BLOK 7

Ovaj tekst je zapravo pismo građanina koje sam neznatno doradio. Dakle:

Ovdje imamo dvije Odluke vezane za zaduženje JP Elektroprivreda BiH kod Kineske EXIM banke u svrhu finansiranja projekta Bloka 7 u TE Tuzli.

Prva odluka je Odluka Skupštine EP BIH koja je održana u septembru 2018. godine, a može se naći i na linku:

https://www.epbih.ba/arhiva/odluke-skupstine-drustva

Druga odluka je Odluka koju su usvojila oba doma Parlamenta FBiH tokom marta i aprila 2019. godine i dostupna je u Službenom glasniku FBiH 23/19.

Ove dvije odluke bi trebale biti sličnog sadržaja iz prostog razloga što po Članu 7. Odluke Parlamenta FBiH, njenim donošenjem uz neke dodatne uslove, stupa na snagu i Odluka Skupštine EP BIH. No međutim, evidentno je da u parlamentarnoj odluci nedostaju mnogi detalji u odnosu na Odluku Skupštine EP BiH. 

Ključna stvar koja nedostaje jesu detalji oko Sinosure osiguranja koje će koštati EP BIH oko 93,7 miliona KM, kao i detalji naknade za izloženost (oko 16 miliona KM), a kojih nema u Odluci Parlamenta FBiH. 

Zašto ih nema, ne zna se pouzdano, ali ono što se zna jeste da će te dvije nenavedene stavke koštati EP BIH oko 110 miliona KM, od čega čak 99,4 miliona KM ide na teret Federacije BiH kao većinskog vlasnika.

Pitanje je da li su ove cifre pomenute u materijalama koji su prije sjednice bili dostavljeni tadašnjim zastupnicima parlamenta FBiH, tj. da li su zastupnici bili upoznati sa punim iznosom troškova, pošto u samom sadržaju odluke oni nisu navedeni kao uslov zaduženja (iako su u istoj odluci navedene druge, mnogo manje stavke po iznosu troška).  

Ukupni finansijski troškovi za Blok 7 će iznositi preko 510 miliona KM od čega će oko 450 miliona KM završiti u NR Kini (i to je optimistični scenarij). Pitanje je da li bi zastupnici uopšte glasali za ovu Odluku da su znali za taj iznos, a iz samog teksta odluke ga, kako vidimo, nisu mogli znati. Možda je postojalo neko prateće obrazloženje, neki printani materijal koji bi bilo lijepo dati na uvid javnosti, ako su službe ili neko od zastupnika sačuvali tako važan dokument u arhivi. 

Posebno je sporno Sinosure osiguranje.

Kome se i zašto plaća ovo osiguranje ako kredit već ima brojna sredstva obezbjeđenja, uključujući i garanciju Federacije BiH odobrenu na istoj sjednici Parlamenta FBiH? Nejasno je i po kojoj proceduri nabavke je pribavljeno to osiguranje, a čini se da je i preskupo s obzirom obzirom na brojna druga sredstva obezbjeđenja, o čemu svjedoči i rješenje u prilogu.

Neko maliciozan bi mogao pomisliti da se radi o sredstvima za moguće mito nekog u BiH. 

Još jedan koristan trag može biti informacija koju je EP BiH uputila FMERI-u još 2014. godine, a koja je proglašena poslovnom tajnom iako je možete “izguglati”, ako na Google pretragama ukucate:  “poslovna tajna blok 7 “. Taj materijal je nekako završio na zvaničnoj web-stranici Parlamenta FBiH i jako je zanimljiv jer se tu vidi čitava tenderska procedura i šta su zapravo bile inicijalne ponude firme sa kojom je na kraju sklopljen ugovor. 

Primjetit ćete da se kao sredstva osiguranja u dvije ponudjene opcije (stranice 16. i 17.)  isključuju garancija FBiH i Sinosure, a na kraju je kredit ipak zaključen uz oba sredstva osiguranja kredita i to će kostati EP BiH 141,33 milion KM. 

Ispada da je Kineski kredit zbog Sinosure osiguranja i drugih stavki duplo skuplji (po efektivnoj kamatnoj stopi) od komercijalnog kredita koji se podigao za dio avansa.

Javnosti se duguje objašnjenje zašto i kako, tj. po kojoj osnovi je ugovoreno Sinosure osiguranje ako se daje garancija Federacije BiH uz druga sredstva obezbjeđenja i zar moraju postojati tolika sredstava osiguranja kineskih investicija koja uključuju i hipoteku na sam Blok 7 (!!!) ako je EP BiH tako finansijski zdrava kao što se tvrdi i ako je projekt Bloka 7 tako isplativ i siguran kao što se tvrdi. 

Da li ugovaranjem Sinosure osiguranja Federacija BiH priznaje da kreditor neće moći od nje naplatiti garanciju, ili je pak kreditor taj koji nema povjerenja u Federaciju BiH? 

No najvažnije je: zašto je Sinosure izostavljen iz parlamentarne odluke iako se radi o veoma značajanom iznosu koji će građani morati platiti i otplaćivati?

Šta su znali vaši zastupnici u Parlamentu FBiH, a šta nisu? Pitajte ih! I ako vam kažu da nisu znali – pitajte ih zašto su onda glasali ZA Odluku!!!

