DEKLARACIJA protiv korupcije profiterstva

Na osnovu Člana 117. i 121. Poslovnika Skupštine Kantona Sarajevo (“Službene novine Kantona Sarajevo”, br. 41/12 – Drugi prečišćeni tekst 15/13 i 47/13) predlažem Skupštini Kantona Sarajevo da se donese

DEKLARACIJA

Smatrajući korupciju na svim nivoima i u svim oblastima društvenog života velikom preprekom napretku na putu ka evropskim integracijama, a korupciju i profiterstvo izabranih dužnosnika i nosilaca javnih funkcija posebnom prijetnjom po zdravstvenu i socijalnu sigurnost građana;

Izražavajući zabrinutost brojnim studijama, izvještajima i negativnim ocjenama kada se radi o državnoj i administrativnoj korupciji;

Svjesni da su transparentnost i odgovornost u javnom sektoru uz osiguravanje jednakosti u pružanju javnih usluga svim građanima najvažniji za vraćanje povjerenja građana u institucije vlasti;

Saglasni da bez unapređenja poslovne klime i jačanja borbe protiv organizovanog kriminala gubimo borbu protiv siromaštva na čiju pojavu i rast je bitno uticao kriminal u pretvorbi, privatizaciji i ratnom profiterstvu, a naročito izostanak njegovog kaznenog progona što je direktno rezultiralo današnjim društveno-ekonomskim odnosima i ogromnim jazom između bogate i uticajne nekolicine i većine siromašnih i obespravljenih,

U teškim trenucima krize uzrokovane pandemijom virusa COVID-19 i sa posebnim osvrtom na negativne posljedice koje će ona imati po ekonomiju, 

Skupština Kantona Sarajevo najoštrije osuđuje svaki oblik korupcije, a naročito političku korupciju i profiterstvo, izražavajući odlučnu namjeru da ovu pojavu umanji i otkloni u narednom periodu. 

Predstavnici građana u najvišem zakonodavnom tijelu Kantona Sarajevo, zastupnici u Skupštini Kantona Sarajevo ovom deklaracijom podsjećaju i potvrđuju javni interes kao svoj prioritet kroz odlučnost da se posvete legislativi kao svom primarnom zadatku, tj. zakonodavstvu i radu na konkretnim zakonima koji će ovu deklaraciju potvrditi i u praksi, a na kojima će vrijedno i ubrzano raditi do kraja mandata uz insistiranje na vladavini tih zakona i jačanju pravne države. 

U tu svrhu, na tragu Zakona o prijavljivanju i postupku provjere podataka o imovini nosilaca javnih funkcija u Kantonu Sarajevo koji je ovaj sastav Skupštine jednoglasno usvojio 17. aprila 2019, Skupština Kantona Sarajevo upućuje apel urgirajući zastupnice i zastupnike na entitetskom i državnom nivou vlasti da u najkraćem roku usvoje Zakon o utvrđivanju porijekla imovine, Zakon o nezastarijevanju kaznenih djela ratnog profiterstva i kaznenih djela iz procesa pretvorbe i privatizacije, kao i Zakon o nepotizmu i stranačkom zapošljavanju. 

Skupština Kantona Sarajevo ujedno poziva i ohrabruje cjelokupnu javnost, sve izabrane dužnosnike i nosioce javnih funkcija na svim nivoima, a naročito civilni sektor, da zajedno sa nezavisnim medijima i nezavisnim sudstvom zaustavimo politizaciju javnog sektora i obrnemo proces zarobljavanja države kako bi koruptivno i profitersko ponašanje kojem građani decenijama svjedoče konačno naišlo na historijsku osudu od strane javnosti, ali i zvanične politike, a potom i svoj sudski epilog. 

Skupština Kantona Sarajevo izražava uvjerenje da takvom, zajedničkom kampanjom, kao društvo možemo zaustaviti daljnje poniranje u korupciju, daljnji rast nepovjerenja građana u institucije vlasti i nositi se, kako sa profiterstvom i političkom korupcijom u prošlosti, tako i u aktuelnom periodu pandemije i nastupajućem periodu ekonomskih posljedica pandemije, sa posebnim fokusom na predstojeći izazov imunizacije stanovništva. 

Ovom deklaracijom Skupština Kantona Sarajevo ne samo da izražava odlučnu namjeru u osudi i aktivnoj borbi protiv profiterstva i svakog drugog oblika korupcije i kriminala u cilju vraćanja povjerenja građana u demokratski sistem i institucije vlasti, već prije svega odaje počast i dužno poštovanje svima koji su dali svoje živote za bolje i humanije društvo; za slobodno, demokratsko, pluralističko, građansko i pravedno društvo. 

Sarajevo, 03.03.2021.                                                                       


“GRAĐANSKI” KAO “CIVILNI”

Političke stranke su interesne političke organizacije i u višestranačju imaju ulogu predstavljanja programa i interesa različitih društvenih slojeva i grupa.

Od samog početka tzv. “demokratskih promjena” uloga narodnjačkih stranaka (liberalni konzervativci desnog centra) koalicije koja je pobijedila na prvim višestranačkim izborima 18. novembra 1990. bila je, barem deklarativno, zaštita interesa, privatne imovine, biznisa, prava, a u ratnim uslovima i golih života “svog” naroda od politike svojih koalicionih partnera.

Narodnjačke stranke pobjedničke koalicije su bazirale svoj demokratski legitimitet na čitavim narodima. Čitave narode smatraju svojom bazom, nacionalne korpuse svojim glasačkim tijelom, (što je tzv. “korporatizam” o kojem je govorio Musolini).

Od samog početka su nastojale homogenizirati te “svoje” narode i uspostaviti hegemoniju “svojih” naroda na teritorijama na kojima su ti narodi bili u većini, a u tom procesu su nastojale nametnuti i svoj totalitarni režim po ugledu na prethodni. Višestranačje su pretvorile u tri jednopartijska sistema bazirana na principu i apsolutnoj volji većine “svojih” naroda predstavljajući se kao ekskluzivne predstavnice “svojih” naroda. Ove stranke su uvele nepisano pravilo da niko drugi osim njih ne može predstavljati ove narode.

Ove stranke su se kalile u ratu. U ratnim uslovima su sebi uzele i aktivnu “državotvornu ulogu” iako je država već postojala i dugovala suverenitet i nezavisnost samim građanima, tj. prethodno provedenom referendumu.
Svaka od tri stranke pobjedničke koalicije počela se još u svom prvom mandatu baviti kreiranjem svoje partijske države u državi preuzimajući ulogu ekskluzivnog zaštitara (i vlasnika) državne imovine, državnih preduzeća i institucija na “svojim” teritorijama, direktno ili indirektno učestvujući u ratnom profiterstvu, pljački državne i privatne imovine, u osiromašenju građana.
Tu ulogu su zadržale za sebe i nakon Dejtonskog mirovnog sporazuma kada su Ustav i pravna država postali ti koji, nezavisno od politike i političkih stranaka, garantuju i štite ljudska prava, građanske slobode, vitalne nacionalne interese, privatne biznise, privatnu i javnu imovinu, državna (javna) preduzeća i institucije (koje bi trebali pripadati javnosti, tj. građanstvu) i od samih stranaka.

Ove stranke ne samo da su nastavile sa konceptom partijske države-firme, već su njihovi lideri zajedno sa međunarodnim predstavnicima, kroz razne susrete, pregovore i dogovore (koji liče na one ratne), nastavili utvrđivati vanparlamentarnu partokratiju, konsolidovati (tro)partijsku državu i pretvarati nekadašnju državnu privredu u svoj privatno-partijski biznis, što se može vidjeti na primjerima nekadašnjih privrednih giganata, namjenske industrije, itd.

