Video

Da li je kolaps društva uzrok ili posljedica tiranije većine i nestanka individualizma?

Svaka osoba ima svoj svijet u kojem živi i svoje snove koje slijedi. Jednom kada postane punoljetna – stiče pravo glasa i slobodu da sama odlučuje o sebi, postaje odgovorna za sebe, za društvo i prirodni okoliš u kojem živi. Nema više tutora, skrbnika, staratelja.

Niko ponaosob, niti jedna prosta ni dvotrećinska većina ne mogu odlučiti nešto što je štetno po nju. Neki tvrde da mogu i to nazivaju demokratijom. To jeste demokratija, ali nije ustavna demokratija. To je obična tiranija većine, a ustavna demokratija štiti prava i slobode individue upravo od tiranije većine.

Tiranija većine nije slobodno, otvoreno, građansko, pluralističko, multikulturalno društvo već jednoumlje i kult, pogotovo ako taj kult organizovano vode prepoznati politički lideri. Taj kult je obično totalitaran, ako podrazumijeva totalno društvo, ako pretenduje na čitavo društvo, ako insistira na kolektivizmu, ako percipira, progoni i osuđuje slobodoumlje i individualizam kao neposluh i izdaju kolektiviteta, i ako koristi državu za nametanje kulturne hegemonije, svojih vrijednosti i odluka svakom pojedinačno. To je kult koji prvo simbolično, a potom sistemski lišava elementarnih prava i sloboda svaku individuu koja nije njegov sljedbenik.

Takav kult može biti destruktivan i u jednom trenutku odlučiti da čitav kolektivitet koji tvrdi da predstavlja, čitava grupa, čitav narod, nacija, nacionalno društvo krene destruktivnim putem, tj. preduzme akcije koje su praktično samoubilačke.

Pitanje: građanin ili građanka kao kao pojedinac tj. pojedinka, osoba, individua koja ne želi slijediti samoubilački put lidera, nacije, nacionalnog društva, bilo da se radi o alfa mužijaku ili nekoj “narodnoj matici” da se tako izrazim – kakve mehanizme zaštite vitalnog individualnog i racionalnog interesa ima?

Konkretno, u slučaju BiH, ima čitav Član 2. Ustava. No to malo ko čita zato što većina nema vremena za te stvari jer je zauzeta dnevnom politikom i čitanjem medija, pisanjem komentara na društvenim mrežama.

No ostaje pitanje zašto su mahom svi politički subjekti, sve stranke (u kojima ima pametnih i pismenih ljudi) toliko fokusirani na politiziranje kolektivnih prava i zlo/upotrebu mehanizma pokretanja zaštite vitalnih nacionalnih interesa, a skoro niko na politiziranje Člana 2. Ustava i upotrebu mehanizma pokretanja zaštite individualnih prava i sloboda, tj. zaštite građanskog društva, ili drugim riječima društvene samozaštite građana?

Izgleda da i oni samo čitaju medijske portale, društvene mreže i rejtinge, i znaju da individualna prava i slobode, slobodoumlje i individualizam, slobodno, građansko, otvoreno, pluralističko društvo – nisu popularni. Ne privlače pažnju i ne zaokupljaju maštu, fantazije i strahove tzv. “širokih narodnih masa”. Drugim riječima – ne donose glasove. Tim su se bavili prije nego što su ušli u politiku, u političke stranke, nekada davno kada su bili u nevladinim organizacijama, u građanskom tzv. civilnom sektoru, kada su “stranci” davali pare da pričaju i pišu o građanskom, slobodnom, otvorenom, pluralističkom društvu i individualnim pravima i slobodama. Otkako im niko ne plaća, ne isplati im se ni pričati ni pisati o tome. Ni novca, ni glasova.

Ja mislim da je to, u najmanju ruku veoma loše i tražim sagovornike i saradnike koji su dovoljno inteligentni i informisani da u ovome prepoznaju suštinu problema bosanskohercegovačkog društva koje srlja u samouništenje; da prepoznaju suštinu problema bosanskohercegovačkog slobodoumnog individualca ili slobodoumne individualke koji ne moraju biti po svaku cijenu i intelektualci (jer nije svaki slobodoumni individualac intelektualac, niti je svaki intelektualac slobodoumni individualac, ima ih koji su se stavili na raspolaganje “višim” ciljevima, većim grupama, interesnim grupama iz nekih svojih interesa i motiva), no ono što je zajedničko svim slobodoumnim individualcima i individualkama, intelektualcima i intelektualkama jeste ta društvena stigma, etiketa koju im ovo korumpirano, totalitarno, isključivo, nasilno i destruktivno društvo u kolapsu dodjeljuje, bilo iz straha, prezira ili sažaljenja.

Prag tolerancije prema individualcima, individualistima u ovom pluralnom društvu tri kolektiviteta, troumlja (tj. tri jednoumlja) je sve niži, tako da sve više slobodumnih, progresivnih, liberalnih građana i građanki napušta ovu zemlju, ovaj sistem, ovakvo društvo.

Nekada su to radili samo najliberalniji, najnapredniji, “najslobodoumniji” (ako se tako može reći), oni koji se od samog početka nisu uklapali, koji se nisu prepoznavali u kolektivitetima, nisu identifikovali s njima (preferirali su individualni intelekt u odnosu na kolektivni identitet), a sada je sve više onih koji se ne uklapaju u zvanična jednoumlja tri kolektivizma koji postaju sve radikalniji, ekstremniji.

Tranzicija iz jednoumlja, kolektivizma i samoupravnog socijalizma u pluralizam, liberalnu/građansku demokratiju, kapitalizam i individualizam nije uspjela. Možemo projekt proglasiti promašajem, propalim, jer se pod budnim okom međunarodne i evropske zajednice, praktično patronatom, desio prelaz u etnovjerski nacionalsocijalizam, u istinski i dosljedni fašizam, ako pod fašizmom podrazumijevamo korporativnu partijsku državu koja se, za razliku od one koju su vodili komunisti, bazira na etnički i vjerski čistim teritorijama, gradovima, javnim institucijama, preduzećima, školama, brakovima, itd.

Ne tvrdim da se dezintegracija tj. kolaps društva desio pod “budnim okom” međunarodne zajednice (OHR) pošto se on desio devedesetih, već samo kažem da ga nisu reintegrisali, da nisu uspjeli ponovo uspostaviti, izgraditi građansko, otvoreno, slobodno, demokratsko, pluralističko društvo.

Bosanskohercegovačko društvo je, nažalost, moramo to htjeli ili ne priznati, bilo daleko više otvoreno, slobodno, građansko i pluralističko u onom sistemu, što je apsurdno i nadasve poražavajuće za tranziciju i liberalnu ideologiju, za čitav Slobodni i demokratski svijet koji je bio direktno umiješan u ovaj BH tranzicijski eksperiment.

Što bi rekao “maratonac”: “Ala je opravio, svaka mu čast!”

Video

BH AUTOKRATIJA i njene alternative

Griješite ako ono što se dešava na političkoj sceni u BiH vidite kao samovolju. Na sceni je samovlašće.

Autokratska vlast se razuzdala u BiH. Autokratija (samovlašće) je u Bosni i Hercegovini poprimila jedan novi zamah, ušlo u jednu novu fazu, finalnu fazu, moglo bi se reći. Ne radi se više samo o lokalnoj autokratiji (samovlasti) u smislu otuđenja državnih institucija od njenih građana, namještanja tendera i preusmjeravanja javne potrošnje u džepove vlastele, eksploatacije nacionalnih/državnih/prirodnih resursa: šuma, kamenoloma, rijeka itd. Radi se o tolikom otuđenju države od strane vladajuće elite da novo tajkunsko plemstvo koje predstavlja i podržava samovlast samoproglašenih despota, banova i begova koristi državni aparat i državne organe da proizvede sebe u vladajuću privilegovanu klasu, a da slobodne građane potčini sebi, da slobodne građane pretvori u svoje podanike, da slobodnu naciju, slobodan narod, bez obzira da li “narod” prevodili sebi kao demos ili kao etnos, pretvore u potčinjenu, vladanu klasu podanika.

Žele da vrate feudalni odnos, da ponovo uspostave feudalno društvo, klasni sistem koji se nekoć sastojao od jednog malog ali moćnog plemstva na vrhu, relativno male srednje građanske klase u sredini i seljaštva koje čine široke narodne mase.

“Seljaštvo” ovdje nije nikakav uvrijedljiv izraz – manite me slenga – “seljaštvo” je pojam označava najnižu klasu u feudalizmu.

“Seljak” nije, dakle karakterna osobina, već pripadnik potčinjene, obespravljene, vladane klase u feudalnom uređenju, uređenju koje je postojalo prije građanske revolucije i emancipacije, prije ustavne, liberalne, građanske demokratije, prije građanske republike, prije moderne, sekularne, građanske države.

Ovi despoti, vladari, vlast i vlastela, dakle, vraćaju društvo na stari poredak, na stari režim, i to ne rade samo lokalno, nacionalno, na državnom planu, na domaćem terenu, već i na međudržavnom, internacionalnom planu, na diplomatskom planu, kada idu u goste.

