SVE JE STALO SAMO CIJENE RASTU

Kada će Federacija primijeniti “korona zakon” iliti Zakon o ublažavanju negativnih ekonomskih posljedica i konačno početi ublažavati posljedice “subvencioniranjem doprinosa za obavezna osiguranja, obustavom obračuna i plaćanja zatezne kamate na javne prihode, ukidanjem obaveza plaćanja akontacije poreza na dobit, ukidanjem obaveza plaćanja akontacije poreza na dohodak od samostalne djelatnosti, prekidom obračuna zateznih kamata na zakašnjela plaćanja u dužničko-povjerilačkim odnosima, prekidom prinudne naplate, održavanjem stabilnosti pojedinih isplata, odgodom primjene propisa”, kako stoji u Članu 1.?

Odgovor je jasan i stoji u nastavku gorenavedene rečenice u samom Članu 1., a on običnim riječima glasi: tek kada se proglasi stanje nesreće.

Zato Vlada i Fadil ne proglašavaju stanje nesreće, jer bi onda morali plaćati iz budžeta privrednicima i radnicima svu štetu i ublažavati je odgađanjem svakojakih dadžbina, da tako kažem i pojednostavim.

Sve do tada budžetska sredstva su sigurna u kasi. Novac građana, tj. poreznih obveznika neće napustiti Fadilovu kesu, a privreda će nastaviti sa radom.

Privrednici, naravno, mogu vršiti pritisak da se ne proglasi stanje nesreće, da se ne sluša medicinska struka u Kriznom štabu koja kaže da treba zatvoriti sve radi zdravlja i života građana, ali nakon toga i povrh toga ne mogu tražiti materijalnu pomoć i odštetu od države. Nemaju zakonsku osnovu, ako je suditi po Članu 1. Zakona o ublažavanju negativnih ekonomskih posljedica.

Ono što neki privrednici iz privatnog sektora MOGU, jeste povećavati cijene proizvoda i usluga i tako nadoknaditi štete, a i više od toga.

Izgleda da se radi o prećutnom dogovoru i razumijevanju između Fadila i nekih privrednika: on njima neće uvoditi stanje nesreće i totalni lokdaun da im ne bi morao poslije plaćati odštetu i umanjivati dadžbine, a oni će moći dizati cijene kako žele, što znači da će na kraju opet ceh platiti građani, korisnici, potrošači.

(Džabe sam ja pisao Deklaraciju)

Pa šta će nam onda država, ako nas ne može zaštititi od profiterstva ni u mirnodopska vremena, ako već nije mogla u ratno vrijeme?
Šta će nam Krizni štab?
Šta će nam Fadil?

U principu, pomoć države ne bi trebala ići onima koji je ne poštuju, ili, drugačije rečeno: oni koji ne poštuju odluke vlasti ne bi trebali od vlasti ništa ni tražiti, ili očekivati. “Fair enough”, zar ne? To je jedan princip.

Drugi je princip: država ne bi trebala davati bezuslovnu pomoć. Ako ikom išta duguje, onda država više duguje stanje nesreće građanima ako postoje uslovi i potreba da se ono proglasi nego što duguje bezuslovnu pomoć privredi nakon toga. Ne kažem da pomoći ne treba biti. Pomoć svakako mora doći, ali ne bez uslova. Jedan od najvažnijih uslova koje država mora postaviti privrednicima jeste taj da oni privrednici koji prime državnu pomoć ne mogu potom slobodno formirati cijene, već se moraju obavezati da će cijene držati onakvima kakve su bile na početku pandemije, jer ako očekuju ili traže državnu intervenciju, onda pristaju i na državnu ekonomiju, tj. moraju biti dio državne ekonomije. Na taj način se štite i građani, tj. potrošači, korisnici. Ne može: do podne jedno, a od podne drugo, kako smo navikli “unas”.

Vjerujem da je neko bio pametniji od mene i da je to već regulisao, a da sam ja, kao i obično, neinformisan na vrijeme zato što slabo gledam vijesti. Jer nedavno smo imali primjer materijalne pomoći koja je išla hotelijerima i turističkim radnicima generalno. Neki su bili nezadovoljni tom raspodjelom. Ne zna se po kakvim je kriterijima tekla. Neki tvrde da se dijelilo “šakom i kapom”, ali samo “svojima”, no ne bih sada o tome.

Ono što je bitno reći jeste da, u slučaju da Bosanci i Hercegovci ne budu mogli zbog kasne vakcinacije napustiti zemlju, u slučaju da budu primorani svoje odmore provoditi unutar zemlje, da to ne čine po cijenama koje su veće nego kada bi išli na najatraktivnije turističke destinacije u Evropi i Mediteranu. Dosta je što Fadil hoće da pretresa i oporezuje dijasporu na granicama za unošenje novca iz EU, još samo fali da im turistička posjeta u BiH bude skuplja nego u Švici.

Šalim se, ali ne previše. Par dana prije ovog trećeg talasa, sjećam se da su noćenja u nekim ovdašnjim hotelima bila poprilično skupa. Skuplja nego u nekim razvijenijim zemljama sa mnogo boljim ekonomijama. Što znači da se dobila pomoć od države (preciznije: entiteta), a potom su se digle cijene prilagođavajući se stranim turistima koji su, zahvaljujući našim političarima i takvoj politici, mogli doći u BiH bez PCR testova i ponašati se kako ne smiju u svojim zemljama. Cijene smještaja su zbog toga bile uglavnom van domašaja domaće mušterije, no sada, nakon derneka, domaći plaćaju najskuplju cijenu takvog posve neregulisanog i neodgovornog ponašanja. Plaćaju je smrću. Jer treći talas je došao iz skijaških odmarališta.

Nezaštićeni smo u svakom smislu, na svakom planu. Ok. Sada smo se naučili pameti. Sada smo žarište. Sada niko neće ni dolaziti. Dočekaćemo ljeto sami u državi. Ako se ne vakcinišemo na vrijeme i u dovoljnoj mjeri, vjerovatno nam neće dati nikuda ići. Bićemo u izolaciji u ovoj državi. Što opet može dovesti do profiterskih cijena u turizmu, za domaće.