Činile su to kapitalom akumuliranim kroz ratno profiterstvo za koji su se potom, po najnižim cijenama, otkupljivali certifikati koji su odigrali važnu ulogu u sticanju ekonomske i političke moći elite nakon rata.

Ustavna demokratija i pravna država koja je trebala zaštititi privatni sektor, građansko društvo, pa i samu državu od svih štetnih pojava jednostavno je pala u drugi plan, dok je u prvi plan vremenom isplivala vojna demokratija kao “oblik društva utemeljenog na ratu, a koje praktikuje demokratiju”.

S obzirom na to koliko su vremenom derogirani i omalovaženi civilni ustav i zakonodavstvo, s obzirom na to koliko se i dalje insistira na ratnim zaslugama, koliko je značajna uloga ratnih profitera, ali i demobiliziranih boraca i oficira u strukturama ovih stranaka sa demokratskim predznakom i u njihovoj antidemokratskoj partokratiji, može se govoriti i o blažem, nezvaničnom obliku takozvane “stratokratije”.

“Građanska ljevica” bi morala biti demilitarizirajući i depolitizirajući faktor, kako u društvu tako i u državnom/javnom sektoru.
Morala bi raditi na građanskoj slobodi, na građanskoj svijesti o tome da javna vlast služi javnom interesu, da država ne smije biti partijska, predsjednička i autoritarna već mora biti parlamentarna, mora raditi za građane, za javni interes, ne za partije na vlasti i za interes partijske elite.

“Građanska ljevica” bi morala raditi na tome da država i državna, tj. javna preduzeća i ustanove uistinu budu servis građanima, a ne ratni i izborni plijen “državotvornih” stranaka.

Morala bi raditi na tome da sudska vlast, privatni i civilni sektor uistinu budu politički nezavisni, da stranke i stranačka vlast nemaju uticaj na njih, da funkcionišu bez obzira na to koja je politička opcija na vlasti, ukratko: da ne pripadaju strankama već građanima.

“Građanska ljevica” liberalna i progresivna ljevica bi ipak najviše morala raditi na slobodnom, demokratskom, građanskom, inkluzivnom društvu zajedno sa progresivnom inteligencijom, sa umjetnicima, kulturnim radnicima kroz društveno odgovornu kulturu, umjetnost i politiku jer to su jedina sredstva i snage kojima raspolaže za razliku od konzervativaca koji se oslanjaju na vjerske institucije kada je uticaj na društvo u pitanju.

To nije zabranjeno. Nije nepoželjno, već naprotiv. To je posve fer i demokratska konkurencija u društvu, to je pluralizam političkog mišljenja, pravo na drugo političko mišljenje i uvjerenje.

Ustavna republika pripada svima, a građansko društvo je društvo svih nas. Ono ne smije biti totalno društvo kontrolisano od jedne partije i ideologije. Svi smo mi individualno participanti i imamo ustavom zagarantovano pravo na svoj glas, mišljenje, na svoj uticaj na društvo, na neslaganje, bez obzira na to šta dominantna ekstremna i konzervativna desnica o tome misle. Oni nisu “većinski vlasnici države” niti bilo koga samo zato što sebe smatraju većim i militantnijim patriotima od civilne, građanske ljevice.

Ako su bili gospodari rata, tim više ne mogu biti gospodari slobodnog građanskog društva u mirnodopskim uslovima.

Ako su bili neprikosnoveni vladari sudbina u ratu, tim više ne mogu to biti u vladavini mira i prava.

Ovo mora biti jasna i glasna poruka liberalne i progresivne ljevice i to bi onda bila istinska “građanska ljevica”, “građanska” u smislu “civilna”, mirotvorna, “demilitarizovana”, a suprotno od “partokratska”, “stratokratska” ratoborna ili “vojna” desnica, no to još uvijek nije slučaj.

Ne vidim da “građanska ljevica” insistira na “građanskom konceptu” u tom smislu, civilnom i mirnodopskom, već naprotiv, takmiči se sa militantnom desnicom u istoj disciplini uzdajući se u istorodni populizam i nadajući se izbornim pobjedama na istoj ratnoj platformi.

Ne postoji jasna razlika, a samim tim ni ravnoteža, između ove dvije opcije: ratne i vojne konzervativne desnice na jednoj, a civilne i mirotvorne liberalne i progresivne građanske ljevice na drugoj strani da bi građani danas, dvije i po decenije nakon rata mogli slobodno izabrati, da bi se mogli slobodno opredijeliti za jedno ili drugo, za prošlost i status quo, ili za progres i budućnost.

Ne postoji opcija, ne postoji alternativa ratnoj državotvornosti u obliku ozbiljne politike reintegracije, pomirenja i mirotvornosti.

Ne postoji izgrađena svijest i jasno uvjerenje kod ljevice da je mirotvornost za ovu zemlju, njene narode, narodnosti i građane jedina istinska državotvornost; da je reintegracija društva jedini spas i lijek od njegove potpune dezintegracije, da je to jedini temelj na kojem se može graditi jedno stabilno društvo, jedna stabilna državna zajednica. Samim tim ne postoje ni naznake takve zvanične državne politike. Ne primamo takve signale od državnih i stranačkih zvaničnika. Ova koalicija koja vlada već trideset godina u manje-više istom sastavu ih nikada nije ni slala javnosti, niti kani počinjati s tim.

Postoje samo nijanse jedne iste, dominantne, represivne i depresivne retorike, populizma i politike na koje je pristalo i u koje se utopilo čitavo društvo, a s njim, po inerciji, i ljevica, što rezultira ne samo stagnacijom, već i erozijom, entropijom, a na čemu i dalje profitiraju isti ratni profiteri, iste interesne grupe.

Ratno profiterstvo kao ratni zločin

Izgleda da, kao i mnogo puta do sada kada sam javno iznosio mišljenje koje se ne uklapa u propisano jednoumlje i zvanični narativ, opet moram objašnjavati zašto sam ga napisao i objavio. Radi se o kratkom tekstu koji sam objavio jutros, a koji glasi:

Građani, tj. civili su bili najveće žrtve u posljednjem ratu i to je poražavajuća činjenica. Ratni zločini protiv civila su zločini protiv čovječnosti, anticivilizacijski čin, a Markale su jedan od simbola ratnog zločina i stradanja nedužnih civila.

No, postoje i oni koji tvrde da bi Markale isto tako mogle biti i simbol ratnog profiterstva. Neki od njih idu tako daleko da tvrde da se na sarajevskim pijacama generalno, pa i na Markalama, između ostalog radilo i o organizovanoj pljački civila/građana Sarajeva tokom rata.

Kažu da se po basnoslovnim cijenama prodavala ne samo roba koja je švercovana u grad kroz “tunel spasa”, već i sadržaj paketa humanitarne pomoći namijenjene upravo civilima, tj. građanima Sarajeva. (Jedino je, vele, IKAR konzerva dolazila do građana zato što je bila takvog ukusa da je ni gladan pas nije htio jesti pa nije imala nikakvu “tržišnu vrijednost”.)

Ako je ovo istina, onda to čini masakr na Markalama još tužnijim i kompleksnijim jer su se civili/građani Sarajeva našli na ovom mjestu na današnji dan 1994. ne samo zato što su bili u potpunosti prepušteni sebi, da se sami snalaze i preživljavaju u ratnim uslovima, već i zato što su bili izloženi iznudi, tj. prisiljeni od strane gospodara rata da, pored švercovane robe, prodaju i kupuju i humanitarnu pomoć koja im je praktično pripadala i koja im je morala biti podijeljena na siguran i organizovan način u toj trećoj ratnoj godini.