Tajkun pogodio centar Sarajeva

Ne znam da li je veća bruka ova prodaja zemljišta “ispod žita” u Opštini Centar (objavljeno u Žurnalu) ili činjenica da su svi prisutni zastupnici u Kantonu glasali ZA izgradnju solitera od 22 sprata na ovoj zemlji, naravno, osim mene koji sam se izjasnio PROTIV, i Segmedine koja je bila prisutna ali nije glasala.


Pogledajte moju diskusiju i rezultate glasanja.

Veliko HVALA i veliko BRAVO za građane koji su mi na vrijeme obratili pažnju na ovu tačku dnevnog reda!

Pješaci u Sarajevu

Mislim da je vrijeme za masovni pješadijski i biciklistički juriš građana na Ministarstvo saobraćaja Kantona Sarajevo.

Kako su krenuli izbetoniraće i izasfaltiraće sve živo. Budemo li čekali da neko za nas “đake-pješake” i bicikliste riješi pješačke zone, biciklističke “staze i bogaze” u ovom gradu i kantonu – ostarićemo u svojim kaučima zajedno sa svojom djecom.

Zato pozivam urbaniste, stručnjake, profesore i studente, civilno društvo: udruge, udruženja, bicikliste, sportiste, zdrave, oboljele, stare i mlade, razne klubove, običnu raju, građane i građanke koji vole šetati ili džogirati ili one koji poput mene moraju šetati najmanje sat vremena dnevno iz zdravstvenih razloga, da se udružimo i zajedno nacrtamo i zacrtamo plan povezanih pješačkih i biciklističkih zona i staza u gradu i van njega, da doslovno stjeramo u ćošak i natjeramo vlast da tu našu viziju uvrsti u planove transverzala, longitudinala, ovoga, onoga…

Nema se šta čekati. Treba odmah, sad preko zime pritisnuti da na proljeće odmah počnu radovi. Sad ili nikad!

Neka mi se javi ko je za organizovani pješadijski juriš civilnog društva na ministarsku kancelariju. Dobro bi bilo da se jave udruženja, klubovi – da imamo i pečat!

ZASIĆENJE I ZAGAĐENJE

Prošle godine u decembru, kao i svake zime do sada, iznenadili su nas snijeg i aerozagađenje. S tim da je prošle godine na vlast stupila “Sarajevska šestorka” (a i ja među njima). Druga hitna sjednica je bila u vezi stanja zagađenosti zraka u Kantonu Sarajevo. Svašta smo tada razglabali i zaključili da je rješavanje problema zagađenosti zraka prioritet, maltene “generacijski projekt” (kao i sve drugo na svim narednim hitnim i tematskim sjednicama).

Danas, skoro godinu dana kasnije, mi još uvijek čekamo Šveđane da nam kažu šta je najveći uzrok aerozagađenja u Sarajevu: individualna ložišta ili saobraćaj.

Vele da je za individualna ložišta jedino rješenje gasifikacija, dok je za saobraćaj, najbrže i iole efikasno rješenje, po mom mišljenju, semaforski sistem, tj.tzv. “adaptivno upravljanje saobraćajem” (usklađivanje rada semafora kako bi ujutro brzo i bez velikih zastoja napunili grad, a popodne ga ispraznili).

Za ovo prvo sam odlučio boriti se tako što sam unutar Šestorke insistirao na Sarajevogasu, no o tome ću kasnije.

Za ovo drugo sam razgovarao sa ministrima i rečeno mi je da postoje sredstva i projekti, kao i to da se na tome radi. Iskreno, meni se to činilo kao najefektnija, najbrža i vjerovatno najjeftinija mjera protiv zagađenja koju je vlada KS mogla imati spremnu za ovaj decembar, ali, nažalost, nije.

Danas sam od premijera čuo da se od toga odustalo. Za sada! Za ovu godinu!
Odlučili su uložiti sav raspoloživi novac na izgradnju zaobilaznica, transverzala, longitudinala.
Slažem se i priznajem da su to strateška rješenja koja su odavno prijeko potrebna gradu i bilo je krajnje vrijeme početi raditi na njima, ali ona ne spadaju u hitna rješenja s kojima ćemo spremni dočekati ovu zimu. U zimu ulazimo bez iti jednog novog i završenog rješenja. (Barem da smo preko godine radili na masovnom pošumljavanju – ‘nako!)


*Još jedan efikasan projekt koji sam predlagao je revitalizacija željeznice tj. korištenje željeznice u cilju rasterećenja automobilskog saobraćaja u glavnom gradu Federacije i glavnom gradu BiH, ali željeznice pripadaju Federaciji BiH, a ne Kantonu.


U međuvremenu sam se pokušao izboriti za Sarajevogas: da ga “otmem” partijama i partijskoj berzi rada, da ne bude partijski bankomat (za namještanje tendera privatnim firmama rodbine partijskih lidera i to), već da probam osigurati da na čelo tog preduzeća dođe tim inženjera, stručnjaka sa vizijom, da iskoristimo desetine miliona KM koji (osim u džepove partijske elite i njihove rodbine) idu za finansiranje partija i njihovih predizbornih kampanja, te da strateški gasifikujemo grad i tako smanjimo zagađenje.

