DEKLARACIJA protiv korupcije profiterstva

Na osnovu Člana 117. i 121. Poslovnika Skupštine Kantona Sarajevo (“Službene novine Kantona Sarajevo”, br. 41/12 – Drugi prečišćeni tekst 15/13 i 47/13) predlažem Skupštini Kantona Sarajevo da se donese

DEKLARACIJA

Smatrajući korupciju na svim nivoima i u svim oblastima društvenog života velikom preprekom napretku na putu ka evropskim integracijama, a korupciju i profiterstvo izabranih dužnosnika i nosilaca javnih funkcija posebnom prijetnjom po zdravstvenu i socijalnu sigurnost građana;

Izražavajući zabrinutost brojnim studijama, izvještajima i negativnim ocjenama kada se radi o državnoj i administrativnoj korupciji;

Svjesni da su transparentnost i odgovornost u javnom sektoru uz osiguravanje jednakosti u pružanju javnih usluga svim građanima najvažniji za vraćanje povjerenja građana u institucije vlasti;

Saglasni da bez unapređenja poslovne klime i jačanja borbe protiv organizovanog kriminala gubimo borbu protiv siromaštva na čiju pojavu i rast je bitno uticao kriminal u pretvorbi, privatizaciji i ratnom profiterstvu, a naročito izostanak njegovog kaznenog progona što je direktno rezultiralo današnjim društveno-ekonomskim odnosima i ogromnim jazom između bogate i uticajne nekolicine i većine siromašnih i obespravljenih,

U teškim trenucima krize uzrokovane pandemijom virusa COVID-19 i sa posebnim osvrtom na negativne posljedice koje će ona imati po ekonomiju, 

Skupština Kantona Sarajevo najoštrije osuđuje svaki oblik korupcije, a naročito političku korupciju i profiterstvo, izražavajući odlučnu namjeru da ovu pojavu umanji i otkloni u narednom periodu. 

Predstavnici građana u najvišem zakonodavnom tijelu Kantona Sarajevo, zastupnici u Skupštini Kantona Sarajevo ovom deklaracijom podsjećaju i potvrđuju javni interes kao svoj prioritet kroz odlučnost da se posvete legislativi kao svom primarnom zadatku, tj. zakonodavstvu i radu na konkretnim zakonima koji će ovu deklaraciju potvrditi i u praksi, a na kojima će vrijedno i ubrzano raditi do kraja mandata uz insistiranje na vladavini tih zakona i jačanju pravne države. 

U tu svrhu, na tragu Zakona o prijavljivanju i postupku provjere podataka o imovini nosilaca javnih funkcija u Kantonu Sarajevo koji je ovaj sastav Skupštine jednoglasno usvojio 17. aprila 2019, Skupština Kantona Sarajevo upućuje apel urgirajući zastupnice i zastupnike na entitetskom i državnom nivou vlasti da u najkraćem roku usvoje Zakon o utvrđivanju porijekla imovine, Zakon o nezastarijevanju kaznenih djela ratnog profiterstva i kaznenih djela iz procesa pretvorbe i privatizacije, kao i Zakon o nepotizmu i stranačkom zapošljavanju. 

Skupština Kantona Sarajevo ujedno poziva i ohrabruje cjelokupnu javnost, sve izabrane dužnosnike i nosioce javnih funkcija na svim nivoima, a naročito civilni sektor, da zajedno sa nezavisnim medijima i nezavisnim sudstvom zaustavimo politizaciju javnog sektora i obrnemo proces zarobljavanja države kako bi koruptivno i profitersko ponašanje kojem građani decenijama svjedoče konačno naišlo na historijsku osudu od strane javnosti, ali i zvanične politike, a potom i svoj sudski epilog. 

Skupština Kantona Sarajevo izražava uvjerenje da takvom, zajedničkom kampanjom, kao društvo možemo zaustaviti daljnje poniranje u korupciju, daljnji rast nepovjerenja građana u institucije vlasti i nositi se, kako sa profiterstvom i političkom korupcijom u prošlosti, tako i u aktuelnom periodu pandemije i nastupajućem periodu ekonomskih posljedica pandemije, sa posebnim fokusom na predstojeći izazov imunizacije stanovništva. 

