Predizborna dilema: migranti ili teroristi?

Svjetska pandemija je poremetila plan nekih stranačkih lidera da predizbornu kampanju baziraju na “migrantskom pitanju”, no vidimo da se sa naglim ukidanjem mjera protiv širenja pandemije jednako naglo i na velika vrata vraća i pitanje migranata u dnevnu politiku.

Ponovo se govori o migrantima i teroristima i obratno, i obratno, dok se ne zavrti u glavi tako da je na kraju posve svejedno.

Otisci terorista se moraju i jedino mogu provjeriti sa međunarodnim službama, ali Ministar sigurnosti BiH je tražio saradnju pakistanskog ambasadora kako bi provjerio ko je među migrantima državljanin Pakistana, jer Pakistanaca ima najviše među migrantima, oko 3.000, pa ih je namjeravao na osnovu potvrđenog državljanstva deportovati.

Pretpostavljam da je ambasador Pakistana reagovao na govor mržnje prema migrantima zato što je među njima najviše njegovih sunarodnjaka (govor mržnje možete provjeriti na sajtovima kao što su npr. https://antimigrant.ba ), pa je Ministar sigurnosti rekao da će, ako treba, i njega proglasiti “persona non grata” što je izazvalo reakciju Džaferovića, člana predsjedništva BiH koji je pozvao pakistanskog ambasadora na razgovor i da mu se ispriča.

Niko se drugi, iz stranaka i diplomatskog kora, kako izgleda, “ni po guzici nije počešao”.

Dakle ne radi se o dvojici terorista koje su identifikovali među migrantima zahvaljujući pomoći međunarodnih službi, tj. pravi razlog zbog kojeg je Ministar sigurnosti BiH tražio saradnju Pakistana nisu teroristi, već 3.000 Pakistanaca.

Važno je istaći da Ministar sigurnosti i svi koji ga podržavaju u njegovom strogom i isključivom pristupu “migrantskom pitanju”, dijele neke stavove i retoriku sa evropskim i američkim populistima ekstremne desnice, što počinje da zabrinjava neke druge grupe građana.

Dan nezavisnosti

Demokratija podrazumijeva smjene. Smjene generacija. To je posve prirodno. Demokratija ne podrazumijeva dinastije. Ne podrazumijeva doživotne predsjednike. Ni desne, ni lijeve.

Mi imamo dužnosnike hronično oboljele od vlasti i imamo društvo oboljelo od države: glomazne, skupe i disfunkcionalne države koja je društvo pokorila, podredila i učinila ovisnikom o sebi.

Kakva vajda od nezavisnosti države ako je društvo u potpunosti ovisno o njoj?

Čemu ta idolatrija države, taj fetišizam? Kome to služi? Kome koristi?

Kada ova država i ovi političari koji doživotno jašu na pozicijama oslobode ovo naše društvo od sebe: da naše društvo živi, stvara, da se razvija i napreduje nesputano i neopterećeno prekomjernom, parazitskom, nefunkcionalnom i kontraproduktivnom državom koja je postala sama sebi svrhom, a time i najvećim dušmaninom našeg društva – tada će Dan nezavisnosti za naše društvo imati smisla.

Jer, ako dobro razumijem, mi slavimo Dan nezavisnosti zbog referenduma na kojem je građanstvo, dakle: nekakvo društvo nešto odlučivalo, a ne politička elita, administracija, establišment, stranke, stranački lideri, političari.

Pretpostavljam da je naše društvo tada odlučilo biti slobodno, građansko i nezavisno u formi jedne liberalne demokratske države, a ne kreirati radna mjesta za doživotne uhljebe.

Mi moramo prestati strahovati za državu. Ona je dobro. Niko od onih koji je vode nije lud pokvariti ovako pokvarenu državu u kojoj može biti milioner bez puno škole i truda. Niko od njih nije lud popravljati je ili tražiti nešto bolje negdje drugdje. Njima, ovakvima kakvi jesu – nigdje ne bi bilo bolje.

Ta pogledajte samo to predsjedništvo. Gdje bi na svijetu ti ljudi sebi hljeba našli, osim u ovoj zemlji? Ko bi u svijetu uhljebio tolike nehljebe da ništa ne rade, a primaju plate, ako ne “rođena država”?