Ne znam, ali mi se čini da je malkice bezobrazno uzeti novac poreznih obveznika i građana kao pomoć turizmu, a onda im na to zadati treći talas, pa onda povrh svega i profiterske cijene na ljeto. Ne bih volio vjerovati, a kamoli gledati taj scenario.

Mislim da se svi slažemo oko ovog generalnog principa i trebali bi mudro i polako, ali sigurno, djelovati i raspoređivati sredstva, jer ako to budemo radili “na trehu”, čini mi se da će neko opet izaći kao milioner iz svega ovoga potvrđujući stare i nove izreke kao što su: “nekom rat, a nekom brat”; iliti: “nekom zaraza, a nekom zarada”.

E da… Kada smo već kod inicijativa, zašto se zaustaviti na pola, zašto ne ići do kraja i predložiti da se svi ovi činovnici, službenici i radnici javnih preduzeća i ustanova koji tuže i svojim tužbama blokiraju rad preduzeća i ustanova odreknu tih tužbi prema Kantonu i kantonalnim preduzećima i ustanovama kako bi se sav taj novac preusmjerio prema realnom sektoru u cilju očuvanja radnih mjesta i pomoći preduzećima u KS?

Monarhisti iz vašeg sokaka

Nije na našim prostorima ništa novo i nepoznato to da iz ratova i ustanaka proiziđu čitave kraljevske dinastije. Vođe Prvog i Drugog srpskog ustanka su dali Karađorđeviće i Obrenoviće.

Bakir Izetbegović, ne znamo da li svjesno ili podsvjesno, nastavlja tu tradiciju koja mu ni po porijeklu ne bi trebala biti tuđa.

Kao posmatraču, istoričaru umjetnosti i nekom ko takođe vuče korijene iz Srbije i Stare Hercegovine, a današnje Crne Gore – to mi je sve jako interesantno, ali kao građaninu, a od prošle godine i parlamentarcu pod zakletvom, nekom ko ipak treba braniti i zastupati parlamentarnu demokratiju i republikanski sistem – to me zabrinjava.

Mogu prihvatiti činjenicu da je SDA u svojoj suštini monarhistička, da je vodi jedan bračni par i njima lojalni rojalisti koji se “zalažu za konkretnog vladara ili vladarsku lozu na čelu države”, poneka vojna aristokratija koja se formirala u ratu i nakon rata na ratnom profitu, pljački humanitarne pomoći, društvene/državne imovine i sl. , ali ne mogu prihvatiti njihovu svjesnu ili podsvjesnu namjeru da uspostave parlamentarnu monarhiju u Kantonu Sarajevo.

Jer na to mi liči ovo što rade. SDA monarhisti pomoću svojih vazala praktično dovode Bakira i Sebiju Izetbegović na vlast u Kantonu Sarajevo.

Možda bi bilo dobro podijeliti Skupštinu Kantona Sarajevo na dva doma: na “gornji” Dom lordova (tj. begova i vojne/ratnoprofiterske aristokratije koju, u tom slučaju, posve adekvatno predstavljaju SDA, DF i SBB) i “donje” – komonse, obične građane, “raju i fukaru” iz ostalih stranaka i samostalnih zastupnika “sitne buranije”.

Samo naglas razmišljam.

Ako analiziramo izjave, propagandu, riječi, istorijski revizionizam, interpretacije uloge SDA u odbrani BiH, a potom i djela, konkretne političke poteze koje ova stranka povlači u posljednje vrijeme, stiče se utisak da oni ni danas, a ni prije nisu čuvali ni građansku republiku niti njene građane. Stiče se utisak da su oni zapravo čuvali vladarsku lozu kao nacionalno blago u trezoru Centralne banke i da je to bila i do danas ostala jedina svrha te privatne monarhističke partije. Ako se to pokaže tačnim, a sve su prilike da sve otvorenije nastupaju kao monarhisti (bez obzira na to da li su toga svjesni ili ne, da li to čine namjerno ili podsvjesno) ja i kao slobodni građanin, a i kao parlamentarac, skupštinski zastupnik na određenom nivou vlasti nečega što bi po definiciji i ustavu trebala biti država sa republikanskim sistemom, ne mogu prihvatiti njihov monarhizam u skupštini iz jednog objektivnog političkog razloga, a to je da je monarhistička ideologija u suprotnosti sa republikanizmom.

S druge, subjektivne strane, monarhizam smatram nazadnim, te stoga i moralno i intelektualno neprihvatljivim.

Mislim da je ideja i ideologija monarhizma jedna pogubna ideja, jedan politički ćorsokak koji vodi u samouništenje, pogotovo u zemlji kulturne i etničke raznovrsnosti kao što je Bosna i Hercegovina.

Ako iole ozbiljno i nepristrasno proanaliziramo skoriju prošlost naših prostora vidjećemo da na isti način na koji je srpski monarhizam i srpski rojalisti uništili jugoslovensku republiku insistirajući na “kralju i otadžbini”, jedan veliki broj Bošnjaka je u potpunosti obuzet identičnom idejom, a da vjerovatno toga nisu ni svjesni. Oni sve manje razmišljaju, promišljaju ideju demokratske republike, a sve više djeluju na bazi osjećaja, emocije, kmetske privrženosti i lojalnosti dinastiji koja, ohrabrena tom narastajućom emocijom u (najbrojnijem) narodu, ne preza ni od pokušaja kreiranja svoje feudalne paradržave u glavnom gradu zajedničke države. Taj projekt svesrdno podržavaju i ohrabruju neuki kmetovi, dvorske sluge, trabanti i ulizice, jednako kao i svi oni koji imaju slične planove i namjere u svojim dijelovima države i regije.

Najtužnije u svemu tome je što se u toj jednostranoj i jednostranačkoj, po mom mišljenju veoma tijesnoj i pomućenoj viziji bosanskohercegovačke i bošnjačke stvarnosti, u svojstvu samozvanih suverena/vladarske loze Izetbegovići postavljaju sebe i “svoj” narod u vazalski odnos prema npr. predsjedniku Turske koji, izgleda doslovno, “hrani” (finansira) tu njihovu iluziju, tu političku halucinaciju, očekujući valjda da će mu ovi jednog dana prepisati Bosnu i Hercegovinu u amanet.

