DEKLARACIJA protiv korupcije profiterstva

Na osnovu Člana 117. i 121. Poslovnika Skupštine Kantona Sarajevo (“Službene novine Kantona Sarajevo”, br. 41/12 – Drugi prečišćeni tekst 15/13 i 47/13) predlažem Skupštini Kantona Sarajevo da se donese

DEKLARACIJA

Smatrajući korupciju na svim nivoima i u svim oblastima društvenog života velikom preprekom napretku na putu ka evropskim integracijama, a korupciju i profiterstvo izabranih dužnosnika i nosilaca javnih funkcija posebnom prijetnjom po zdravstvenu i socijalnu sigurnost građana;

Izražavajući zabrinutost brojnim studijama, izvještajima i negativnim ocjenama kada se radi o državnoj i administrativnoj korupciji;

Svjesni da su transparentnost i odgovornost u javnom sektoru uz osiguravanje jednakosti u pružanju javnih usluga svim građanima najvažniji za vraćanje povjerenja građana u institucije vlasti;

Saglasni da bez unapređenja poslovne klime i jačanja borbe protiv organizovanog kriminala gubimo borbu protiv siromaštva na čiju pojavu i rast je bitno uticao kriminal u pretvorbi, privatizaciji i ratnom profiterstvu, a naročito izostanak njegovog kaznenog progona što je direktno rezultiralo današnjim društveno-ekonomskim odnosima i ogromnim jazom između bogate i uticajne nekolicine i većine siromašnih i obespravljenih,

U teškim trenucima krize uzrokovane pandemijom virusa COVID-19 i sa posebnim osvrtom na negativne posljedice koje će ona imati po ekonomiju, 

Skupština Kantona Sarajevo najoštrije osuđuje svaki oblik korupcije, a naročito političku korupciju i profiterstvo, izražavajući odlučnu namjeru da ovu pojavu umanji i otkloni u narednom periodu. 

Predstavnici građana u najvišem zakonodavnom tijelu Kantona Sarajevo, zastupnici u Skupštini Kantona Sarajevo ovom deklaracijom podsjećaju i potvrđuju javni interes kao svoj prioritet kroz odlučnost da se posvete legislativi kao svom primarnom zadatku, tj. zakonodavstvu i radu na konkretnim zakonima koji će ovu deklaraciju potvrditi i u praksi, a na kojima će vrijedno i ubrzano raditi do kraja mandata uz insistiranje na vladavini tih zakona i jačanju pravne države. 

U tu svrhu, na tragu Zakona o prijavljivanju i postupku provjere podataka o imovini nosilaca javnih funkcija u Kantonu Sarajevo koji je ovaj sastav Skupštine jednoglasno usvojio 17. aprila 2019, Skupština Kantona Sarajevo upućuje apel urgirajući zastupnice i zastupnike na entitetskom i državnom nivou vlasti da u najkraćem roku usvoje Zakon o utvrđivanju porijekla imovine, Zakon o nezastarijevanju kaznenih djela ratnog profiterstva i kaznenih djela iz procesa pretvorbe i privatizacije, kao i Zakon o nepotizmu i stranačkom zapošljavanju. 

Skupština Kantona Sarajevo ujedno poziva i ohrabruje cjelokupnu javnost, sve izabrane dužnosnike i nosioce javnih funkcija na svim nivoima, a naročito civilni sektor, da zajedno sa nezavisnim medijima i nezavisnim sudstvom zaustavimo politizaciju javnog sektora i obrnemo proces zarobljavanja države kako bi koruptivno i profitersko ponašanje kojem građani decenijama svjedoče konačno naišlo na historijsku osudu od strane javnosti, ali i zvanične politike, a potom i svoj sudski epilog. 