Oni negiraju i otuđuju državu njenim građanima uzimajući sebi ulogu predstavnika nacije/države u diplomatskim susretima, razgovorima i pregovorima, kako zvaničnim tako i nezvaničnim i tamo samovoljno i na svoju ruku grade i uspostavljaju nekakve svoje odnose sa drugim vladarima drugih država. Uglavnom vazalske odnose.

Radi se o samovlasti koja ne dovodi u pitanje samo građanska prava i slobode, suverenitet i dignitet građana, ne samo liberalnu, građansku demokratiju i parlamentarizam unutar države, ne samo poziciju države na međunarodnoj političkoj sceni, već dovode u pitanje čitav poredak: i politički i društveni i ekonomski poredak.

Ako ste mislili da se radi o Dodiku, u pravu ste u određenoj mjeri. No ne čini to samo Dodik. On čak i ima neke državničke ovlasti iz čijih okvira često bahato ili sračunato ispada.

Komšića neću pominjati jer, osim monologa i uznemiravanja lokalne javnosti ratnom retorikom on uglavnom nema gdje i kome da ode, s kim da porazgovara.

Ostaje nam da se zapitamo kakve državničke ovlasti ima Bakir Izetbegović? U kojem svojstvu on ide okolo i sastaje se sa premijerom Republike Hrvatske u Dubrovniku, hoće da pregovara sa Predsjednikom Republike Srbije u Beogradu, pri čemu svjesno ili podsvjesno izleti i kaže: “pa neće mi kruna s glave spasti”. To znači da je on već vizualizirao krunu na svojoj glavi, kao prestolonasljednik, šta li? Već vidi Bosnu i Hercegovinu, ili svoj dio Bosne i Hercegovine kao patrimonijalnu, nasljednu državu, a sebe kao nekog Kralja. Kralja koga i čega: Bosne ili Bošnjaka.

Kao da B. Izetbegović nije ništa naučio od A. Izetbegovića čije u kamenu isklesane riječi kažu: “Bosnom nikad niko nije uspio da vlada, uvijek mu se to samo činilo.”

B. Izetbegović kao da je shvatio Džaferovićev mandat i Džaferovića kao puku formalnost, kao “gajbu” koja mu čuva parking mjesto u Predsjedništvu i ostavio ga parkiranog dok on obilazi državnike umjesto njega. Takvim ponašanjem ne samo da srozava Džaferovića kao stranačkog kolegu i člana državnog predsjedništva, već derogira i samu instituciju “člana predsjedništva iz reda Bošnjačkog naroda”. Da to bili ko drugi uradi rekli bi da djeluje protuustavno, zar ne? Možda bi lično B. Izetbegović pisao apelaciju Ustavnom sudu.

Ali to je normalno, prirodno kada je on u pitanju. Ne treba Ustav, ne trebaju izbori i izborni zakoni, postoje nepisana pravila i nepisani zakoni po kojima NAROD ZNA – ko mu je istinski predsjednik, pa i monarh, ako zatreba. Po običajnom i nasljednom pravu.

Evo, npr. odnosi sa Republikom Turskom. Uopšte nije jasno o kakvom tačno se odnosu radi: kumstva ili vazalstva, ili kombinovano, ili pak zaista namjerava ostaviti čitavu zemlju nekom u amanet?

Ovo je sve direktno u suprotnosti sa ustavom, sa ustavnom, građanskom demokratijom, sa ustavnim poretkom.

Zar nije B. Izetbegović izjavio da će lično predvoditi vojsku u mogućem sukobu? Za pretpostaviti je onda da se kralj, tj. kraljevska dinastija i kraljev dvor aktivno spremaju za rat. Zasigurno sve zabrinute građane, tj. građanstvo koje čini tzv. “buržoazija”, ili po definiciji: srednja društvena klasa (trgovci, obrtnici, činovnici, pravnici, liječnici, profesori, razni poslodavci i uposlenici itd.), jednako kao i seljaštvo koje sebe doživljava kao vjerne podanike vlasti i vlastele, kao tzv. “podanički narod”, interesuje da li je na kraljevom dvoru sve spremno za rat? Kao npr. da li su baglame na vratima sefa centralne banke podmazane.

Šta kažu dvorjani i lokalni šerifi? Ne mislim na kaubojske, nego one srednjovjekovne kao što je bio Šerif od Notingema? Načelnici opština.

Da li je civilna zaštita spremna ovaj put? Hoće li biti struje, plina, hoće li građani u redovima za vodu i hljeb biti zaštićeni?

Na stranu naoružanje, to je vojna tajna… Da li je kralj počeo kupovati i skupljati zalihe hrane i lijekova za svoj narod i hirovite građane svoje prijestolnice ili je formirao poseban odred profitera, perjanika koji će ponovo profitirati i izvlačiti ušteđevine nesretne sarajevske buržoazije?

Nemam ja ništa lično protiv glavnih aktera ove retrogradne, nazadne politike. Oni su se zadesili na toj strani političkog spektra. Da nisu oni, bili bi neki drugi akteri. Ovo su moja politička, ideološka ubjeđenja i ja moram, ja sam dužan reagovati iz tih uvjerenja i pozvati sve sugrađane koji su istih ili sličnih političkih uvjerenja, da i sami reaguju. To nam je dužnost, kao građana ove države. To je naše ustavom zagarantovano pravo i obaveza. Mi ne smijemo dozvoliti formiranje autokratskih despotskih režima, feudalnog društva i poretka, ne smijemo izgubiti svoju slobodu, ličnu slobodu, građansku slobodu, a izgubićemo sva građanska prava i slobode onog trenutka kada proglase policijski sat i neposrednu ratnu opasnost, što je cilj onih koji pripremaju državni ili vojni, tj. paradržavni i paravojni udar.

Izgubićemo pravo na javno okupljanje, izgubićemo pravo na političko djelovanje. Nestaće civilnog, građanskog društva.

To ne smijemo dozvoliti i tu poruku moramo poslati, ne domaćim političarima, već međunarodnoj zajednici, svjetskoj javnosti – da smo svjesni o čemu se radi i da postoje političke snage koje zastupaju građanske interese, interes radnih ljudi i građana, radnog naroda i građanskog sloja društva, srednje građanske klase i da bez nas nema pregovora i razgovora.

Da li na proljeće da očekujemo rat ili revoluciju?

Kada kažem revoluciju mislim na dvije moguće revolucije.

Jedna je desničarska Konzervativna revolucija. (Ništa ne izmišljam, ovo su naučni termini, slobodno proguglajte i pronađite, informišite se, obrazujte se:

Konzervativna revolucija oživljava tradicionalne konzervativne motive i vrijednosti, ali im daje i jednu novu dimenziju, a to je RAT – rat kao izvor istinskog morala i istinske zajednice. Ratno herojstvo vidi kao suštinu konzervativne revolucije.

Konzervativna revolucija vidi narod kao čvrstu i monolitnu zajednicu koju prožima jedinstvo i bliskost ratnih drugova i koja teži totalnoj, sveopštoj mobilizaciji čitavog naroda, proizvodeći jedno militarizovano, hijerarhijsko nacionalno društvo, društvo koje nije slobodno i civilno/građansko, u kojoj pojedinci nisu slobodni, već su podređeni državnim i partijskim autoritetima koji im komanduju, jedno militarizovano vojno društvo u kojem vlada sistem subordinacije.

U takvom društvu konzervativci vide nacionalnu moć, moć naroda, “snagu naroda”.

Konzervativni revolucionari preuzimaju od liberala taktiku korištenja organskog jedinstva nacionalne zajednice, a od socijalista preuzimaju revolucionarnu strast i mržnju prema buržoaziji i njenim institucijama, naročito prema parlamentarizmu, prema predstavničkoj, parlamentarnoj demokratiji.

Zato su naveli široke narodne mase da preziru građanstvo slobodnih gradova, da preziru i progone građanski, tj. srednji društveni sloj i sve što ima veze sa građanskim životom i sekularnom građanskom kulturom, da progone iz gradova sve one koji predstavljaju slobodni, slobodoumni, nezavisni, poduzetni, liberalni, progresivni, građanski svijet.

Oni teže prezidencijalizmu, oni žele predsjednike konzervativnih partija na pozicijama predsjednika totalitarne države.

Oni spas vide u autokratiji, u totalitarnoj državi, u apsolutizmu.

Ne moram reći da je njemačka Konzervativna revolucija bila uvertira za nacionalsocijalizam zato što proizvodi duhovnu klimu i platformu za uspon nacionalsocijalizma, proizvodi ideje koje nacionalsocijalizam koristi.