Iskreno se nadam da se radi samo o teoriji zavjere. Ali ako je samo dio toga istina, možda je došlo vrijeme da barem nezavisno novinarstvo istraži fenomen ratnog profiterstva za vrijeme opsade.

Danas, sjetićemo se s bolom svih žrtava i svako na svoj način odati im počast. Neka im je vječna slava!

Prvo bih se zahvalio svima koji su mi čestitali i pružili podršku, koji smatraju da sam dotakao ono što ih decenijama muči, o čemu decenijama šute i o čemu i sami žele konačno javno progovoriti.

S druge strane, vidim da su mnogi zgroženi i zgađeni tekstom. Vjerujte, ni približno onoliko koliko sam ja jutros bio i tužan, i zgrožen, i ozlojeđen kada sam pojmio današnju situaciju u kojoj oni koji su profitirali u ratu, koji danas peru novac od humanitarne pomoći i donacija, koji su danas tajkuni, milioneri, milijarderi, lideri, dužnosnici, zvaničnici, koriste ovaj dan da operu svoju savijest dovama, molitvama, ili pak vijencima koje su poslali po nekom.

Vjerovatno su imali opravdanje, druge obaveze i sasvim je moguće da sam i ja pretjerano emotivno doživio sve to, kao i oni koji su danas pretjerano emotivno reagovali na moj tekst, ali već decenijama slušam svakodnevne jadikovke o ratnom profiterstvu i sveopštoj pljački društva i države koja uistinu tišti moje sugrađane, moje prijatelje, poznanike, familiju. To je sve praktično javna tajna.

Svjestan sam i toga da nikada nije, niti će ikada biti pravo i dobro vrijeme da se o ratnom profiterstvu javno progovori, pogotovo ako su svi spremni skočiti i začepiti usta svakom ko osjeti potrebu da adresira taj problem: porijeklo imovine i političke moći u današnjoj zarobljenoj partijskoj državi Bosni i Hercegovini.

Istovremeno sam razočaran i zabrinut činjenicom da ni nakon svih ovih godina ovo društvo nije ni slobodno, a ni spremno o tome progovoriti, da je i dalje taoc istih ratnih aktera i profitera.

No istinski sam zgrožen činjenicom da ratni profiteri danas predstavljaju kremu društva, moralne vertikale koje, između ostalog, moraliziraju i o tome kako je nemoralno pričati o ratnom profiterstvu na današnji dan.

Kada, ako ne danas?

Na dan ubistva Martin Luter Kinga ne upućuju se samo molitve, već se podsjećamo i na važnost njegove i naše borbe za građanska prava.

Na današnji dan, nakon dvadeset sedam godina, držim da je posve primjereno pomenuti ono o čemu slušam od svojih prijateljica i prijatelja, sugrađanki i sugrađana već decenijama, a to je da su kao civili, na jedan čudan i neobjašnjiv način bili prepušteni sami sebi u toku rata, da su se za vrijeme ratnog stanja morali sami snalaziti kao da vlast ne postoji, kao da vlast nije odgovorna za njihovu sigurnost.

Neki to navode kao jedan od glavnih razloga zašto su napustili grad prvom prilikom koja im se ukazala. Ne toliko osjećaj nesigurnosti zbog bombardovanja i ratnih dejstva u toku, ili ekonomske nesigurnosti nakon rata, koliko razočaranje i nepovjerenje u kapacitete da se uspostavi red i zakon, civilna vlast, pravna i građanska država čak ni u samom gradu.

Mi proteklih mjeseci svjedočimo da se u slučaju vanrednog stanja kao što je svjetska pandemija vlada mora angažovati oko sigurnosti građana, da ne smije švercovati i profitirati na medicinskoj i zaštitnoj opremi, da mora obezbijediti hladni lanac i distribuciju vakcina. Isto tako, odnosno tim više, vlast je dužna brinuti o civilima/građanima i za vrijeme ratnog stanja.
Dužna je obezbijediti distribuciju humanitarne pomoći i vode, kao i sigurnost građana pri preuzimanju te pomoći.
Dužna je spriječiti i kazniti djela iznude, profiterstva, kazniti sve one koji profitiraju na ratnom stanju, a naročito zločine protiv civila, protiv čovječnosti, barem tamo gdje je uspostavljena civilna vlast.

Ako to nije u stanju, ako nije u stanju preuzeti tu obavezu, kako će onda preuzeti zasluge?

Ono što sam vidio jutros na Markalama, ono što se meni jutros “ukazalo” tamo, bila je mračna slika, vizija piramidalne prevare i piramide jednog decenijama strahom paralizovanog i zlostavljanog društva na čijem vrhu sjedi elita koja je direktno ili indirektno bila umiješana u ratno profiterstvo, politička elita koja, ako nije sudjelovala, onda je tolerisala praktično pljačkanje Sarajlija tokom rata.
To je ista elita koja za sve ove decenije nije donijela zakon o porijeklu imovine. To je njihova “baština”. Vidio sam tu njihovu “baštinu” u kontrastu sa nijemim žrtvama stravičnog ratnog zločina, u kontrastu sa višestrukim civilnim žrtvama koje nisu imale nikakve šanse uhvaćeni između dvije vatre, između dva zla.
Te nijeme žrtve su bili obični građani izmrcvareni glađu i pored činjenice da je opsada Sarajeva godinama bila glavna vijest u svim svjetskim medijima i da je humanitarna pomoć pristizala iz svih dijelova svijeta. Stradali su gladni. Stradali su kao roblje, kao pijuni na šahovskom polju na kojem su svoje poteze vukli i lokalni gospodari rata.

Na Markalama se kupovala i prodavala i humanitarna pomoć i to je nešto što će mnoge Sarajlije širom svijeta danas posvjedočiti. Na Markalama se prodavala i švercovana roba koja je u grad ulazila kroz “tunel spasa”.

Nisam izmislio te stvari, meni su ih saopštili. Ako su meni lagali, onda i ja lažem. Ja sam prenio i napisao ono što slušam svih ovih godina i ako neko ima problem sa tim informacijama, mora znati da ja nisam njihov ni autor ni izvor. Izvor su same Sarajlije. Godinama slušam o tome i smatram da je vrijeme da se o tome javno progovori.

Da li je laž ili istina da je kilogram kafe ‘93. koštao stotinu njemačkih maraka? Da li je laž ili istina da je kilogram brašna koštao isto toliko? Litar ulja, da li je ili nije koštao tadašnjih stotinu njemačkih maraka?

Možda ne postoji nikakvo racionalno objašnjenje zašto me je prožeo snažan osjećaj gađenja i potreba da tu za mene očiglednu i nepodnošljivu nepravdu danas izbacim iz sebe.
Jednostavno, u jednom trenutku sam iskreno pomislio da je to prava i pravedna stvar, da je možda vrijeme da neko konačno napiše nešto o tome upravo na današnji dan.
Vjerovao sam tom osjećaju pomislivši da će možda pomoći pokrenuti neke stvari, promijeniti neke stvari, osvijestiti i rasvijetliti neke tajne i istine o kojima šutimo kao što šute žrtve porodičnog nasilja štiteći roditelja ili partnera zlostavljača jer smo “svoji”, jer “u šutnji je zlato” (poručiše mi prvaci slobode govora mržnje).