To je, eto, trebao biti moj konkretni doprinos tzv. “Zelenim politikama” koje sam obećao i o kojima sam govorio u svojoj predizbornoj kampanji. No taj proces se (strateški) otegao, nastupilo je zagovaranje i zamajavanje od strane partije koja je u upravni i nadzorni odbor postavila svoje prekaljene prodavače dima i magle, tako da je moj plan, evo od jutros (sa imenovanjem partijskog vd direktora Sarajevogasa), postao i zvanično predmet za**bancije kojem se, vjerujem, svi umiješani u “združeno preveslavanje” mene – sada već i grohotom smiju.

Smijem se i ja pomalo. Nije da nije smiješno, sada kada sam skont'o na koji su me način pravili budalom. Iz ove perspektive sada, znajući šta je čitavo vrijeme njima bilo u glavi, i meni je šega moj naivni idealizam. Mora da misle da sam prava budala.

Ako misle – u pravu su 100%.
I biću još veća budala ako ostanem dežurna budala.

Zato sam danas odšetao sa sastanka Šestorke u Tarčinu uvidjevši da sam samo ikebana u toj koaliciji (sedmi član koji se ni ne pominje u imenu) i odlučio biti konstruktivna opozicija.

Možda ću ih tako natjerati da učine što se mora (što moja baza i ja smatramo bitnim), jer ovako se podrazumijevalo da ja imam razumijevanja za ono što oni odluče, pa makar se i ne slagao s tim odlukama.
Drugim riječima podrazumijevali su mene i moju bezrezervnu podršku vladi u zamjenu za ništa: nikakav uticaj (eventualno moju suodgovornost u slučaju neuspjeha).

Smatram da se moglo mnogo više uraditi na borbi protiv zagađenja zraka koje nas očekuje da smo se fokusirali na “Zelene politike” u protekloj godini.

Uvidio sam da iz ove pozicije ne mogu ništa učiniti, da ne mogu iznutra osvijestiti i namoliti Šestorku da odlučnije zauzme taj kurs, da sam pomalo usamljen i posve apsorbovan u međustranačka natezanja, te da mogu mnogo konstruktivnije djelovati iz opozicije šibajući “Sarajevski šesteropreg” u pravcu u kojem ja želim, umjesto da ih sama SDA iz prvih redova šiba kuda ona želi.

Hitna sjednica: SARAJEVSKA DEPONIJA i ZELENE POLITIKE

Mislim da je najvažnije stvoriti zakonski okvir za rješavanje ovih problema i predlažem da se posvetimo kreiranju zakona o upravljanju otpadom. Po mom mišljenju, a vjerujem da nisam usamljen, problem s kojim se suočavamo danas ne može riješiti jedno resorno ministarstvo, pa ni dva, ili direktor jednog preduzeća – niti javnog niti privatnog. Ne može riješiti jedna injekcija budžeta. Ovo je problem koji se mora rješavati sistemski.

Otpad nije samo problem jedne opštine, kantona, države, resora, otpad je društveni problem. To je problem razvijenih društava. Najrazvijenijih društava.

Potrebno je mijenjati navike. Potrebno je mijenjati kulturu življenja. Potrebno je regulisati dnevnu rutinu ne samo uposlenika komunalnih preduzeća, nego i građana, tj. korisnika komunalnih usluga. Potrebno je edukovati čitavo društvo. Potrebno je liječiti stare i ružne navike. To je veliki zahvat koji zahtijeva kreiranje zakona, zahtijeva kreiranje politika, kreiranje čitavog jednog programa u cilju pokretanja jednog dugotrajnog procesa.

Napredna društva se prepoznaju po svom odnosu prema nauci, umjetnosti, kulturi, a ponajviše prema otpadu.

Ja sam, kao pristalica zelene slobodarske ljevice i prije insistirao da se ova vlada, ova koalicija naročito pridržava Zelenih politika koje su “ugrađene” u njen program, u tri stotine tačaka koje su članovi koalicije potpisali. Ja sam od početka bio za to da tzv. “Zelene politike” budu “vrh koplja”, kako se to kaže, djelovanja ove vlade, ove koalicije.

Jer, vidite, bez obzira da li se radilo o ministarstvu prostornog uređenja, okoliša, kulture, sporta, ili o ministarstvu privrede, komunalne privrede, infrastrukture, saobraćaja, ili o ministarstvu zdravlja, obrazovanja, Zelene politike su te koje bi trebale da objedinjuju i usmeravaju naše djelovanje.

Mi smo započeli svoj mandat sa epizodama uzbune i 2. hitnom sjednicom zbog zagađenosti zraka 5. decembra prošle godine. Svi znamo da se Sarajevo zimi pretvara u najveću spalionicu otpada, možda u regiji. Decembar dolazi, zagađenje će biti još veće i mislim da je vrijeme da krenemo u ofanzivu protiv zagađenja, rječju, djelom i budžetom.

Problem otpada, aerozagađenja, saobraćaja, privrede, zdravlja naših građana je velikim dijelom rješiv samo i jedino putem “Zelenih politika”. Recikliranje, gasifikacija, zdravstvo, mogu se rješavati i moraju se rješavati programski, putem “Zelenih politika” i donošenjem adekvatnih zakona: “Zelenih zakona” koji proizilaze iz tih politika.

Prije ili kasnije ova ili neka druga vlada će se morati suočiti sa tim. Prije ili kasnije neko će se morati voditi isključivo zelenim politikama, i ja predlažem da počnemo odmah s tim. Ulaganje u tom smjeru, u smjeru Zelenih politika je ulaganje u zdravlje i sigurnost građana i korisnika.