Tako se barem da zaključiti iz svih navedenih i prenesenih izjava, poteza i ponašanja.

Ja bih volio da se radi o kratkotrajnom pijanstvu koje jedan nedjeljni mahmurluk može izliječiti, ali bojim se da ova ideja prerasta u ideologiju i zvaničnu politiku. Ako je to zaista tako, onda je to katastrofalan koncept koji državu Bosnu i Hercegovinu i narode u njoj vodi i dovodi u mnogo kompleksniju i težu situaciju od one u kojoj je bila početkom devedesetih.

U ovom momentu i ovih dana nikakve deklaracije i koalicije, nikakve velike riječi ne mogu zamaskirati djela, gard i ponašanje bošnjačkih rojalista i monarhističke SDA.

Lično mislim, a vjerujem da nisam jedini, da je borba za “Sarajevsku Republiku” i Sarajevo kao istinski glavni grad BiH (a ne prijestolnicu monarhije Izetbegovića) bila jedina iskrena i istinska borba za Bosnu i Hercegovinu koju neki jednostavno nisu intelektualno bili u stanju pojmiti.

Poneseni emocijama i zasljepljeni navijačkom ostrašćenošću, te povrh svega obmanuti jeftinim populizmom i turbo-patriotizmom koji je zapravo samo kamuflaža za ono što u dubini grmi, tutnji i ječi monarhističkim odlikama – rojalistički lojalisti su odlučili rastrgnuti krhku demokratiju i progresivnu Vladu Kantona Sarajevo. Meni je iskreno duboko žao što su uspjeli ucijeniti/kupiti/nagovoriti neke skupštinske zastupnike i zastupnice na izdaju parlamentarizma i republikanizma. Veoma sam zabrinut za budućnost demokratije i same države zbog svega toga, ali moram javno priznati da sam onomad pogriješio kada sam ovu pojavu nazvao “bošnjačkim fašizmom”.

Kao prvo, Fašizam nikada ne bi pristao na dominaciju bilo kojeg vođe iz bilo koje druge zemlje, a naročito ne bi pristao na tuđi imperijalizam u svojoj državi. Fašizam je previše gord i začahuren da bi tako nešto dopustio. Ni Musolini nije dao Hitleru “ispred sebe”, bez obzira na to što je ovisio o njegovoj pomoći jer fašistička ideologija jednostavno ne vidi fašističku državu kao marionetsku državu.

Nema ovo odlike fašizma i ispričavam se zbog greške.

Ovo je metastaziralo u nešto drugo. Radi se o bošnjačkim monarhistima čiji pokret poprima sve šire razmjere i zahvata sve slojeve društva: od čistačica i portira do doktora i hotelijera – svi padaju ničice i poklanjaju se protokraljevskom paru – svi kmetovi i seljaci, radnici i intelektualci, simpatizeri i članstvo SDA – postaju lojalni rojalisti a da možda to ni ne znaju.

Antifašistička i narodnooslobodilačka borba nekoć na ovim prostorima se nije vodila samo protiv njemačkih nacista i italijanskih fašista protiv kojih se borio čitav antifašistički svijet, već i protiv domaćih rojalista. Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije (čiji je dio bio i ZAVNOBiH) na svom zasjedanju u Jajcu nije imalo posla samo sa okupatorom, već se bavili i kraljem Petrom II Karađorđevićem, ako se sjećate tog gradiva.

Danas možemo reći da nisu Srbi jedini narod na našim prostorima koji njeguju monarhizam, koji “tradicionalno” pate od te boljke. Svjedočimo da i drugi narodi u sebi prepoznaju taj poriv. Bez obzira koliki nacionalisti bili, bez obzira koliko insistirali na svojim etnonacionalnim republikama, na parlamentarnoj demokratiji, na ustavima, činjenica je da postoji određeni, da se tako izrazim: “bipolarni poremećaj” zbog kojeg ovdašnji narodi nisu načisto sami sa sobom šta zapravo žele.

Dovoljno je samo prostudirati simbole i zastave republika koje krase insignije kraljevskih familija: od Kotromanićevih ljiljana na grbu i zastavi Republike Bosne i Hercegovine, preko dvoglavog orla Obrenovića, Karađorđevića i Petrovića na grbovima i zastavama Republike Srbije i Crne Gore, pa sve do krune na grbu Republike Srpske i vidjeti da dva politička koncepta koji se međusobno isključuju – mirno koegzistiraju na državnim obilježjima.

Biće da je to zato što ovdašnji narodi, nakon duge kolonijalne prošlosti, nisu dovoljno zreli niti da izrode sebi kraljevske loze i stabilnu parlamentarnu monarhiju, a ni da uspostave građanske republike i liberalnu demokratiju.

Ovo o grbovima i zastavama je možda bolna činjenica koja, ovako izrečena, može izazvati određene ili pomiješane emocije, određene negativne osjećaje u nekima, ali im želim skrenuti pažnju da to nije “nacionalni osjećaj”. Nije im povrijeđen nacionalni ponos tim što neko “pljuje” po kraljevskim oznakama.

Kraljevske oznake nemaju nikakvu vezu sa slobodnom nacijom i republikom, osim one veze koje su u svojim moždanim sinapsama napravili neuki narodi. Taj osjećaj negodovanja koji se u njima budi kada neko kritički upre prst u kraljevske simbole na republičkim oznakama je duboko utisnuti osjećaj lojalnosti kmeta vladarskoj familiji, njenom autoritetu, imenu i grbu iza kojeg se danas kriju “demokrate” i “republikanci” naših prostora. To je osjećaj koji politički prevaranti, mutikaše, šverceri i šibicari koriste kako bi vladali.

To nije ni nacionalizam, ni etnonacionalizam, to je duboko ukorijenjeni monarhizam u ovim narodima kojima su oduvijek vladali i kojima tuđi i “sopstveni vladari”, narodi kojima nikada nisu dopustili da slobodno i demokratski vladaju sobom.