Vjerujem da bi ti isti napisali isto što i ja da su prisustvovali i svjedočili današnjem prizoru u onom svjetlu u kojem sam ga ja vidio. Sve bi im se samo ukazalo i kazalo. Ja ne bih morao pisati, po nekima, “krajnje neprimjeren tekst”.

Neka mi oproste svi kojima je tekst zasmetao, koje je uvrijedio, zaista nisam imao tu namjeru. Izvinjavam se ako sam danas promišljao i razmišljao drugačije od onoga kako se to od prosječnog građanina Sarajeva očekuje, drugačije od onog kako je to zvanično ispravno i propisano. To je vjerovatno zato što nisam neko ko je naučio držati se ustaljenih i ustajalih običaja i tradicija jer vjerujem u progres, u oslobođenje kroz katarzu, u svjež i nov pristup. Vjerujem da nakon dvije i po decenije možda treba postaviti i neka dodatna pitanja, tražiti neke dodatne odgovore i odgovornosti.

Možda se varam. Možda griješim. Ako sam, po nekima, pogriješio, to nije bilo namjerno. Iskreno sam pogriješio (kako se to na engleskom kaže). Ako je postojala bilo kakva namjera to je sigurno bila najiskrenija i najbolja namjera. Napisao sam jednu opservaciju potaknut onim što sam smatrao dubokim razumijevanjem trenutka, iz dubokog saosjećanja prema svojim sugrađanima, prema žrtvama; saosjećanja koje podrazumijeva širi kontekst, “drugu misao”, a ne uvijek onu istu koju ponavljamo skoro kao mantru i zbog koje možda propuštamo uvidjeti neke stvari koje se direktno tiču i nas danas. Možda smo i sami žrtve istih ljudi i politika, a da to ni ne znamo. Ili znamo, ali šutimo.

Mišljenja sam da su moji sugrađani u ratu bili eksploatisani. Mišljenja sam da je neprihvatljivo da ih isti eksploatatori kojima su tada pali u nemilost i koji su na tome izgradili čitave privatne imperije i danas eksploatišu vješto skrivajući svoj “manji zločin” ispod većeg zločina. Mislim da nije nikakva tajna da je ratno profiterstvo definisalo današnju Bosnu i Hercegovinu i da bez suočavanja sa tom negativnom prošlošću nema društveno odgovorne kulture, umjetnosti, a ni politike, samim tim ni svijetle budućnosti.

Mislim da su to mnogi shvatili proteklih godina i zbog toga masovno počeli napuštati ovaj grad i ovu zemlju uvidjevši da ova stagnacija, ovaj status quo nikuda ne vodi.

Mislim da je današnja korupcija u direktnoj vezi sa ratnim profiterstvom. Ako sam u zabludi, nisam jedini. Ako smo svi mi u zabludi, onda je do nas. Onda je to dobra vijest jer sve je u najboljem redu, osim nas.

Ja ipak vjerujem da će se o ovom početi sve više i glasnije pričati, ali ne površno kao o “svađi umjetnika i fudbalera”, već kao o istinskom društvenom i političkom problemu. To je, po meni, jedini put do oslobođenja i izliječenja društva, pa i same države, ako zbilja želimo da budu građanski/civilni.

Ako je moj tekst prouzrokovao “outrage” to je zato što je sam tekst “outrage” koji je proizašao iz mog dubokog ubjeđenja da su današnji društveni i ekonomski odnosi po sebi sramotna uvreda za sve civilne žrtve jer, da se izrazim običnim riječnikom: dok su civili ginuli, oni koji su bili zaduženi da se brinu o njima bili su zauzeti ličnim bogaćenjem. Bavili su se važnijim stvarima. Imali su pune ruke posla u nastojanju da sebi obezbjede status koji danas imaju.

Da li sam jedini koji ovako razmišlja? Ne vjerujem.

U svakom slučaju, ako je ovakvo promišljanje danas nenormalno i nemoralno u ovdašnjem društvu, onda moram reći da ne pristajem na takav sistem vrijednosti i da ću učiniti sve da, pored njegove reintegracije, aktivno radim na osvještavanju građanskog društva u vezi ovih stvari jer ono to zaslužuje, jer civili, građani to zaslužuju, jer civilne žrtve to zaslužuju.

DF i “Sarajevska šestorka”

DF stupa u brak sa SDA na federalnom i na državnom nivou, ali ne i na kantonalnom.

Da li to znači da će DF imati snage, petlje, kapaciteta i slobode da se obračuna sa korumpiranom SDA hobotnicom u zdravstvu, s obzirom na to da je taj resor jedini koji je pripao DF-u i na kojem je DF insistirao?

Zdravstvo u KS je u lošoj situaciji, ali je istovremeno i kičma političke korupcije kao nepresušni izvor novca za stranački kartel.

Ako DF bude služila interesima kartela u KS i štitila uhodanu korupciju u zdravstvu, a ne interese građana/korisnika, onda nije pitanje da li DF želi ostati u “Šestorki”, već je pitanje da li “Šestorka” ima povjerenje u DF, a ponajviše da li bi građani/biračko tijelo imalo povjerenje u novu vlast sa kompromitovanim DF-om u njoj.

Odgovor na to pitanje može dati samo DF i to tako što će početi sa “čistkom” SDA klijentele i lanca korupcije u zdravstvu. Do sada su im, kako se vidi, progledali kroz prste. Od sada, ako pokažu da nastoje održati “status quo”, ako odmah i odlučno ne krenu u reformu katastrofalnog zdravstva u KS, znaćemo i zašto je to tako.

Kolonijalizam u Sarajevu

SDA se svakim svojim potezom uvaljuje sve dublje dokazujući sama upravo ono što tvrdi da joj drugi spočitavaju. Evo uzmimo primjer poplava:

Umjesto da šutnjom sakrije korupciju u civilnoj zaštiti, SDA je pokušala oportunističko-populistički iskoristiti poplave tvrdeći da ih je nova kantonalna vlast “prespavala”. Uložili su vrlo malo energije poslavši kasno naveče jedan email na skupštinsku mailing listu sa molbom da se napravi hitna sjednica skupštine (iako je vlada već sazivala hitnu sjednicu vlade), da bi sutradan kapitalizirala s tom “inicijativom” na odanim medijima.

No tako je samo razbudila javnost otvorivši svima oči u vezi nestalih namjenskih sredstava. Drugim riječima: ne samo da je pomogla pokrenuti ozbiljnu istragu u vezi korupcije federalne i kantonalne uprave civilne zaštite koju vode njeni kadrovi, već će i opštinski SDA načelnici, od Centra do Ilidže, morati u narednom periodu javnosti i medijima predočiti račune opštinskih Službi civilne zaštite kako bi svi imali priliku vidjeti kuda su otišli novci namijenjeni za održavanje korita rijeka i zaštitu od poplava.

Druga stvar koju SDA radi u atmosferi i dalje neizvjesnog epiloga priče o CIK-ovoj nepravednoj, nezakonitoj i neustavnoj odluci da ignoriše popis iz 1991, jeste pritisak na novu vlast u Kantonu Sarajevo putem masovnih akcija prikupljanja potpisa radnika raznih javnih preduzeća i institucija.