Ovom deklaracijom Skupština Kantona Sarajevo ne samo da izražava odlučnu namjeru u osudi i aktivnoj borbi protiv profiterstva i svakog drugog oblika korupcije i kriminala u cilju vraćanja povjerenja građana u demokratski sistem i institucije vlasti, već prije svega odaje počast i dužno poštovanje svima koji su dali svoje živote za bolje i humanije društvo; za slobodno, demokratsko, pluralističko, građansko i pravedno društvo. 

Sarajevo, 03.03.2021.                                                                       


Budžetska izdvajanja po glavi stranačkih i nestranačkih zastupnika

Probosanska koalicija (SDA, DF i SBB) nastoji na sve načine ometati i razvlačiti rad sjednica Skupštine Kantona Sarajevo. Uglavnom se služe populizmom računajući na kratko pamćenje, često opravdan, ali i vješto usmjeren gnjev izmanipulisanih masa.

Prvo su bili malo rasuti. Neki od njih su dugo insistirali na tome da se sjednice, protivno odlukama Kriznog štaba, ponovo počnu održavati u sali nazivajući to solidarnošću sa državnim službenicima i svim drugim radnicima (?!?), a prikazujući odgovorno ponašanje i rad od kuće “kukavičlukom”, zabušavanjem i neradom (?!?). Trolovanje nove skupštinske većine ovom kampanjom je bilo toliko iritantno licemjerno da sam na zadnjoj sjednici kolegija podigao glas i revoltirano rekao Deviću da se on i njegova partija moraju suzdržati i sramiti takvih populističkih i glupih zahtijeva u Kantonu Sarajevo sve dok njegova partija ne nabavi vakcine na višim nivoima vlasti i ne sprovede imunizaciju stanovništva i zastupnika na svim nivoima.

Možda je naglo povećanje broja umrlih i zaraženih u Kantonu Sarajevo odvratilo Klub SDA od daljnjeg insistiranja na “živim sjednicama”, a možda je i taj moj istup natjerao Devića da preusmjeri svoju trol-aktivnost prema samostalnim/nezavisnim zastupnicima. U svakom slučaju, moram primijetiti da je nakon incidenta sa kancelarijama Probosanska koalicija živnula. U potpunosti se preporodila. Pronašli su novu energiju, novu sinergiju, novi razlog i politički smisao svog zajedničkog djelovanja. Udružili su snage i, onako demokratski, krenuli u borbu protiv, po njima, najvećeg zla i najvećeg problema u Kantonu Sarajevo učinivši vrhom svojih prioriteta (kao vladajuće koalicije na višim niovima vlasti) skrutiniziranje samostalnih/nezavisnih zastupnika u Skupštini Kantona Sarajevo!

Toliko su daleko otišli sa diskriminacijom nezavisnih/samostalnih zastupnika da ovih dana zahtijevaju da Klub nezavisnih/samostalnih zastupnika jedini plaća najam kancelarije u zgradi Kantona, ili da se ovi zastupnici u potpunosti prestanu finansirati!

Njihov populistički argument je taj da nezavisni/samostalni zastupnici koštaju porezne obveznike zato što se finansiraju iz budžeta.

No zaboravljaju javnosti reći da se nezavisni/samostalni zastupnici ne finansiraju iz budžeta po nekom posebnom Zakonu o finansiranju nezavisnih/samostalnih zastupnika, već da se finansiraju iz zajedničkog 0,2% budžeta po državnom ZAKONU O FINANSIRANJU POLITIČKIH STRANAKA.

Zaboravili su informisati javnost da po tom zakonu jedan stranački zastupnik iz istih 0,2% budžeta košta porezne obveznike dva do tri puta više nego jedan nezavisni/samostalni zastupnik.

Ili, drugim riječima, jedan nestranački, nezavisni/samostalni zastupnik košta porezne obveznike DVA-TRI PUTA MANJE nego što ih košta jedan stranački zastupnik PO ZAKONU O FINANSIRANJU POLITIČKIH STRANAKA.

No najvažnije od svega što su zaboravili pomenuti javnosti jeste da bi novac koji bi uskratili nezavisnim/samostalnim zastupnicima same stranke podijelile između sebe!!!!

Jer po državnom Zakonu o finansiranju političkih stranaka Član 3. stav (1), tačka e), kao i Član 10. istog Zakona, a zatim i u skladu sa tim Zakonom i Član 22. Poslovnika Skupštine Kantona Sarajevo određuje da

Parlamentarne grupe formiraju političke partije, koalicije, nezavisni kandidati i samostalni poslanici/zastupnici.