(Najgore što bi mi se moglo desiti da neko na ovaj tekst ostavi komentar tipa: tooooo kraljuuu!) 🙂

Pacifizam na militariziranoj političkoj sceni

Pacifizam, antiratni sentiment i antimilitarizam začudo nisu previše popularni u BiH. Niti su popularni, niti ih ko popularizira. Oni ne samo da su nepopularni, već su i nepoželjni na političkoj sceni, što je poprilično čudno.

Ako se uzme u obzir da su najveće žrtve posljednjeg rata bile civilne, neko bi pomislio da će se nakon rata stvoriti jak antiratni sentiment, tj. da će npr. preživjeli logoraši, bez obzira na njihovu etničku ili vjersku pripadnost, već kao jedna ujedinjena grupa civila preuzeti glavnu riječ u posljeratnom društvu koje ne samo da bi bilo demilitarizovano, već duboko antimilitarističko. Ubijeđen sam da bi do toga došlo posve spontano, bez velikih intervencija “stranaca”, naprosto zato što bi to bio posve prirodan, logičan i razuman slijed stvari da su građani/civili, nakon rata unutar jednog demilitarizovanog, demokratskog, civilnog/građanskog društva bili pušteni da na miru i u miru dođu do takvih civilizacijskih zaključaka, tj. da razni “generali” koji su se dali u demokratiju nisu putem militantnih stranaka ratne retorike okupirali demokratske institucije i autoritarno poklopili čitavo društvo, onako kako samo oni to znaju.

POLITIČKI FOLKLOR

Razmišljao sam o tome da li je ispravno smatrati političkim folklorom tu pojavu, to nepisano pravilo da su glavni uslovi za obavljanje javnih funkcija u institucijama civilne vlasti, danas možda više nego ikad prije – učešće u ratu, posjedovanje odlikovanja, ratnih vojnih zasluga i sl. No onda sam se sjetio da je folklor oduvijek bio pod uticajem vojne organizacije na ovim prostorima. Sjetio sam se “grenadir marša” koji se tretirao kao tradicionalno narodno jelo, šajkače i čakšira koji su postali narodna nošnja, kao i mnogi drugi običaji koji su preuzeti od osmanlijske carske vojske, a koje civili, na primjer, ni u samom Istanbulu ne praktikuju.

Na ovoj tromeđi carskih provincija, koloniziranoj imperijalnoj triviji, lokalni narodi su uvijek bili u “carskoj službi”, najčešće vojnoj službi nekog cara, tako da se lokalni folklor ispreplitao sa pravilom službe i vojnim načinom života. To je nastavljeno i u samoupravnom socijalizmu. Sjetimo se samo partizana koji su oživljeni u našim životima u filmovima sedamdesetih. Samoupravni socijalizam je kombinovao folklor sa partizanskom tematikom i namjenskom industrijom.

Ipak, na osnovu onoga što su tzv. demokratske stranke poručivale na prvim slobodnim izborima, očekivalo se da će liberalna, građanska demokratija, tranzicija i demokratske promjene donijeti konačno jednu novu, građansku demokratsku kulturu na ove prostore, no one su samo donijele jedan novi talas, novi trend i brend folklornog militarizma koji je nastavio rasti nakon rata i pored nastojanja Međunarodne zajednice da implementira mir, da demilitarizuje i ojača demokratsko i civilno društvo.

Drugim riječima: nastavljeno je po starom.

Zato taj savremeni militarizam i ratnu retoriku smatram političkim folklorom koji pacifizam, antiratni sentiment i antimilitarizam vidi i prevodi kao antipatriotizam. On ih vidi kao ideje koje nisu “državotvorne”, ideje koje predstavljaju opasnost za njihovu posljeratnu vojnu demokratiju, a time i za državu koja je, po mišljenju i interpretaciji mnogih stranačkih centrala, nastala u posljednjem ratu.

RAT I DRŽAVOTVORNOST

To je još jedan od mitova koji je naslijeđen: to da ovdašnje države nastaju ratovima i tokom ratova. Vjerovatno zato što su se prethodne dvije, a to su Kraljevina SHS i SFRJugoslavija, rodile jedna iz Prvog, a druga iz Drugog svjetskog rata. Vjerovatno po inerciji, koalicija demokratskih stranaka koja je bila na vlasti prije posljednjeg rata, a koja je i sada u određenoj mjeri na vlasti, smatra da su i ovu državu kreirali njihovi generali, vojske i armije – ratom.

To jednostavno nije istina. To je pogrešna i revizionistička interpretacija istorije koja je rezultirala pogrešnim razumijevanjem i upotrebom samog pojma državotvornosti.

Kao prvo, današnju državu su kreirali civili, tj. obični građani i to u mirnodopskim uslovima – građanskim referendumom. Ona predstavlja državopravni kontinuitet prethodne republike čiji su temelji postavljeni na zasjedanju ZAVNOBiH-a, naslijedila je AVNOJ-ske granice kao i ostale bivše republike, a definisana je voljom građana 1. marta 1992. kao “suverena i nezavisna Bosna i Hercegovina, država ravnopravnih građana, naroda BiH (Muslimana, Srba i Hrvata) i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive.”

Kao takva je postala punopravnom članicom Ujedinjenih nacija 22. maja 1992, što je datum koji, kako se čini, niko ne smatra važnim pa ga stoga i ne obilježava. (Insistira se na obilježavanju Dana državnosti u čitavoj BiH svakog 25. novembra, što je datum zasjedanja ZAVNOBiH-a, ali po mogućnosti bez pomena i traga Vojislava Kecmanovića Đede koji je njim predsjedavao.)

To znači da sadašnja BiH takođe predstavlja kontinuitet prethodne dvije republike, ali ni ona, jednako kao ni njen ustav nisu nastali ratom, tj. nečijom pobjedom u ratu, kao što je to bio slučaj u prethodna dva svjetska rata kada je nestalo čitavo jedno carstvo, ili kada je svijet porazio fašizam. Ova država je nastala mirovnim sporazumom koji su potpisali tadašnji predsjednici tri različite suverene države. Drugim riječima i ova država je nastala mirom. Radi toga je važno prekinuti mantru koja povezuje rat i državotvornost, pogotovo ako svjesno ili nesvjesno automatski isključuje mir i mirotvorstvo.