Zato se prestanimo brinuti za roditelje koji stalno prijete jedno drugom razvodom. Doživjeće oni duboku starost zajedno jer i sami znaju da ih nigdje bolja i veća sreća ne čeka. Mi nećemo, ako se budemo stalno štrecali na njihove pasjaluke.

Već se pobrinimo radije sami za ovo naše društvo koje je devastirano, rasijano, u komadima, slomljeno i smrvljeno, a s njim, prirodno, i svaki od nas.

Pobrinimo se između ostalog i tako što ćemo, na primjer, na Dan nezavisnosti, umjesto kao na dan nezavisnosti države, početi gledati kao na Dan borbe protiv društvene ovisnosti o državi.

Tada ćemo imati neke šanse za ozdravljenje i prestanak ove društvene boli koju nam nanose decenijama.

Jer tender-patriotizam političke elite državnog tender-kapitalizma je samo opijat za neuk narod, opijat koji ublažava i kratkoročno otklanja bol, ali ne liječi bolest društva, i uz sve to – stvara ovisnost.

Zato društvo, sretan ti Dan neovisnosti.

DAMNATIO MEMORIAE

(proširena verzija od 12.07.2018.)

Sinoć se opet desio zanimljiv rascjep.
Sticajem okolnosti Hrvatska je igrala polufinale 11. jula.

Zvanično, u svim medijima trajala je komemoracija i evociranje jedne stravične stvarnosti iz devedesetih, stvarnosti definisane i diktirane od strane bolesnih ljudskih umova. S druge strane se dešavala današnjica i jedan novi poredak savremenog sportskog života, zdrave podrške i više nego spontane radosti koja daje tako čvrsto pouzdanje u budućnost ovog našeg savremenog, sportom i zabavom već dobrano reintegrisanog i podmlađenog društva.

Ja sam večeras odbio biti daljinski upravljan, teledirigovan zločinačkim komandama vojnih autoriteta iz prošlosti. Odlučio sam uživati i radovati se sportskim pobjedama i uspjesima po vlastitom nahođenju pa makar me primordijalistička etnonacionalna gospoda ideolozi i njihovi generali streljali zbog toga na nekom današnjem stratištu.

Jer, vidite, ja vjerujem u prirodni progres i spontanu reintegraciju regionalnog društva. Predstavnik sam i pristalica kohezivnih “sila” Zapadnog Balkana koje su za sada raštrkani napredni pojedinci i grupice na regionalnoj kulturno-umjetničkoj i sportskoj sceni, i vatreni sam zagovornik političkog organizovanja i djelovanja u tom smislu u pravcu integracije regionalnog društva.

Najveća kazna u Rimskom carstvu je bila brisanje iz memorije – DAMNATIO MEMORIAE, a najbolja osveta je živjeti sretno i dobro, živjeti zajedno, u slozi i ljubavi. Kombinacija toga je ultimativna pobjeda nad silama mraka, mržnje i dezintegracije zdravog razuma i ljudske duše.

Stoga: smrt fašizmu – zanavijek!

Za “Bosnopolitsko” Sarajevo

Sarajevo je sjedište stranaka i partija koje, kako vele, žele Bosnu i Hercegovinu – žarko i do usijanja.

Gdje?

Gdje u Bosni i Hercegovini zamišljaju ili namjeravaju ostvariti tu Bosnu i Hercegovinu? Gdje je ta “BiH u malom”?

Bosna i Hercegovina je nekoć bila poznata kao “Jugoslavija u malom” (sama zastava te republike je, skoro simbolično, imala u lijevom gornjem uglu malu zastavu Jugoslavije). Gdje je danas Bosna i Hercegovina u malom? Gdje je ta njena paradigma na mapi BiH? Ima li igdje grad koji nije podijeljen, a da u njemu ne dominira neki od naroda? Postoji li neki ekonomski, politički i kulturni urbani centar, a da u njemu nije uspostavljena kulturna hegemonija koja se bazira na tradiciji jednog od naroda?
Gdje je taj grad koji je dovoljno izmješan, koji ima dovoljno miješanih brakova (i djece iz takvih brakova) da za njega možemo reći da je moderan, napredan, da je uspio očuvati duh i karakter nekoć integrisanog bosanskohercegovačkog društva ili izgraditi novi? Ne mora to biti “evropski” grad. Dovoljno je da bude bosanskohercegovački.

