Video

Stogodišnjica agrarne reforme

Ove godine se obilježava stotinu godina od tzv. “agrarne reforme”.

Jedni žale jer na agrarnu reformu prvenstveno gledaju kao na otimačinu muslimanske zemlje, tj. način na koji su muslimani, a kasnije Bošnjaci, “ostali bez zemlje”.

Istina je da je agrarna reforma zahvatila feudalce, tj. age i begove, te da su oni ostali bez zemlje za koju su dobili obveznice koje kasnije nisu naplatili jer je ta država prestala postojati. Istina je da bi morali dobiti naknadu za tu zemlju, i istina je da su oni bili muslimani, i istina je da su muslimani činili 91,15% od ukupnog broja feudalaca, а da su njihovi kmetovi bili 95,41% hrišćani (Srbi 73,92%, a Hrvati 21,4%).

No, niti su svi muslimani bili feudalci i vlastelini, niti su svi hrišćani bili kmetovi tako da ne možemo poistovjećivati čitavu naciju sa jednim staležom feudalnog bosanskohercegovačkog društva sa početka treće decenije dvadesetog vijeka, niti nazivati zemljom jednog naroda vlasništvo feudalnih zemljoposjednika.

Bilo je tu i trgovaca, ugostitelja, zanatlija, ljekara, vlasnika biznisa, fabrika, manufaktura, bilo je i neke buržoazije, neke srednje građanske klase po bosanskohercegovačkim gradovima. Bilo je i nekih radnika. Slobodnih seljaka.

Vjerovatno su bili zanemariva ili bezglasna manjina kao i danas kada niko od tolikih “građanskih snaga”, stranaka kojima je toliko stalo do građanske države i građanskog principa ne smije da proslavi barem stogodišnjicu ukidanja kmetstva koji je u (građanskom) principu revolucionaran i progresivan čin.

Oko toga bi se širok spektar građanske, liberalne i progresivne ljevice trebao moći složiti jer predstavlja građansko oslobođenje i kraj “starog poretka” (tim prije što su socijaldemokrate tada insistirale na tome).

Kada malo razmislimo, možda stogodišnjica ukidanja kmetstva u BiH i nije za slavljenje, obzirom koliko kasno je kmetstvo ukinuto, pa je bolje prešutiti ga. Ali amerikanci se s ponosom sjećaju Linkolnove Proklamacije o emancipaciji iz 1862. koja je za cilj građanskog rata odredila ukidanje ropstva.

Ukidanje kmetstva na početku treće decenije dvadesetog vijeka je definitivno ekvivalent ukidanju ropstva u sedmoj deceniji devetnaestog i moralo bi kao takvo biti adekvatno obilježeno. Tim više što ta kmetska zemlja nije pripala Kralju i državi, već je pripala u vlasništvo težacima koji su je obrađivali i koji su na njoj živjeli, a to zbilja jeste revolucionarno i progresivno.

44. Radna sjednica SKS

Poštovani,

(…) upućujem pitanje članovima rukovodstva skupštine:

PRVO PITANJE: Da li ste informisani o radu pojedinih radnih tijela, kao što je npr. rad Komisije za mlade?

OBRAZLOŽENJE: Siguran sam da svi dijelimo utisak da stanje mladih nije zadovoljavajuće, tj. da mladi nisu zadovoljni svojim statusom i perspektivama u Kantonu Sarajevo i stoga mislim, a nadam se da će se i ostali složiti sa mnom, da je funkcionalan rad ove komisije u Kantonu Sarajevo prioritet i daleko bitniji od drugih aktivnosti, kao što su, na primjer, stranačke press-konferencije i slično.

DRUGO PITANJE: Uvažena kolegica Kerla je već prije postavljala slična pitanja, a ja bih volio precizirati i znati da li predsjedavajući ili predsjedavajuće radnih tijela, tj. skupštinskih komisija, uživaju naknadu za obavljanje te funkcije bez obzira na to koliko učestalo i da li uopšte sazivali sjednice, ili su plaćeni “po učinku”?, da se tako izrazim.

OBRAZLOŽENJE:

Skrenuo bih pažnju na to da ovo nije prvi put da rad neke komisije skoro u potpunosti zamre. Naime, u periodu vlade Šestorke, kao i nakon toga, od marta 2020. kada je na vlast došla sadašnja opozicija, Komisija za pravdu, ljudska prava i građanske slobode takođe nije funkcionisala onako kako bi ta komisija u Kantonu u kojem građani na ulicama i trgovima vapiju za pravdom, u kojima su primarna ljudska prava i građanske slobode dovedena u pitanje, često i od samih institucija i organa vlasti, uključujući i sudsku.