Skupština Kantona Sarajevo izražava uvjerenje da takvom, zajedničkom kampanjom, kao društvo možemo zaustaviti daljnje poniranje u korupciju, daljnji rast nepovjerenja građana u institucije vlasti i nositi se, kako sa profiterstvom i političkom korupcijom u prošlosti, tako i u aktuelnom periodu pandemije i nastupajućem periodu ekonomskih posljedica pandemije, sa posebnim fokusom na predstojeći izazov imunizacije stanovništva. 

Ovom deklaracijom Skupština Kantona Sarajevo ne samo da izražava odlučnu namjeru u osudi i aktivnoj borbi protiv profiterstva i svakog drugog oblika korupcije i kriminala u cilju vraćanja povjerenja građana u demokratski sistem i institucije vlasti, već prije svega odaje počast i dužno poštovanje svima koji su dali svoje živote za bolje i humanije društvo; za slobodno, demokratsko, pluralističko, građansko i pravedno društvo. 

Sarajevo, 03.03.2021.                                                                       


“GRAĐANSKI” KAO “CIVILNI”

Političke stranke su interesne političke organizacije i u višestranačju imaju ulogu predstavljanja programa i interesa različitih društvenih slojeva i grupa.

Od samog početka tzv. “demokratskih promjena” uloga narodnjačkih stranaka (liberalni konzervativci desnog centra) koalicije koja je pobijedila na prvim višestranačkim izborima 18. novembra 1990. bila je, barem deklarativno, zaštita interesa, privatne imovine, biznisa, prava, a u ratnim uslovima i golih života “svog” naroda od politike svojih koalicionih partnera.

Narodnjačke stranke pobjedničke koalicije su bazirale svoj demokratski legitimitet na čitavim narodima. Čitave narode smatraju svojom bazom, nacionalne korpuse svojim glasačkim tijelom, (što je tzv. “korporatizam” o kojem je govorio Musolini).

Od samog početka su nastojale homogenizirati te “svoje” narode i uspostaviti hegemoniju “svojih” naroda na teritorijama na kojima su ti narodi bili u većini, a u tom procesu su nastojale nametnuti i svoj totalitarni režim po ugledu na prethodni. Višestranačje su pretvorile u tri jednopartijska sistema bazirana na principu i apsolutnoj volji većine “svojih” naroda predstavljajući se kao ekskluzivne predstavnice “svojih” naroda. Ove stranke su uvele nepisano pravilo da niko drugi osim njih ne može predstavljati ove narode.

Ove stranke su se kalile u ratu. U ratnim uslovima su sebi uzele i aktivnu “državotvornu ulogu” iako je država već postojala i dugovala suverenitet i nezavisnost samim građanima, tj. prethodno provedenom referendumu.
Svaka od tri stranke pobjedničke koalicije počela se još u svom prvom mandatu baviti kreiranjem svoje partijske države u državi preuzimajući ulogu ekskluzivnog zaštitara (i vlasnika) državne imovine, državnih preduzeća i institucija na “svojim” teritorijama, direktno ili indirektno učestvujući u ratnom profiterstvu, pljački državne i privatne imovine, u osiromašenju građana.
Tu ulogu su zadržale za sebe i nakon Dejtonskog mirovnog sporazuma kada su Ustav i pravna država postali ti koji, nezavisno od politike i političkih stranaka, garantuju i štite ljudska prava, građanske slobode, vitalne nacionalne interese, privatne biznise, privatnu i javnu imovinu, državna (javna) preduzeća i institucije (koje bi trebali pripadati javnosti, tj. građanstvu) i od samih stranaka.

Ove stranke ne samo da su nastavile sa konceptom partijske države-firme, već su njihovi lideri zajedno sa međunarodnim predstavnicima, kroz razne susrete, pregovore i dogovore (koji liče na one ratne), nastavili utvrđivati vanparlamentarnu partokratiju, konsolidovati (tro)partijsku državu i pretvarati nekadašnju državnu privredu u svoj privatno-partijski biznis, što se može vidjeti na primjerima nekadašnjih privrednih giganata, namjenske industrije, itd.