Gdje je ta Bosna i Hercegovina u Bosni i Hercegovini, ta “100% BiH”, a da nije mit koji patriote i populisti već decenijama sami sebi gude na uho zamajavajući prvo sebe pa onda i sve ostale. Ne govorim o “multietničkoj” i “multikonfesionalnoj” BiH u kojoj različite etnije i vjerske grupe žive odvojeno “pod jednim krovom”. Govorim o modernom, progresivnom, integrisanom društvu slobodnih i emancipovanih pojedinaca koji žive posve izmiješano i rasterećeno, na površini od barem pet-šest kvadratnih kilometara (bez insistiranja na etničkoj većini, folklornoj kulturnoj tradiciji i to). Postoji li takvo mjesto u BiH? Barem jedan gradić, opština?

Ako zaista ne postoji, šta ćemo onda? To bi značilo da smo u “združenom zločinačkom poduhvatu” u miru konačno uspjeli dokrajčiti ono što tvrdimo da smo branili ili nastojali očuvati u prošlom ratu (bilo da se radi o jugoslovenskom ili bosanskohercegovačkom društvu).

Namjeravamo li tako nešto negdje ponovo stvoriti, napraviti, izgraditi? Vidimo li takav jedan grad u budućnosti BiH i vidimo li u takvom građevinskom projektu BH budućnost?

Gdje? Gdje izgraditi takav grad?

Pa možda, za početak, u glavnom gradu te iste Bosne i Hercegovine?

Ne gradi se grad samo ciglama, betonom, graditeljskim blokovima, cijevima, armaturom, žicom, već ljudima. Društvo je građa jednog grada. Građani su ti koji moraju imati i slijediti instinkt građenja “bosnopolitskog” društva u svom okruženju. Ovo je posljednja i odlučujuća bitka za takvo društvo, za ” Jugoslaviju u malom”, za tu Bosnu i Hercegovinu.

“Bitka za Sarajevo” nije samo bitka za “bosnopolitsko” Sarajevo koje se mora potruditi da uprkos lokal-patriotizmu i etničkoj homogenizaciji ponovo postane bosanskohercegovačko (a time i istinski centar BiH), već je to i posljednja bitka i za jedno otvoreno, internacionalno, “jugopolitsko” Sarajevo koje ima jako dobru šansu da postane kulturni, ekonomski, turistički centar regije.

I zato je važno da se na ovim izborima prijave i glasaju i bivši građani Sarajeva, nekadašnji sugrađani koji žive u dijaspori i dijele ovu viziju Sarajeva, BiH i regije, sanjaju isti nekad odsanjani i nedosanjani san.

Jer ako za Bosnu i Hercegovinu nema mjesta u njenom glavnom gradu, ako je i pored toga što je tamo toliko žele i prizivaju ne možemo u njemu prepoznati i pronaći – onda čemu se nadati i lagati da će ikad i igdje ponovo zaživjeti?

 


 

Isprintajte i ispunite ovaj obrazac, zatim ga fotografišite telefonom, ili skenirajte, zajedno sa skeniranom ili fotografisanim dokumentom* pošaljite ne mail: prijavapp@izbori.ba

Imate vremena do 24. jula ove godine

*Detaljnije objašnjenje pročitajte ovdje.

 

 

 