U jednoj tipičnoj da se pjesnički izrazim: “zemlji seljaka na brdovitom Balkanu” bi ta konzervativna revolucija bila nalik na boljševičku oktobarsku revoluciju, s tom razlikom što jedna partija, jedna ideologija ne bi (u nedostatku radničkog proletarijata zbog neindustrijalizirane zemlje) iskoristila seljaštvo da izvede državni udar i sruši monarhiju, aristokratiju, plemstvo, cara, kralja, već bi današnje novo staro plemstvo iskoristilo klasu seljaštva da sruši ustavnu liberalnu, tj. građansku demokratiju, da ukine republikansko uređenje (nakon što je već ukinulo republikansku atribuciju BiH države), da uništi građansku, u smislu buržoasku, državu i protjera buržoaziju, srednji društveni sloj iz gradova: politički nezavisne i slobodne trgovce, obrtnike, činovnike, pravnike, liječnike, profesore, itd. da ih protjera van države kao što je to bio slučaj i prije, za vrijeme prošle revolucije i prošlog režima.

Ili će se konačno desiti GRAĐANSKA REVOLUCIJA koja je po definiciji revolucionarna promjena kojom se ruši feudalni poredak i uspostavlja građansko društvo i država, kojom se ukidaju kmetstvo, tradicionalna pravila i privilegije vladajuće klase, promjena koju vode liberali protiv desničarskih pristalica vladajuće dinastije, a koja znači transformaciju u demokratsko i sekularno društvo, u ustavnu republiku ustavom zagarantovanih građanskih prava Jevrejima i Romima, i crncima, kao što je to bio slučaj prije 230 godina u Francuskoj.

Da li postoji kritična masa slobodnog građanstva u trenutno okupiranim gradovima, da li postoji klasna svijest građana o tome šta uopšte znači srednja građanska klasa, šta znače individualna građanska prava i slobode, da li su svjesni građanske nacije, republike kao slobodarske-liberalne revolucionarne građanske tradicije? Od toga koliko su svjesni, prosvijećeni, obrazovani i emancipovani – zavisiće šta će biti i kakva revolucija će se desiti.

Ja moram odmah reći da mi se nasilje gadi i da prezirem oružanu revoluciju, državne udare i vojne pučeve. Zato prizivam i pozivam na političku revoluciju, na zbijanje redova, konsolidovanje slobodarske-liberalne/građanske ljevice, građanske klase i slobodnih građana u jednu političku snagu koja će mirnim, pismenim i demokratskim putem osvojiti vlast i transformisati ovo društvo u prosperitetno građansko društvo.

Upravo zato očekujem mnogo od socijal-liberala i socijal-demokrata prije svega u “prijestolnici”, a potom i u svim ostalim slobodnim gradovima BiH, tj. slobodarskim gradovima koji teže oslobođenju od desničarske autokratske, despotske vlasti i vlastele. Očekujem ozbiljnu saradnju i koaliciju. Očekujem i građane da ustanu za svoja prava i svoj interes. Građani ne samo da su dužni izvesti političku revoluciju olovkom i pismeno, već bi trebali to biti i u stanju. Bio bi red, konačno.

Bakirova “kisela faca”

Ovaj tekst čiji je radni naslov bio “Kisela faca Bakira Izetbegovića” napisao sam prije otprilike dvije sedmice. Zadnji put sam ga dotjerivao 14.04. i tada sam odlučio objaviti jedan manji dio koji se odnosi na “političko Sarajevo”. Ne znam da li sam pogriješio što ga u cijelosti nisam objavio na vrijeme, ili je možda bolje što sam pričekao, prosudite sami, ali imajte na umu da je ovaj “paper” pisan prije pojave “non-paper”-a. 

“POLITIČKO SARAJEVO”

Današnje “političko Sarajevo” nije predratno “političko Sarajevo”. Ono ne nastavlja ono što je predratno Sarajevo kao administrativni centar SR BiH bilo. Današnje “političko Sarajevo” je nastalo tokom rata. Ono je “ratno Sarajevo”. To je Sarajevo koje je nastalo i ostalo u devedesetima. Nažalost, ono je i dalje ukopano, ušančeno, u rovu, u ratu, bazirano na ratnom profiterstvu i ratnim zaslugama, na ratnim privilegijama. 

Sarajevo je zapravo ratni plijen, ne samo jedne grupe ljudi bliskih jednoj političkoj stranci koju vodi jedna porodica, takoreći “dinastija”. Sarajevo je ratni plijen svih koji su u toku i nakon rata okupirali prostore, pozicije i društveni status u njemu; svih onih koji su ga, doslovno, očerupali, usput rastjerujući sve one koji smetaju njihovoj viziji i verziji Sarajeva. Svako je zauzeo svoju busiju, svoju poziciju i već četvrtinu vijeka ne mrda iz nje, a sa takvima nikuda ne mrda ni Sarajevo. 

Ne mrda ni naprijed, u dvadeset i prvi vijek, a ni nazad, u predratno Sarajevo. Drugim riječima: niti ima napretka, niti ima povratka. A samim tom ni povratnika u Sarajevo.

U Sarajevu rat nikad nije stao. Stalo je Sarajevo u ratu, naizgled zauvijek. To važi barem za “političko Sarajevo” koje iz rata crpi sav svoj legitimitet i sve svoje privilegije. Rat je poznata teritorija, referentna tačka, opšte mjesto, izazovno vrijeme i uvijek dobar razlog za “političko Sarajevo” da se ne suočava sa izazovima današnjice.

“Ratno Sarajevo” nije više izraz koji se odnosi na Sarajevo u ratnom periodu već počinje da označava srž i suštinu današnjeg “političkog Sarajevo” koje je u konstantnom ratnom pohodu pod barjakom Bakira Izetbegovića, njegovih dvorjana i generala, koalicionih partnera. 

Takvo Sarajevo je, već dugo na to upozoravam, opasno za Bosnu i Hercegovinu, za mir u Bosni i Hercegovini, za pomirenje u Bosni i Hercegovini. 

Takvo Sarajevo je prijetnja, konstantna prijetnja svim onim progresivnim i liberalnim snagama koje bi do sada i zacijelili  i zamladili ovu Bosnu i Hercegovinu da nije politike “zavadi pa vladaj” u kojoj učestvuje i na kojoj insistira “političko Sarajevo” Bakira Izetbegovićq zajedno sa njegovim koalicionim partnerima na državnom i federalnom nivou, a to su SNSD i HDZ. 

To “ratno Sarajevo” “političkog Sarajeva” nikada neće ustupiti mjesto “predratnom Sarajevu” bez obzira koliko “političko Sarajevo” deklarativno bilo za Aneks 7, za popis iz 1991. i sve te silne potpisane sporazume i dokumente kojima zamajava i sebe, i strane i domaće, itd, itd… 

Ratno “političko Sarajevo” nikada neće ustupiti mjesto “mirnom Sarajevu”, jer mir se ne isplati. (Ispravka: isplati se za pranje novca opljačkanog u ratu ratnim profiterstvom i drugim kriminalnim radnjama pretvorbe i privatizacije koju su provodili u vrijeme granatiranja, ali se ne isplati “politički”.)

To “ratnopolitičko Sarajevo” liže svoje rane u konstantnom gnjevu samosažaljenja i proklinje ostatak Bosne i Hercegovine, regije, Evrope kao da Sarajevo nije glavni grad jedne zemlje. 

“Političko Sarajevo” je donekle svjesno toga, ali kao loš, narcističan, pa i nasilan roditelj koji se neprestano sažaljeva i stavlja u prvi plan istovremeno za sve kriveći druge oko sebe, ima naviku da brzo plane i lane. Rastrojeno je, dezorijentisano. Nema pravac. Nema strpljenja. Nema staloženosti. “Staloženost” nije riječ koja postoji u političkom vokabolaru Sarajeva. Ni smirenost, ni mirnoća, a kamoli mir i pomirenje, jer Sarajevo je “ratno”, i dalje u ratu. Apsorbovano je i zatvoreno u sebe, pati od  post-traumatskog stresnog poremećaja. Ne može se komunicirati s njim. 

Takvom Bakirovom “narogušenom” i poremećenom “političkom Sarajevu” ne treba niko. Ne trebaju mu prijatelji. Takvom Sarajevu trebaju samo neprijatelji. Takvo Sarajevo nije ničiji prijatelj, čak ni samim Sarajlijama. Takvo Sarajevo ne treba nikom, pa čak ni Sarajlijama. Nikom osim jednom krugu ljudi koje ga je u potpunosti podredilo sebi. 

“Političko Sarajevo” Bakira Izetbegovića je ratno Sarajevo koje (po incerciji valjda) psihološki, specijalno i medijski ratuje sa svima i na svim nivoima:

“Političko Sarajevo” ratuje protiv Republike Hrvatske. 

“Političko Sarajevo” ratuje protiv Republike Srbije. 

“Političko Sarajevo” ratuje protiv Republike Srpske. 

“Političko Sarajevo” ratuje protiv HNS.  

“Političko Sarajevo” ratuje protiv Kantona Sarajevo. 