Ova država nije stvorena ratom i nije stvarana u ratu. Ona je u ratu razarana. Bosanskohercegovačko društvo je razoreno ratom. I dan-danas ga razaraju ratom i ratnom retorikom. No da se vratim pojmu državotvornosti.

Državotvoran je onaj koji stvara i doprinosi učvršćenju države. Kao što smo utvrdili, državu su stvorili građani referendumom, i to kao državu svih građana i naroda u njoj. Nisu je stvorile “državotvorne stranke” u ratu, kako nekima pada na pamet iz prethodno navedenih i objašnjenih razloga. Neko bi čak mogao ustvrditi da su te stranke doprinosile, te i dalje doprinose rastvaranju i slabljenju države koju je stvorila i učvrstila volja građana, civila.

Jedini koji su istinski državotvorni u ovoj državi su zapravo njeni građani, a ne partije koje bi da sebi pripišu sve zasluge za njeno postojanje, bez obzira da li se radi o desnim ili lijevim partijama. Jedini državotvorni su zapravo civili, a ne generali i vojna lica.

“Ratni zločin” nad civilima/građanima o kojem niko ne govori jeste onaj koji se konstantno dešava u dnevnoj politici i kulminira pred svake izbore, a to je da sve političke partije koje se pozivaju na rat, ratnu prošlost, ratne zasluge, koje koriste ratnu retoriku, koje i danas otvoreno flertuju sa militarizmom, partije sa generalima i ratnim herojima u svojim redovima, partije koje računaju, koje se oslanjaju i otimaju za boračku populaciju kao glasačko tijelo – posve negiraju i neutrališu civilno društvo tako što ga konstantno resetuju na ratne uslove u kojima vlada policijski sat, a ne demokratija; na uslove opsade, okupacije, a ne slobode i mira. One poput nekakvih kvazivojnih formacija mobilizuju građanstvo da uzmu aktivne uloge u gotovo ritualnom uprizorenju posljednjeg ratnog sukoba i na taj način aktivno rade na uništenju demokratskog i civilnog društva.

Upravo radi toga se ne može za njih reći da su državotvorne, jer država se, pored državnog sektora, učvršćuje i jačanjem demokratskog društva, jačanjem privatnog, a naročito civilnog, građanskog sektora.

Ove kvazivojne partije su ne samo okupirale i proglasile javni sektor svojim ratnim plijenom, već su potpuno razorile privatno poduzetništvo slobodnih i nezavisnih (nestranačkih) građana ove zemlje, a naročito građanski sektor, tj. civilno društvo koje se istopilo u partijskoj korumpiranoj državi. Partije su ciljano obesmislile civilno društvo, potpuno obeshrabrile i blokirale građane da se aktivno i slobodno upliću u sve sfere društvenog djelovanja. To nije državotvorno djelovanje u modernom i demokratskom smislu. To je projekt uspostavljanja strahovlade autoritarne partijske države.

Državotvornost nisu lovorike, patriotizam, banalni nacionalizam i državni simboli, već konstantni proces stvaranja i održavanja demokratskog društva, vođenje društva u svakom mandatu, u svakom periodu – u periodu recesije, novog hladnog rata, klimatskih promijena na pragu treće decenije 21 vijeka, u novom milenijumu. Državotvornost je održavanje podjednake bitnosti i jasne odvojenosti tri sektora demokratskog društva, a to su: javni (država), privatni (tržište) i građanski (civilno društvo). Bez ova tri konstituirajuća elementa ne možemo govoriti o demokratskom društvu, a samim tim ni o demokratskoj državi.

MIROTVORSTVO KAO DRŽAVOTVORNOST

Državotvornost je nakon Dejtonskog mirovnog sporazuma moralo biti samo i jedino – mirotvorstvo.

Mirotvorstvo je državotvornost Dejtonske BiH zato što pretpostavlja mir i pomirenje kao jedinu istinski državotvornu politiku u BiH.

Ali takvu politiku ne zastupa niti jedna od “državotvornih stranaka”. Za sve “državotvorne stranke” je karakteristično da su konzumirane lokalpatriotizmom i ne uspijevaju se istinski izdići na državni nivo, zastupati interes građana, donositi zakone koji će adekvatno štititi njihovu sigurnost, slobodu, građanska i korisnička prava. Mirotvorstvo i pomirenje se percipiraju kao suprotnost i prijetnja patriotizmu, barem onakvog kakvog oni zastupaju.

Iz tog razloga su pacifizam, antiratni sentiment i antimilitarizam skupa sa mirotvornom i državotvornom politikom pomirenja (koji bi se trebali smatrati jedinim istinskim patriotizmom Dejtonske BiH i mirovnog sporazuma) i devastiranim civilnim društvom – posve nepostojeći, pa i nezamislivi na političkoj sceni kojom dominira gotovo ista koalicija već tridesetak godina.

Mnogi se pozivaju na Ustav. Oni su legalisti, konstitucionalisti, ali propuštaju primijetiti da je jedini konstitucionalizam zapravo Dejtonskog ustava zajedničke države. Sve drugo predstavlja antiustavni i antidržavni čin. No većina političkih lidera ne želi prigrliti Dejtonski Ustav, bez obzira o kojoj političkoj opciji se radi. Oni možda uvjeravaju “strance” u svoju “ustavnost”, ali na terenu, u bazi, među biračima to naprosto nije popularno. Tim bi izgubili mnoštvo glasova, naročito boračke populacije na svim stranama jer niko nije zadovoljan Dejtonskim mirovnim sporazumom. Zato svi pribjegavaju populizmu na terenu, pričaju posve drugu priču, obećavaju ono što ljudi žele čuti. Niko ne želi izgubiti glasove tako što će im sasuti istinu u lice i zaustaviti ih u vođenju hladnog rata nakon više od dvije decenije mira pozivajući se na Dejton i pomirenje. To bi bilo političko samoubistvo. Iz tog razloga čitavi mandati prolaze u pokušajima pravljenja kompromisa između nesuvislih predizbornih obećanja koja su ovdašnji političari dali svojim ratobornim biračkim tijelima i obaveza prema evropskom pravnom naslijeđu, tj. obećanja koja su dali “strancima”.