Tim potpisima radnici izražavaju nezadovoljstvo odlukama Skupštine Kantona Sarajevo o neprihvatanju izvještaja za 2017. u nastojanju da sačuvaju partijsku upravu na pozicijama. Ako pogledate te spiskove, vidjećete da su oni svojevrsni dokaz i potvrda etničkog čišćenja u Sarajevu. Naime, ako se već i SDP, i NS, i DF, i SDA pozivaju na popis iz 1991. u kontekstu izbornog zakona; ako SDA (s pravom) kritikuje etnički sastav vlade Kantona koji nije ispoštovao ustavom preciziran omjer iz 1991, onda bi, u duhu Ustava i Aneksa 7, bilo posve logično i ustavno da prije svega javna preduzeća i ustanove Kantona, glavnog grada BiH, provode politiku zapošljavanja koja će poštovati i odražavati etnički sastav uposlenika u omjeru prema popisu iz 1991. (ako već privatna preduzeća ne moraju), a ne da postanu jednopartijski ratni plijen, bastioni jednopartijskog klijentelizma, generatori glasova, a sada i instrumenti ultimatuma i pritisaka autoritarne SDA centrale na parlamentarnu demokratiju u Kantonu Sarajevo.

Multietničko Sarajevo

Zanimljivost: Na zadnjoj sjednici, nastavku konstituirajuće sjednice, Kantonalna Skupština nije bila u stanju “nafatati” još jednog Srbina za Dom naroda Federacije iz jednostavnog razloga što ih nema. Troje Srba je ‘ladno moglo ući u Dom naroda Federacije, ali jok! Idu samo dvoje (iz SDA i iz SDP) jer je parlament Kantona Sarajevo, glavnog (multietničkog) grada BiH – u deficitu sa Srbima.

Ne mora se previše karikirati niti biti prevelik cinik pa reći: ni tri Srbina ne možeš naći u Sarajevu!

To je porazno za multietničko Sarajevo koje, izgleda, postoji još samo na tom popisu iz 91. na koji se svi pozivaju.

O kakvom mi Ustavu pričamo i Aneksu 7, i reintegraciji, i popisu iz 1991, ako ni dan-danas ne raspolažemo nikakvim zvaničnim politikama i planovima koji će gradu vratiti predratni kosmopolitski karakter? Barem da pri zapošljavanju u kantonalna preduzeća i institucije postoji neka zvanična politika, neka “afirmativna akcija”, ako već nemamo zvaničnu kulturnu politiku dostojnu jedne kosmopolitske metropole, glavnog grada jedne multietničke i multikulturalne države, jednog pluralnog društva, da ne govorim o ustavnim obavezama politike mira i pomirenja, reintegracije i Aneksa 7.

Red bi bio da nova progresivna vlast poradi konačno na tome. Ne “na svoju ruku” već u duhu i po slovu Ustava, propisanih ustavnih obaveza, tim više što su se prethodnih decenija nosioci vlasti ponašali nekad manje, ali posljednjih godina sve više, protuustavno u ovom smislu.

Provjerite spiskove radnika preduzeća i institucija koji su javno objavljeni u SDA hajci na novu parlamentarnu većinu Kantona Sarajevo i uvjerite se koliko je Srba i Hrvata i Ostalih zaposleno u njima. I ne samo to. Mnoge, vjerujem, živo interesuje koliko predratnih sarajlija ima na tim spiskovima, kada smo već kod Aneksa 7 i omjera iz popisa 91.

Ne radi se samo o etničkom čišćenju već i o kulturološkom. Radi se o svojevrsnom egzodusu predratnih sarajlija iz Sarajeva, iz sarajevskih javnih preduzeća, iz sarajevskih javnih institucija, iz javnog života. Radi se o nečemu što godinama slušam, o čemu “Ono Sarajevo” godinama trubi i bruji: radi se o tihom i sistemskom progonu karakteristične urbane kulture, životnog stila, tj. ciljane populacije koja je njegov nosioc, i to sve u aranžmanu jedne autoritarne, visoko korumpirane folk partije čija je gotovo kolinizatorska okupatorska politika imala devastirajući rezultat po Sarajevo i sarajlije u posljednje dvije decenije.

Možda ih osjećaj vara, ali je definitivno prisutan, no nije tajna da se mnoge tzv. “stare sarajlije”, “predratne sarajlije”, “ondašnje sarajlije” ne osjećaju baš rado viđenim na ulicama svog grada.

Progon sa radnih mjesta iz javnih preduzeća i institucija i njihovo popunjavanje jednopartijskim kadrovima i lojalistima najveće narodnjačke konzervativne partije u državi ne ide u prilog tome da se radi tek o umišljenoj teoriji zavjere.

Korupcija u Civilnoj Zaštiti

Direktor Federalne uprave civilne zaštite je bacio prašinu u oči javnosti da novca za opštine pogođene poplavama nema zato što nije usvojen budžet Federacije.

(Nije ni provjeravao na računu, znao je da “pare nisu problem – para nema!”)

Direktor pretpostavlja da veliki dio javnosti ne zna da su sredstva civilne zaštite namjenska sredstva, da se ne mogu trošiti ni za kakve druge namjene i da nisu sastavni dio budžeta, ni u Federaciji, ni u Kantonu Sarajevo. Ona se nalaze na posebnom računu civilne zaštite upravo zato što se budžetom ne mogu predviđati elementarne nepogode već se posebnim porezom od 0,5% na svaku platu i svaki ugovor puni ovaj fond. (Oko dvadeset miliona godišnje – akumulativno.)

Svaka firma prilikom uplate doprinosa uplaćuje svaki mjesec 0,5% za zaštitu od prirodnih i drugih nesreća kao i 0,5% koliko iznosi opća vodna naknada. To možete provjeriti i na vašoj platnoj listi odmah sada, ako ste zaposleni.

(Sve su prilike da ovih 1%, skupa sa zdravstvenim i penzijskim koje nemaju, plaćaju, ako se ne varam, svi koji potpišu bilo koji ugovor, a freelanceri i retroaktivno 3 god.)

(Doduše Novalićeva je vlada 2017. predložila izmjene i dopune Zakona kojima ukida naknadu za zaštitu i spašavanje u iznosu od 0,5% na plate u Federaciji BiH, a tim i “namjenska sredstva za civilnu zaštitu čime se onemogućuje pružanje pomoći građanima u vrijeme prirodnih i drugih nepogoda i dovodi do urušavanja sistema civilne zaštite i spašavanja”.)

“Opća vodna naknada” bi trebala da služi za (ne)održavanje korita rijeka i u slučaju poplava se u pravilu pokazuje kao još jedan od raznih “poreza na budale” koji opterećuju privredu da bi na kraju saznali da smo prepušteni samima sebi za vrijeme nevremena.

Svi ti novci se slijevaju na jedan račun odakle se vrši preraspodjela na Federaciju, kantone i opštine. (Član 180, tačka 4.)

Važno je znati da se ta sredstva akumuliraju ,tj. ne gase se istekom kalendarske godine! Dakle: nemaju veze sa godišnjim budžetom niti imaju kud sa računa osim kad poplavi! (Izgleda da zaista treba razmotriti zakon o kleveti i obmanjivanju javnosti od strane imenovanih dužnosnika.)

Ali postoji jedna caka koje su se dosjetili. Naime, da bi se sredstva uopšte mogla koristiti, na sva tri nivoa (federalni, kantonalni i opštinski) mora biti usvojen program razvoja civilne zaštite i godišnji plan realizacije programa.

Nažalost, slučajno taj program na federalnom nivou nije usvojen već godinama, pa se pare troše nasumično, po svojoj volji nadležnih organa, što otvara prostor mahinacijama. Kontrolu nad svim tim sredstvima na svim nivoima ima jedan jedini inspektor koji je zaposlen u Federalnoj upravi civilne zaštite. Radi se o “usamljenom jahaču” koji nije otišao u nadzor već nekoliko godina. (Neka neko provjeri ko je i da li je blizak direktoru.)