“Političko Sarajevo” ratuje i sa samom Bosnom i Hercegovinom, sa Vijećem ministara, sa Visokim sudskim i tužilačkim vijećem…

Nema s čim “političko Sarajevo”, na čelu sa Bakirom Izetbegovićem, nije zaratilo i s kim nije u ratu nakon tolikih decenija vladavine. Nema čega se Bakir nije dohvatio, a da nije pokvario. Nema s kim nije stupio u odnose, a da ih nije pokvario. Čak je i pokvarene odnose pokvario: nije li i sam priznao da ni reviziju tužbe protiv Srbije nije mogao sastaviti (da bi je uopšte mogao dobiti ili izgubiti), a svi znamo koliko ratuje protiv Srbije sve ove godine?! 

E sada dolazim do te poznate Bakirove “kisele face”. 

BAKIROVA “KISELA FACA” 

To je faca čovjeka koji ratuje-li-ratuje, i koji, nakon toliko decenija virtuelnog rata koji vodi uporedo sa Dejtonskim mirom, jednostavno ne može da vjeruje da se mimo njega ljudi mire. Ljudi se mire, a njega “niko nije pitao”. Mire se sa sudbinom, mire se sa činjenicama, mire se međusobno. Shvatili su da je u jedinstvu snaga, ali ne u Bakirovom, već u sopstvenom. Otud Bakirova kisela faca. To je faca kakvu ima onaj koji kusa ono što mu nije po ukusu, a mislio je da je dobru kašu zakuhao u ratnosarajevskom kotlu “političkog Sarajeva”. 

On kao da se plaši da ne “izgubi” rat, ali u smislu: da se rat ne izgubi iz vida i sa dnevne političke scene. Jer najgore što se može desiti “Političkom Sarajevu” jeste da se rat izgubi, da ga nestane, da ga nema, da ga više ne bude, a s njim da iščezne i “ratno Sarajevo”. 

To bi bio najveći poraz. “Isčeznuti rat” bi automatski značio izgubljeni rat. 

Najveći košmar za Bakira Izetbegovića, za njegovo “Političko Sarajevo”, za njegovu koaliciju (SNSD, HDZ, SDA), a i ostatak ratoborne BiH i regije bio bi da se, nedajbože, u Sarajevskoj kotlini ugnijezdi neko novo, novomilenijumsko “mirno Sarajevo” koje bi bilo nalik na ono lijepo i “rajsko”, kosmopolitsko predratno Sarajevo.

Zato mnogi ratni profiteri i šverceri (kao što je Bakirov koalicioni parner Mile Dodik) čeznu za ratom kao za najboljim vremenima u svom životu. Čeznu za ratom da rat ne bi isčeznuo. 

Oni više ne vode rat zbog pobjede, već zbog samog rata. Oni ne vode rat protiv drugih, već zbog sebe. 

Oni su svi ovisnici o ratu jer, da nije rata – ne bi bilo ni glasova, ni zasluga, ni plijena, ni ideologije – ničega. Ne bi bilo političke i ekonomske moći, političke i ekonomske elite koja je iz rata izašla sa milijardama. 

Ta generacija ratnoprofiterskih bosanskohercegovačkih političara, to “političko Sarajevo” koje vodi permanentni rat (medijski, psihološki, specijalni) čak i protiv svojih koalicionih parnera na svim nivoima, protiv drugih entiteta, protiv drugih država, pa i protiv sopstvenih građana, protiv “odmetnutih kantona” kao što je Kanton Sarajevo, dokazala je da ne zna, da ne može, da nije sposobna voditi ovu zemlju, ovo društvo, ove ljude, narode, građane u normalnu, mirnu i prosperitetnu budućnost. Oni ne vide dalje od sopstvenih interesa. Nakon dvije i po decenije potpuno su nesposobni voditi politiku mira, pomirenja, reintegracije društva, dobrosusjedskih odnosa, progresa regije i zemlje. Jednostavno nisu formatirani za tako nešto i moraju jednom zauvijek sići sa političke scene. 

Producirati ratne psihoze ne samo da prevazilazi granice dobrog ukusa u doba svjetske pandemije, već je za historijskog šamara. Samo se uvaljuju sve dublje i dublje pokazujući kako su nisko spremni ići. A mi im vjerujemo da su u stanju žrtvovati sve nas “na oltaru domovine” zarad svojih pozicija. U to niko ne sumnja. Dozvolite mi da primijetim da “ćerati” epidemiju ratnog ludila na svoje predizborno kolo sada, u jeku trećeg i najsmrtonosnijeg vala epidemije koronavirusa, sada kada još vijek nema dovoljnog broja vakcina, a građani kupuju lijekove od dilera po Sarajevu, pokazuje da je “voda u ušima” i da režim koji trideset godina vlada neće prezati ni od čega. Svjesni su da njihovo blagostanje i njihova politička budućnost, zapravo njihov politički opstanak, visi o koncu nakon svih skandala. Pokušavaju gnjev masa utišati strahom, kanalisati u nekom pravcu.

ANTI-RATNO SARAJEVO

Gdje je nestao taj Iron Maiden, ta Susan Sontag, Joan Baez, taj Bono Vox, ta “Kosa”, taj antiratni sentiment, to antiratno Sarajevo koje je svijetlilo u mraku tih ratnih godina? Gdje je ono danas? Ima li tog Sarajeva u današnjem Sarajevu? Tinja li? Smije li se progovoriti protiv rata? Nije li svaki rat bratoubilački, ako ćemo univerzalno, kosmopolitski, humanistički, pa i radikalno monoteistički, na kraju krajeva?

Ne znam da li je uopšte više potrebno ponavljati da ratni put i ratna staza nisu dobri, ne samo za “političko Sarajevo”, već za Sarajevo kao glavni grad Bosne i Hercegovine, za Sarajevo kao glavni grad Federacije Bosne i Hercegovine; nisu dobri ni za Bošnjake, ni za Bosance i Hercegovce, nisu dobri za Sarajlije, za ono što bi Sarajevo trebalo predstavljati, na čemu bi Sarajevo trebalo graditi svoj imidž; nisu dobri za duh Sarajeva, za kosmopolitski duh tog grada, i nisu dobri za Bosnu i Hercegovinu, ako je to potrebno spelovati.

Ratna sjekira kojom SDA uporno maše i mlatara sa ili bez “papera” i “non-papera” već godinama, kako iznad glava svojih koalicionih partnera, tako i iznad glava svoje opozicije u Sarajevu, pa i iznad glava građana koji su dovoljno istraumirani i bez toga – mora se rashodovati i zakopati. Mora se pružiti ruka pomirenja i ne smije se biti preponosan pa taj čin interpretirati kao čin poraza, kukavičluka i slabosti. 

Kad smo već kod svetog mjeseca Ramazana, nije li potrebno, pa makar i protiv sopstvenih političkih uvjerenja, poslati poruku mira? Nije li potrebno smirivati, miriti? Gdje je Reis da uleti i broji Bakiru “knock-down” prije nego u bunilu počne citirati Miloševića? 

Znamo da postoje krugovi koji takav scenario i takvu retoriku mira i pomirenja jednostavno ne dopuštaju, pa čak ni samom Bakiru. Vjerovatno je i on sam taoc tih ratobornih, ratnpoprofiterskiih krugova koji su toliko izolovani od stvarnosti i dovoljni sebi, kojima je Sarajevo ratni plijen, koji ne vide dalje od sopstvenog interesa. Te militantne lokalne patriote i ne interesuje ništa van ove kotline. 

Po mom mišljenju Bakir je kao diplomata naprosto osakaćen i osujećen takvim mentalitetom i psihosocijalnom klimom koja ga okružuje na njegovom “radnom mjestu”. On ne vidi dalje od njihovih interesa, interesa onih koji ga neprestano vuku za rukav i usmjeravaju. Do te mjere je izgubio iz vida širu sliku da je negdje duboko u sebi  “prelomio” i prestao vjerovati u Bosnu i Hercegovinu, baš kao i oni koji ga okružuju, i počeo polako trgovati sa svojim koalicionim parterima, davati im ono što oni hoće, u zamjenu za Sarajevo. 

Nagodiće se on da Dodik dobije “Dodikovinu”, pod uslovom da se ne pripoji Srbiji, a da Dodik njemu “halali” (Bakirovo)Sarajevo i pomogne u borbi protiv sarajevske opozicije koja drži vlast u Kantonu. I tako će se naći na pola puta. Izići će kao junaci. Izbjeći rat. Umiriti mase. U toj njihovoj operi najveći trn u oku predstavlja ujedinjena opozicija u Banjaluci i Sarajevu sa kojima će se pokušati obračunati kao sa “izdajnicima” svojih naroda, naročito ako se ovi ujedine u veliku “Koaliciju mira” na državnom nivou. 

Bakiru najveći trn u oku predstavlja sarajevska ujedinjena opozicija, pogotovo oni koji gaje tradiciju slobodarskog, internacionalnog, kosmopolitskog Sarajeva, onoga što se naziva “la convivencia”; građani koji su pokazali kako “hiroviti znaju biti”, kako Bakir to uobičava reći. 