MIROVNI PROCES

Ako je Dejtonska BiH nastala na mirovnom sporazumu, a s njom i tzv. Dejtonski Ustav po kojem je mir i pomirenje jedan od osnovnih pravaca i ciljeva, samim tim što su militantne (a cilj je demilitarizovano demokratsko i civilno društvo), što su ratoborne, a trebali bi biti aktivno involvirane u mirovne procese, mnoge partije i njihovi lideri su u suštini antiustavni. Može se slobodno reći da su to antidržavni elementi i uljezi građanskog i demokratskog društva. Oni su, po mnogočemu što sami javno izjavljuju direktni i konkretni neprijatelji trenutne države i demokratskog društva. Oni su se na svim stranama infiltrirali u Dejtonsku državu i civilno društvo, vode glavnu riječ, ali direktno rade protiv te države i njenog ustava. Oni to otvoreno i javno propagiraju.

Ja sam se dugo čudio, kao određenom kuriozitetu, činjenici da je neko u Dejtonskoj BiH uredno mogao prijaviti nevladinu organizaciju pod nazivom “Antidejton”. Sam naziv joj je antiustavan, zar ne? Tim više sam se čudio činjenici da je neko na nekom nivou vlasti verifikovao takvu nevladinu organizaciju jer mi je bilo gotovo nemoguće prijaviti svoju, a na njoj je radilo više akademskih građana i pravnika.

Ja sam se prestao pitati u kakvoj državi živim, a počeo se pitati kako uopšte može opstati država koju niko ne prihvata i koju svi dovode u pitanje, država koju svi shvataju kao privremenu, a time i neodrživu.

Veliki je propust mirovnog procesa koji “usmjerava Upravni odbor Vijeća za provedbu mira” bio taj što su ratni generali “ušli u demokratiju”. Generalima je rat profesija. Vojska ne poznaje demokratiju i ratni oficiri nemaju šta tražiti u mirovnim procesima i uspostavljanju demokratskog i civilnog društva. Jednako kao što se njima obični civili nisu smjeli mješati u posao, ja mislim da postoji mnogo osjetljivih političkih razloga zašto se oni ne bi smjeli miješati civilima, tj. običnim građanima u vođenje države, u aktivno i slobodno uplitanje u sve sfere društva. Njihovo prisustvo u politici je, ako ne skandalizno za demokratiju, a ono patetično za njih same i poprilično oportunističko.

Mi u opštini Centar ovih dana svjedočimo situaciji u kojoj bivši general, a aktuelni Načelnik opštine Centar kao “stranački igrač”, nastoji grupi građana autoritativno nametnuti rješenja Parka Hastahana, tj. Parka Dr. Nijaza Durakovića, koja građani ne žele prihvatiti. Ovaj primjer ilustruje čitav fenomen i problem vojne demokratije o kojoj govorim.

Dakle, problem nepostojanja istinskog demokratskog i civilnog društva je usko vezan sa provedbom mirovnog procesa, povratka i pomirenja. Smatram da je veliki propust Vijeća za implementaciju mira i OHR-a neprepoznavanje ili tolerisanje ove pojave. To je direktno ugrozilo i dovelo u pitanje demokratiju i demokratsko društvo u BiH.

CIVILI, POVRATNICI, “DEZERTERI”

Rezultat je da su danas civili, povratnici, pacifisti, mirotvorci koji su za pomirenje postali nepoželjni na političkoj sceni. Ne samo da se javno proglašavaju izdajnicima, dezerterima i neprijateljima ove države, već su otvoreno zlostavljani. Žrtve su mobinga i javnog linča naočigled svih, umjesto da ratobornima i ratnohuškačkoj retorici nema mjesta u javnom prostoru, a kamoli u političkom diskursu.

Apelujem na Visokog predstavnika da obrati pažnju na ove krajnje ozbiljne pojave. Ako to ne učini, bojim se da će se morati suočiti sa konačnim i potpunim neuspjehom višedecenijske misije u ovoj zemlji, kao i same demokratije, tj. demokratske države, demokratskog i civilnog društva kojima će militantne “državotvorne stranke”, kako ljevice tako i desnice, upriličiti propast.

Postoje građani koji su za mir i pomirenje, za život i suživot, za budućnost i prosperitet, građani koje svi oni zajedno zanemaruju i ignorišu. To su građani koji masovno napuštaju ovu zemlju jer svjedoče njenoj zarobljenosti korupcijom i njenom putu ka sigurnoj propasti.

Apelujem na Međunarodnu zajednicu da preko svog predstavnika zaštititi demokratske institucije kako bi prestale biti ratnim plijenom stranaka, da zaštiti miroljubive i mirotvorne civile, jedine istinski državotvorne političke snage danas, u mirnodopskim uslovima, u demokratiji. Moraju preuzeti odgovornost i inicijativu te zaštititi demokratiju u ovoj zemlji ili će se, u suprotnom, svrstati na stranu onih koji prouzrokuju talas migranata prema Evropi.

Dan nezavisnosti

Demokratija podrazumijeva smjene. Smjene generacija. To je posve prirodno. Demokratija ne podrazumijeva dinastije. Ne podrazumijeva doživotne predsjednike. Ni desne, ni lijeve.

Mi imamo dužnosnike hronično oboljele od vlasti i imamo društvo oboljelo od države: glomazne, skupe i disfunkcionalne države koja je društvo pokorila, podredila i učinila ovisnikom o sebi.

Kakva vajda od nezavisnosti države ako je društvo u potpunosti ovisno o njoj?

Čemu ta idolatrija države, taj fetišizam? Kome to služi? Kome koristi?