Ova koalicija i ova vlada, ako mene pitate, mora pokazati odlučnost u tom pravcu. Mora angažovati stručnjake: pravnike, inžinjere na rešavanju problema i kreiranju rješenja, no prije svega zakonskih rješenja.

Mi u svom mandatu na pragu treće decenije 21. vijeka, na pragu treće decenije novog milenijuma, imamo zadatak da usmjerimo cjelokupno društvo u tom pravcu. Mi imamo obavezu ekološki osvijestiti i obrazovati ovo društvo. No prvo moramo osvijestiti i obrazovati sami sebe, ovdje u ovoj Skupštini. Moramo postaviti pred sebe ekološke prioritete. Socijalna ekologija mora doći na dnevni red i kod nas, u ovoj skupštini. Svaki segment, svaki resor mora sinhronizovano dijelovati u tom pravcu i sa tim ciljem.

Održivi razvoj podrazumijeva razvoj društva, tj. predstavlja novu strategiju i filozofiju društvenog razvoja. Održivo društvo mora biti energetski efikasno, imati obnovljivu energiju, imati održivu industriju i održive tehnologije. Ali u cilju izgradnje i obezbjeđivanja održivosti važno je usmjeriti zakonodavstvo i budžet u tom pravcu.

Poboljšanje uslova i kvaliteta života stanovništva Kantona Sarajevo glavni je zadatak vlasti. Nadam se da se svi ovdje slažemo oko toga.

Mi imamo obavezu raditi na podizanju kvaliteta života i okoliša, kao i svoje, a i društvene svijesti o značaju toga da prirodu i okoliš ostavimo u boljem stanju nego što smo ih zatekli. Za podizanje te svijesti je potrebno obrazovanje, potrebni su mediji, potrebne su kampanje.

Dakle radi se o jednoj široj, masovnijoj društvenoj promjeni, radi se o procesu, o progresu, o društvenoj i političkoj reformi, o promjeni dosadašnje politike i dosadašnjeg načina života. Tako nešto nije moguće bez jedne sveobuhvatne politike jedne sveobuhvatne platforme, bez adekvatnih zakona među kojima jedan od najvažnijih zakona jeste Zakon o upravljanju otpadom.

Takođe moramo obratiti pažnju na Zakon o javno-privatnom partnerstvu koji se pod hitno mora dopuniti i popraviti, a u čemu KS kasni u odnosu na neke druge kantone jer putem javno-privatnog partnerstva bi trebali kreirati i regulisati industriju upravljanja otpadom. Naime, otpad nije samo problem, već i sirovina. Otpad nije samo izvor zaraze, već i izvor zarade. Mnogi bi mogli razviti privatan biznis, mnogi bi bili uposleni, ako popravimo i hitno donesemo i ovaj Zakon u kontekstu Zelenih politika i Zelene platforme.

Jako puno ima da se radi i neka nam ovaj hitni slučaj otvori oči, neka nas dozove pameti. Neka ne bude kamen na koji smo se spotakli, već kao startna linija sa koje ćemo pojuriti prema rješenjima, ali ne samo radi birača, građana i korisnika koji nas gledaju, već radi one djece koja još nisu ni punoljetna da glasaju za nas na narednim izborima.

Moramo ostaviti ovaj grad i ovu zemlju u boljem stanju nego što smo je zatekli, što ne bi trebalo biti teško, jer ja sam barem, evo, zatekao mnoge stvari u veoma jadnom stanju, u stanju onog što građani vide kao stanje nehata i nerada. Ne bi trebalo biti teško popraviti to stanje samo ako se imalo potrudimo. Ako poradimo na tome. Ali moramo raditi svi zajedno. Ne zbog slave i populizma već zbog savjesti i odgovornosti, ljudske i profesionalne.

Kanton Sarajevo je najveće tržište u Bosni i Hercegovini, najveći potrošač u Bosni i Hercegovini. Sve što uvozimo prije ili kasnije završava na deponijama, a ponajviše na deponiji o kojoj danas govorimo. Nekvalitetni proizvodi, zastarjela tehnologija, otrovne, štetne i škodljive tvari, “praistorijsko” meso iz južne amerike, piletina kojoj je istekao rok, i sve drugo što dolazi na naše tržište, u Kanton Sarajevo, često bez kontrole, brzo završavaju na deponiji.

I ova pojava nalaže da svi resori i sektori sarađuju na istoj platformi.

Ova koalicija ima 300 tačaka po kojima se ravna, a u kojima možemo slobodno izdvojiti zelene politike kao zajedničku platformu prema kojoj će se ravnati sve partije koje su članice ove koalicije i mislim da ovaj mandat može i treba da bude mandat u kojem je ova koalicija ostavila najveći i najpozitivniji trag upravo na polju zelene politike.

Mi se moramo okrenuti socijalnoj ekologiji i to je kompleksan zahvat. No Ako ne možemo to učiniti u jednom mandatu, onda barem budimo ti koji će pokrenuti, započeti, inicirati politike i zakone koji će na duge staze izliječiti ovo društvo, pomoći društvu i prirodi da ozdravi baveći se uzrocima i prevencijama, a ne oni koji će nastaviti po inerciji njegovati bolesti ovisnosti društva o budžetskim sedativima i budžetskim intervencijama za saniranje posljedica. Svjedoci smo da se na taj način samo srlja prema dnu civilizacije, prema epidemijama kolere i svih onih bolesti koje su karakteristične za najsiromašnije zemlje svijeta.