“Niko ne smije biti izvrgnut samovoljnom miješanju u njegov privatni život, porodicu, dom ili prepisku, ili napadima na čast i ugled”.

Ovo nije moja izjava, lično mišljenje ili uvjerenje, ovo je djelomični citat Člana 12. Univerzalne deklaracije o pravima čovjeka koja su potvrđena i Evropskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, a koja se, po Članu II, tačka 2. Ustava Bosne i Hercegovine “direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini” i “ima prioritet nad svim ostalim zakonima”!

Pa ipak je javna tajna i uvriježena praksa da se ta prava i osnovne slobode krše i u Kantonu Sarajevo. Svi smo mi već neko vrijeme svjedoci očajničke i tjeskobne borbe barem nekog od svojih poznanika da sačuvaju i zaštite svoju privatnost, čast, ugled i ljudsko dostojanstvo. Zato je moje

TREĆE PITANJE:

Da li mislite da bi ova skupština mogla biti proaktivna po pitanju zalaganja za ljudska prava i slobode, za ravnopravnost naroda i građana, ili samo reagujemo i odgovaramo na pojedinačne ili grupne inicijative, molbe i zahtjeve građana i nevladinih organizacija, kao i na pokretanja zaštite vitalnih nacionalnih interesa skupštinskih klubova naroda najčešće onda kada to odgovara interesima nekih stranaka ili stranačkih koalicija?

OBRAZLOŽENJE: Podsjetio bih da su ljudska prava, naročito primarna ljudska prava prve generacije, tzv. “plava prava”, upravo građanske i političke prirode i da služe zaštiti pojedinca od pretjeranog pritiska i utjecaja države, naročito “zarobljene države” u koju spada i naša, a nadasve od partijske države koja je u principu sušta suprotnost i arhi-neprijatelj građanskoj državi i građanskom principu, sušti opozit i arhi-neprijatelj pravnoj državi i vladavini prava (jednina), prije svega tih istih – primarnih ljudskih prava i građanskih sloboda.

ČETVRTO PITANJE:

Kakvu poruku ova Skupština šalje javnosti, ne samo građanima i mladima Kantona Sarajevo, već i cjelokupnom bosanskohercegovačkom društvu, pa i šire nefunkcionisanjem ovih veoma bitnih komisija koje služe za zaštitu interesa mladih i vitalnih građanskih interesa, a to su njihova individualna prava i slobode u glavnom gradu Bosne i Hercegovine?

PETO:

Zar ne mislite da se tim pravi ne samo šteta ugledu ove skupštine, već se koči proces povratka i reintegracije društva, čime se pravi šteta cjelokupnom bosanskohercegovačkom građanskom društvu, samim građanima, građanskim principima i građanskim vrijednostima u Kantonu Sarajevo?

ŠESTO:

Kakvu mi građansku državu želimo, o kakvim građanskim principima govorimo u Sarajevu, u ovom najvišem zakonodavnom tijelu Kantona Sarajevo, ako nam prioritet nije provođenje Ustava Bosne i Hercegovine koji garantuje građanska prava i slobode koja smo dužni “direktno primijeniti” i koja “imaju prioritet nad svim ostalim zakonima”, a što nije samo najbolja promocija građanske države i građanskih principa, ideje građanske republike na tlu Bosne i Hercegovine, konkretno u Sarajevu kao njenom glavnom gradu, već je to i naš posao, sudeći po svečanoj zakletvi, svečanoj obavezi koju smo svi dali u ovoj sali onda kada smo preuzimali svoje dužnosti.

OBRAZLOŽENJE:

Ovo su legitimna pitanja na koja sebi i javnosti moraju odgovoriti ne samo članovi skupštinskog rukovodstva, već svi prisutni i odsutni i očekujem jedan, u najmanju ruku PISMEN odgovor.

USTAVNA, MIGRANTSKA I SVAKA DRUGA KRIZA

Želim zamoliti svoje sugrađane, a naročito skupštinske kolegice i kolege da ne generalizuju, da ne djeluju na osnovu predrasuda i stereotipa, već da prihvate mogućnost, a i činjenicu da među migrantima ima dobrih, dragih, nevinih, čestitih, vrijednih i obrazovanih kojima smo dužni pružiti šansu da se integrišu u naše društvo.