Naravno da jednopartijska vlast/ela računa na to da narod koji su proizveli u svoje kmetove sve ovo ne zna i ne prati, pa ih stoga i huška protiv višestranačke građanske demokratske vlasti upirući prstom u budžete (kako neusvojene tako i “neustavne”) da bi sakrili gdje su otišli novci sa računa civilne zaštite Federacije, kantona i opština, a koji je namijenjen za slučaj poplava i elementarnih nepogoda.

Novac, vele raja, treba potražiti “na Vlašiću u vikendicama”, u obliku “terenaca” koji su dodjeljivani bez ikakvih kriterija. Vele da su se pare sa tih računa posuđivale vladi Kantona Sarajevo (za mandata SDA premijera vlade S. Zeljkovića 2012-14.) pa se otpisivale na kraju godine, da su se njima asfaltirali požarni putevi oko vikendica i da se radi o milionima.

Nešto “siće” je potrošeno i na žurke u prirodi, a vjerovatno i na predizbornu kampanju prošle godine.

Kada bi mogli zaviriti u račune kantonalne i opštinske, a naročito federalne civilne zaštite u posljednjih deset godina, vele da bi nam se zamantalo. Zato se godinama tim računima ne može prići.

Možda je ovo prava prilika za dublji javni pretres stanja o kojem javnost dugo šapuće i na šta nezavisno i istraživačko novinarstvo dugo upozorava.

Kao parlamentarni zastupnik u SKS insistiraću na predstojećoj hitnoj sjednici na tome da, ako već nije, onda da pod hitno pravimo nacrt i usvojimo na nastavku sjednice program razvoja civilne zaštite i godišnji plan realizacije programa u KS kako bi kontrolisali sredstva.

Drugo na čemu ću insistirati je da vlada i sve nadležne institucije učine sve što moraju kako bi “raskopali” i “raspakovali” ovu korupcijsku “čarlamu” kantonalne i opštinske civilne zaštite: da se povede unutrašnja istraga, a bogami i da se kantonalno tužilaštvo malo razmrda jer: “selo voda nosi, a ona se češlja.”

No vjerujte da prepreke i opstrukcije koje dolaze iz SDA centrale, sa pozicija federalne vlasti, kao i iz opština u kojima i dalje suvereno vlada i dominira SDA, neću moći prebroditi bez veće podrške građanstva u ovom koalicijskom obračunu sa korupcijom u Kantonu Sarajevo.

XXXL afera – prevelika za mahalsko fildžan-novinarstvo

Da li ste upratili na ovdašnjim medijima skandal sa HUAWEI-om?

Naravno da niste. A i kako bi kada režimsko istraživačko fildžan-novinarstvo ispituje svaki mitiser obraza nove kantonalne vlasti dok đonovi etnonacionalističke korupcije neprikosnoveno gaze po poznatim žljebovoma na koje nas njihovi mediji godinama navikavaju i uhodavaju.

“Ćaršija bruji” da je 4G spreman da proradi punim kapacitetom za sedam dana, bez problema. Ali došlo je do nagle promjene strategije.

Vele da je Siemens razvijao mrežu, ali da je HUAWEI pred izbore dao dva miliona (nečega), da se kompletna oprema zamijeni njihovom.

Dupe zinulo i macani iz BHTelekoma su, kako raja priča, odmah jedan milion (nečega) podijelili između sebe. Čak je jedan od njih koji je u zatvoru uspio i kuću da napravi iz zatvora. (Definitivno bolji hobi za “da prođe vrijeme” nego da pravi brod u boci.)

Ništa to ne bi bio problem da Zapadne vlade (na čelu sa SAD) nisu skontale da HUAWEI na taj način kupi informacije po Zapadnom svijetu i (da se izrazim “po starinski”) špijunira države i građane država kojima pruža usluge (5G i to).

U Kanadi je uhapšen HUAWEI direktor, hoda sa “narukvicom” na nozi. Njemačka takođe izbacuje HUAWEI. Frka se velika nadigla oko toga. Amerika veli da će platiti sve sudske troškove svim zemljama koje odmah izbace HUAWEI, da se uopšte ne brinu i ne obaziru na to što će ih Kinezi tužiti. Svi se nastoje riješiti HUAWEI-a, samo ih naše državotvorne hairlijice iz SDA dovode za milionče mita i korupcije po svemu nalik na indijance koji prodaju sigurnost zemlje, a i samu zemlju za jedan kamion bižuterije koju će podijeliti svojim klijentima, daidžićima, amiđičima.

I to nije vijest za novinare “političkog Sarajeva” koji non-stop trube o ugroženoj sigurnosti i državnosti posljednjih dana i blagdana?!

Pa naravno da nije. To je “unas” posve normalno. Sve u sklopu akcije “ništa nas više ne može iznenaditi”, naročiti od SDA harambaša. To više nije vijest. Nema klikova. I Google je oguglao.

Nego ima li kakvih mahalskih pikanterija u vezi građanske ljevice?

(“I PAY THEM” – pisalo bi ispod fotografije nekog od ovdašnjih autokrata)

Ja razumijem da postoje oni koji sa velikom dozom cinizma podržavaju neoliberalno zloupotrebljavanje slobodnog tržišta u smislu: “kad je bal – nek’ je maskembal. Nisam veliki fan takvog fatalizma.

Iskreno, ako zaštita podataka, privatnosti, korisnika tako teško ide u svijetu koji insistira na tim pravima i zakonima, naravno da me brine pomisao na to kakvo li će stanje biti ako svu našu komunikaciju preuzme neki totalitarni režim koji u svom državnom kapitalizmu vodi politiku kojom ciljano obara (dumping) cijene da bi se uvukao u ekonomije drugih, i koji, uz to, nema nikakav odnos prema individualnoj slobodi i slobodnom novinarstvu? Da ne govorimo o cijenama radne snage.

Kapitalizam u modernoj istoriji nije uspio oboriti cijenu rada koliko jedna nazovi-komunistička partija Kine.

Oni koji biraju i podržavaju jeftinije proizvode i usluge iz Kine u odnosu na one iz Evrope ili Amerike mogli bi razmisliti ne samo o tome da možda na taj način ostavljaju svoje radnike bez posla, zdravstvenog, penzijskog i nekih drugih beneficija, već i da podržavaju loše uslove radnika u Kini.

Možda i tu griješim. Možda nisam informisan. Ali zašto onda svi idu u Njemačku ili SAD da rade? Zašto ne idu u Kinu da se zaposle u fabrici mobilnih telefona?

———-

Bilo kako bilo, sudeći po reakcijama i komentarima na ovaj tekst na mojoj FB stranici, ako informacija o korupciji, BHTelekomu, HUAWEI i zapadnim instrukcijama izazove bilo kakve polemike u javnosti, biće uistinu zanimljivo slušati “političko Sarajevo”, “službene novinare” i raju kako “argumentovano brane” SDA deal sa HUAWEI, skoro pa patriotski, dok istovremeno na drugoj strani napadaju one koji su protiv “sjevernoatlantske sigurnosti” u BiH.

Jer ako je instrukcija o sigurnosti ubleha, ako se radi o korporativnim interesima, a ne o sigurnosti, onda isto važi i za NATO, zar ne?

Patriotizam i porez na bogatstvo

Zašto oporezovati najbogatije Bosance i Hercegovce više nego ostale?

Koja logika stoji iza progresivnog poreza?

Šta je progresivni porez?

Proporcionani porez je onaj porez gdje sa rastom porezne osnovice u istoj mjeri raste i porezna stopa. Progresivni porez je onaj gdje s rastom porezne osnovice porezna stopa raste brže.