UJEDINJENJE LJEVICE

Moj cilj je oporavak I ujedinjenje ljevice. Radi toga i jesam kritičar ljevice. Međutim, dođe vrijeme kada moramo prestati kritikovati, kada moramo početi djelovati.
Ako želim oporaviti i ujediniti ljevicu, ako je želim reformisati, transformisati u savremenu progresivnu društvenopolitičku silu, onda to ne mogu sa svoga kauča, već je najlogičnije pristupiti najstarijoj ljevičarskoj partiji i uraditi u praksi ono o čemu teoretišem na kompjuteru i u virtualnom svijetu.
Nakon duge analize, razgovora i konsultacija sa progresivnim ljudima, kolegama, prijateljima, istomišljenicima u BiH i širom svijeta, došao sam do zaključka da je trend i proces uništavanja i usitnjavanja ljevice doveden do kraja, do apsurda. Neki ljevičari su u međuvremenu napravili tolike kompromise, toliki krug, da su došli desno od desnice, kako to jedan profesor reče.
Jedini logičan i prirodan slijed stvari u ovom trenutku, kada je klatno istorije dostiglo ekstremno desnu poziciju (ne samo kod nas), jeste započinjanje novog poglavlja u istoriji ljevice: svježi početak jednog novog trenda okupljanja, ukrupnjavanja, usložnjavanja, omasovljavanja jedne nove ujedinjene ljevice ne samo u BiH, već u svijetu, u Evropi, u regiji.
Osnivanje novih malih građanskih, liberalnih i progresivnih lijevih partija pripada prošlosti. Nove partije, vidjeli smo, ne donose ništa novo. Samo nastavljaju staro usitnjavanje I konfuziju koja radi u korist desnice.
Pretvaranje građanskih pokreta u partiju pred izbore je takođe stvar prošlih trendova u Grčkoj, Španiji, Hrvatskoj…
Igranje u plićaku i pijesku nevladinih organizacija jeste igranje kako ti drugi svira.
Jedino što je uistinu novo, na šta se već dugo čekalo, i čega se desnica najviše pribojava u ovom momentu jeste reforma i transformacija jedne stare, propale, fosilizirane, raspadnute, poražene lijeve partije u novu, podmlađenu, masovnu, mamutsku mega-partiju od par stotina hiljada novih, inteligentnih, nabrijanih članova iz svih slojeva društva: od progresivne omladine i intelektualaca do poduzetnika, radnika i farmera; njeno pretvaranje u istinski masovni pokret, u politički subjekt, organizaciju koja je u stanju uticati na društvo, pokrenuti i provesti društvene promjene, istinsku društvenu reformu.

OSLOBOĐENJE UMA

Pesimizam, defetizam i apatija su trenutno luksuz koji istinski revolucionari i reformisti sebi ne mogu priuštiti. Mi se ovdje ne borimo protiv depresije već protiv represije; protiv inhibicije i prohibicije slobode uma, zdravog razuma, ljubavi, bratstva i jedinstva; protiv jedne ideološke dogme, jedne kulturne hegemonije. Ako je napredni svijet u BiH prepoznao stanje “zarobljene države” onda moramo prepoznati I stanje zarobljenog društva, zarobljenog uma, mentalno zarobljenog pojedinca.
Ova partija mora osloboditi ljude od stranačke berze rada. Mora zaštititi ljude od stranačke iznude i ucjene.
Nema demokratije niti slobodnih izbora tamo gdje vlada velika bijeda I sirotinja, a tamo gdje vladaju stranački karteli – uglavnom vlada velika bijeda i sirotinja.
Ako su ljudi siromašni, nemoćni, zastrašeni, onda lako prodaju svoje glasove za male pare stranačkim kartelima.
To nije demokratija. To nije sloboda izbora. To je ucjena.
Da bi demokratija funkcionisala – siromaštvo mora biti iskorijenjeno. Ono jednostavno ne smije postojati, a kamoli uticati na glasanje, na demokratiju.
Niko svoj glas ne bi trebao prodavati za paket prehrambenih namirnica ili par desetina eura.
Ljudi moraju biti zbrinuti I živjeti dostojanstveno, moraju biti ekonomski nezavisni i socijalno obezbjeđeni kako bi uopšte bili u stanju slobodno birati.
Zato nema demokratije bez socijal-demokratije.
Borba za humano i pravedno društvo ravnopravnih, za ljudsko dostojanstvo je zapravo borba za slobodu, za demokratiju.

KLASNI DISKURS

Zato mislim da je jedan od najvažnijih zadataka progresivne inteligencije danas, kao i jedan od mojih najvažnijih zadataka u ovoj partiji, kao I jedan od najvažnijih zadataka ove partije u društvu zapravo reintrodukcija klasnog diskursa na javnu političku scenu.
Klasni diskurs se mora vratiti na velika vrata.
Klasni diskurs mora postati glavni diskurs. On mora u potpunosti preuzeti sav medijski prostor i ja vam garantujem da će nam se svima razbistriti, da će nam svima štošta biti mnogo jasnije.
Jer vidite, ovo društvo mora prihvatiti činjenicu da ono nije samo multikulturalno, multietničko već, nažalost, prije svega – klasno društvo.
Mi jesmo različiti i svako društvo je prepuno razlika, ali najveće razlike među nama u ovom društvu, bosanskohercegovačkom I regionalnom društvu su one koje mi uopšte ne želimo vidjeti, (ili pak neko ne želi da ih vidimo dovoljno jasno I detaljno) a to su klasne razlike.
Današnje društvo je klasno društvo i ni socijalizam ni nacional-socijalizam nisu njegova stvarnost.
Njegova stvarnost je brutalni predatorski kapitalizam i velika ekonomska nejednakost.
SDP se mora pomiriti s činjenicom da postoji i djeluje unutar klasnog društva. Svi njegovi članovi i članice se moraju pomiriti s tom činjenicom da bi uopšte krenuli u mobilizovanje i ujedinjavanje društveno osviještenih građana i građanki u političku organizaciju čiji je primarni zadatak reforma društva.
SDP danas mora buditi i širiti – ne tzv. “klasnu svijest”, već – društvenu svijest. Ne možemo reći da je neko društveno osviješten ako nije prije svega svjestan da živi u klasnom društvu.