Dajte da zajedno sa strukom, sa realnim sektorom, sa građanima zacrtamo plan, pravac, program i platformu i da investiramo svoje snage i inteligenciju, znanje, sposobnost i trud u Održivo društvo.

Dajte da to komuniciramo društvu, da javnost bude svjesna da je prioritet stvoriti zdrave i sigurne uslove za život čitavog društva, čitave zajednice, jer ako ne stvorimo te uslove niko neće biti u stanju, u snazi, u zdravlju da pomogne slabijima i bolesnima. Neće biti radne snage niti bilo koga u životnoj snazi i zdravlju da pomogne starima i slabijima.

Znate kako su u avionu u slučaju opasnosti i pada pritiska u kabini putnici dužni prvo sebi staviti masku sa kisikom pa tek onda djetetu ili starijoj osobi. Važno je ne izgubiti svijest, važno je sačuvali svijest, imati svijest, biti svjesni da bi mogli pomoći drugom.

Na isti način aerozagađenje kao i generalno zagađenje u Sarajevu – doslovno ne da disati svima nama i zato od početka mislim da je taj problem prioritet svih prioriteta u KS. Pitanje otpada i otpadnih voda je pitanje zdravlja čitavog društva. Zato, ako ćemo politizirati ovaj problem, onda hajde da ga politiziramo na način socijalne ekologije i zelenih politika, jer to je jedini način da izađemo na zelenu granu sa problemima sa kojima se čitavo čovječanstvo susreće.

Vještačko poskupljenje prirodnog gasa

Ja znam da postoji tendencija da se do ljeta zaboravi činjenica da pojedinih zimskih dana Sarajevo postaje jedan od najzagađenijih gradova svijeta, u tijesnoj utrci za najzagađeniji glavni grad na svijetu. U tom kontekstu poskupljenje plina nije udar na džep građana i privrednika Sarajeva kao jednog od tri najveća potrošača plina u državi, to je direktan udar na mjere borbe za poboljšanje okoliša, na zelene politike ove vlade. To je direktan, prljav i nizak udar na okoliš, a time i na zdravlje, odnosno na živote građana.

Visoka cijena plina će natjerati građane da pribjegnu čvrstim gorivima naredne zime, a to će povećati ionako kritičnu razinu aerozagađenja, a tim i smrtnost naših građana.

Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, BiH je na drugom mjestu po stopi smrtnosti zbog zagađenosti zraka, a jedino Sjeverna Koreja ima veću stopu smtrnosti od nas u svijetu. Od zagađenja zraka oko 3.500 građana svake godine umre u BiH.

Vlada KS je ovu brojku planirala smanjiti smanjenjem zagađenja u Sarajevu, dok je Vlada Federacije namjerava povećati, barem do nekih 30%. Ovo nekom može ličiti na svojevrstan čin agresije u sklopu jednog šireg specijalnog, ekonomskog rata protiv Vlade kantona. Da li je to tako ili nije, nije važno. Ono što je je važno jeste da će se ova mjera po smrtnosti građana Sarajeva graničiti sa ratnim dejstvom. Grubom računicom, neko bi mogao ustvrditi ili zaključiti da Vlada FBiH ovom mjerom i na ovaj način planira ubiti par hiljada Sarajki i Sarajlija u narednoj godini. Na pitanje da li zaista Vlada Federacije na čelu sa Premijerom Novalićem želi krenuti u tu kampanju i preuzeti tu odgovornost na sebe moraće odgovoriti oni sami.

PRAVCI I PRIORITETI

Pravci i prioriteti vanjske politike BiH su usklađivanje sa evropskom pravnom stečevinom što podrazumijeva konstantno ažuriranje naših propisa da propisima EU. To je obaveza koju su svi članovi skupština i vlada na svim nivoima preuzeli potpisivanjem sporazuma BiH o stabilizaciji pridruživanja EU, a koji, izgleda, niko ne shvata kao obavezujući akt. Mi smo tim potpisivanjem prešli iz faze dobrovoljnog u fazu obaveznog usklađivanja propisa, u što spada i liberalizacija tržišta, kao i borba protiv monopola. U borbu protiv monopola spada i borba protiv onakvog državnog monopola koji direktno ugrožava prava korisnika, potrošača kao što je ovaj, ali i borba državnih organa protiv partijskih kartela koji određuju cijene energenata, lijekova, hrane i svega drugog.

Federacija se pokazala agilnom u harmonizaciji evropskih mjera samo kada se radi o akcizama na naftne derivate, ali ne čini dovoljno po pitanju zagađenja. Ovdje se ne radi samo o aerozagađenju i emisiji karbona. Tu je i sigurno pohranjivanje toksičnog otpada, tj. usklađivanja liste zabranjenih materija koju nismo ažurirali osamnaestak godina, barem što se piralena tiče.

Mi smo pod sankcijama energetske zajednice zbog odbijanja liberalizacije gasnog tržišta. Mi smo pod sankcijama zbog toga što forsiramo termorlektranu na ugalj. Uskraćeni su nam novci za projekte gasifikacije. Mi smo zapravo taoci jedne prljave politike lokalnih oligarha koji ne prezaju ni od čega na svom kontraevropskom putu. Drže nas u podrumu i govore nam da rat još nije gotov, kao u filmu ili vicu.