Opet podsjećam i pozivam kolegice i kolege zastupnike da, prije nego što izlete u “ofsajd” arbitrarnim sudom o čitavim grupama, pročitaju tekst zakletve koju su svečano dali kada su preuzimali dužnost.

Neke od ostrašćenih izjava koje smo imali priliku čuti na hitnoj sjednici Skupštine Kantona Sarajevo sebi mogu priuštiti ljudi u kafani, u privatnom okruženju, ali one nikako nisu smjele biti izrečene u eter i ostati u zapisniku za sva vremena na sramotu budućih generacija.
Njih može sebi priuštiti naše glasačko tijelo, obični građani i prost narod, ali zastupnici imaju odgovornost prema Ustavu, poveljama, deklaracijama i konvencijama na kojima se temelji ova država i njene institucije.

Populizam, oportunizam i dnevna politika ne vode ustavnu demokratiju već to, kako sama definicija kaže, čini Ustav, a naročito Evropska deklaracija o ljudskim pravima koja je, po Ustavu (Član II/2), iznad samog Ustava.

Demokratija na kojoj insistiraju neki zastupnici temelji se isključivo na legitimitetu koji im daje većina glasova, njihovo glasačko tijelo, ali ti zastupnici očigledno zanemaruju Ustav koji im daje zastupnički legitimitet u momentu kada polože zakletvu bez koje ne mogu preuzeti dužnost.

Ta zakletva je bitan detalj. To nije puka formalnost jer bez nje nema legaliteta skupštine. U suprotnom, ako bi većina naroda insistirala na tome da je jedino rješenje migrantske krize “konačno rješenje”, to bi onda značilo da bi njihovi predstavnici u zakonodavnoj vlasti morali poslušati glas (svog) naroda (Vox Populi, Vox Dei) i protivustavno izglasati zaključke i zakone putem kojim bi sproveli neko krajnje nehumano i monstruozno rješenje.
U tom slučaju bi bilo sasvim (demokratski) legitimno fizički se riješiti četiri hiljade migranata “po kratkom postupku”, no to nije humano, nije moralno i nije legalno jer je u suprotnosti sa Ustavom i sa svim međunarodnim konvencijama o ljudskim pravima kojih smo potpisnici i od kojih su neke nadređene i samom Ustavu BiH.

Tu dolazimo do značenja pojma “ustavna demokratija”, a to je da organi vlasti crpe svoj legitimitet iz demokratskih izbora i većine, a svoj legalitet iz Ustava koji štiti manjinu od te iste većine. Tu je ta vaga, to osiguranje i balans da se ne bi desio neki Hitler, neki diktator koji čini nezamislivo da bi udovoljio većini.

Naše republikansko uređenje podrazumijeva apersonalnu racionalno-legalnu vlast koja se ne vodi emocijama, subjektivnim, arbitrarnim sudom i mišljenjem, dnevnom politikom, populizmom, oportunizmom, već Ustavnim principima i odredbama.

Humani odnos prema migrantima i njihov humani smještaj nije samo rješenje svih bezbjednosnih problema, već i Ustavna odredba, tj. naša osnovna dužnost kao zastupnika u najvišem zakonodavnom tijelu Kantona Sarajevo.

Migrantsku krizu u BiH su kreirale vlade na svim nivoima države, a to su omogućili pasivni zastupnici u zakonodavnoj vlasti koji se u svojstvu stranačkih vojnika bave svim i svačim (prije svega i ponajviše privatnim i stranačkim biznisima u politiziranim državnim firmama i institucijama koje tretiraju kao politički plijen), a ponajmanje onim što su svečano prisegli da će činiti.

To je kriza parlamentarizma koja je prouzrokovana nedostatkom odgovornosti parlamentaraca, skupštinskih zastupnika/poslanika prema Ustavu i svom primarnom poslu.

To je kriza parlamentarizma koja se ogleda u izostanku pritiska na izvršnu vlast, pritiska na vladu od strane zastupnika u zakonodavnoj vlasti u prvom redu zato što se radi o poslušnim stranačkim vojnicima koji služe da provode direktive stranačkih šefova i stranačke vrhuške koja nerijetko sjedi u vladi.

Ova medijski nevidljiva i neadresirana kriza parlamentarizma, kriza morala i radne etike kod parlamentaraca je, po meni, glavni izvor i uzrok svih drugih kriza: od krize vlasti, ustavne krize, krize pravne države, pa sve do migrantske ili zdravstvene krize, kako humanitarne tako i bezbjednosne.