REFORMA I DEMOKRATIJA PARTIJE

Demokratija nije stvar profesionalnih političara. Demokratija je stvar svih nas.
Bavljenje demokratijom, tj. njegovanje i očuvanje demokratije nije samo pravo slobode, već dužnost i obaveza svih građana jedne moderne, sekularne, demokratske države, pogotovo u tzv. “zarobljenim zemljama” u kojima je demokratija dovedena u pitanje, kidnapovana od strane političkih (kompradorskih) elita koji državu vide kao ratni plijen i privatni biznis.
Još ako si ljevičar, ako tvrdiš da si ljevičar, ako se smatraš ljevičarem – onda ništa ne opravdava tvoju političku pasivnost, apatiju, neangažovanost.
SDP prolazi kroz reformu. SDP se demokratizira, reformiše i transformiše u nešto novo, nešto lijepo. SDP zamlađuje, on se podmlađuje. SDP obnavlja sve svoje ćelije, svoje cjelokupno članstvo i postaje jedan novi organizam, jedna nova i drugačija politička organizacija.
Sama činjenica da sam ja danas ovdje to ilustruje.
Ovo više nije partija u kojoj, da bi pristupio, moram prihvatiti hijerarhiju, znati ko je “šef”; ovo više nije „firma“, nije korporacija sa sopstvenom korporativnom kulturom kojoj se moramo konformisati, prilagoditi učeći o unutrašnjim odnosima moći i ponašanja.
To nije više jedna okoštala partija koja zazire od nove krvi, novih i naprednih ideja, od slobodarskh, slobodoumnih, progresivnih intelektualaca sa vizijama, od sanjara, od slobodnih “ludih umjetnika” duga jezika, od političkih filozofa… Da jeste – ja ne bih bio ovdje. Niti bi ja, niti bi takav SDP pristao na kompromis.

JAVNI POZIV

Ja nisam konformista. Ja sam, ako riječ “revolucionar” zvuči pre-pretenciozno, onda mi barem dozvolite da kažem da sam reformista, jer sam za reformu, a ova partija trenutno prolazi kroz sopstvenu reformu, kroz transformaciju i ja istinski i iskreno želim aktivno da učestvujem u stvaranju nečeg novog, nečeg lijepog, nečeg što može postati prava društvena sila i pokretač pozitivne društvene promjene i progresa. A to može samo jedna jaka i omasovljena progresivna partija-pokret koja će u sebi okupiti i objediniti širok spektar lijeve misli: od anarhista, zelenih, preko socijaldemokrata do socijal-kapitalista.
To je nova, ujedinjena, objedinjena i politički organizovana ljevica.
Zato pozivam sve koji me prate, koji imaju povjerenja u ono što radim, koji žele zaboraviti svoj ego i poraditi na kosmopolitskom, pluralističkom, inkluzivnom, slobodnom, progresivnom, pravednom društvu ravnopravnih i slobodnih pojedinaca u BiH i regiji da se priključe i da zajedno sprovedemo reformu ove partije, da je transformišemo u nešto veliko i lijepo, da u njoj i kroz nju objedinimo sve progresivne snage i oživimo jednu novu ujedinjenu ljevicu.
Pomozite mi da to uradimo zajedno. Učlanite se! Nema više vremena za apatiju, skepticizam i defetizam.
Ko hoće da se ukrca neka ne čeka previše, jer ovo je zadnji voz koji upravo polazi. Idemo na sve ili ništa. Odmah danas idite do opštinskog odbora SDP-a i pristupite partiji.
Budimo promjena koju želimo vidjeti. Budimo partija za koju želimo glasati.
Damir Nikšić
Video

Pravda za Davida

 

Mislim da moramo prestati posmatrati određene grupe, lidere, pokrete, organizacije, institucije kao neprijatelje pluralističkog, slobodnog, pravednog, naprednog, otvorenog društva, bez obzira što to činimo na osnovu njihovih ideja, ideologija, djela, nedjela, zlodjela, ili izjava koje su otvoreno protiv vrijednosti do kojih mi držimo.
 