Stoga kisela faca čovjeka koji se plaši da će se konačno završiti rat koji je stao Dejtonskim mirovnim sporazumom prije 25 godina, da će ga prekriti prašina u knjigama historije među čijim stranicama će se zagubiti za običnu mirnodopsku svakodnevnicu, tamo gdje i pripada, kao i svaki drugi rat. 

—–

Eto to sam bio napisao, a sada vidim da je Bakir opet u formi. Šeki's on the road again. Vratio se u sedlo, na svoj teren s ovom pričom. Vratila mu se krv u obraze. Nije žut i kiseo. No, napisao sam tada i kraj teksta koji glasi ovako:

Ne znam da li je Bakir svjestan o kakvoj zemlji i kakvim se ljudima ovdje radi. Ti ljudi su otjerali “Papeta” koji ih je odveo na Svjetsko prvenstvo. Ti ljudi su otjerali “Švabu”. Tim ljudima nije valjao niko – nikad. Tim ljudima nije valjao ni onaj ko im je “valjao”.  Biti “ovan predvodnik” takvim “ovcama” (koje nisu nimalo naivne) znači prije ili kasnije završiti kao “žrtveni jarac”. Samo naivan u Bosni i Hercegovini može povjerovati da je lider, da predvodi. Onaj koji dobro poznaje ovdašnje narode i njihovu prošlost dobro zna da su ovdje “ovce” te koje tjeraju lokalnog lidera pred sobom dok ovaj za njih ne skoči sa litice da im dokaže svoju ljubav i privrženost, a onda “ovce” idu da nađu sebi novu budalu za poziciju “ovca predvodnika/žrtvenog jarca” ili da se priljuče nekoj velikoj sili. To je taj vir i taj hir, taj mit i misterija, legenda i historija Bosne i Hercegovine, a Bakirov rahmetli otac je to, izgleda, dobro znao čim je izjavio da: “Bosnom nikad niko nije uspio da vlada, uvijek mu se to samo činilo.” (pretpostavljam da to podrazumijeva i njega samog, tj. njegovu dinastiju). 

Politički i sud javnosti u slučaju respiratora i KCUS-a

iliti:

“KO ĆE PRIJE DO SEBIJE”

Činjenica je da građani Kantona Sarajevo (građani, a ne stranke) preko skupštine tj. članova upravnog i nadzornog odbora, nemaju uvid u rad KCUS-a, a imaju najveći udio u njegovom finansiranju? Milioni konvertibilnih maraka poreznih obveznika su akumulirani na računu KCUS-a (cifra se navodno kreće od šest do šezdeset miliona ?), a pacijenti imaju lošu hranu i moraju kupovati svoje lijekove. Zašto generalna direktorica nikada nije našla za shodno da to objasni zastupnicima Skupštine Kantona Sarajevo – to samo ona zna. Njeno obraćanje je sada, na online sjednicama, mnogo lakše organizovati.

Ako su tačni navodi ljekara iz pisma koje je objavljeno, onda rukovodioci moraju odgovarati.

Ali ne odgovarati politički. Politički će odgovarati na narednim izborima, ako ih građani “hirovitog Sarajeva” odluče kazniti. Presudiće im sud javnosti, građani i korisnici javnih usluga svojim glasovima.

Oni sada moraju odgovarati krivično, ako postoji dovoljno dokaza i svjedoka za eventualno suđenje i presudu, a u to se politika i partije ne bi smjele miješati.

To se ne smije pretvoriti u linč, u hajku, u “lov na vještice”. Svako je nevin dok se ne dokaže suprotno. Nikakvi politički pritisci, niti pritisci javnosti ne trebaju uticati na tok suđenja.

Tužilaštvo je to koje mora raditi svoj posao od početka do kraja, a mi svi bi trebali pomno i bez larme posmatrati proces, jer iz ovog moramo izaći sa reformisanim pravosuđem u koje ćemo imati povjerenja.

Zato je važno da se ovo ne pretvori u trku šefova stranaka ko će prije “skinuti glavu” pseudo-monarsima Sarajeva, pokupiti zasluge za to i sjesti na njihovo prijestolje iskoristivši i derogirajući pravnu državu, ucijenivši pritiscima javnosti, protestima i hajkama nezavisno pravosuđe da presudi “po kratkom postupku”. To se ni slučajno ne smije desiti.

To bi stvorilo jednog pobjednika, možda i koaliciju pobjednika, ali bi građani definitivno najviše izgubili. Izgubili bi nezavisno pravosuđe. Izgubili bi pravnu državu. Država bi ostala zarobljena, samo bi iz ruku jednih prešla u ruke drugih. Vladavina zakona bi postala još udaljenija i nedostižnija, a utvrdila bi se partokratija. “Trojka” bi tako, pod vođstvom i u režiji SBB-a, uradila ono protiv čega tvrdi da se bori.

OD PONEDJELJKA pravna država?

https://avaz.ba/vijesti/bih/642176/konsultacije-stranaka-trojke-i-sbb-a-istrazni-organi-hitno-da-udu-na-kcus-i-utvrde-navode-ljekara

Da li je moguće da ovakvim vijestima na privatnom mediju šefa stranke taj isti SBB koji je u koaliciji sa “prvom familijom” na Federalnom nivou čija vlada u tehničkom mandatu naručuje respiratore i ne naručuje vakcine; taj isti SBB koji je rušio Šestorku radi helikoptera i asistirao svemu ovom čemu sada svjedočimo, sada nastoji da se prikaže liderom pravednikom, da se uvuče u vlast na mala vrata na ovakav način, a istovremeno uvuče vladajuću većinu, Fortinu Vladu tj. “Trojku” u politiziranje i miješanje u posao nezavisnog pravosuđa? (da se tako izrazim)

Ne znam. Provjeriću. Ali već mi je muka od pomisli da neko želi ugrabiti političke poene na slučaju koji je, navodno, jasan kao dan, na temelju jednog pisma koje je prethodno objavio taj isti Avaz.

“KO PRIJE DO SEBIJE”

Dobro znate da lično nisam dozvolio SBB-u da se ponovo uvuče u vlast, upravo zbog ovakvih stvari. Zbog populizma i oportunizma. Zbog politikanstva.

Brine me to što niko od šefova klubova stranaka “Trojke” ništa ne zna o ovim konsultacijama, barem sudeći po korespondenciji i informacijama koje imam (tj. nemam) kao potpisnik i dio trenutne skupštinske većine.

Koliko sam shvatio iz ovog teksta: politička vlada Kantona i grupa zastupnika, klubova političkih stranaka u dogovoru sa šefovima tih političkih stranaka – upućuje zahtjeve tužilaštvu da uradi svoj posao i instruira ga usput kako da ga radi, kakva sve vještačenja i provjere podataka da provede. I to je, kao, dobra vijest?

“Šuti ne pitaj, nije bitno, postoje prioriteti, ljudi umiru…”

Da. Postoje prioriteti. Jedan od njih je zaustaviti sve koji bi htjeli na bilo koji način profitirati u ovakvoj situaciji, a naročito one koji bi se htjeli kamuflirati i izvući od odgovornosti.

Možda se varam, ali sve mi se čini da su u SBB-u uvidjeli da brod tone, da se “vertikala vlasti” Probosanske koalicije ljulja, pa pokušavaju brže-bolje da promijene strane pred javnošću. Odlučili su se na ovaj korak.

Po komentarima se vidi da im pali.

No prije toga, pravi prioritet je pustiti pravosuđe da radi svoj posao, jer u ovim trenucima nikom ne treba montirani politički proces.

Tužilaštvo mora raditi svoj posao na temelju navodnih izjava uposlenih koji su, navodno, odlučili kolektivno javno progovoriti kako pojedinačno ne bi odgovarali za smrt pacijenata.

Naravno da istražni organi moraju reagovati bez da im skupštinski zastupnici i političke koalicije to nalažu i objašnjavaju kako. Pravna država mora postojati nezavisno od političke vlasti.

No ima ih kojima bi ispolitizirani, a i po mogućnosti montirani politički proces dobro došao za opstanak na političkoj sceni.

Ne znam da li je degutantno to što Avaz obmanjuje javnost lažnim vjestima o nekakvim konsultacijama koje se ne dešavaju, ili bi bilo degutantnije da se konsultacije šefova Trojke sa SBB-om dešavaju iza leđa i bez znanja ostalih koji čine skupštinsku većinu, a da o tome saznajemo iz SBB-ovog stranačkog biltena, ili bi bilo najdegutantnije da svi, skupa sa SBB-om i DF-om oportunistički i populistički skočimo “kamare” na bačenu kosku i počnemo se miješati u posao kantonalnog tužilaštva rizikujući da budemo saučesnici u svojevrsnom montiranom političkom procesu.

Ja mislim da Kanton Sarajevo mora imati svoje članove nadzornog i upravnog odbora na KCUS-u, da im se mora dozvoliti pristup da oni istraže za Kanton o čemu se radi, a ne da slijedimo put kojim bi da nas povede lider SBB-a. Mislim da javne ustanove i preduzeća moramo depolitizirati, a ne dodatno politizirati stvari.