Dužnost i uloga zastupnika, naročito zastupnika vladajuće većine nije u tome da bespogovorno i po svaku cijenu štite, brane, amnestiraju svoju vladu (i svoje stranačke nalogodavce) od skandala koji su isplivali u javnost, da zataškavaju i kriju korupciju, greške i nerad vlade koristeći distrakcije, zamjene teza, pribjegavajući populizmu i ulagujući se nezadovoljnoj (s pravom nezadovoljnoj) bazi i glasačkom tijelu rješenjima koja predstavljaju liniju manjeg otpora, već im je dužnost i uloga da podsjete izvršnu vlast, ne samo iz opozicije, već da podsjete i sopstvenu vladu na Ustavom propisane dužnosti i obaveze među kojima je i obaveza države da konačno, nakon više godina, organizuje i obezbijedi pristojan i human smještaj izbjeglicama i migrantima, da dodijeli azil onima koji ga traže, da riješi status useljenika koji ispunjavaju uslove, a ne samo i jedino da se fokusira na sigurnost i policijsko djelovanje, na hapšenja i deportaciju, na čemu mnogi desničarski populisti nastoje izgraditi političku karijeru jašući oportunistički na rastućem talasu rasizma i ksenofobije.

To nije ništa što nismo vidjeli i u razvijenijim, uređenijim i organizovanijim društvima od našeg, ali upravo zato i postoje Ustavi, povelje, deklaracije i konvencije – da bi ih se vlast pridržavala kako bi izbjegli populističku retoriku, sveopšti haos, diktaturu većine, a što očigledno nismo činili jer smo imali “preča posla” baveći se javnim dobrima, javnom potrošnjom i nekretninama, javnim institucijama i preduzećima kao stranačkim i ličnim plijenom.

Takva “zarobljena” partijska država u kojoj se svako bavi svojim stranačkim i privatnim interesom naravno da nije sposobna odgovoriti na međunarodne krize i svjetske pandemije, čemu upravo svjedočimo, jer jednostavno – ne postoji niko na vlasti ko je treniran i iskusan u tome, ko poznaje i posjeduje radnu etiku, ko poštuje Ustav, ko uopšte zna šta mu je u opisu posla i kako se to radi, kako se obnaša javna funkcija i vodi javna vlast.

Svi su primarno zaokupljeni svojim privatnim biznisom i ličnim interesom (taman ih krenulo kad ono COVID i migranti) i očekuju da će neki “luzer” i “štreber” iz nevladine organizacije ili državnih službi to uraditi za njih.

Vjerovatno i hoće, ali bi bilo bolje i efikasnije to činiti iz pozicije izvršne vlasti. No da bi do toga došlo prvo ovi moraju da se maknu sa izvršnih funkcija, iz ministarskih fotelja u kojima sjede, a te fotelje su od vitalnog privatnog i stranačkog interesa. Tako da im ne preostaje drugo već da pred očima javnosti barem foliraju da nešto rade i rješavaju. I to ih nervira jer im oduzima dragocjeno vrijeme i odvlači od privatnih biznisa (kao što je npr. namjenska industrija koju su privatizovali). Uglavnom traće svoje i naše vrijeme pričajući u kamere i upozoravajući sve i sva na ono što će se desiti ako ništa ne urade, očekujući valjda da ih neko čuje, posluša i uradi to umjesto njih. Presipaju iz šupljeg u prazno, iz jednog u drugi kanton po onoj staroj: “odgovornosti moja – pređi na drugoga” zaboravljajući da “raspolagat’ tuđom mukom nije mala zajebancija” (“kako to pjesnik reče”).

Improvizuju, dovijaju se, kao da im je javna funkcija hobi (“nisu oni tu zbog plate”) jer pravi prioritet im je (samo tišu!): zaraditi prvi milion dok su u mandatu.

Sve to vi već znate ili barem slutite, a ja vam evo i potvrđujem iz prve ruke i sa lica mjesta “pristajući na muku”, ali ne i na bruku.

POLITIČKA REVOLUCIJA

To što su oni iznad zakona ne znači da njihov politički zločin nije dokaziv.

Politički gledajući, oni su uništili ovu zemlju, njene narode i građane. Svojim politikama i svojim političkim djelovanjem razorili su i prirodu i društvo, i institucije i privredu u posljednjih trideset godina.

Njihovo političko nedjelo, tj. njihovo zlodjelo govori samo za sebe i jedini sud koji je nadležan jeste politički sud, tj. sud javnosti koja, možda ne jednoglasno, ali zasigurno u znatnoj većini (ako je vjerovati onom što građani sami izjavljuju) osuđuje njihove politike.