Moramo ih, dakle, prestati smatrati neprijateljima slobode, progresa, pravde, univerzalnih ljudskih vrijednosti, čovječnosti, mira, sloge, naprednih i liberalnih ideja, uvjerenja do kojih mi držimo, a oni ne; stila i načina života kojim mi živimo, a oni ne; kulture ili kontrakulture kojoj pripadamo, a oni ne; identiteta sa kojima se oni ne identifikuju.
 
Mi moramo prestati isključivo filozofirati i argumentirati svoju ili njihovu političku i filozofsku poziciju i napokon objektivno progledati i vidjeti ih onakvima kakvi oni zaista u prvom redu jesu: našim neprijateljima.
 
Oni nisu neprijatelji nekih apstraktnih stvari, ideja, koncepta – oni su naši neprijatelji, oni su neprijatelji nama – iz prostog razloga što su neprijateljski raspoloženi prema nama.
 
Jer ako se neko praktično i kroz konkretne politike, riječi i akcije neprijateljski odnosi prema vama, svemu što vi predstavljate i svemu što predstavlja vas, ako nastoji da vas ocrni, da vas demonizira, predstavi kao bezvrijedni šljam, kriminalca i time opravda javnosti svoje akcije protiv vas ili indiferentnost prema vašim problemima i potrebama, i to sa pozicije vlasti, sa pozicije moći, preko institucije same države – vrijeme je da to počnete shvatati krajnje lično.
 
Oni VAS protjeruju, progone, pljuju, gaze, ponižavaju, kleveću i najmanje što sebi i zdravom razumu dugujete jeste da shvatite i prihvatite da su oni vaši neprijatelji ili barem to da vam nisu prijatelji, da nemaju prijateljske namjere prema vama. I to ne vašom voljom i vašim izborom, već sopstvenom voljom i sopstvenim izborom. Oni su izabrali da vam ne budu nakloni, da vam ne žele dobro. Ne smeta vama kako oni žive – vi smetate njima. Vi ste tolerantni, ali oni su isključivi. Vi ste za njih otpaci, kopilad, nečisti, a oni su superiorni, čisti, izabrani. Vi ste građani drugog reda. Vaši životi nisu bitni kao njihovi. Bez vas se može: oni će opstati – a vi nećete.
 
Vrijeme je da to sve što nam čine prestanemo shvatati politički, ideološki, sociološki, filozofski i počnemo shvatati lično. Jer danas je to nečiji David, sutra to može biti moj David.
 
Shvatimo kriminalnu vlast i kriminalno društvo posve lično i krenimo zajedno u borbu za svoju djecu, za njihovu budućnost, za njihov opstanak.
 
Ja lično ne želim ostaviti svoje dijete u zvjerinjaku. Želim mu ostaviti bolji svijet. Želim da živi u boljem svijetu, u boljem društvu nego što je ova propast i sramota koju živimo trenutno. Ne smijemo se prepustiti, ne smijemo prepustiti svoju djecu bijesnim i obijesnim. Nemamo pravo na to!
 
Svako od nas se mora lično uključiti u civilnu borbu za ljudsku civilizaciju, onakvu kakvu je svojoj djeci nastojimo objasniti, predstaviti, prenijeti. I svako ko nam stoji na tom putu – lično nam se zamjerio i smatrajmo ga svojim ličnim neprijateljem.
 
Ova borba je svakodnevna i ja je već dugo vodim. I znam da nisam sam. Znam da nas ima mnogo koji sve ovo što proživljavamo ovdje u ovom zvjerinjaku – jako lično doživljavaju, bez obzira što sjede na drugom kraju svijeta.
 
Vrijeme je da krenemo u lični obračun sa onima koji su nama upropastili živote, a sada bi da ga uzmu i našoj djeci. Ne dajmo im svoju djecu!!!
 
Pravda za Davida!
 