SVE JE STALO SAMO CIJENE RASTU

Kada će Federacija primijeniti “korona zakon” iliti Zakon o ublažavanju negativnih ekonomskih posljedica i konačno početi ublažavati posljedice “subvencioniranjem doprinosa za obavezna osiguranja, obustavom obračuna i plaćanja zatezne kamate na javne prihode, ukidanjem obaveza plaćanja akontacije poreza na dobit, ukidanjem obaveza plaćanja akontacije poreza na dohodak od samostalne djelatnosti, prekidom obračuna zateznih kamata na zakašnjela plaćanja u dužničko-povjerilačkim odnosima, prekidom prinudne naplate, održavanjem stabilnosti pojedinih isplata, odgodom primjene propisa”, kako stoji u Članu 1.?

Odgovor je jasan i stoji u nastavku gorenavedene rečenice u samom Članu 1., a on običnim riječima glasi: tek kada se proglasi stanje nesreće.

Zato Vlada i Fadil ne proglašavaju stanje nesreće, jer bi onda morali plaćati iz budžeta privrednicima i radnicima svu štetu i ublažavati je odgađanjem svakojakih dadžbina, da tako kažem i pojednostavim.

Sve do tada budžetska sredstva su sigurna u kasi. Novac građana, tj. poreznih obveznika neće napustiti Fadilovu kesu, a privreda će nastaviti sa radom.

Privrednici, naravno, mogu vršiti pritisak da se ne proglasi stanje nesreće, da se ne sluša medicinska struka u Kriznom štabu koja kaže da treba zatvoriti sve radi zdravlja i života građana, ali nakon toga i povrh toga ne mogu tražiti materijalnu pomoć i odštetu od države. Nemaju zakonsku osnovu, ako je suditi po Članu 1. Zakona o ublažavanju negativnih ekonomskih posljedica.

Ono što neki privrednici iz privatnog sektora MOGU, jeste povećavati cijene proizvoda i usluga i tako nadoknaditi štete, a i više od toga.

Izgleda da se radi o prećutnom dogovoru i razumijevanju između Fadila i nekih privrednika: on njima neće uvoditi stanje nesreće i totalni lokdaun da im ne bi morao poslije plaćati odštetu i umanjivati dadžbine, a oni će moći dizati cijene kako žele, što znači da će na kraju opet ceh platiti građani, korisnici, potrošači.

(Džabe sam ja pisao Deklaraciju)

Pa šta će nam onda država, ako nas ne može zaštititi od profiterstva ni u mirnodopska vremena, ako već nije mogla u ratno vrijeme?
Šta će nam Krizni štab?
Šta će nam Fadil?

U principu, pomoć države ne bi trebala ići onima koji je ne poštuju, ili, drugačije rečeno: oni koji ne poštuju odluke vlasti ne bi trebali od vlasti ništa ni tražiti, ili očekivati. “Fair enough”, zar ne? To je jedan princip.

Drugi je princip: država ne bi trebala davati bezuslovnu pomoć. Ako ikom išta duguje, onda država više duguje stanje nesreće građanima ako postoje uslovi i potreba da se ono proglasi nego što duguje bezuslovnu pomoć privredi nakon toga. Ne kažem da pomoći ne treba biti. Pomoć svakako mora doći, ali ne bez uslova. Jedan od najvažnijih uslova koje država mora postaviti privrednicima jeste taj da oni privrednici koji prime državnu pomoć ne mogu potom slobodno formirati cijene, već se moraju obavezati da će cijene držati onakvima kakve su bile na početku pandemije, jer ako očekuju ili traže državnu intervenciju, onda pristaju i na državnu ekonomiju, tj. moraju biti dio državne ekonomije. Na taj način se štite i građani, tj. potrošači, korisnici. Ne može: do podne jedno, a od podne drugo, kako smo navikli “unas”.

Vjerujem da je neko bio pametniji od mene i da je to već regulisao, a da sam ja, kao i obično, neinformisan na vrijeme zato što slabo gledam vijesti. Jer nedavno smo imali primjer materijalne pomoći koja je išla hotelijerima i turističkim radnicima generalno. Neki su bili nezadovoljni tom raspodjelom. Ne zna se po kakvim je kriterijima tekla. Neki tvrde da se dijelilo “šakom i kapom”, ali samo “svojima”, no ne bih sada o tome.

Ono što je bitno reći jeste da, u slučaju da Bosanci i Hercegovci ne budu mogli zbog kasne vakcinacije napustiti zemlju, u slučaju da budu primorani svoje odmore provoditi unutar zemlje, da to ne čine po cijenama koje su veće nego kada bi išli na najatraktivnije turističke destinacije u Evropi i Mediteranu. Dosta je što Fadil hoće da pretresa i oporezuje dijasporu na granicama za unošenje novca iz EU, još samo fali da im turistička posjeta u BiH bude skuplja nego u Švici.

Šalim se, ali ne previše. Par dana prije ovog trećeg talasa, sjećam se da su noćenja u nekim ovdašnjim hotelima bila poprilično skupa. Skuplja nego u nekim razvijenijim zemljama sa mnogo boljim ekonomijama. Što znači da se dobila pomoć od države (preciznije: entiteta), a potom su se digle cijene prilagođavajući se stranim turistima koji su, zahvaljujući našim političarima i takvoj politici, mogli doći u BiH bez PCR testova i ponašati se kako ne smiju u svojim zemljama. Cijene smještaja su zbog toga bile uglavnom van domašaja domaće mušterije, no sada, nakon derneka, domaći plaćaju najskuplju cijenu takvog posve neregulisanog i neodgovornog ponašanja. Plaćaju je smrću. Jer treći talas je došao iz skijaških odmarališta.

Nezaštićeni smo u svakom smislu, na svakom planu. Ok. Sada smo se naučili pameti. Sada smo žarište. Sada niko neće ni dolaziti. Dočekaćemo ljeto sami u državi. Ako se ne vakcinišemo na vrijeme i u dovoljnoj mjeri, vjerovatno nam neće dati nikuda ići. Bićemo u izolaciji u ovoj državi. Što opet može dovesti do profiterskih cijena u turizmu, za domaće.

Ne znam, ali mi se čini da je malkice bezobrazno uzeti novac poreznih obveznika i građana kao pomoć turizmu, a onda im na to zadati treći talas, pa onda povrh svega i profiterske cijene na ljeto. Ne bih volio vjerovati, a kamoli gledati taj scenario.

Mislim da se svi slažemo oko ovog generalnog principa i trebali bi mudro i polako, ali sigurno, djelovati i raspoređivati sredstva, jer ako to budemo radili “na trehu”, čini mi se da će neko opet izaći kao milioner iz svega ovoga potvrđujući stare i nove izreke kao što su: “nekom rat, a nekom brat”; iliti: “nekom zaraza, a nekom zarada”.

E da… Kada smo već kod inicijativa, zašto se zaustaviti na pola, zašto ne ići do kraja i predložiti da se svi ovi činovnici, službenici i radnici javnih preduzeća i ustanova koji tuže i svojim tužbama blokiraju rad preduzeća i ustanova odreknu tih tužbi prema Kantonu i kantonalnim preduzećima i ustanovama kako bi se sav taj novac preusmjerio prema realnom sektoru u cilju očuvanja radnih mjesta i pomoći preduzećima u KS?

Progres, popis i pjesnički opis

Možda upravo zbog toga što raspolažemo ovom novom tehnologijom pomoću koje možemo u svakom trenutku zaroniti u prošlost, posegnuti za vijestima i biserima od prije 3, 5, 10 ili 15 godina, skloni smo zaključiti da se ništa ne mijenja, da su vijesti manje-više iste, da vrijeme zapravo stoji ( barem u ovom Sarajevskom kotlu u čijoj političkoj žabokrečini se krčkamo, otkuhavamo savjest, pohujemo i ispiramo mozak i kad imamo i kad nemamo pametnijeg posla, štoćereć: i u radno i u slobodno vrijeme).

Ali nije baš tako.

Puno toga se promijenilo “u samo par godina za nas” i to za 180 stepeni.

Evo, na primjer, sjetićete se da prije pet-šest godina niko nije smio pomenuti činjenicu da Sarajevo nije više multietničko, da nije kozmopolitsko, da je poprilično nacionalno homogenizirano, a da ne bude napadnut sa svih strana: i sa desne i sa lijeve, i od klerofašista, i od antifašista.

Čak ni dugo nakon više godina stidljivo i razgođeno objavljivanih rezultata posljednjeg popisa (na kašikicu) niko nije podvukao crtu i javno saopštio za neke ružnu, tužnu, strašnu i razočaravajuću, a za neke lijepu, ohrabrujuću i radosnu vijest.

Ovih dana je sasvim normalno čuti, pa čak i politički korektno, a nadasve patriotski poželjno tvrditi da je Sarajevo bošnjački grad, da je Sarajevo, ako ne “Bakirovo”, ako ne glavni grad BiH i FBiH, a ono barem glavni grad SDA.

