Pomozimo sebi kao što bi potpunom neznancu

Da bi spasio nečiji život, da bi pomogao nekom, doktor mora biti profesionalan. Mora primijeniti svoje znanje, svoju vještinu i svoje iskustvo, hladne glave.

Mora biti staložen, objektivan.

Nije poželjno da je emotivno umiješan ili povezan sa pacijentom, ne smije biti subjektivan, pristrasan – ne samo zato što sve pacijente mora tretirati podjednako, već zato što ako operiše nekog ko mu je jako blizak – to može uticati na njega, izazvati veći pritisak, stres, ako me razumijete. Može pogriješiti. Može se više plašiti da će pogriješiti.

Ljubav tu ne pomaže.

Emocija ne pomaže. Tako isto ne pomaže pri operaciji na društvu. Patriotizam je šuplja priča.

Potrebna je koncentracija, disciplina, tehnika, umijeće, znanje, iskustvo, struka, strategija, plan, rad, trud, upornost… Da bi operacija uspjela. Potrebna je posvećenost. Konstantna. Potrebna je nepokolebljivost.

A emocija – kakva god bila – ne traje, raspoloženje, strast, ostrašćenost – mijenja se, iz krajnosti u krajnost iz agonije u ekstazu. To je poremećaj društva – bolest, slabost, a ne snaga.

Onaj ko zbilja želi dobro ovom društvu, mora mu pristupiti objektivno, profesionalno, bez emocija, bez popuštanja.

Zaboravimo na trenutak svoju ljubav prema ovoj zemlji, svoje emocije, kakve god one bile, zadržimo ih za sebe, ostavimo po strani svoju popustljivost i slabost prema “narodu”.

Ako želimo pomoći, ponašajmo se kao da nas je potpuni stranac zamolio za pomoć, ili zovnuo u pomoć – potrudimo se da mu pomognemo ne zato što ga volimo ili poznajemo ili osjećamo bilo šta prema njemu ili njoj, već zato što je to ljudski i plemenito.

Prvo što ćemo uraditi jeste urazumiti ga, da se osvijesti, razabere.

Moramo pristupiti ovom društvu ne kao svom ličnom i specifičnom problemu, ne kao partikularnom, već kao objektivnom i univerzalnom problemu čovječanstva.

Pomozimo sebi onako kako bi pomogli drugom, da tako zamijenim teze: recimo sebi ono što bi rekli svakom drugom, ono što je logično, što je zdravorazumno, što je fer i pravedno.

Jer izgleda da smo objektivni i pravdoljubivi samo kada druge učimo pameti, ali sami nikako da naučimo lekcije koje bi dijelili svima drugima.

Disciplinujmo sebe onako kao što bi disciplinovali drugog.

Budimo razumni i objektivni, a ne pristrasni, popustljivi i ostrašćeni.

To je dobar početak.

Kada bi tako radili – gdje bi nam bio kraj.