Prava Crna gora

Večeras je osnivački kongres Prave Crne Gore. To je nova partija u Crnoj Gori. Njen osnivač, Marko Milačić, zamolio me je još prošlog vikenda (dok sam bio u Briselu) da večeras prisustvujem kongresu, no zbog obaveza oko snimanja muzičkog spota ovdje u Sarajevu ja to nisam mogao. Pa smo se dogovorili da snimim jednu video-poruku.

Ovo je moj video koji će, kako je rečeno, pustiti večeras na osnivačkom kongresu Prave Crne Gore:

 

 

PRAVA CRNA GORA

Ne znam šta kome znači “prava Crna Gora”, ali znam da je borba za “pravu demokratiju” vječna borba. 

Diktaturu većine, bez obzira kako ona logično i jednostavno (a za nekog pomalo prijeteći i neugodno zvučala) nije tako lako postići. Čovjek bi pomislio da bi “vladavina većine” trebala biti posve prirodna pojava, s obzirom na to da je većina u većini, da je veća i jača od manjine. No nije tako. Vladavina je uvijek bila vladavina manjine: dominantne grupe koja vrši svoju hegemoniju u društvu. 

U ovim našim uslovima imamo partijske kartele koji su kriminalne organizacije, imamo švercere, ratne profitere, imamo oligarhiju, autokratske nacionalističke režime koji koriste, ne bih rekao demokratiju i ne bih rekao kapitalizam (jer tu nema mnogo demokratije i kapitalizma), već bih prije rekao da koriste (tj. zloupotrebljavaju) svoju ekonomsku moć i izborni sistem da legitimišu svoju vlast, svoju prevlast, svoju dominaciju. 

Gotovo u svim bivšim Jugoslovenskim zemljama radi se o socijalističkoj buržoaziji, o generaciji socijalističkih funkcionera, partijskih službenika raznih državnih i tajnih službi koji su došli na vlast “u ime naroda”, “u ime demokratije”, iskoristivši svoju poziciju i slobodne demokratske izbore snalazeći se nakon toga odlično u obskurnoj neoliberalnoj tranziciji. 

Oni nisu “oslobodili” svoje narode. Oni su ih podjarmili, tj. podredili svom interesu – interesu svoje grupe koja se, vremenom, pretvorila u društveni sloj, u društvenu klasu, vladajuću političku klasu, ekonomsku, političku, kompradorsku elitu nacionalne oligarhije koja se bespravno obogatila na javnoj potrošnji, brutalnom pljačkom i zaduženjem građana. 

Oni su svoje “narode” porobili i nastavljaju da ih porobljavaju dužničkim ropstvom koje tek ima da isuče svoj korbač i počne “ućerivati” dugove. Radni ljudi su prepušteni na milost i nemilost brutalnog kapitalizma tranzicije. Svakodnevno ostaju bez posla, a time i bez primanja. Društvo postaje siromašno, dok se bogatstvo koncentriše u rukama nekolicine – bez izgleda i načina da se ikada više pravedno i pravilno raspodjeli (osim pomoću državnog prevrata ili revolucije).

Socijalistička buržoazija nije mogla a ne nastaviti razrađivati sistem iz kojeg i sama dolazi, u kojem je ponikla i stasala, a to je sistem u kojem se ne zapošljava po sposobnosti, već po partijskoj podobnosti, tj. ideološki. Samo oni, to političko društvo i njegovi trabanti prosperiraju u takvoj privatnoj državi, tj. u državnom kapitalizmu u kojem je država privatna firma na čelu sa predsjednikom kao direktorom firme. 

Građanska država ne smije biti preduzeće jer država ne može otpustiti svoje građane ako ne zadovolje norme profita. No izgleda da su upravo to jedina rješenja njihove iskrivljene logike bazirane na njihovim iskrivljenim vrijednostima. Građani masovno napuštaju ovdašnje države koje je spopala najveća – ne možemo reći prirodna, već moramo reći – društvena katastrofa od rata. 

Radi se o pravoj najezdi skakavaca. No ti skakavci nisu emigranti. Ti skakavci su kompradorske elite i njihovi kriminalni partijski karteli koji su infestirali državni aparat. Njihova je istorijska uloga rasprodati prirodne i ljudske resurse i privatno profitirati na toj tranzicijskoj transakciji bez ikakvih obzira prema društvu.