Ne znam da li je fer to nazvati progresom, ali složićemo se da neki pomak postoji. Uglavnom, možemo zaključiti da nije sve isto kao prije desetak ili dvadesetak godina.

Malo po malo, mic po mic, korak po korak, iz dana u dan (neko bi rekao dosadne i jalove dnevne politike) mnogo toga se radikalno promijenilo.

Poprilično radikalizirani, ekstremni, isključivi i šovinistički stavovi postali su “nova normala” i svakodnevnica, a Sarajlije to kao da nisu u stanju primijetiti.

Biće da smo se, kao one žabe u onom eksperimentu, polako navikavali na podizanje tenzija i temperature pa nismo primijetili da su nas minder-nacionalsocijalisti obarili i radikalizirali u Sarajevskom kotlu dnevnopolitičke žabokrečine. Imali ljudi i vremena i strpljenja (a i velike interese) u najbogatijem gradu i najvrijednijim opštinama BiH da povazdan sjede, miješaju i mute da ne zagorimo i na kraju “proizveli saglasnost”, “manufakturisali pristanak”, ili kako se to već tačno kaže “po Čomskom”.

Tek posljednje tri-četiri godine, kada su se uvjerili da je sve već pečeno i obareno, da su skuhali i najtvrdokornije “komunjare”, da nije previše opozicije ni otpora preostalo, pojačali su vatru i ne mare koga će da operu i opeku.

Ko vele: “Kome se ne sviđa – može da ide. Love it or leave it! Barem je preseljenje iz Sarajeva uvijek bilo i ostalo humano. Svi kojima ovakvo Sarajevo ne odgovara imaju punu slobodu da prodaju svu imovinu i sami napuste grad. Niko ih ne tjera, niti drži.”

Ok, shvatili smo poruku. Još samo pečat i potpis, molio bih, i ako može na memorandumu “pobjedničke stranke”.

Povratak na povratak

Kada ih slušaš kako vigorozno i rigorozno kritikuju današnje stanje i situaciju rekao bi da su trideset godina opozicija, a ne dio vladajuće koalicije koja je povela ovdašnje narode u demokratske promjene, a kroz pretvorbu i privatizaciju tranzicije u evroatlantske integracije i svijetlu budućnost koju danas živimo.

Kada ih slušaš rekao bi da nisu “pobjednička” stranka na posljednjim opštim izborima (koje je čitav diplomatski kor proglasio kompromitovanim i zbog čega je Vlada Federacije BiH i dalje u tehničkom mandatu), da se radi o pasivnim svjedocima postojanja, a ne političkom subjektu koji sebi pripisuje zasluge za sve: od organizovanja odbrane u ratu (ali ne i odgovornost za organizovani kriminal i ratno profiterstvo koje se istovremeno dešavalo), preko pretvorbe i privatizacije, obnove i donacija, pa sve do današnjih zasluga za bilo šta što se može prikazati i najminimalnijim privrednim uspjehom u BiH (ali ne i odgovornost za COVID profiterstvo, afere, skandale, propala javna preduzeća i njihove nagomilane dugove prema državi).

Kada ih slušaš kako kritikuju današnje stanje, zagađenje zraka, besplansku izgradnju, zaboraviš da su upravo oni bili arhitekti i urbanisti današnjeg Sarajeva, da su upravo ovi “državotvorci” gradili grad i zarobljenu disfunkcionalnu partijsku državu, držali Zavod za izgradnju decenijama, donosili sve one neustavne zakone kako bi sistemska pljačka javnih dobara, javne imovine i javne potrošnje bila “po zakonu”.

Oni su, uglavnom, ti koji su privatizirali svaki hotel, dali dozvolu za svaku Tibru, legalizovali svaku bespravnu gradnju ikada napravljenu u Sarajevu.

I onda se sjete svake druge decenije da počinju ponovo, ispočetka, “zaOprave”.
Sjete se da možda ipak nije humano i razumno dozvoliti naselja bez vatrogasnih i policijskih stanica, bez škola i parkova u blizini.

Sjete se da bi, nakon toliko decenijabio red malo češće otići u posjetu Bošnjacima u RS, ali mrsko im je samima. Trebaju opet saučesnike, kao onda u Vijećnici za onu tužbu protiv Srbije, kao za Mostar, kao za vakcine, kao za ANUBiH.
Nakon što dogovore sa svojom višedecenijskim koalicionim partnerima sve trgovine ljudima, narodima, teritorijama, gradovima, institucijama onda po Sarajevu traže viđenije ljude i stranačke lidere da se izgube među njima, u gužvi, u raji, da imaju na koga svaliti krivicu i odgovornost kada se počnu sama po sebi postavljajti neka veoma nezgodna i ozbiljna pitanja.

Moraju upetljati i druge da zametnu trag jer se iz aviona vidi da su monopolizirali političku scenu, tj. da dominiraju i soliraju u vođenju tzv. “bošnjačke politike”.

Moraju prije svega stvoriti iluziju pluralizma u bošnjačkom “političkom Sarajevu” onako kako su prethodno stvarali iluziju multietničnosti i multikulturalizma.

Neko reče da i Lagumdžija ima u sve to umiješane i svoje prste. Ne bi me začudilo. Veliki je to iluzionista. Nadmašio je i samog Dejvida Koperfilda kada je prethodno učinio da godinama živimo u ubjeđenju da je Sarajevo i dalje kosmopolitski i multietnički grad. Bio je potreban popis stanovništva 2013. da konačno pojmimo ono što dugo nismo htjeli o sebi čuti i znati, niti smjeli sebi priznati.

Bilo kako bilo, izgleda da je faza nacionalne homogenizacije Sarajeva završena i da smo prešli u završnu fazu homogenizacije Bošnjaka. Sve individue koje imalo odstupaju od kristalno jasne vizije bošnjačkog kolektivizma i Sarajeva kao glavnog grada partijske države u državi u produkciji SDA nacionalsocijalizma – nemaju više šta tražiti u ovom gradu.

Zanima me ko bi se sve od političara odazvao kada bi više vjerskih poglavara, ili npr. neko interreligijsko vijeće grada upriličilo potpisivanje “Izjave o zajedničkom djelovanju u cilju poboljšavanja uvjeta života povratnika u Sarajevo“.

Zanima me kakvu bi reakciju javnosti izazvala takva inicijativa obzirom da su mnogi pristrasni, subjektivni i da zaboravljaju činjenicu da niti su izjave o povratku iskrene, niti je povratak potpun i održiv, ako je taj povratak jednosmjeran.
Drugim riječima: govoriti u Sarajevu o povratnicima u RS, a ne pomenuti povratnike u Sarajevo je zamajavanje povratnika i populističko ubiranje jeftinih političkih poena.

Ako se odustalo od povratka u Sarajevo, ne treba ga očekivati ni u bilo koji dio RS-a.
Ako Srbi, Hrvati, Jevreji, Bosanci i “mješanci” ne žele da se vrate iz “bijela svijeta” u Sarajevo nakon toliko godina, tim manje udomljen ili pak stranački uhljebljen Bošnjak iz Sarajeva želi nazad u RS.

Možda se moramo polako pripremiti na to da svako odustane od svojih snova i ubleha i da se konačno probudimo u odavno etabliranoj realnosti etnoteritorijalne podjele BiH koju nam je združeno producirala koalicija demografskih stranaka.

Ministarstvo društvenog uređenja

Kada sam sa Farukom pregovarao za poziciju Ministra prostornog uređenja (2019. dok sam vjerovao da mogu na tu poziciju postaviti nestranačkog, apolitičnog stručnjaka) Faruk se nije bavio politikom, niti je imao neartikulisane rasističke i nacionalističke objave i izjave.

A onda mi ga je lično B. Izetbegović “ugrabio” i postavio za Ministra prostornog uređenja “po vertikali vlasti” Probosanske koalicije “Petka 13.”

Zadnji put Faruk i ja smo pričali u parku ispred zgrade Kantona u vrijeme dok je još uvijek bio Ministar. Složio sam se s njim u vezi spajanja i razdvajanja ministarstava i skupa smo radili na prijedlogu drugačijeg rješenja koje sam iznio kao zastupničku inicijativu jer je imalo smisla.

Inače sam upijao njegova stručna mišljenja ne samo zato što smo generacija, što smo zajedno išli u prvi razred OŠ “Miljenko Cvitković”, već što je jedan od rijetkih preostalih Sarajlija koji se razumije u svoju struku, da se tako izrazim.

Sjećam se da mi se u tom našem razgovoru žalio na državnu Komisiju za očuvanje nacionalnih spomenika koja je proglasila prostor u par gradskih opština historijskim pejsažem zabranjujući bilo kakvu izgradnju. Opisao mi je tog dana tu komisiju kao najveće zlo po Sarajevo.

Danas je Faruk predsjedavajući te iste komisije. Ta pozicija je politička pozicija i na nju je mogao doći samo i jedino političkim putem, pretpostavljam po “vertikali vlasti”, najvjerovatnije ličnom intervencijom B. Izetbegovića, tj. njegovim dogovorom, nagodbom, trgovinom (nazovite to kako hoćete) sa koalicionim partnerima na državnom nivou, dakle sa SNSD i HDZ BiH.