Činile su to kapitalom akumuliranim kroz ratno profiterstvo za koji su se potom, po najnižim cijenama, otkupljivali certifikati koji su odigrali važnu ulogu u sticanju ekonomske i političke moći elite nakon rata.

Ustavna demokratija i pravna država koja je trebala zaštititi privatni sektor, građansko društvo, pa i samu državu od svih štetnih pojava jednostavno je pala u drugi plan, dok je u prvi plan vremenom isplivala vojna demokratija kao “oblik društva utemeljenog na ratu, a koje praktikuje demokratiju”.

S obzirom na to koliko su vremenom derogirani i omalovaženi civilni ustav i zakonodavstvo, s obzirom na to koliko se i dalje insistira na ratnim zaslugama, koliko je značajna uloga ratnih profitera, ali i demobiliziranih boraca i oficira u strukturama ovih stranaka sa demokratskim predznakom i u njihovoj antidemokratskoj partokratiji, može se govoriti i o blažem, nezvaničnom obliku takozvane “stratokratije”.

“Građanska ljevica” bi morala biti demilitarizirajući i depolitizirajući faktor, kako u društvu tako i u državnom/javnom sektoru.
Morala bi raditi na građanskoj slobodi, na građanskoj svijesti o tome da javna vlast služi javnom interesu, da država ne smije biti partijska, predsjednička i autoritarna već mora biti parlamentarna, mora raditi za građane, za javni interes, ne za partije na vlasti i za interes partijske elite.

“Građanska ljevica” bi morala raditi na tome da država i državna, tj. javna preduzeća i ustanove uistinu budu servis građanima, a ne ratni i izborni plijen “državotvornih” stranaka.

Morala bi raditi na tome da sudska vlast, privatni i civilni sektor uistinu budu politički nezavisni, da stranke i stranačka vlast nemaju uticaj na njih, da funkcionišu bez obzira na to koja je politička opcija na vlasti, ukratko: da ne pripadaju strankama već građanima.

“Građanska ljevica” liberalna i progresivna ljevica bi ipak najviše morala raditi na slobodnom, demokratskom, građanskom, inkluzivnom društvu zajedno sa progresivnom inteligencijom, sa umjetnicima, kulturnim radnicima kroz društveno odgovornu kulturu, umjetnost i politiku jer to su jedina sredstva i snage kojima raspolaže za razliku od konzervativaca koji se oslanjaju na vjerske institucije kada je uticaj na društvo u pitanju.

To nije zabranjeno. Nije nepoželjno, već naprotiv. To je posve fer i demokratska konkurencija u društvu, to je pluralizam političkog mišljenja, pravo na drugo političko mišljenje i uvjerenje.

Ustavna republika pripada svima, a građansko društvo je društvo svih nas. Ono ne smije biti totalno društvo kontrolisano od jedne partije i ideologije. Svi smo mi individualno participanti i imamo ustavom zagarantovano pravo na svoj glas, mišljenje, na svoj uticaj na društvo, na neslaganje, bez obzira na to šta dominantna ekstremna i konzervativna desnica o tome misle. Oni nisu “većinski vlasnici države” niti bilo koga samo zato što sebe smatraju većim i militantnijim patriotima od civilne, građanske ljevice.

Ako su bili gospodari rata, tim više ne mogu biti gospodari slobodnog građanskog društva u mirnodopskim uslovima.

Ako su bili neprikosnoveni vladari sudbina u ratu, tim više ne mogu to biti u vladavini mira i prava.

Ovo mora biti jasna i glasna poruka liberalne i progresivne ljevice i to bi onda bila istinska “građanska ljevica”, “građanska” u smislu “civilna”, mirotvorna, “demilitarizovana”, a suprotno od “partokratska”, “stratokratska” ratoborna ili “vojna” desnica, no to još uvijek nije slučaj.

