POLITIČKA REVOLUCIJA

To što su oni iznad zakona ne znači da njihov politički zločin nije dokaziv.

Politički gledajući, oni su uništili ovu zemlju, njene narode i građane. Svojim politikama i svojim političkim djelovanjem razorili su i prirodu i društvo, i institucije i privredu u posljednjih trideset godina.

Njihovo političko nedjelo, tj. njihovo zlodjelo govori samo za sebe i jedini sud koji je nadležan jeste politički sud, tj. sud javnosti koja, možda ne jednoglasno, ali zasigurno u znatnoj većini (ako je vjerovati onom što građani sami izjavljuju) osuđuje njihove politike.

Kada ih javnost fer i demokratskim izborima liši slobode da provode samovolju nauštrb dobrobiti svih i u svoju korist – društvo će steći sopstvenu slobodu.

To se zove “politička revolucija”.
Radi se o preokretu u kojem je način vladavine promijenjen, ali u kojem odnosi vlasništva uglavnom ostaju netaknuti.

Drugim riječima: niko im neće oduzimati “zakonito” stečenu imovinu, firme i privilegije jer svjesni smo da je “sve po zakonu” (koji su sami pisali za sebe).

Sve što namjeravamo je učiniti ih jednakim i ravnopravnim ostalima, tj. sve ostale jednakim i ravnopravnim njima – pred zakonom koji ćemo sami donijeti u skladu sa evropskom pravnom stečevinom.

To znači da će zadržati sve što imaju, (ko je jamio – jamio) ali će dalje morati kao i svi drugi: poštujući fer konkurenciju, bez monopoliziranja države i državnog monopola, pa ako su toliki genijalci – neka se oprobaju na slobodnom tržištu ponude i potražnje bez politički namještenih tendera.

Sve što želimo i na šta polažemo ljudsko i demokratsko pravo jeste vladavina zakona u čijem kreiranju i sami učestvujemo.

Ne pristajemo na bjesomučno (i retroaktivno) oporezivanje bez svojih predstavnika u zakonodavnim tijelima.

#FREElanceBiH

#FREElanceBiH

Međunarodni republikanski institut u BiH (IRI) organizovao je danas okrugli sto o temi “Ekonomska snaga kreativnih industrija”. Pozvan sam na taj okrugli sto kao skupštinski zastupnik, a možda i kao neko ko je među prvima reagovao na uvođenje retroaktivnog poreza freelancerima (ne zato što sam populista, već zato što me se lično ticalo).

Kao prvo, Međunarodni republikanski institut je, ako sam dobro informisan, kreiran za vrijeme Reganove ere inspirisan Reganovim govorima. Regan je poznat po tome što se nakon njega desio nestanak radničkih sindikata i procvat neoliberalizma čije posljedice osjeća današnji prekarijat.

Upravo taj prekarijat čine u velikom dijelu tzv. freelanceri, što je samo drugi, i pomalo “fensi” naziv za najamne radnike.

Danas smo mogli čuti iz publike da je veliki problem u tome što naša javnost nije upoznata sa statusom freelancera u BiH. Mnogi misle da se radi o prevarantima, parazitima, ljudima koji se nekontrolisano bogate, a ne o najamnim radnicima.

Ja sam zato iskoristio priliku da na okruglom stolu u organizaciji instituta koji je koncipiran tako da pomaže strankama desnog centra pomenem da je Karl Marks još 1847. napisao esej pod nazivom “Najamni rad i kapital”, a koji je bio uvertira samom “Kapitalu”.

Danas sam rekao da smo došli da govorimo o “Ekonomskoj snazi kreativnih industrija”, a da su samo prije godinu dana Vlada Federacije i Porezna uprava tretirali najamne radnike doslovno kao teroriste.

Svjedočili smo sezoni lova na freelancere. Ljudima su prijetili zatvorskim kaznama, hapšenjima.

Država je iskoristila Zakon o sprečavanju pranja novca i finansiranju terorizma da dođu do privatnih podataka banaka u BiH (što je interesantno u svjetlu današnjeg mišljenja Ustavnog suda Federacije o zaštiti privatnosti i podataka uposlenika Kantona Sarajevo na osnovu kojeg nećemo moći znati kolike plate imaju oni koji retroaktivno kupe poreze od najamnih radnika).

Ti najamni radnici svojim radom, svojim uslugama pomažu nekom negdje da ostvari višak dobiti, da napravi novac. Istovremeno im ova država naplaćuje porez (3 godine unazad) ne dajući im zauzvrat ni socijalno, ni zdravstveno, ni penzijsko. Nemaju nikakav sindikat, nikakvu organizaciju koja bi se izborila za njihova radnička prava kao najamnih radnika. (Upravo ono što je Regan bio i zamislio.)