Svjetlo na kraju tunela su evropski propisi i harmonizacija s njima.

Mi moramo eliminisati sve birokratske blokade i barikade koje su se poput riječnog otpada nagomilale u našim institucijama i započeti utrku u harmonizaciji sa EU na svim nivoima. Usklađenost zakona ne treba da nas brine ako imamo u vidu da se svi zakoni usklađuju sa istom evropskom pravnom stečevinom i stoga molim da prestanemo sa igrama riječi pravnog riječnika i dezinformacijama kojima se već dugo odugovlači i sabotira ovaj proces te da se u ovom zakonodavnom tijelu konačno počnemo baviti legislativom i to punom parom jer moramo sustići godine propuštenih šansi i neurađenog posla.

DRŽAVA

Ovo nije autoritarna, centralizovana država. Ovo je decentralizovana država sa više nivoa vlasti. Postoje oni koji tvrde da reforme moraju doći sa viših nivoa vlasti prema nižim. Po meni, to su hronični etatisti iz kojih progovaraju ostaci autoritarnog totalitarizma. Oni imaju pravo na svoje mišljenje i stav, ali to nije jedini način i ovo nije autoritarna država, nije diktatura da bi građani ovoliko patili od diktata i naredbodavne ekonomije nakon decenija tranzicije. U liberalnoj demokratiji, poznato je, sve demokratske promjene dolaze odozdo, iz baze, i kreću se prema gore. Zato predlažem da svi nivoi vlasti krenu u harmonizaciju propisa sa EU, svaki za sebe, i za par godina se nađemo u EU.

Ko zadnji – magarac.

Prije nekoliko dana svjedočili smo i potpisivanju ugovora o gasifikaciji rafinerije u Bosanskom Brodu kojem je prisustvovala i predsjednica Hrvatske. “Opskrba prirodnim plinom Rafinerija nafte Bosanski Brod desit će se direktnim priključenjem na plinski transportni sistem Hrvatske. Bh. rafinerija će kroz vrijeme trajanja ugovora platiti Crodux plinu troškove kapitalnih ulaganja u direktno plinovod kojim će se rafinerija spojiti na plinski sistem Republike Hrvatske.”

To znači da, kada dođe do zagađenja na granici EU onda i Republika Srpska, i Hrvatska, i Rusi mogu da pronađu rješenje. Nije valjda naša jedina nesreća ovdje ta što smo prepušteni sami sebi kao najvećim dušmanima, što smo duboko u unutrašnjosti zemlje i ne zagađujemo nikom osim sebi pa smo u nemilosti Federalne vlade koja kategorički odbacuje svaku pomisao na gorepomenuta, hitna i direktna rješenja, u direktnom dogovoru sa Rusima, bez posrednika i čitavog grozda fiktivnih firmi koji, kako se čini, kane uzimati reket od građana Sarajeva kao da su ovi i dalje pod opsadom, a ne već treću deceniju u miru i slobodi.

Koji će i čiji predsjednik intervenisati za zdravlje i zdrav okoliš u Sarajevu? Nije valjda da su se svi ovdašnji predsjednici, kako partija, tako države, entiteta – okrenuli protiv nas ovdje i građana Sarajeva uopšte?

ZAKLJUČAK

Ja mislim da dosljedno provođenje reformske agenda rješava ovaj problem. Ja mislim da reforme ne moraju dolaziti samo sa viših nivoa vlasti i zato pozivam međunarodne i evropske zvaničnike da nam pomognu da promijenimo i primjenimo strategiju po kojoj ćemo reformsku agendu pogurati sa nižih nivoa vlasti, tj. iz kantona jer to je u interesu građana Sarajeva i u skladu sa njihovim osnovnim ljudskim i korisničkim pravima, u skladu sa poveljama i deklaracijama, kako UN-a, tako i EU.

Mi imamo pravo na čist okoliš, a to naše pravo je ugroženo i na udaru ovog akta Federalne vlade za koji preporučujem da bude povučen. Još jednom opominjem i napominjem vlasti na višim nivoima da imaju i previše presuda u korist građana i, ako se nastave ovako odnositi prema građanstvu, ako nastave sistemski zanemarivati ljudska i korisnička prava, da rizikuju gubljenje certifikata za državu, da se tako izrazim, jer ubrzano stiču rejting represivnog i nehumanog režima.

OPASNI OTPAD

Gdje je puno baba – kilava su djeca

Problem glomaznosti u našoj državi jeste taj da preglomazna država naizgled rješava problem nezaposlenosti i na taj način kupuje socijalni mir, ali stvarni rezultat je da previše uhljeba na budžetu stvara gužvu u šesnaestercu i smanjuje efikasnost države dok istovremeno povećava moć “duboke države” kao i budžet onih partija koje za sebe zbog svega toga vole reći da su “državotvorne”.

Matematika disfunkcionalne države je vrlo jednostavna. Ako npr. za održavanje čistoće jednog hodnika zadužite jednog radnika, onda kada hodnik nije očišćen i uredan znate tačno ko nije uradio svoj posao. Ako zadužite i zaposlite petoricu da održavaju jedan hodnik, onda svaki od njih misli da ih ima dovoljno, da ne mora baš on, da će neko drugi, da nije na njega red (a zašto baš on ako ima i drugih?) itd. Na kraju taj hodnik ostane nepočišćen. Teško je utvrditi ko je od njih petorice odgovoran za propust, tj. ko nije uradio svoj posao. Sve što znamo jeste da posao nije urađen i da niko od njih nije ništa konkretno radio.