Ne vidim da “građanska ljevica” insistira na “građanskom konceptu” u tom smislu, civilnom i mirnodopskom, već naprotiv, takmiči se sa militantnom desnicom u istoj disciplini uzdajući se u istorodni populizam i nadajući se izbornim pobjedama na istoj ratnoj platformi.

Ne postoji jasna razlika, a samim tim ni ravnoteža, između ove dvije opcije: ratne i vojne konzervativne desnice na jednoj, a civilne i mirotvorne liberalne i progresivne građanske ljevice na drugoj strani da bi građani danas, dvije i po decenije nakon rata mogli slobodno izabrati, da bi se mogli slobodno opredijeliti za jedno ili drugo, za prošlost i status quo, ili za progres i budućnost.

Ne postoji opcija, ne postoji alternativa ratnoj državotvornosti u obliku ozbiljne politike reintegracije, pomirenja i mirotvornosti.

Ne postoji izgrađena svijest i jasno uvjerenje kod ljevice da je mirotvornost za ovu zemlju, njene narode, narodnosti i građane jedina istinska državotvornost; da je reintegracija društva jedini spas i lijek od njegove potpune dezintegracije, da je to jedini temelj na kojem se može graditi jedno stabilno društvo, jedna stabilna državna zajednica. Samim tim ne postoje ni naznake takve zvanične državne politike. Ne primamo takve signale od državnih i stranačkih zvaničnika. Ova koalicija koja vlada već trideset godina u manje-više istom sastavu ih nikada nije ni slala javnosti, niti kani počinjati s tim.

Postoje samo nijanse jedne iste, dominantne, represivne i depresivne retorike, populizma i politike na koje je pristalo i u koje se utopilo čitavo društvo, a s njim, po inerciji, i ljevica, što rezultira ne samo stagnacijom, već i erozijom, entropijom, a na čemu i dalje profitiraju isti ratni profiteri, iste interesne grupe.

Ratno profiterstvo kao ratni zločin

Izgleda da, kao i mnogo puta do sada kada sam javno iznosio mišljenje koje se ne uklapa u propisano jednoumlje i zvanični narativ, opet moram objašnjavati zašto sam ga napisao i objavio. Radi se o kratkom tekstu koji sam objavio jutros, a koji glasi:

Građani, tj. civili su bili najveće žrtve u posljednjem ratu i to je poražavajuća činjenica. Ratni zločini protiv civila su zločini protiv čovječnosti, anticivilizacijski čin, a Markale su jedan od simbola ratnog zločina i stradanja nedužnih civila.

No, postoje i oni koji tvrde da bi Markale isto tako mogle biti i simbol ratnog profiterstva. Neki od njih idu tako daleko da tvrde da se na sarajevskim pijacama generalno, pa i na Markalama, između ostalog radilo i o organizovanoj pljački civila/građana Sarajeva tokom rata.

Kažu da se po basnoslovnim cijenama prodavala ne samo roba koja je švercovana u grad kroz “tunel spasa”, već i sadržaj paketa humanitarne pomoći namijenjene upravo civilima, tj. građanima Sarajeva. (Jedino je, vele, IKAR konzerva dolazila do građana zato što je bila takvog ukusa da je ni gladan pas nije htio jesti pa nije imala nikakvu “tržišnu vrijednost”.)

Ako je ovo istina, onda to čini masakr na Markalama još tužnijim i kompleksnijim jer su se civili/građani Sarajeva našli na ovom mjestu na današnji dan 1994. ne samo zato što su bili u potpunosti prepušteni sebi, da se sami snalaze i preživljavaju u ratnim uslovima, već i zato što su bili izloženi iznudi, tj. prisiljeni od strane gospodara rata da, pored švercovane robe, prodaju i kupuju i humanitarnu pomoć koja im je praktično pripadala i koja im je morala biti podijeljena na siguran i organizovan način u toj trećoj ratnoj godini.