Kada ova država i ovi političari koji doživotno jašu na pozicijama oslobode ovo naše društvo od sebe: da naše društvo živi, stvara, da se razvija i napreduje nesputano i neopterećeno prekomjernom, parazitskom, nefunkcionalnom i kontraproduktivnom državom koja je postala sama sebi svrhom, a time i najvećim dušmaninom našeg društva – tada će Dan nezavisnosti za naše društvo imati smisla.

Jer, ako dobro razumijem, mi slavimo Dan nezavisnosti zbog referenduma na kojem je građanstvo, dakle: nekakvo društvo nešto odlučivalo, a ne politička elita, administracija, establišment, stranke, stranački lideri, političari.

Pretpostavljam da je naše društvo tada odlučilo biti slobodno, građansko i nezavisno u formi jedne liberalne demokratske države, a ne kreirati radna mjesta za doživotne uhljebe.

Mi moramo prestati strahovati za državu. Ona je dobro. Niko od onih koji je vode nije lud pokvariti ovako pokvarenu državu u kojoj može biti milioner bez puno škole i truda. Niko od njih nije lud popravljati je ili tražiti nešto bolje negdje drugdje. Njima, ovakvima kakvi jesu – nigdje ne bi bilo bolje.

Ta pogledajte samo to predsjedništvo. Gdje bi na svijetu ti ljudi sebi hljeba našli, osim u ovoj zemlji? Ko bi u svijetu uhljebio tolike nehljebe da ništa ne rade, a primaju plate, ako ne “rođena država”?

Zato se prestanimo brinuti za roditelje koji stalno prijete jedno drugom razvodom. Doživjeće oni duboku starost zajedno jer i sami znaju da ih nigdje bolja i veća sreća ne čeka. Mi nećemo, ako se budemo stalno štrecali na njihove pasjaluke.

Već se pobrinimo radije sami za ovo naše društvo koje je devastirano, rasijano, u komadima, slomljeno i smrvljeno, a s njim, prirodno, i svaki od nas.

Pobrinimo se između ostalog i tako što ćemo, na primjer, na Dan nezavisnosti, umjesto kao na dan nezavisnosti države, početi gledati kao na Dan borbe protiv društvene ovisnosti o državi.

Tada ćemo imati neke šanse za ozdravljenje i prestanak ove društvene boli koju nam nanose decenijama.

Jer tender-patriotizam političke elite državnog tender-kapitalizma je samo opijat za neuk narod, opijat koji ublažava i kratkoročno otklanja bol, ali ne liječi bolest društva, i uz sve to – stvara ovisnost.

Zato društvo, sretan ti Dan neovisnosti.

Džaba?!

Ništa nije džaba.
Ni valjanje gluposti ili širenje dezinformacije nije “džaba”. Mijenja ljude. Čini ih podložnim manipulaciji. Stvara određenu klimu u društvu, određenu kulturu u kojoj se svi prave budale, a zapravo tačno znaju šta hoće. To valjanje gluposti, širenje dezinformacije, širenje straha, govor mržnje – bitno i direktno utiče na svakodnevnicu. Proizvodi bezvolju, nevolju, obeshrabruje poštene, pravedne, čestite, vrijedne, radine. Stvara nekima drugima prilike za nešto, da “love u mutnom”, da se provuku nekažnjeni.
To je distrakcija, bacanje prašine u oči, ali nije “‘nako” i nije “džaba”. Ono ima svoju svrhu.
Zato ni napredne ideje nisu “džaba”. Širenje informacije. I to mijenja ljude. Čini ih podložnim edukaciji, emancipaciji. Stvara određenu klimu. Proizvodi političku volju. Ohrabruje pravedne, poštene, čestite, vrijedne i radine. Razbistri ljudima pogled na njihovu stvarnost, na društvo. Bude štošta jasnije. I to sve rezultira određenom kulturom, političkom kulturom i političkom pismenošću, političkim angažmanom i aktivizmom građana.
Na demagogiju valja odgovoriti pedagogijom. Na nazadne ideje i trendove – naprednim.
Naravno, ne treba izgarati pretjeranim entuzijazmom nestrpljivo očekujući drastičnu promjenu preko noći, ali se isto tako ne treba u startu raniti u nogu apatijom, malodušnošću zato što ne ide sve onako kako smo mi to u svojoj dnevnoj sobi zamislili i očekivali. Ne treba biti melodramatičan.
Moramo odrasti. Zasukati rukave. Pripremiti se na dugu i napornu borbu. Ne bi ni valjalo da je sve to tako lako (kako mnogi “istrošeni” i “pregoreni” lumpenproleteri zamišljaju, umišljaju i propagiraju kada se raspucaju), ni manje ni više nego – čas posla! Onda bi svi mi ispali još veće budale samim tim što smo nešto što je tako lako rješivo – bespotrebno trpili decenijama. Nije to tako lako.
Ali nije ni teško.
Naravno da moramo znati šta želimo, ali prije toga se preporučuje da znamo “u koja smo doba”, tj. dokle smo došli, šta smo propustili uraditi, šta nije urađeno, čime raspolažemo, a šta nam fali.

Vlast

Kao prvo – nama ne treba državni udar. Ne treba nam da preuzmemo vlast. Čitavo vrijeme svi žele preuzeti vlast, a niko od nije sposoban formirati većinsku vlast.
Vlast je korumpirana u prvom redu zato što vlast korumpira onog ko je na vlasti.
Cilj je vlast napraviti, da tako kažem: nedostojnom preuzimanja. Cilj je da vlast prestane biti politički cilj partija. Cilj je da društvo postane cilj. Sve dok svi žele apsolutnu, totalitarnu vlast, sve dok teže autokratiji – potpunoj partijskoj kontroli organa i institucija vlasti, pa čak i pravosuđa – mi imamo problem, a nemamo demokratiju.
Vlast će prestati biti glavna tema tako što će administracija biti reducirana, svedena na minimum, na minimalne plate, minimalnu moć, i tako je mentalno, simbolički i fizički učiniti slugom i pomagalom produktivnim privatnim građanima, a ne autoritetom i poslodavcem.
Parlamenti moraju postati mjesto gdje se dogovara i pregovara, a ne arena kojom se nastoji dominirati i po svaku cijenu izgurati sve neistomišljenike i opoziciju sa scene.
Cilj ne smije biti uzeti vlast i državne firme koje stvaraju profit za vladajuće partije i upošljavaju biračko tijelo. Cilj je ukinuti ih. Cilj je dokinuti ne samo ovakvu vlast, ovakav režim, već ovakvu državu.
To mogu građanima “isporučiti” samo iskreni i uvjereni anarhisti.