Wikipedia

Progresivni porez čini da se onima koji najviše zarađuju najviše i uzme za opšte dobro. Postavlja se pitanje: zašto bi najbogatiji plaćali više nego proporcionalno više poreza?

Pa recimo iz patriotizma. Iz ljubavi prema svom narodu koja se toliko spominje. Ljubavi prema domovini koja se toliko spominje. Ljubavi u koju se svi kunu.

Samo da bude jasno: ovjde se ne govori se o stranim ulaganjima, o investitorima, o porezima koji bi “strance” odvratili od ulaganja u našu divnu zemlju, već o domaćim multimilionerima koji bi vjerovatno željeli uložiti ne samo u proizvodnju, već i u očuvanje okoliša, prirodnih ljepota, u izgradnju i proširenje infrastrukture, vodovoda, kanalizacije, puteva, bolnica, staračkih domova… s obzirom da i sami tu žive. Na kraju krajeva: u njihovom je poslovnom interesu ulagati u čist zrak, u kupovinu filtera za toplane, naročito ako misle graditi još zgrada, hotela, prodavati stanove, iznajmljivati sobe i rezidencije, ako planiraju zarađivati na svemu tome, jer ko će pri zdravoj pameti kupiti stan ili zimovati na nezdravom zraku u najzagađnijem evropskom olimpijskom glavnom gradu? (Osim ako svi ne grade da drži vodu dok majstodi odu.)

Eto zato oni trebaju više plaćati. Ako vole svoju zemlju i svoje narode u njoj, kao što tvrde da vole, ako su u svaka doba (ako zatreba, ako bude stani-pani) spremni uhvatiti se puške, kao što mnogi često usput kažu, onda neka tu spremnost i ljubav pokažu ali hvatajući se za novčanike. Jer zatrebalo je.

Oni su ti “narodni prvaci” na koje se svi ugledaju, ti koji moraju ovu zemlju da urede i unaprijede, a ponašaju se kao da više vole svoj novac, sebe, svoje bankovne račune, stanove kuće i druge nekretnine u inostranstvu od svega ovdje. Ponašaju se kao da su ovdje samo privremeno – da pokupe kajmak, završe još neke poslove pa da se i oni uhvate noge kao sav pametan svijet koji napušta zemlju.

Potpuno ih razumijem!

Niko nije lud davati toliki novac mafiji i parazitima na vlasti. U potpunosti se slažem. Identično razmišljamo. Možda bi svi ti bogataši dali više nego što se traži od njih kada bi samo znali, kada bi bili 100% sigurni, da uhljebi sa dna kace državnih institucija neće razgrabiti, pozobati i posrkati sav novac između sebe.

Znači da imamo zajednički problem, a to je uhljebska politička elita oportunista, nezahvalnika koji ništa ne žele uložiti u društvo, koji ne žele potrošiti na komunalije, na infrastrukturu ni javni novac iz budžeta, a kamoli svoj privatni, već tretiraju i državu i civile kao svoju kuju. I to zatvorsku. Ponašaju se kao kriminalci u gangsterskom raju.

 

 

Korupcija i zagađenje

Izgleda da smo se, po navici, opet zapetljali u politiku do te mjere da smo, opet po navici, zaboravili na građane, tj. na zdravlje i sigurnost građana.

Vidite, mi smo 05.12.2018. na Drugoj hitnoj sjednici SKS usvojili novi plan interventnih mjera po kojem se epizoda uzbune proglašava kada zagađenje PM10 česticama dostigne 300 µg/m3.Dali smo sebi rok od 15 dana da primijenimo i testiramo taj plan, no niko se nije sjetio da proglasi uzbunu 20.12.2018. kada je zagađenje u večernjim satima prešlo brojku od 600 µg/m3 u Sarajevu i Ilijašu.

Ja imam utisak kao da se nas koji insistiramo na hitnim mjerama i rješenjima ne uzima za ozbiljno, kao da mi insistiramo na nekakvim trivijalnim stvarima, na nekoj kulturnoj nadgradnji za koju niko na svijetu nije čuo. Iskreno, ja ne vidim da postoje suštinskije, elementarnije, ozbiljnije i preče stvari od pukog života i zdravlja građana.

BORBA PROTIV ZAGAĐENJA 

Borba protiv aerozagađenja nije trivijalna. Borba protiv zagađenja u KS je zapravo borba protiv kriminalnog okruženja i korupcije u KS. Borba protiv zagađenja je borba protiv mafije u KS. To je borba protiv raznih predatora koji su se infiltrirali u sistem, uortačili sa političarima i ucjenjuju građanstvo, doslovno iznuđuju novac. Njihovi ortaci iz vlasti im, uz to, nabacuju budžetska sredstva koja su takođe prikupili od poreznih obveznika, tj. od tih istih građana i tako sufinansiraju monopol stranačkih klanova. Građani su u ovoj priči posve nezaštićeni od navedenog udruženog poduhvata.

Borba protiv zagađenja nije nimalo naivna utopijska borba nekakvih romantičnih sanjara i idealista protiv dima i magle. To nije borba protiv vjetrenjača. (Kamo sreće da jeste jer bi to značilo da ima i vjetra koji bi rastjerao smog.) Odavno se nama više ne priviđaju krupni kriminalci umjesto vjetrenjača. Odavno ovdje niko više ne umišlja i ne izmišlja korupciju. Kriminal i korupcija, tj. kriminalci kapitalci su posve stvarni.

Borba protiv zagađenja je, stoga, konkretna i direktna borba protiv političke mafije, protiv korupcije i sukoba interesa, stranačkih ortačkih firmi i organizacija koje su monopolizirale utopljavanje fasada, tržište energentima, parkinge, izgradnju, sve resurse i resore čija je zloupotreba na kraju rezultirala ekološkom katastrofom koja se mjeri indeksom zagađenja od 667, sa tendencijom porasta. Rezultat je zagađenje koje svake godine odnese stotine života, a u kojem djeca tajkuna i političke elite koja profitira na odsustvu regulacija i pravne države, uglavnom ne moraju živjeti. 

Mi imamo mjere. Mi imamo plan. Mi imamo odluke. Ali očigledno nemamo moć da ih provedemo. Niko se, izgleda, ne pridržava odluka i niko ih ne primjenjuje niti ih provodi. Čak ni oni koji ih donose! To od skupštine KS kao najviše institucije demokratske vlasti KS čini tek jedan poprilično dosadan “realiti šou” na lokalnoj televiziji, dok u stvarnosti stvari vode stranačke centrale i krminalni klanovi. 

Mi parlamentarci, kako se čini, nemamo nikakvu moć ni način da ikog pronađemo odgovornim. Mi ovdje služimo samo da održimo iluziju, privid neke demokratije i vlasti, nekog odlučivanja, da se igramo u pijesku dok se stranački lideri i centrale, kao pravi karteli, dogovaraju o podjeli teritorije, resursa i resora.

Nopustimo sada njih. Pitanje koje se postavlja je: koga ćemo od nas mi kantonalni parlamentarci poslati u zatvor zbog nepoštivanja odluka koje smo sami donijeli? Ko će od nas parlamentaraca, rukovodstva skupštine i članova vlade KS odležati zbog toga što je propustio proglasiti epizodu uzbune? Naime, tog 20.12.2018., tačno na dan kada je isticao rok za testiranje novog plana – nezamislivo pretjerano zagađenje od preko 600 µg/m3 je nekom od djece u ovom gradu ostavilo trajne posljedice po zdravlje, stvorilo preduslov za kancer, autizam, alergije, štasvene. Da li građani treba da podnesu građansku tužbu Međunarodnom sudu za ljudska prava u Strazburu protiv vlade i premijera Kantona Sarajevo zbog dovođenja u opasnost građana Kantona 20.12.2018. ignorisanjem plana interventnih mjera i neobjavljivanjem epizode uzbune? Jer, ako su međunarodni sudovi jedini način na koji građani mogu ikoga, ikako pozvati na odgovornost u ovoj zemlji, onda bi se morali dobro zabrinuti za stanje demokratije “unas”. Onda je ovo više nalik na okupaciju, autokratiju, diktaturu, ili pak na ono što nam mnogi strani i domaći stručnjaci nastoje objasniti, a to je: “zarobljenu državu”.  