Iskreno se nadam da se radi samo o teoriji zavjere. Ali ako je samo dio toga istina, možda je došlo vrijeme da barem nezavisno novinarstvo istraži fenomen ratnog profiterstva za vrijeme opsade.

Danas, sjetićemo se s bolom svih žrtava i svako na svoj način odati im počast. Neka im je vječna slava!

Prvo bih se zahvalio svima koji su mi čestitali i pružili podršku, koji smatraju da sam dotakao ono što ih decenijama muči, o čemu decenijama šute i o čemu i sami žele konačno javno progovoriti.

S druge strane, vidim da su mnogi zgroženi i zgađeni tekstom. Vjerujte, ni približno onoliko koliko sam ja jutros bio i tužan, i zgrožen, i ozlojeđen kada sam pojmio današnju situaciju u kojoj oni koji su profitirali u ratu, koji danas peru novac od humanitarne pomoći i donacija, koji su danas tajkuni, milioneri, milijarderi, lideri, dužnosnici, zvaničnici, koriste ovaj dan da operu svoju savijest dovama, molitvama, ili pak vijencima koje su poslali po nekom.

Vjerovatno su imali opravdanje, druge obaveze i sasvim je moguće da sam i ja pretjerano emotivno doživio sve to, kao i oni koji su danas pretjerano emotivno reagovali na moj tekst, ali već decenijama slušam svakodnevne jadikovke o ratnom profiterstvu i sveopštoj pljački društva i države koja uistinu tišti moje sugrađane, moje prijatelje, poznanike, familiju. To je sve praktično javna tajna.

Svjestan sam i toga da nikada nije, niti će ikada biti pravo i dobro vrijeme da se o ratnom profiterstvu javno progovori, pogotovo ako su svi spremni skočiti i začepiti usta svakom ko osjeti potrebu da adresira taj problem: porijeklo imovine i političke moći u današnjoj zarobljenoj partijskoj državi Bosni i Hercegovini.

Istovremeno sam razočaran i zabrinut činjenicom da ni nakon svih ovih godina ovo društvo nije ni slobodno, a ni spremno o tome progovoriti, da je i dalje taoc istih ratnih aktera i profitera.

No istinski sam zgrožen činjenicom da ratni profiteri danas predstavljaju kremu društva, moralne vertikale koje, između ostalog, moraliziraju i o tome kako je nemoralno pričati o ratnom profiterstvu na današnji dan.

Kada, ako ne danas?

Na dan ubistva Martin Luter Kinga ne upućuju se samo molitve, već se podsjećamo i na važnost njegove i naše borbe za građanska prava.

Na današnji dan, nakon dvadeset sedam godina, držim da je posve primjereno pomenuti ono o čemu slušam od svojih prijateljica i prijatelja, sugrađanki i sugrađana već decenijama, a to je da su kao civili, na jedan čudan i neobjašnjiv način bili prepušteni sami sebi u toku rata, da su se za vrijeme ratnog stanja morali sami snalaziti kao da vlast ne postoji, kao da vlast nije odgovorna za njihovu sigurnost.

Neki to navode kao jedan od glavnih razloga zašto su napustili grad prvom prilikom koja im se ukazala. Ne toliko osjećaj nesigurnosti zbog bombardovanja i ratnih dejstva u toku, ili ekonomske nesigurnosti nakon rata, koliko razočaranje i nepovjerenje u kapacitete da se uspostavi red i zakon, civilna vlast, pravna i građanska država čak ni u samom gradu.