DRŽAVOTROVNE POLITIKE

Ovih dana je ponovo aktuelan piralen iz trafo ulja. Nakon požara u Zenici i nakon nesreće u Banjaluci, imamo najnoviji problem sa prečišćivačem u Mostaru. Ali prisustvo piralena u našoj svakodnevnici nije nova pojava. Neki svjedoče kako su u ratu mnogi vrebali, krali, otimali i sipali trafo ulje u rezervoare automobila, naročito Golfa “dvojke”. Veliki broj tih koji su u ratu i nakon njega koristili trafo ulje sa piralenom nisu više među živima.

Kako ova partijska država ni o čemu i ni o kome ne vodi previše računao (osim o blagostanju sitnosopstveničke partijske elite i njenih sitnodušnih trabanata) onda vjerovatno ne postoje nikakvi podaci o tome koliko je “spretnih i snalažljivih” potrošača sekundarne sirovine trafo ulja umrlo od raka koji prouzrokuje piralen. Postoje samo svjedočanstva preživjelih. I naravno da se, kada tvrdimo neke prilično morbidne, ali i opravdano uznemirujuće podatke kao što je epidemija kancera izazvana piralenom iz trafo ulja, uvijek pojave oni koji insistiraju na egzaktnim brojkama i podacima koje niko ne vodi, pa ni oni sami. Kao da mi nismo gledali američke forenzičke serije i slušali o statistici u uređenim zemljama, ali htio bih podsjetiti da je ovo zemlja u kojoj smo rezultate Popisa 2013 imali priliku prvi put pročitati tek 2016, a i tada su se pojavile različite interpretacije brojki.

Ako se želimo baviti istinom o piralenu iz trafo ulja, tj. o njegovom štetnom i kancerogenom sastojku PCB (polihlorirani bifenili), moramo pogledati “strane” izvore. Jedan od najrelevantnijih dokumenata je National Implementation Plan for the Stockholm Convention in Bosnia and Herzegovina iz jula 2015.

Činjenica je da na terenu još uvijek imamo opremu koja sadrži PCB, a koja nije evidentirana, što je jasno izloženo u ovom dokumentu (str. 101-118).

Zaključak ovog dokumenta od 408 stranica je da Bosna i Hercegovina ima problem sa legislativom. Ne postoje i ne donose se odgovarajući zakoni. Istovremeno postoji previše nadležnih tijela što u praksi rezultira tim da niko na kraju zapravo nista ne uradi (umjesto da uradi onoliko puta više i bolje koliko ih previše i viška ima). Važno je napomenuti da su radne grupe koje su pravile inventar u ovom izvještaju navele samo podatke do kojih su mogle doći zvaničnim putem.

Problem sa nepostojanjem adekvatnog odlaganja PCB je naveden i u Planu upravljanja otpadom u KS za period 2015-2020, a koji možete naći na ovom linku: https://vlada.ks.gov.ba/sites/vlada.ks.gov.ba/files/plan_upravljanja_otpadom_kantona_sarajevo_za_period_2015.-2020.godina.pdf 

Izdvojio sam neke stavke iz ovog dokumenta, a koje su vezane za PCB.

Kao što vidite, na str. 24. navodi se ” Mnogi operatori, iako imaju registrovanu djelatnost za prikupljanje više kategorija otpada, u krajnjem slučaju prikupljaju samo one kategorije za koje imaju obezbijeđeno tržište. Za kategorije otpada kao što su biorazgradivi otpad, otpadni PCB i PCT, otpad koji sadrži azbest i industrijski otpad ne postoje operatori koji ih prikupljaju.

Da li to znači da možemo pretpostaviti da se takav otpad “skladišti” na, da tako kažem, “tradicionalni način”, tj. tako što se baca u rijeku ili na neke druge nelegalne i neadekvatne deponije?

PCB se nalazi u trafo uljima, u starim kondenzatorima i transformatorima, u raznim električnim uređajima i važno je takav otpad za početak početi smatrati opasnim da bi ga u skladu sa odredbama Bazelske konvencije počeli i adekvatno skladištiti. Mi trenutno nemamo kapacitete za njegovo skladištenje pa opasni otpad uglavnom izvozimo. (Ali ne na način da nama plate, već mi platimo za uništavanje i skladištenje.)

Štokholmska konvencija daje rok do 2025 godine za potpuno povlačenje i prestanak upotrebe opreme koja sadrzi PCB, dok je 2028. godina rok za njeno potpuno uništenje.

STRATEGIJA I MJERE, ali prije svega: AKREDITOVANE LABORATORIJE

Pod hitno moramo ne samo napraviti strategiju, ali ne samo na papiru. Moramo početi provoditi mjere na terenu jer najveći problem na terenu u svim sektorima je implemnetacija propisa i inspekcijski nadzor. Plan upravljanja otpadom Kantona Sarajevo jasno navodi potrebu donošenja adekvatnog pravilnika kojim bi se regulisala ova problematika. Ovo nije slucaj samo sa PCB nego i sa ostalim kategorijama otpada, posebno opasnog otpada. Problemi su brojni i kopleksni, ali mora se stalno ukazivati na njihovo postojanje i podizati svijest društva da se mora praviti pritisak na sistem da postane funkcionalan i fokusiran na rješavanje ovog problema. Pitanje je koliko se toga može uraditi na kantonalnom nivou, no za početak moramo početi intenzivnije ukazivati Vladi Kantona na ovaj problem.