Napomenuo bih da ovo što upravo iznosim nije nikakav “populizam” kako to vole ocijeniti političke elite kada im se činjenice koje se iznose ne dopadaju previše. Ovo je jedna tužna statistika od koje vlast u KS, kao i veliki dio društva, nažalost, iz nekog razloga okreću glavu. Prelazi se olako preko ovih činjenica kao da svi imamo prečeg posla. 

Koga da krivimo? Da li da krivimo premijera, vladu, resornog ministra, predsjedavajućeg ili zastupnike zato što sami nismo postupili prema sopstvenoj instrukciji? Gdje smo bili i šta smo radili te noći? Zašto nije proglašena epizoda uzbune? Ko je trebao pritisnuti dugme? Ko će u zatvor? 

Koga da krivimo za sva dosadašnja i buduća “masovna ubistva iz nehata”?
Koga da krivimo za trovanje građana lošim ugljem, ćumurom i peletom? Koga da teretimo za nepropisnu i bespravnu gradnju, za korumpirani sistem, za vozila bez katalizatora, za potplaćene tehničke preglede? Koga da gonimo? Lopove ili policajce koji ih ne love? 

Šta ćemo sa korumpiranim policajcima sa platnog spiska raznih mafija? Šta ćemo sa korumpiranim političarima koji su primili novac ne samo da zažmire pred bespravnim i nezakonskim zlodjelima koja su uzrok povećanog zagađenja, već i da legislativom, raznim toksičnim planovima i zakonima “poguraju” stvari u pravcu ove apokalipse? 

BORBA PROTIV KORUPCIJE

Mi smo tzv. “zarobljena zemlja” po svim svjetskim standardima i znamo da korupcija ide sve do vrha vlasti. Do parlamenata. Postoji velika statistička vjerovatnoća da neki parlamentarci KS, kao i članovi vlade, direktno rade za građevinsku, ovu ili onu mafiju. Bar jedan od nas koji sjedimo u sali skupštine radi za njih. Za koga tačno, imenom i prezimenom rade oni koji direktno rade protiv građanstva, na štetu zdravlja svih nas – to bi moralo istražiti i znati tužilaštvo za koje se plašim da je takođe zagađeno korupcijom.

Pa šta nam je preostalo? 

Ostali smo mi parlamentarci kao posljednja linija odbrane demokratije. Ostali su nam principi. Najprije naši lični moralni principi, a onda i principi koje je ova koalicija dogovorila i potpisala. 
Ostali su nam integritet i dosljednost. Ostala nam je naša riječ i naša zakletva. Riječ koju smo dali biračima, zakletva koju smo dali građanima. To je sve što imamo i čime raspolažemo. To je sve što smo uvijek i imali, čime smo od početka raspolagali. Ništa više. 

I to je više nego dovoljno za pobjedu. 

Na poštenju i dosljednosti, na riječi i zavjetu se bazira društvo, njegova država, čitava ljudska civilizacija. Društvo i državu održavaju oni koji drže datu riječ. Mi smo dali riječ svojim biračima da ćemo počistiti korupciju i zagađenje. Mi tu riječ moramo održati. Držanjem te riječi će se održati ova koalicija i ova vlada.

Zato je važno u svakom trenutku biti svjestan i osviješten činjenicom da su naša djeca, naši roditelji, naši najdraži i najbliži direktne žrtve udruženog zločinačkog poduhvata korumpiranih političara, državnih institucija i organizovanih kriminalaca koji drže državu i društvo taocima beskrupulozne orgije privatnog interesa koji poprima obrise organizovanog masovnog zločina.Nehat, otupljenost i potkupljenost parlamentaraca u parlamentima je oblik saučesništva u tom zločinu. 

Ne postoji razlog zbog kojeg danas, na kraju druge decenije 21. vijeka, ne bi imali čist vazduh u Sarajevu, osim destruktivnog i retrogradnog, zapravo kriminalnog ponašanja odgovornih na rukovodećim pozicijama i njihovih ortaka.

Ovakav bahati i siledžijski napad na djecu, građane, njihovo zdravlje, njihovu sigurnost i istovremeno takav nemar, nebriga, neosjetljivost, gotovo otupjelost na kritike, na podizanje svijesti o hitnosti rješavanja zagađenja poprima oblik zločina sa predumišljajem. Nakon toliko upozorenja i uzbuna niko više ne može reči da ne zna, da nije informisan, da nije upoznat. Mi svaki daljnji nemar i nemoral u odnosu institucija države prema zagađenju, prema sigurnosti građanstva, moramo početi tretirati kao planirani zločin, zločin s predumišljajem i iz koristi.

Sarajevo je okupirano od strane brutalnih ratnih i poratnih profitera, švercera, špekulanata koji provode tzv. “doktrinu šoka”. To su krugovi koje interesuje brzo bogaćenje, a ne planski razvoj grada, sigurnost i kvalitet života u njemu. Oni bombarduju grad štetnim tvarima i iznuđuju novac od osiromašenih građana. 

Zagađenje izvan Skupštine KS je samo posljedica zagađenja unutar nje. Talog štetnih tvari, kiselina i teških metala u krvotoku i mozgu, metastaze karcinoma kod naših građana su direktna posljedica taloga okorijelih muljatora, metastaze karcinoma korupcije, kriminalnog i nedemokratskog ponašanja u Skupštini i drugim institucijama Kantona. Dokle god mutikaše budu mutile u skupštini i vladi; dok god budu prioritetizirali profit, klijentelizam i ortački kapitalizam, sprovodili mutne radnje i lovili u mutnom kroz monopol i sukob interesa – i zrak u Sarajevu će biti mutan, siv i otrovan. Kada se razbistri u skupštini – razbistriće se i van nje. 

PARLAMENTARCI I SLOBODA

Mi svi već dugo dišemo težak i zagađen zrak korupcije u institucijama (države i pravosuđa) koji se iz njih širi dalje na nezakonite biznise i stranački monopolizirano tržište u Kantonu Sarajevo.Strukture su ogrezle u kriminal i korupciju i biće potrebna temeljna čistka glavnog grada i Kantona, veliko proljetno čišćenje Sarajeva. 

Raznorazni sitni i krupni kapitalci, privredni šverceri i profiteri, oportunisti, kriminalci, kako ratni tako poratni, moraju ustupiti mjesto vrijednim, radnim i obrazovanim snagama koje dolaze iz svih pora društva i čekaju šansu da pokažu svoje znanje,  talent, svoju ljubav i posvećenost ovom gradu. Oni ne smiju više čekati. Oni moraju provaliti na scenu. Mi moramo osloboditi Sarajevo zbog njih i za njih. Mi parlamentarci moramo povesti tu oslobodilačku borbu. 

Zato od nove vlade ne samo da očekujem, već zahtijevam prije svega stručna, a iznad svega revolucionarna rješenja i radikalne mjere u borbi protiv zagađenja institucija, društva i okoliša.