Najamni rad uopšte nije regulisan u ovoj državi.

Svakim ugovorom plaćamo 20% od zarađene sume, uključujući i zdravstveno osiguranje, a da zauzvrat nemamo zdravstveno osiguranje. Nekom i negdje su ti naši novci otišli bez obaveze da ih pravdaju i da nam isporuče bilo kakvu uslugu zauzvrat.

Konkretno kod freelancera koji zarađuju putem interneta, ova država je jedina u regiji (pored, čini mi se Albanije) koja je natjerala PayPal da svakog mjeseca mora poslati novac na ovdašnji bankovni račun korisnika kako bi država imala uvid u njegovu zaradu. Međutim, tu se ne radi o zaradi, već i o novcu koji freelancer ulaže u svoj biznis, a za koji država nema definisane nikakve olakšice, već ga tretira kao dohodak.

To je bahato otimanje tuđeg novca.

Ministar Bašić je govorio o tome kako država ne može razgovarati sa fizičkim licima, već sa pravnim, i kako je važno da se organizuju, da se “institucionaliziraju”. Slažem se, ali istovremeno znam da nije sve u tome.

Tvrdim da je najveći problem freelancera taj što se radi o mladoj, stručnoj, inteligentnoj populaciji slobodoumnih, samostalnih, samouposlenih koja je u stanju sama sebi zaraditi koru hljeba i misliti svojom glavom. Zato ne predstavljaju biračko tijelo partijama koje disciplinuju i ucjenjuju birače, ili im obećavaju radna mjesta, posao u javnim preduzećima i institucijama, itd.

Te partije jednostavno ne znaju šta će sa freelancerima. Ne govore istim jezikom. Nisu na istoj talasnoj dužini. Ne mogu ih staviti u podređeni položaj, ne misle da ih ima u dovoljnom broju da bi odlučili izbore i zato im ni ne trebaju. Zato ih, kada ne znaju kako da naplate porezna dugovanja svojim partijskim tajkunima, u slobodno vrijeme tretiraju kao ilegalce, kao kriminalce, kao teroriste.

Nijedna populacija nije “pravno lice”, već fizički dođe u velikom broju pred Federalni parlament i zahtijeva zakon za sebe ili u suprotnom – nema glasova. To političari odlično razumiju.

Freelanceri nisu potencijalni “uhljebi” i to je veliki problem za njih. Oni su slobodni najamni radnici: freelanceri. A mi u ovoj zemlji još uvijek nemamo stranke koje zastupaju kapitaliste i privatni biznis, kao što je to Republikanska stranka u SAD. Nemamo ni Demokrate da zastupaju srednju klasu i radne porodice, najamne radnike. Imamo samo stranke koje imaju svoju etnonacionalnu klijentelu, iliti “uhljebe”.

Kada bi najamni radnici koji predstavljaju prekarijat (jer jedan mjesec mogu ostvariti dobit, dok narednog mjeseca mogu postati beskućnici) imali svoju stranku, ili kada bi postojala stranka koja u njima vidi svoje glasačko tijelo (ja sam to pokušao onomad objasniti SDP-u jer bi on po svojoj političkoj filozofiji trebao biti blizak najamnim radnicima), vrlo brzo bi se donijeli zakoni, porezne olakšice, a mogli bi pričati i o određenim privilegijama. Kreativna industrija slobodnih i kreativnih radnica i radnika bi vrlo brzo procvjetala, a mi bi postali zemlja poznata po toj industriji. Tako stvari funkcionišu ne samo “unas”.

Idealno bi bilo da freelanceri zadrže svoju slobodu i slobodni angažman na slobodnom tržištu, da ostanu nezavisni od države i politike. Oni državi ne duguju ništa. Sve što je država uradila je to da je iz ničega generirala trogodišnji dug. Koliko bi joj tek dugovali da je nešto uradila za njih?

Najbolje što država može uraditi za freelancere kao i za čitavu kreativnu industriju jeste da im se skloni s puta, jer svako miješanje države, a time i stranaka u bilo šta, prije ili kasnije završi sa onom rečenicom iz vica koja glasi nešto kao: “Suljo nemoj me više braniti, molim te”.

FREELANCERI FBiH

Kao što već znate, a da razjasnim i za one koji ne znaju: pitanje retroaktivnog poreza za freelancere u Federaciji se jedino može i mora rješavati u Federalnom parlamentu.
U prepisci sa Damirom Mašićem po ovom pitanju napisao mi je da će se ukidanje retroaktivne naplate pokrenuti na prvoj sjednici federalnog parlamenta koja bude sazvana.