Mi proteklih mjeseci svjedočimo da se u slučaju vanrednog stanja kao što je svjetska pandemija vlada mora angažovati oko sigurnosti građana, da ne smije švercovati i profitirati na medicinskoj i zaštitnoj opremi, da mora obezbijediti hladni lanac i distribuciju vakcina. Isto tako, odnosno tim više, vlast je dužna brinuti o civilima/građanima i za vrijeme ratnog stanja.
Dužna je obezbijediti distribuciju humanitarne pomoći i vode, kao i sigurnost građana pri preuzimanju te pomoći.
Dužna je spriječiti i kazniti djela iznude, profiterstva, kazniti sve one koji profitiraju na ratnom stanju, a naročito zločine protiv civila, protiv čovječnosti, barem tamo gdje je uspostavljena civilna vlast.

Ako to nije u stanju, ako nije u stanju preuzeti tu obavezu, kako će onda preuzeti zasluge?

Ono što sam vidio jutros na Markalama, ono što se meni jutros “ukazalo” tamo, bila je mračna slika, vizija piramidalne prevare i piramide jednog decenijama strahom paralizovanog i zlostavljanog društva na čijem vrhu sjedi elita koja je direktno ili indirektno bila umiješana u ratno profiterstvo, politička elita koja, ako nije sudjelovala, onda je tolerisala praktično pljačkanje Sarajlija tokom rata.
To je ista elita koja za sve ove decenije nije donijela zakon o porijeklu imovine. To je njihova “baština”. Vidio sam tu njihovu “baštinu” u kontrastu sa nijemim žrtvama stravičnog ratnog zločina, u kontrastu sa višestrukim civilnim žrtvama koje nisu imale nikakve šanse uhvaćeni između dvije vatre, između dva zla.
Te nijeme žrtve su bili obični građani izmrcvareni glađu i pored činjenice da je opsada Sarajeva godinama bila glavna vijest u svim svjetskim medijima i da je humanitarna pomoć pristizala iz svih dijelova svijeta. Stradali su gladni. Stradali su kao roblje, kao pijuni na šahovskom polju na kojem su svoje poteze vukli i lokalni gospodari rata.

Na Markalama se kupovala i prodavala i humanitarna pomoć i to je nešto što će mnoge Sarajlije širom svijeta danas posvjedočiti. Na Markalama se prodavala i švercovana roba koja je u grad ulazila kroz “tunel spasa”.

Nisam izmislio te stvari, meni su ih saopštili. Ako su meni lagali, onda i ja lažem. Ja sam prenio i napisao ono što slušam svih ovih godina i ako neko ima problem sa tim informacijama, mora znati da ja nisam njihov ni autor ni izvor. Izvor su same Sarajlije. Godinama slušam o tome i smatram da je vrijeme da se o tome javno progovori.

Da li je laž ili istina da je kilogram kafe ‘93. koštao stotinu njemačkih maraka? Da li je laž ili istina da je kilogram brašna koštao isto toliko? Litar ulja, da li je ili nije koštao tadašnjih stotinu njemačkih maraka?

Možda ne postoji nikakvo racionalno objašnjenje zašto me je prožeo snažan osjećaj gađenja i potreba da tu za mene očiglednu i nepodnošljivu nepravdu danas izbacim iz sebe.
Jednostavno, u jednom trenutku sam iskreno pomislio da je to prava i pravedna stvar, da je možda vrijeme da neko konačno napiše nešto o tome upravo na današnji dan.
Vjerovao sam tom osjećaju pomislivši da će možda pomoći pokrenuti neke stvari, promijeniti neke stvari, osvijestiti i rasvijetliti neke tajne i istine o kojima šutimo kao što šute žrtve porodičnog nasilja štiteći roditelja ili partnera zlostavljača jer smo “svoji”, jer “u šutnji je zlato” (poručiše mi prvaci slobode govora mržnje).

Vjerujem da bi ti isti napisali isto što i ja da su prisustvovali i svjedočili današnjem prizoru u onom svjetlu u kojem sam ga ja vidio. Sve bi im se samo ukazalo i kazalo. Ja ne bih morao pisati, po nekima, “krajnje neprimjeren tekst”.

