiranje na hijerarhiji je rezultiralo da nam je glava u oblacima, u “cloud-u”, a da nismo čvrsto sa nogama na zemlji, da smo zanemarili zemlju, prestali je obrađivati, brinuti za nju. Mi branimo zemlju, ali kao simbol, kao državu u granicama, kao teritoriju koju smo konvertirali u identitet, u ime, u politički pojam, ali je ne obrađujemo, ne hranimo da bi hranila nas. Taj apekt zemlje, tla, je zanemaren. Insistiramo na ideologiji “krvi i tla”, ali ne i na plodnosti tla kao temeljnoj vrijednosti tla. Bavimo se ratovima, ratovanjem, ali ne ratarstvom.

Ratarstvo, poljoprivreda je na dnu ljestvice naših vrijednosti – rezultat je taj da su i ratar i stočar na dnu ljestvice u društvu, posve zanemareni, zapušteni na isti način na koji smo zanemarili i zapustili našu prirodu, samu zemlju. Ne kažem da treba praviti revoluciju na način da onaj ko je dole, mora biti gore, da radnici i seljaci, proletarijat moraju vladati, diktatura proletarijata, a da zanatlije, trgovci, poduzetnici, liječnici, umjetnici trebaju služiti. To je opet hijerarhija, hijerarhijsko društvo, regimentirano društvo, vještački i nasilno uspostavljen sistem, režim, društvo, jer se takav sistem uspostavlja silom, silom zakona i onih koji nameću i provode zakon, koji regimentiraju i raslojavaju društvo po vertikali.

Egalitarijansko društvo znači to da ako neko izabere da radi, da proizvodi, obrađuje zemlju, da se bavi stočarstvom, da nije manje vrijedan, da nije jadnik, kako je to danas u našem društvu – već da smo jednaki u svom izboru zanimanja, da smo slobodni i dostojanstveni. A to je sve pitanje vrijednosti, ne samo onih kojih su nam puna usta, koja hvalimo, ali bježimo od njih, koja veličamo i stavljamo na pijadestal, gradimo hijerarhiju, idealiziramo, romantiziramo, idoliziramo. Ni to ne pomaže, jer opet pravimo top listu, poredimo, pravimo kompeticiju između poziva, postaju status, raslojavamo društvo. Važno je insistirati na jednakosti – ni manje ni više važno – već jednako važno.

To je stvar kulture, ili “mentaliteta” kako mi volimo reći, zapravo sistema vrijednosti u društvu. To je mudra, pametna upotreba znaka jednakosti. Egalitarijansko društvo je jedno mirno, spokojno, berićetno, plodno društvo, prirodno društvo koje se organski razvija u jedan ekosistem. U ljudskom društvu ne bi trebao važiti “lanac prehrane”, ko je na vrhu, a ko je na dnu lanca prehrane, ko je predator, grabljivac, a ko je lovina, plijen, ratni, politički, ekonomski, tranzicijski i svaki drugi plijen. Jer onda to znači da smo kanibali, ljudožderi, da proždiremo živote drugih ljudi, njihovu imovinu, njihovo postojanje, da se hranimo njihovim znojem, radom, krvlju, da tjeramo ljude u ropstvo, da ih tretiramo kao stoku, kao marvu, kao roblje, a to je zabranjeno, i ljudskim i božijim zakonima. Jer uspostaviti unutar vrste “lanac ishrane” jeste kanibalizam. Simbolički “lanac ishrane” je simbolički kanibalizam, ali ništa manje kanibalizam. Bez obzira koliko ga maskirali ili opravdavali, racionalizirali nacionalizmom ili imperijalizmom – kada jedan narod, populacija jedne imperije, države, proždire prirodne i ljudske resurse drugih naroda ili kada to rade sami sebi, unutar sopstvenih granica, sopstvenog društva, sopstvene države – to je kanibalizam i ultimativno, zapravo ne samo ultimativno, već jednako tako i fundamentalno, u principu, u temelju, u suštini predstavlja kolektivno samoubistvo tog društva, tog naroda, zapravo čovječanstva – ono samo sebe proždire nakon što je poždralo sve oko sebe, sve biljke i životinje koje je moglo požderati.

Egalitarijanizam se zato ne odnosi samo na društvo, već i na prirodu. Ne samo na “nebesa” i sfere, slojeve društva, već i na zemlju, na slojeve zemlje, na atmosferu, hidrosferu, litosferu, na biosferu. Sve je to jednake važnosti. Ako postoji prioritet, onda je prioritet pobuditi razmišljanje i svijest, poimanje značenja jednakosti, vratiti jednakost u opticaj, ne kao dnevnu temu, sezonsku temu, trend, već kao temu postojanja na ovoj planeti, kao filozofiju postojanja, kao princip postojanja. Da nam ne bude svejedno, već da bude sve-jedno – sve jednako i podjednako važno, ali ne u smislu da se svi bavimo jednim istim, pa se onda naredne sedmice svi bavimo nečim drugim, a zaboravimo šta je bilo prošle sedmice, već da se svako bavi svojim i da je sve podjednako važno, sa uvažavanjem raznih interesa i interesovanja, bez da moramo stati u red, biti na vrhu, dakle: da ne idemo iz krajnosti u krajnost i time zapravo ne idemo nikud, jer nas trending, kompeticija, utrka zapravo vrte u krug, već decenijama. Bilo bi čak dobro da smo tamo gdje smo bili, ali nismo. Možda mi ne nazadujemo, ali problem je uznapredovao dok smo se mi zamajavali dnevnom politikom i glupostima – ko je važan, ko je važniji, šta je važno, šta je važnije, praveći ljestvice, praveći hijerarhiju koja se neprestano mijenja, uvijek dolaze novi, a prethodni padaju, itd.

Mi možda ne možemo srušiti taj sistem, ali se možemo isključiti iz njega, izdvojiti se, odvojiti se – Kadoš – biti odvojen sa strane – riječ je koja označava “sveto” na hebrejskom. Dakle ne nešto što je iznad, na vrhu svega, već nešto što je odvojeno, izdvojeno iz svega iz hijerarhije, što ne ulazi u kompeticiju, u takmičenje, u mjerenje, usporedbu.