Društvo

Nama treba društvena revolucija, ili barem duga, ali sigurna reforma društva.
Mi moramo promijeniti gangstersku kulturu današnjeg društva i ponovo uspostaviti provjerene, (da ne kažem tradicionalne) društvene vrijednosti koje konzervativci i tradicionalisti, i pored njihove hegemonije,  nisu uspjeli uspostaviti čak ni uz pomoć vjerskih zajednica i institucija.
Ne samo režim, ne samo politička klasa, oligarsi, tajkuni i moguli partijskih kartela, već cjelokupno društvo je korumpirano. Gotovo svi teže tome da se ponašaju polukriminalno ili kriminalno nastojeći da ugrabe svoj plijen, svoj dio kolača, da prevare ili opljačkaju drugog, da oštete državu, državnu svojinu, zajedničku svojinu, da učine ne samo nešto bespravno, mimo zakona, već i nešto nemoralno, na štetu drugog, čak i najrođenijeg.
To je rezultat siromaštva i ekonomske nejednakosti – velikih ekonomskih razlika u društvu. Siromašni ne vide uzor u bogatima. Vide ih samo kao gangstere koji su iskoristili povjerenje narodnih masa i priliku da budu na izvoru moći kako bi se obogatili , bez ikakvog (ili uz dozu lažnog i neravnomjernog) obzira i brige prema najugroženijima.
Zato na društvenu scenu mora stupiti moralna snaga, politička organizacija koja će zaustaviti regresiju društva i degradaciju pojedinca.
Novi moral se ne može više oslanjati na konzervativne vrijednosti i tradiciju jer su one kompromitovane. Sve su institucije kompromitovane. Ne samo javnog sektora, već i civilnog društva. U svima caruje laž, prevara, šverc, profit, oportunizam i pljačka.
Snaga je u živim ljudima. Snaga je u osvještenim, produktivnim, kreativnim, obrazovanim, dobronamjernim, slobodoljubivim, slobodoumnim, slobodnim i naprednim pojedinkama i pojedincima. Snaga je u revolucionarnoj i naprednoj omladini. Snaga je u svima nama koji se želimo osloboditi dogme, hegemonije i straha od kriminalne klase koja vlada onim što nam pripada: našim šumama, brdima, rijekama, našim životima, našim umovima, našim sudbinama – sudbinama naše djece, unuka…
To je istinska promjena: promjena u društvu, društvena revolucija, a ona započinje sa nama i u nama.
Mi se moramo trznuti i drznuti. Mi sebe moramo revolucionizirati, ponovo sebe izmisliti, ponovo se roditi – u duhu, revolucionarnom duhu promjene, napretka, oslobođenja.

Zvjezdanim stazama revolucije

To je taj najslađi dio. Ta promjena koja raste u nama. To bilo koje kuca. Taj duh, taj skriveni i zatomljeni žar, taj zanos, ta energija, ta struja promjene, taj potencijal kojem svjedočimo u sebi, taj život u nama koji želi da pokulja vani, da se oslobodi – ti “novi mi” za koje nismo ni znali da postoje. Zatim taj proces, to prepoznavanje jedni drugih na ulici, u prodavnici. To okupljanje u “katakombama”, u “podzemlju”, u parkovima, na trgovima, u privatnim kućama. Ta pripadnost ideji, to samoodređenje idejom, za razliku od biološkog/genetskog determinizma, da se tako izrazim.
Moramo se početi družiti – direktno, slobodno, bez posrednika, bez tutora, bez institucija, bez organizacija, bez straha. I progovoriti. Govoriti i govoriti, da ne bi ostajali bez daha kada nas javno pitaju šta nam smeta ili šta želimo.
Nema ništa ljepše nego djelovati kao disident, napraviti jasnu granicu između režima i sebe, artikulisati i internacionalizirati svoj problem i borbu ne samo kao lokalni, već i globalni.
Ako bih sebi dao umjetničku slobodu da vizualiziram nešto konkretno, prije svega bi to bila jedna Balkanska Federacija Anarhista. Da se zahvati nanovo i naširoko i nastavi tamo gdje se stalo.
To mora biti sve ili ništa. Ako već sanjamo – da sanjamo naveliko. Čemu škrtariti na snovima? Čemu se izolirati? Što je šire – time nas je i više.
Konzervativni i autoritarni kleronacionalisti se nastoje koncentrisati i utvrditi, mi se moramo raširiti i internacionalizirati ako želimo uistinu biti ono što tvrdimo da jesmo.
Važno je zato ne zatvarati se u lokalno, ne provincijalizirati se, ne izolirati se u problemima periferije, već privući periferiju u srce problema. Ko ima grad – ima i periferiju. Ko ima periferiju – ima grad. To smo naučili u protekla dva rata i protekle dvije revolucije: socijalističkoj i konzervativnoj. Zato grad treba osloboditi intelektualno i vratiti mu mjesto i ulogu koja mu pripada, a to je – inkubator i rasadnik naprednih ideja.
To možemo samo ako se “urbana gerila” naprednih intelektualaca i studenata oslobodi svojih strahova, predrasuda i apatije, tj. ako napredne snage shvate i prihvate svoju društvenu odgovornost, utrpaju svoje potkošulje i počnu djelovati aktivno prema drugim centrima, drugim gradovima (u drugarskoj saradnji, a ne kompeticiji s njima), a naročito prema periferiji. Jer naša obaveza jeste povezati se i federirati internacionalno, no istovremeno dokučiti periferiju i rasplamsati napredne ideje u onima koji su u međuvremeno bili potpuno zaboravljeni i izostavljeni od strane urbanih centara.