Kada ih javnost fer i demokratskim izborima liši slobode da provode samovolju nauštrb dobrobiti svih i u svoju korist – društvo će steći sopstvenu slobodu.

To se zove “politička revolucija”.
Radi se o preokretu u kojem je način vladavine promijenjen, ali u kojem odnosi vlasništva uglavnom ostaju netaknuti.

Drugim riječima: niko im neće oduzimati “zakonito” stečenu imovinu, firme i privilegije jer svjesni smo da je “sve po zakonu” (koji su sami pisali za sebe).

Sve što namjeravamo je učiniti ih jednakim i ravnopravnim ostalima, tj. sve ostale jednakim i ravnopravnim njima – pred zakonom koji ćemo sami donijeti u skladu sa evropskom pravnom stečevinom.

To znači da će zadržati sve što imaju, (ko je jamio – jamio) ali će dalje morati kao i svi drugi: poštujući fer konkurenciju, bez monopoliziranja države i državnog monopola, pa ako su toliki genijalci – neka se oprobaju na slobodnom tržištu ponude i potražnje bez politički namještenih tendera.

Sve što želimo i na šta polažemo ljudsko i demokratsko pravo jeste vladavina zakona u čijem kreiranju i sami učestvujemo.

Ne pristajemo na bjesomučno (i retroaktivno) oporezivanje bez svojih predstavnika u zakonodavnim tijelima.

#FREElanceBiH

“Desni Centar” i dobro uštimani takmaci

Nakon što je prekjuče na sjednici Skupštine Kantona Sarajevo (u raspravi o nacrtu Zakona o lokalnoj samoupravi), iz različitih razloga i sa raznih pozicija vazila o Evropskoj povelji o lokalnoj samoupravi, u istoj zgradi sutradan, dakle jučer, ta ista desnica je odlučila biti desnica i ujediniti se protiv prava građana da učestvuju u odlukama na lokalnom nivou.

Posve ignorišući volju lokalne zajednice, desni centar (SDA, NiP i SBB) je izglasao svoj projekt u Parku Prof. Dr. Nijaza Durakovića (Hastahana) i tim pokazao da, bez obzira na međusobnu borbu za prevlast u Sarajevu, stranke koje ga čine jesu samo derivati i varijacije istog političkog principa koji trenutno nema, niti pokazuje znake da će ubuduće imati, nikakvog sluha za lokalnu samoupravu u smislu poštivanja volje građana lokalne zajednice.

Ovo ideološko trojstvo međusobno isprepletanog nacionalizma, nacional-konzervativizma i liberalnog konzervativizma već pokazuje da lokalnu samoupravu interpretira kao autokratiju partijskih načelnika i njemu podređenih vojnika autoritarnih partija.

Taj princip mora biti prekinut, bez obzira da li se radi o partijskoj autoritarnoj ljevici ili desnici. Lokalna samouprava znači ispunjavanje volje građana, a ne direktiva stranačkih centrala. No za to treba slobodni, nezavisni, građanski, a ne stranački kandidat.

Montirani procesi u okupiranom Sarajevu

Morao sam jutros ići na autobusku stanicu da podignem sudsko rješenje Opštinskog suda u Sarajevu. Uz rješenje su došle i dvije uplatnice ispunjene rukom: jedna na 50 KM za sudske troškove, a druga na 200 KM, kao kazna. Navodno, narušavao sam javni red i mir jer sam u četiri oka osobi koja je navodno bila pripadnik armije, navodno, rekao da je “luda i nenormalna”, da je “fašista i ustaša”, i da je “armija SDA-ovska”.

Pa zar bi ja tako nešto mogao izjaviti?! Sigurno je sud bio uvjeren da bi (naročito nakon što me je general lažno optužio da sam ga nazvao fašistom).

Bez obzira na sve to, zanima me od kada se privatna razmjena ličnog mišljenja i političkih uvjerenja smatra narušavanjem javnog reda i mira (ako izuzmemo slučajeve kada razgovaramo sa režimskom uhodom, obavještajnom službom i to u zemljama u kojima “imamo pravo na šutnju, ali sve što kažemo može se iskoristiti protiv nas na sudu”). Zaista nisam znao da “unas” još postoji “verbalni delikt” (kolokvijalni naziv za kazneno djelo predviđeno Članom 133. Krivičnog zakona SFRJ na temelju kojeg su provođeni politički procesi).