Pitanje koje se mora postaviti vladi je: koje su laboratorije akreditovane za analize ove vrste?

Postoji velika vjerovatnoća da Kanton Sarajevo uopšte ne raspolaže odgovarajućom laboratorijom. Naime, dosta laboratorija rade analize ne samo PCB-a nego i drugih polutanata, ali vrlo malo ih je akreditovano za specijalizovane analize. Ispravna praksa je da se specijalizovane laboratorije akredituju samo za jednu vrstu analiza dok trenutno, ponavljam, sve laboratorije vrše sve analize. Ovo je veoma važno sa aspekta zakona jer nalazi ovakvih laboratorija “opšte prakse” mogu biti upitni. Zakon, naravno, ne spori tačnost nalaza ovih laboratorija, ali ukoliko laboratorija nije akreditovana za vršenje specifične analize određene vrste uzorka, sud uvijek može osporiti njen nalaz.

S druge strane, svaki put kada država pred određenog proizvođača otpada postavi uslov da mora uraditi analizu u akreditovanoj laboratoriji to obično znači da proizvođač otpada mora platiti skupu analizu u inostranstvu, pa se stoga može opravdano sumnjati da se nalazi uopšte ni ne rade. Može se pretpostaviti da je u ovim slučajevima država prinuđena “progledati kroz prste” i “nalaziti se na pola puta” sa firmama jer i sama zna da nema ni moralnu, a ni logičnu osnovu po kojoj može zakonski insistirati na usluzi ili obavezi koju sama nije u stanju pružiti ili ispuniti prema svojim građanima i privrednicima.

SIVA ZONA ZAGAĐENJA

Ja sam u vezi mog nedavnog teksta čiji je naslov “Otrovni ujed motorne pile” imao pomalo napetu prepisku sa predstavnicima jedne ovdašnje firme koja se bavi prodajom sekundarnih sirovina (preprodajom korištenog trafo ulja). U prepisci su mi rekli da oni ne drže piralen, tj. da barataju trafo uljem mineralne osnove bez PCB-PCT za koje imaju ateste. Rekli su mi da skladište ulje poštujući sve propise, da posjeduju “okolinsku dozvolu, vodnu dozvolu te dozvolu za zbrinjavanje otpada”. Naglasili su da “ponude šalju zainteresovanima, ali da se prodaja nikada ne realizira dok kupac ne priloži dozvole kojima dokazuje da ima potrebne dozvole za raspolaganje i zbrinjavanje ulja”.

Mene je onda interesovalo ko preuzima kontrolu nad njihovim kupcima, tj. ko dalje prati i provjerava da li njihovi kupci dalje zaista zbrinjavaju ulje na adekvatan način. Interesovalo me je može li se znati lista tih kupaca pa da eventualno sam istražim (pošto se radi o ponudama od nekoliko desetina hiljada litara korištenog trafo ulja koje će završiti kojekuda, između ostalog i u motornim pilama). Interesovalo me je, na kraju krajeva, ko i kako redovno provjerava da li je trafo ulje zaista mineralne osnove i bez PCB/PCT, tj. ko daje ateste na ulje kojim barataju i na osnovu nalaza koje laboratorije.

Ono što sam saznao iz izvještaja Štokholmske konvencije je potvrdilo moja strahovanja da ovaj segment nije dovoljno regulisan i, ne samo da je opravdalo, već i povećalo moje sumnje u funkcionisanje inspekcija i laboratorijskih analiza opasnih i kancerogenih materija koje se nalaze u našim rijekama i na našem tržištu. Država je dužna i mora biti u stanju zaštiti zdravlje i živote svojih građana. Po mom mišljenju: ako to ni državna, ni entitetska vlast nisu u stanju (zato što su zauzeti prećim poslom: dugotrajnim formiranjem vlasti i raspodjelom funkcija), onda je svaki kanton dužan sam ispuniti tu dužnost ne čekajući na druge. Jer u decentralizovanoj državi kao što je naša autoritet ne dolazi od viših nivoa vlasti, već odozdo – od samih građana. Njima odgovara svaki od zastupnika kantonalne skupštine. Kantonalna zakonodavna vlast mora donositi nove zakone, a izvršna ih mora izvršavati.

Problem malobrojnih, slabih i nemoćnih inspekcija, kao i nepostojanje adekvatnih laboratorija se nameće kao glavna prepreka vladavini zakona. Bez njih se niko ne može krivično goniti, niti se bilo kome može bilo šta dokazati: niti se može sudski dokazati da je zakon prekršen, a niti se javnosti može dokazati stepen opasnosti po njihovo zdravlje i obim zagađenja njihove okoline.

Ono sa čim javnost definitivno mora biti načisto jeste da li Kanton Sarajevo i Federacija BiH uopšte raspolažu potrebnim kapacitetima za adekvatno rukovanje opasnim otpadom, koje su firme koje se tim bave i na koji način se postupa sa opasnim otpadom.

(Zahvaljujem se svima koji su učestvovali u sastavljanju ovog teksta)