RAT ili prijateljstvo SA SUSJEDIMA?

Ne znam da li se to samo meni čini ili ste i sami primijetili da je ovdje glavna politička tema, naročito pred izbore – rat. Politika uglavnom vodi rat: konstantni, specijalni, medijski, psihološki rat. Rat je temelj, platforma djelovanja. Političkog djelovanja.

Svaki put u izbornoj godini, u predizbornim kampanjama govorimo o ratu, “NATO na granice”… Bosna i Hercegovina možda jeste demilitarizovana, ali um nije. Naročito politički um. Kao da se trideset godina spremamo za neki rat. Protiv koga? Mogu li nam reći protiv koga ćemo ratovati, da znamo?

Protiv Srbije?

Kako ćeš zaratiti sa prijateljskom zemljom kao što je Srbija? Zašto bi zaratio sa prijateljskom zemljom kao što je Srbija?

Evo pitam premijera Federacije BiH.

Pretpostavljam da Srbiju smatra prijateljskom zemljom iz najmanje dva razloga: kao prvo zašto bi za neprijateljsku zemlju proizvodio municiju? Poznato je da naša namjenska industrija proizvodi municiju za Republiku Srbiju. Znači da je Srbija prijateljska zemlja Bosni i Hercegovini. Možda ne čitavoj BiH, ali barem je prijateljska Federaciji BiH jer ne bi proizvodili municiju za neprijateljsku državu sa kojom planiramo zaratititi, i obratno: ne bi zaratili sa državom za koju proizvodimo municiju. Dakle, to je dovoljno dobar razlog da se ne zarati ili barem da se prestane proizvoditi municija za Srbiju, a ne prestaje se – što znači da je sve u redu.

Drugi razlog zašto nam je Srbija prijateljska država je taj što iz Srbije uvozimo hranu. Svo žito, brašno – hljeb koji jedemo – je iz Srbije.

Zašto bi neko zaratio s nekim od koga uvozi hljeb? I obratno – zašto bi uvozio hljeb i hranu od nekoga s kim planiraš zaratititi? I još mu izvoziti oružje i municiju -(ko tebe hljebom – ti njega municijom) – ne razumijem.

Zar to nije zbunjujuće? Slika i ton se nimalo ne poklapaju. Osamdeset posto hrane se uvozi u Federaciji BiH, a pšenica uglavnom iz Srbije, koliko znamo. Zašto bi onda iko ratovao sa Srbijom?

Ja mislim da su ovo dva dovoljno jaka razloga, argumenta, zar ne?

Ali, postoje političari i političke opcije koje nas pripremaju već decenijama za rat, pretpostavljam protiv Srbije.

Ne samo da se pripremaju, već ga aktivno vode, specijalni, medijski, informativni. Obostrano, kako im zatreba pred izbore, s obje strane Drine.

Ne volim pričati o ratu, o tome vole pričati militanti toksične muškosti i to je njihova politička platforma militantnog patriotizma, i sl. Ali kao civil, kao neko ko zagovara nenasilje, kao antiratni antifašista, kao antiautoritarni, antiautokratski slobodar – u ovom trenutku kada se u Evropi vodi rat u Ukrajini, i kada smo na ivici nekakvog evropskog ili svjetskog rata, natjeran sam na ovaj lijep dan razmišljati i govoriti o ratu, ali ne kao neki pametnjaković i ratni analitičar, neki samoprozvani general, već kao civil, civilna vlast, i zbog brige za civile.

Moj strah od rata je veliki strah, strah od stradanja nedužnih civila, djece, starijih; moj strah je strah od ratnih zločina i ratnog profiterstva, od pljačke, silovanja i progona civila, od izgladnjivanja civila.

Moj strah je od nedostatka lijekova i hrane. Nedostatka, ne toliko struje koliko vode.

Nije toliko bitno što će ove komunikacije pokidati – što neće biti wi fi, online, što ćemo biti odsječeni jedni od drugih, već što nećemo moći da se prehranimo jer će čitav svijet čuvati hranu za sebe.

Neće to biti rat samo “unas”, kao prošli, pa hoće li nam poslati humanitarnu ili neće. U Sarajevu ničeg, a u Kiseljaku svega.

Ako bude svjetski rat, onda će svima na svijetu biti potrebna humanitarna tako da će je zadržati za svoje narode, svoje građane (spašavaj se ko može, svako za sebe). Barem dok se ne organizuju i dok se ne vidi “ko je na kojoj strani”, da se tako izrazim.

I mi ćemo tada biti na prodaju, vjerovatno ćemo se jeftino prodati, založiće nas (civile).

Moje duboko uvjerenje je da vlast, ako mora postojati, mora imati i igrati ulogu dobrog pastira, mora se starati o civilima, o stadu, a ne pretvarati sebe i civile u vukove, predatore koji napadaju pljačkaju nenaoružane, nedužne i nezaštićene civile, bilo koje nacionalnosti, svoje ili tuđe.

Mislim da vlast postoji zbog civila/građana i da mora uvijek biti samo i jedino na strani civila.

Zdravlje na usta ulazi.

Ali i sloboda.

Gladan čovjek nije slobodan čovjek. Gladan čovjek je ucijenjen čovjek koji nema puno izbora. Spreman je da učini sve za koru kruha i vrlo lako postaje ovisnik o onom ko ga hrani – sluga i rob onome ko ga hrani. Hrana u ratnim uslovima postaje naročito skupa, ne gleda se na kvalitet (da li je ukusna ili zdrava), to je tada najveći luksuz, a istovremeno se plaća zlatom kao da jeste najveći luksuz, a ne prijeka potreba, pitanje života i smrti.

Gladan čovjek skupo plaća hranu – plaća je ne samo imovinom, već slobodom i ratni profiteri to znaju, tako profitiraju na ratu, doktrinom šoka.

Kao slobodar moram obratiti pažnju na temeljnu vrijednost hrane, sopstvene hrane, sopstvene proizvodnje domaće hrane. Ne sa nekakvog “gastronomskog stajališta”, već sa slobodarskog – hrane kao monete slobode.

Kada ostanemo bez hrane – mi ostajemo bez slobode.

Samo glup čovjek može ratovati za sopstvenu slobodu protiv drugih zemalja, a istovremeno nemati sopstvenu proizvodnju hrane u svojoj zemlji.

Autonomija, samostalnost, suverenitet, nezavisnost o kojoj toliko govore je prije svega razvijati sopstvenu proizvodnju hrane i biti u stanju prehraniti sopstveno stanovništvo svojom hranom, a ne javno i vječno “ratovati” protiv onih od kojih istovremeno uvoziš pšenicu, brašno, hljeb i kojima istovremeno izvoziš municiju.

Koga oni lažu? Kakva je to politika? Kakvu politiku vode? Ili jednostavno vode sve nas žedne preko vode?

Ovdje se radi ili o potpunom odsustvu njihove inteligencije ili o frontalnom i brutalnom vrijeđanju naše.