I sada Faruk Kapidžić predsjedava komisijom koju je kao Ministar prostornog uređenja KS satanizirao. Trenutno je on taj koji zabranjuje bilo kakvu izgradnju u gradskim opštinama Kantona Sarajevo.
Pretpostavljam da je to samo privremeno, čisto da “placevi” ostanu netaknuti dok SDA ponovo ne preuzme Sarajevo, a time i građevinsko zemljište.

Ako je tako, onda je Faruk Bakiru u toj kombinaciji, tj. komisiji, isto što mu je Šefik u predsjedništvu: parkiran da čuva mjesto dok “vozač koji je trideset godina vozao” ne napravi spektakularni “come back” 2022. i ne uzme ponovo volan u svoje ruke i kao član predsjedništva i kao suveren za izgradnju Sarajeva.

Ne znam da li je neko Faruku obratio pažnju na tu komisiju ili je Faruk objasnio Bakiru kakva moć leži u toj komisiji u odnosu na Kanton Sarajevo, ali su ubrzo nakon smjene vlade napravili “malu rokadu”. Zapanjujuć je Farukov lični obrat nakon toga, ali moju pažnju privlači ovaj potez kao potvrda mojih prethodno objavljenoj tezi u vezi HDZ ministra i ANUBiH (vidi tekst: Djelidba) a to je da se ne radi samo o Izetbegovićevom apetitu za “opštine koje vrijede kao 10 drugih” i Kantonu koji uplati godišnje gotovo milijardu KM više indirektnih poreza nego čitava Republika Srpska, već da se radi o aktivnim koracima koje ovaj lider SDA čini kako bi sa svojim koalicionim partnerima istrgovao Sarajevo za ostatak BiH.

Zato im i smetaju sve one snage koje se guše i koprcaju u stisku totalitarne i autoritarne SDA opirući se hegemoniji i nacionalnoj homogenizaciji Sarajeva pa makar i simboličnim izborom gradonačelnika i dogradonačelnice što za cilj prvenstveno ima poslati iz Sarajeva poruku nade za zajednički glavni grad ostatku zajedničke države BiH.

Faruk kao da više ne razumije da zgrade, fasade i internacionalni arhitektonski stilovi ne čine jedan grad kosmopolitskim, multikulturalnim, već da u njemu moraju živjeti različiti ljudi, preživjeti različite kulture, da mora postojati pluralizam, prije svega politički pluralizam u jednom pluralističkom društvu, gradu, državi.
No Faruk u svojoj pomalo nejasno sročenoj objavi, ne znam da li svjesno, nesvjesno ili podsvjesno, ali prilično jasno stavlja taj pluralizam, to višestranačje (konkretno: sve stranke) na jednu stranu, a SDA, kao njihovu suprotnost na drugu stranu (pretpostavljam na stranu totalitarizma). I ne samo to: Faruk ide mnogo dalje, on krivi, optužuje, antagonizira sve glasače koji nisu glasali za SDA, sve one koji nisu za totalno društvo jedne totalitarne partije, koji su za pluralističko društvo, za mješovito društvo, za građansko društvo.

Ne znam koji je razlog da se Faruk umjesto prostornim uređenjem počne aktivno baviti društvenim uređenjem u Kantonu Sarajevo, i to sa pozicije predsjedavajućeg državne Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika, osim ako ne smatra SDA i B. Izetbegovića nacionalnim spomenicima za čije “očuvanje” i osnaživanje je lično zadužen u Kantonu Sarajevo djelujući sa državnog nivoa.

Ne vidim drugi razlog zašto bi se vrsni arhitekt bavio politikom i stranačkom propagandom kao “nestranački stručnjak” na ovako deplasiran način osim ako je dobio direktivu ili ako je ucijenjen, ako duguje taj svoj botovski angažman onima koji su ga postavili na trenutnu poziciju. Žao mi je ako je bilo šta od ovog barem donekle istina.

Slažem se da izgradnju koječega treba zaustaviti i divim se hrabrosti da se stane na put tzv. “građevinskoj mafiji”, kako ih SDA zastupnici otvoreno nazivaju u KS.

Izgleda da, po Farukovim riječima, jedino SDA ima snagu i kapacitet da se obračunava s građevinskom mafijom, barem deklarativno.
Čak ni država to ne može. Ni pravna država. Niko osim SDA! koja, i pored takve izjave, pored takvog uvjerenja kojim se samo potvrđuje sva korupcija, prevlast i apsolutna moć SDA u Kantonu Sarajevo, nekako i dalje nije ni autokratska, ni totalitarna, a ni korumpirana. Ja sam mislio da se takvo razmišljanje zove kognitivna disonanca.

Možda sam u krivu.
Možda je zaista tako. Možda nas, kako to Faruk jednom reče, može spasiti samo onaj koji nas je u ovo sve i uvalio, te mu, umjesto kazne oduzimanjem moći, moramo pomoći, dati mu dodatnu moć, dati mu “lopovsku” da nas potom izvuče iz jame koju je kopao drugima, a u koju smo upali slijepo ga slijedeći. Tako nekako zvuči ta logika kada se sažme.

Ne znam da li je Faruk toliko naivan da u tu priču i sam vjeruje ili naivno vjeruje da drugi mogu do kraja povjerovati u nju. Nije bitno. Nije bitno zato što je i on sam, kao i oni za koje to isto izjavljuje, kao uostalom i ja (za kojeg, doduše, u jednoj svojoj analizi tvrdi da skupa sa drugim kolegama, čije inicijale navodi, kontrolišem Kanton Sarajevo): “i kao političar, i kao analitičar posve nebitna i marginalna ličnost.”

No ja sam privatno fasciniran njegovom transformacijom. Prosto je nevjerovatno koliko je toksično to Bakirovo okruženje, da jedan apolitičan, nestranački stručnjak, normalan, dobar čovjek i prijatelj kao što je Faruk Kapidžić za samo jednu godinu postane ne samo jedan od glavnih SDA igrača na najvažnijim pozicijama, već i da u slobodno vrijeme postane politički analitičar i SDA-ov nacionalsocijalistički bot i propagandista.

Prosto ne mogu da vjerujem ovakvim kapitulacijama ovakvih kapitalaca od ljudi, a konsekventno tome i ovog grada, za ovako kratko vrijeme.

Sarajevo i “lockdown”

Federalna vlada na čelu sa (optuženim za aferu “Respiratori”) premijerom Novalićem nastojala je na sve načine izbjeći donošenje odluke o hitnim, ali istovremeno i nepopularnim mjerama zatvaranja (lokdauna) glavnog grada Federacije BiH kao najpogođenijeg grada u državi. I pored jako zabrinjavajućih brojki nije se usudila to učiniti čak ni za jedan jedini vikend.

Ako uzmemo u obzir da još uvijek nisu obezbijedili vakcine u Federaciji BiH, iz svega do sada vidi se da su prilično inertni, učmali, uspavani, neodlučni, da im fali inicijativa i liderstvo, da jednostavno nemaju petlje da se ponesu državnički odgovorno i donesu tu neizbježnu, ali i nepopularnu odluku, iako im struka i federalni krizni štab to preporučuju.

Iz tog razloga su prepustili ovaj za njih “vruć krompir” novoj kantonalnoj tzv. “Fortinoj Vladi, da ona naredi ono što se mora narediti i učiniti, kao da epidemiološko stanje u Sarajevu (koje Ustavom Federacije BiH ima definisan status glavnog grada Federacije BiH) nema ama baš nikakve veze sa dvodomnim parlamentom i Vladom Federacije BiH (!?!)

I umjesto da bude zahvalna na tome što će Fortina Vlada preusmjeriti na sebe sav gnjev i nezadovoljstvo nekih građana i grupa sa nesretnog Fadila (koji nema petlje da presječe i učini što se mora), SDA (možda i da bi sakrila tu činjenicu) gleda još da na toj situaciji zaradi političke poene koji su joj, očito, važniji od zdravstvene sigurnosti Sarajlija.

I tako ponovo svjedočimo staroj praksi SDA koju prepoznajemo u njenim odnosima na svim nivoima i sa svima, pa čak i koalicionim partnerima, ali i novom dnu perverznog “populizma po svaku cijenu” bez imalo samorefleksije.

Koliko sam shvatio iz ovlaš bačenog pogleda po novinskim štandovima, SDA gleda iz sve snage, iz petnih žila i paljbom iz svih svojih medija da profitira na nezadovoljstvu nekih grupa protiv ove posve razumne, neodložne, nekzbježne, opravdane, logične i potrebne odluke kantonalne vlade.

Izgleda da se unutar SDA previše ideologa i oportunista utrkuje držeći uzde i tjerajući svaki u svom stilu i pravcu u iskrenom nastojanju da okrenu i interpretiraju sve što se dešava posve kratkovido-populistički u korist ove stranke, nimalo ne razmišljajući o posljedicama, o javnom zdravlju i interesu.