Neka mi oproste svi kojima je tekst zasmetao, koje je uvrijedio, zaista nisam imao tu namjeru. Izvinjavam se ako sam danas promišljao i razmišljao drugačije od onoga kako se to od prosječnog građanina Sarajeva očekuje, drugačije od onog kako je to zvanično ispravno i propisano. To je vjerovatno zato što nisam neko ko je naučio držati se ustaljenih i ustajalih običaja i tradicija jer vjerujem u progres, u oslobođenje kroz katarzu, u svjež i nov pristup. Vjerujem da nakon dvije i po decenije možda treba postaviti i neka dodatna pitanja, tražiti neke dodatne odgovore i odgovornosti.

Možda se varam. Možda griješim. Ako sam, po nekima, pogriješio, to nije bilo namjerno. Iskreno sam pogriješio (kako se to na engleskom kaže). Ako je postojala bilo kakva namjera to je sigurno bila najiskrenija i najbolja namjera. Napisao sam jednu opservaciju potaknut onim što sam smatrao dubokim razumijevanjem trenutka, iz dubokog saosjećanja prema svojim sugrađanima, prema žrtvama; saosjećanja koje podrazumijeva širi kontekst, “drugu misao”, a ne uvijek onu istu koju ponavljamo skoro kao mantru i zbog koje možda propuštamo uvidjeti neke stvari koje se direktno tiču i nas danas. Možda smo i sami žrtve istih ljudi i politika, a da to ni ne znamo. Ili znamo, ali šutimo.

Mišljenja sam da su moji sugrađani u ratu bili eksploatisani. Mišljenja sam da je neprihvatljivo da ih isti eksploatatori kojima su tada pali u nemilost i koji su na tome izgradili čitave privatne imperije i danas eksploatišu vješto skrivajući svoj “manji zločin” ispod većeg zločina. Mislim da nije nikakva tajna da je ratno profiterstvo definisalo današnju Bosnu i Hercegovinu i da bez suočavanja sa tom negativnom prošlošću nema društveno odgovorne kulture, umjetnosti, a ni politike, samim tim ni svijetle budućnosti.

Mislim da su to mnogi shvatili proteklih godina i zbog toga masovno počeli napuštati ovaj grad i ovu zemlju uvidjevši da ova stagnacija, ovaj status quo nikuda ne vodi.

Mislim da je današnja korupcija u direktnoj vezi sa ratnim profiterstvom. Ako sam u zabludi, nisam jedini. Ako smo svi mi u zabludi, onda je do nas. Onda je to dobra vijest jer sve je u najboljem redu, osim nas.

Ja ipak vjerujem da će se o ovom početi sve više i glasnije pričati, ali ne površno kao o “svađi umjetnika i fudbalera”, već kao o istinskom društvenom i političkom problemu. To je, po meni, jedini put do oslobođenja i izliječenja društva, pa i same države, ako zbilja želimo da budu građanski/civilni.

Ako je moj tekst prouzrokovao “outrage” to je zato što je sam tekst “outrage” koji je proizašao iz mog dubokog ubjeđenja da su današnji društveni i ekonomski odnosi po sebi sramotna uvreda za sve civilne žrtve jer, da se izrazim običnim riječnikom: dok su civili ginuli, oni koji su bili zaduženi da se brinu o njima bili su zauzeti ličnim bogaćenjem. Bavili su se važnijim stvarima. Imali su pune ruke posla u nastojanju da sebi obezbjede status koji danas imaju.

Da li sam jedini koji ovako razmišlja? Ne vjerujem.

U svakom slučaju, ako je ovakvo promišljanje danas nenormalno i nemoralno u ovdašnjem društvu, onda moram reći da ne pristajem na takav sistem vrijednosti i da ću učiniti sve da, pored njegove reintegracije, aktivno radim na osvještavanju građanskog društva u vezi ovih stvari jer ono to zaslužuje, jer civili, građani to zaslužuju, jer civilne žrtve to zaslužuju.