Davno se desio ovaj razgovor zbog kojeg sam optužen za remećenje javnog reda i poretka, ali izgleda mi kao da me je Općinski sud u Sarajevu ekspresno spakovao tek nakon mojih refleksnih reakcija u vezi režimske borbe protiv antifašizma, a koje su se desile posljednjih mjeseci. I to baš danas, nakon što su mi zabranili pristup Facebook-u na tri dana zato što sam izjavio da se osjećam kao komunista ilegalac u Sarajevu Maksa Luburića. 🙂

Screenshot 2019-07-03 at 13.43.29

Bilo je to poodavno. Prošle godine. Znam samo da mi je prethodno neka osoba napravila neku zvrčku na tom istom Facebook-u. Prvo je poslala zahtijev za prijateljstvo na moj privatni račun, a nakon što smo postali “prijatelji” napisala je jedno strašno rastrojeno pismo svim ostalim prijateljima sa FB kada me je vidjela na fotografiji zajedno sa bivšim mužem s kojim ima nekakvih privatnih problema.

Kada sam je slučajno sreo u prodavnici par sedmica ili mjeseci nakon toga pitao sam je, posve učtivo, čemu sve to? Očekivao sam da će se unezgoditi, početi izvinjavati, kao što bi, uostalom, reagovala svaka druga, da ne kažem – normalna osoba. Mislio sam da će reći da je to uradila u afektu, da ćemo se nasmijati svemu tome i nastaviti dalje. Još sam joj, “pravdajući” se zbog fotografije (jer se podrazumijeva da smo slobodni fotografisati se sa kolegama) u šali rekao da ne mogu ja kontrolisati ko pravi selfi sa mnom: pitati ljude jesu li serijske ubice, silovatelji, kanibali i tako to, tjerati ih da popunjavaju formulare. (Kasnije sam to iskoristio u jednom standup-u.) Međutim, ona je tada počela s visine i pomalo prijeteći govoriti nešto o tome kako je bila, ili još uvijek jeste, neki bitan faktor u Armiji BiH.

Pošto se ja s jedne strane vodim kao civil i povratnik, dok, s druge strane iz svojih slobodarskih političkih uvjerenja ne volim kada se neko ponaša autoritarno prema meni pogotovo u kombinaciji sa nekakvim vojnim režimom, naročito nakon što nastupim posve civilizovano i duhovito, nisam doduše posve siguran, ali je moguće da sam prokomentarisao taj gard kao posve nenormalan, pomalo i fašisoidan. Moguće je da sam tu osobu pitao da li je normalna. Mislim, hej: neko ti prijeti vezama u armiji i samom vojnim vrhom režima nakon što mu ispričaš vic?!? Pa naravno da ćeš pomisiliti da je nenormalan. Da je lud. Da je fašista.

Međutim sutradan, ili par dana nakon toga, izađem nekud u devet ujutro i, sjećam se, negdje oko deset, dok sam prolazio kraj Doma policije iznad Velikog parka, zvoni mi telefon. Zove supruga sva isprepadana i kaže da je došla čitava policijska patrola u punoj opremi (tzv. “kornjače”) na vrata, da je ispituju i pitaju gdje sam ja. Supruga tvrdi da su se vrlo drsko ponašali i da su je zapravo maltretirali. Bila je sama, a oni su u svom ispitivanju insinuirali da sam joj nevjeran muž, da sam možda s nekom drugom, što je poprilično neukusno, zar ne?

Ja sam nedugo zatim otišao u Policijsku stanicu na Marijin Dvoru, dao svoju izjavu i zaboravio sve to vjerujući da se niti jedan sud neće baviti slučajem u kojem jedna osoba kaže jedno, druga kaže nešto drugo, moja izjava protiv nečije, a nema svjedoka da potvrdi bilo čiju priču. Pomislio sam da, ako taj slučaj prođe, onda otvaramo prostor da tužimo svakoga za sve što nam kaže za stolom u kafani u četiri oka, za svako loše mišljenje o nama ili o “režimu”.

To ne bi bilo nikako dobro. To bi bilo po onoj: “kadija te tuži – kadija ti sudi.” No nije tako.

Od tada, pa sve do danas kada sam otišao po rješenje i uplatnice, nije mi bio uručen niti jedan sudski poziv. Sutkinja mi je presudila u odsustvu i to bez mogućnosti žalbe.

Ali to nije sve.