(Oni koje zbilja interesuje ovo pitanje trebali bi pročitati naredne rečenice bez otpuhuvanja jer je važno razumjeti o čemu se radi i na kojem nivou je ova borba.)

Naime, ja lično zajedno sa SDP-om i Našom Strankom, koja je pokazala interesovanje za rješavanje ovog problema u korist freelancera, ne možemo učiniti ništa po tom pitanju u Kantonalnom parlamentu. Zakon o porezima je donesen na nivou Federacije BiH. Ali mi iz Kantona možemo imati uticaj na Federalni parlament tako što možemo delegirati naše delegate iz parlamenta Kantona Sarajevo u Dom Naroda Federalnog parlamenta da oni tamo, skupa sa našim zastupnicima koje ste izabrali u taj parlament, pokrenu i izglasaju promjene zakona i pravilnika i ukinu retroaktivnu zabranu.

Pa zašto to onda i ne uradimo? – zapitaćete se.

E vidite, problem je u odluci CIK-a po kojoj se ti delegati biraju po popisu iz 2013., a ne iz 1991. Mi smo, naime, namjeravali delegirati naše delegate (i Srbe i Hrvate) iz lijevog bloka, no po CIK-ovoj odluci idu uglavnom Bošnjaci, tako da će se neki iz SDA (koji su u prvom redu učestvovali u kreiranju suludog zakona i pravilnika o njegovoj primjeni) opet naći tamo, ponovo zaposjesti Federalni parlament, što znači da ćemo imati velikih problema u procesu promjene tog zakona. Osim ako ih zajedno ne pritisnemo.

Znači, za neobavještene, bitka nije ni izdaleka dobijena, niti je borba gotova, niti ljevica ima parlamentarnu moć i snagu koju bi trebala imati.

Vidim da su neki po inerciji požurili da mene i moje progresivne suborce za građansku demokratiju već proizvedu u nekakvu svemoguću poziciju ne bi li onda izvlačili iz te premise logičke zaključke o našoj nesposobnosti ili pak neodgovornosti, uhljebskoj uljuljkanosti u samom startu, što je preuranjena ejakulacija (na koju oni koji su navikli, naravno, imaju puno pravo dok politički masturbiraju za tastaturom).

No istina je da je građanska ljevica samo stavila stopalo u malkice odškrinuta vrata i da smo i dalje poprilično u opoziciji, naročito ako uračunamo sav klijentelizam i “duboku državu” etnonacionalnih stranaka u Federaciji, a to su svi oni direktori, upravni odbori, agencije, službenici koji rade za “velikog gazdu” njihove stranačke centrale.

Ima nas raznih.
Ima onih koji su kao mali uvijek navijali za prvake. Ima i onih koji su kao mali voljeli lupom da spaljuju bespomoćne mrave. Oni će uvijek biti na strani “jačih”. Oni će nastaviti s mrcvarenjem malih stavljajući građansku ljevicu pod lupu rigoroznog skrutiniziranja, na šta opet imaju potpuno pravo i slobodu bez obzira da li su u pravu ili ne. No imaju i oni koji su oduvijek bili na strani slabijih, navijali za “donje” i koji dobro znaju da ova borba nije ni blizu fer, niti je ni blizu gotova, a koji se bore kao lavovi protiv snažnijeg i većeg neprijatelja.

Nije to “Don Kihotovska borba” jer mi sebi ne umišljamo tri totalitarizma od vjetrenjača. Monstrumi su stvarni, a ne izmišljeni, ili zamišljeni.
Ni Sizif nema nikakve veze s tim jer se mi ne borimo protiv zakona gravitacije, već protiv srednjovjekovnih zakona koji su napisale haračlije ljudskom rukom.
S ovim ima ponajviše veze biblijska borba Davida i Golijata.

Građanska ljevica je sitna, mlada, nova snaga, i naravno da je svjesna da nema puno manevarskog prostora, da ima još ovu priliku, možda posljednju, za jedan jedini hitac. Taj hitac mora ići pravo u glavu. Među oči.

I zato je važno, ako ste na strani Davida u borbi protiv snažnijeg, jačeg i većeg Golijata, pa čak i ako niste, da budete fer publika ovog dvoboja i, ako ništa drugo, barem sačekate da nanišanimo i ispalimo svoj jedan hitac ratnoprofiterskom trotalitarnom frankenštajnovom čudovištu među rogove, pa onda krenite na nas drvljem i kamenjem u ime svekolikog troličnog BH klerofašizma.

Kako god da bude, stoji moj poziv svima koji se osjećaju kao David, da se okupimo u zajedničkoj borbi protiv Golijata svim političkim i cyber-sredstvima podsjećajući vas da njih nema mnogo, ali zato imaju novac da nas nadglasaju: naš novac.

#FREElanceBiH