Na neki čudan i uvrnut način oni su ostali dosljedni komunističkoj ideji ukidanja privatnog vlasništva s tom razlikom što nastoje da ukinu samo nama naše privatno vlasništvo, i to ne tako što ga pretvaraju u društveno, već tako što pretvaraju sve u svoj privatni kapital otimajući nam i zadužujući nas, reketirajući i kamatareći nas. 

Bogatstvo nacije, bogatstvo naroda – prelilo se u džepove pojedinaca. Direktni rezultat te politike, tog udruženog zločinačkog poduhvata su povećane razlike između bogatih i siromašnih uvećavanjem bogatstva male manjine i konsekventnim uvećavanjem siromaštva velike većine. A sa uvećanjem siromaštva dolazi do porasta kriminala, a sa porastom kriminala dolazi do argumenta bogate oligarhije o prioritetu sigurnosti – i tako nastaje policijska država koja utvrđuje dominantnu grupu na vlasti. 

Najbolja borba protiv kriminala je borba protiv siromaštva. Najbolja borba protiv siromaštva je borba protiv nezaposlenosti, protiv besposlenosti i dokolice u neimaštini koja obavezno rezultira kriminalom i prostitucijom u najsiromašnijim slojevima društva ili krajevima zemlje. Negativne društvene pojave su znaci siromaštva, a ne nekulture ili bezakonja. Ko god može normalno živjeti od svoga znanja, zvanja i imanja – neće slijediti karijeru zločinca. Samo onda kada populacija uvidi da nema nade, da nema koristi od rada i školovanja, od poštivanja zakona, kada svjedoči bespravnom bogaćenju vladajuće elite – vlast gubi moralni legitimitet i dolazi do društvene regresije. 

Vidite: siromaštvo nas tjera na očajničke korake, ali smo često preponosni pa to ne želimo priznati, ni sebi ni drugima. Draže nam je da misle da smo kriminalci, nego da znaju da smo sirotinja i fukara, što je najčešći slučaj. 

E sada, volio bih da mogu reći da su Crnogorci vrijedni i radini, a da ne zagolicam stereotipe koji i dan danas žive u postujugoslovenskom društvu. No zato mogu podsjetiti da su Crnogorci uvijek insistirali na tome da su časni i pošteni. 

Prava Crna Gora bi trebala bila ona Crna Gora koja će vratiti tu čast i poštenje, to samopoštovanje i dostojanstvo prosječnom građanki i građaninu Crne Gore. 

To se može veoma efikasno učiniti sa pozicije vlasti, tj. iz skupštinskih klupa. 

No skupštinske klupe, državna vlast i država Crna Gora – ne smiju biti krajnji cilj Prave Crne Gore. Ne smiju biti sebi svrha. 

I  partija, i izbori, i vlast, i država su samo sredstvo, a svrha svega toga je pravedno društvo. 

Zato pravi cilj Prave Crne Gore mora biti napredno, pravedno, ravnopravno, slobodno i prosperitetno cjelokupno Crnogorsko društvo, a ne samo jedan njegov segment, jedna rasa ili jedna klasa, da se tako izrazim. Pravi cilj Prave Crne Gore mora biti taj da velika većina građana Crne Gore živi sretno i zadovoljno od poštenog rada, od svoje struke i od legalne trgovine. 

Crna Gora je mala i lijepa zemlja, sa malo stanovnika, a Crnogorci i Crnogorke vole da čitaju i studiraju, da uče, da namaštavaju – zato dajte priliku stručnim i obrazovanim, mladim i pametnim momcima i djevojkama – ekonomistima, naučnicima, umjetnicima, pravnicima – da sastave operativni sistem koji neće biti sredstvo brzog bogaćenja jedne male grupe oportunista, već koji će se pokazati blagotvornim na duge staze za većinu građana. 

To je lako reći, teško za postići, ali bitno za ponoviti – svaki put, na svakom mjestu. 

Ako kanite ići tim putem, raditi na tim politikama, boriti se protiv siromaštva (a samim tim i protiv kriminala), za bolji položaj velike većine građana Crne Gore, (a samim tim i protiv autokrata ili oligarhije), za rad i radni narod (a samim time protiv nerada i budžetlija) ja vas podržavam, tu sam da sarađujemo, da radimo i gradimo skupa jedno zajedničko, napredno, radničko, otvoreno, slobodno i demokratsko društvo na brdovitom Balkanu.