Dok sam jutros tipkao ovaj tekst u telefon ispred SCC-a, priđe mi jedan radnik RAD-a, izvjesni Lj.Ć., mojih godina. Prepoznao me je dok sam prolazio ulicom koju je čistio brezovom metlom.

Veli da gleda prenose Skupštine Kantona i da voli što kažem istinu, što pričam iz duše i tako to. Zahvalim mu se, a on nastavi sa svojom pričom. Veli da je trenutno zaposlen na određeno vrijeme (vjerovatno ga je na dva mjeseca zaposlio Ministar Mandić u sklopu akcije tzv. “dubinskog čišćenja” grada koju je pokrenula Vlada Kantona). Kaže mi da je obišao Evropu, tako nepismen veli, ali da nigdje u Evropi nije ovako kako je “unas”. Kaže da je ovdje najgore. Ima desetero djece, od kojih troje školuje. I onda dolazi do onog što je važno za prethodnu priču: demobilisani je borac, kaže da se obraćao Ministru za boračka pitanja, da nema stalni posao, da mu jedino taj posao na određeno vrijeme pomaže da prehrani porodicu. I Rom je.

E sada…

Mrzim da se ponavljam i da zvučim kao neki agitator, ali evo, razmislite i prosudite sami: zaprijeti mi neko iz vrha armije, pošalje mi patrolu u crnim uniformama i pancirnim prslucima na vrata da zastraše mene i moju porodicu, sude mi u odsustvu zbog “verbalnog delikta”, odrede mi kaznu, nemam mogućnost žalbe, a onda sretnem demobilisanog borca te iste armije koji tvrdi da je obespravljen i koji jedva prehranjuje porodicu i koji je, između ostalog, Rom!

Možda bi ja zaista bio ničim izazvani neprijatelj države, jedan veliki bezobraznik, populista, agitator i mitoman koji insistira na nekoj nepostojećoj nepravdi i nekakvom nepostojećem fašizmu, da toj državi nije presudio i Evropski sud za ljudska prava u Strazburu presudom Sejdić-Finci i to PRIJE DESET GODINA! I ništa!

Pitanje Roma i Jevreja se pretvorilo u Hrvatsko pitanje, i mic po mic sve se zataška, a osamnaestonovembarski režim “toksične trojke” svijetla obraza nastavi treću deceniju svoje autokratske, kleptokratske i etnokratske vladavine u BH trijumviratu.

Zaista nemam namjeru da se dobri i čestiti fašisti nađu uvrijeđenim i uzrujanim, ali evo, pomozite mi da ne percipiram ovo sve što se dešava meni i oko mene kao etnički autoritarizam, da ne primijetim militantnu partijsku korporativnu državu u kojoj Romi i Jevreji nemaju nikakvih prava i, ako Boga znate, uputite me na koji period istorije Sarajeva da se referišem u svojim ekspozeima, ako je već toliko politički nekorektno referisati se na period okupacije, tj. period NDH iz kojeg pomenuti režim crpi inspiraciju za imena ulica, nazive osnovnih škola, pa sve do dizajna i sadržaja partijskih propagandnih medija.

SFRJ-10-dinara-1978-UNC-RADAR-serijski-broj_slika_O_26006877
Arif Heralić, radnik željezare u Zenici

Referisao bih se ja na period SFRJ, ali, nešto kontam, u tom periodu su, da se tako izrazim: bosanski Romi bili na državnim novčanicama koje je koristio dvadeset i jedan milion Jugoslovena, pa je bilo logično da od države traže “svoje pare”, tj. da učestvuju ravnopravno u ekonomiji i to.

Ne znam. Lijepo nisam pametan. Pomagajte, jer očito da nešto nije u redu sa mnom, kao ni sa sudijama i sutkinjama u Strazburu. Izgleda da je čitav svijet poludio.

Muzej Holokausta u Sarajevu

Danas sam u Skupštini Kantona Sarajevo predao još jednu, za mene i po meni veoma važnu inicijativu čiji sadržaj je otprilike sljedeći:

ZASTUPNIČKA INICIJATIVA ZA FORMIRANJE MUZEJA HOLOKAUSTA U SARAJEVU

Šesta radna sjednica Skupštine Kantona Sarajevo

Predlažem da se u najkraćem roku pokrene formiranje Muzeja Holokausta u Sarajevu.

OBRAZLOŽENJE:

Tvrđava Vraca je u Drugom svjetskom ratu bila mjesto na kojem su pogubljeni mnogi građani Sarajeva. Tri godine prije Olimpijade, 1981. godine, objekat je pretvoren u historijsko-memorijalni kompleks sa imenima 9.091 žrtve direktnog fašističkog terora u Sarajevu od kojih je 8.776 Jevreja. Tvrđava Vraca je danas zapuštena lokacija.

Muzej Revolucije koji je u svojoj stalnoj postavci, između ostalog, tretirao stradanja Jevreja u Sarajevu za vrijeme Drugog svjetskog rata preimenovan je u “Istorijski muzej” i trenutno je u svojstvu “Muzeja opsade Sarajeva” sa zbirkom iz posljednjeg rata i sobom posvećenoj Dejtonskom mirovnom sporazumu, dok je u podrumu improvizovana postavka koja se bavi NOP i partizanskim oružanim otporom. Jevrejski hram koji je poklonjen gradu sada je Bosanski Kulturni Centar koji, doduše, raspolaže jednom manjom prodavnicom u kojoj se mogu kupiti predmeti vezani za Jevrejsku istoriju grada, ali ne postoji mjesto u kojem današnja omladina ima priliku koju smo mi nekoć imali, a to je suočiti se sa stravičnim zlodjelima jednog zvjerskog režima u sumraku istorije ovog grada. Nemaju gdje vidjeti fotografije stradanja u Jasenovcu kuda su odvođene građanke i građani Sarajeva, nemaju gdje na primjeren način, u primjerenom kontekstu i ambijentu vidjeti zlodjela i zločine fašističke i nacističke ideologije jer u gradu i Kantonu koji danas ima visok stepen tolerancije, pa i simpatije prema antisemitima iz Drugog svjetskog rata, trenutno ne postoji Muzej Holokausta da nas bezglasno, dokumentima podsjeti i nauči istorijskoj činjenici da je 8.776 Sarajki i Sarajlija sistematski, organizovano izdvojeno, odvedeno i ubijeno samo radi toga što su bili Jevreji.

Jevrejski hram koji je poklonjen gradu sada je Bosanski Kulturni Centar koji, doduše, raspolaže jednom manjom prodavnicom u kojoj se mogu kupiti predmeti vezani za Jevrejsku istoriju grada, ali ne postoji mjesto u kojem današnja omladina ima priliku koju smo mi nekoć imali, a to je suočiti se sa stravičnim zlodjelima jednog zvjerskog režima u sumraku istorije ovog grada. Nemaju gdje vidjeti fotografije stradanja u Jasenovcu kuda su odvođene građanke i građani Sarajeva, nemaju gdje na primjeren način, u primjerenom kontekstu i ambijentu vidjeti zlodjela i zločine fašističke i nacističke ideologije jer u gradu i Kantonu koji danas ima visok stepen tolerancije, pa i simpatije prema antisemitima iz Drugog svjetskog rata, trenutno ne postoji Muzej Holokausta da nas bezglasno, dokumentima podsjeti i nauči istorijskoj činjenici da je 8.776 Sarajki i Sarajlija sistematski, organizovano izdvojeno, odvedeno i ubijeno samo radi toga što su bili Jevreji.

Predlažem, mada bi radije da insistiram, da se sva dokumentacija vezana za stradanje Jevreja, sve fotografije, filmovi, slajdovi, službene i privatne prepiske koje su u posjedu Istorijskog muzeja i drugih javnih institucija u najkraćem vremenskom periodu, sa najvećim mogućim entuzijazmom i u dobroj volji svih učesnika ovog projekta sakupi kako bi formirali kolekciju budućeg Muzeja Holokausta. Za sve nestale i zagubljene eksponate insistiram na pismenim izvještajima. Isto tako bih zamolio i pozvao sve Sarajke i Sarajlije da se priključe i učestvuju u prikupljanju kolekcije i iznalaženju prostora za ovaj Muzej u jednom od onih prostora koje je Jevrejska opština, upravo zbog tragičnog smanjenja jevrejske populacije u Sarajevu, poklonila Opštini Centar.

Sarajevo, 26.03.2019. godine

Nezavisni poslanik u Skupštini Kantona Sarajevo

Damir Nikšić

Uskoro će biti tačno dvije godine od podnošenja i objave ove inicijative na službenoj stranici Skupštine Kantona Sarajevo.
I dalje nema nikakvih odgovora, a danas je 24. mart 2021.
Memorijalni centar holokausta u Skoplju otvoren je 2011. godine (na 4,000 m2) u znak sjećanja na 7,148 žrtve makedonskih Jevreja.