Samostalni zastupnik može pristupiti formiranoj parlamentarnoj grupi.
Parlamentarnu grupu čine najmanje dva zastupnika.
Budžetom predviđena sredstva za finansiranje parlamentarnih grupa raspoređuju se na:
– 30% sredstava jednako svakoj parlamentarnoj grupi;
– 70% sredstava srazmjerno broju poslaničkih mjesta koje svaka parlamentarna grupa ima u trenutku raspodjele.
Poslanik koji nije član parlamentarne grupe ima izravno da pojedinačno učestvuje u raspodjeli sredstava iz ovog člana stav 5. alineja 2.


Ova kampanja koju vode predsjednici klubova Probosanske koalicije u Skupštini Kantona Sarajevo uopšte nije ni površna niti trivijalna kako se nekom na prvi pogled može učiniti. Ona jeste ekstremno populistička, ali predstavlja prvi jasno i javno prezentirani, organizovani, udruženi napad na parlamentarizam, na instituciju nezavisnosti i samostalnosti parlamentaraca/skupštinskih zastupnika, što je fundamentalni problem naše pseudo-demokratije, tj. partokratije.

Ovaj odnos predsjedavajućih klubova stranka tzv. Probosanske koalicije (koja je, sjetićete se, insistirala na “vertikali vlasti” u Kantonu Sarajevo) prema nestranačkim/nezavisnim/samostalnim zastupnicima uvodi nas u samu srž, samu suštinu prezidencijalizma i partokratije koju su prema svojoj mjeri formatirali, skrojili i kreirali šefovi partija vladajućih koalicija na višim nivoima.

Ovi relativno autoritarni šefovi partija (koje se nerijetko nazivaju po njima) su istovremeno i šefovi države ili pretenduju na tu poziciju. Jer evo: B.Izetbegović, Dodik, Čović, Komšić i Radončić – svi oni su bili, ako ne članovi predsjedništva u više mandata, a ono barem u više navrata kandidati za člana predsjedništva. To da predsjednici partija budu i predsjednici država je karakteristično za prezidencijalizam i za predsjedničko republikansko uređenje koje, volio bih podsjetiti, nije u skladu sa Ustavom BiH i ne može se tek tako, “na mala vrata”, nametnuti bez referenduma, a da se ne naziva državnim udarom ili diktaturom.

Ovdašnja javnost već decenijama, od rata pa naovamo, svjedoči vanparlamentarnim dogovorima, pregovorima o najvažnijim pitanjima u našoj zemlji, o raznim zakonima kao što je, npr. Izborni zakon po kojem su stranačke liste napravljene poluzatvorenim zahvaljujući unutarstranačkom cenzusu od 20%.

Molim vas da pratite ovu stranici kako bi stekli uvid u čudesni svijet stranačkog finansiranja i male tajne velikih stranaka i kako bi vidjeli koliko duboko ova zečija rupa zapravo ide. U nastavku očekujte:

PISANI I NEPISANI ZAKONI FINANSIRANJA STRANAKA

“PRESJEDAN” U KS

Pošto vidim da skoro niko ne čita duge i analitičke tekstove i ne prati inicijative (koje možete naći na https://stratorama.org ) evo malo običnog mahalanja:

Sjećate li se slučajno onomad kada je moj klub samostalnih zastupnika tražio da ima kancelariju u zgradi Kantona Sarajevo, a ne u zgradi ZOI kod Narodnog pozorišta, i kada nam je koalicija tzv. Petak 13. dodijelila kancelariju u podrumu na utovaru-istovaru? E sada je došlo vrijeme da se te kancelarije prerasporede.

Red je da oni klubovi koji čine skupštinsku većinu imaju svoje kancelarije u zgradu Kantona i na istom spratu. Pošto SDA ima najbrojniji klub, nismo mislili da je potrebno premještati ih iz njihove kancelarije koja je ujedno i najveća, ali zato smo morali izmjestiti DF i SBB u kancelarije opozicije u kojima su u periodu vladavine koalicije tzv. Petka 13. bile smješteni NS i moj klub.

Ova odluka je naišla na veliko negodovanje i rasprava oko kancelarija je potrajala pola sata. Najglasniji je, kako čujem, bio šef kluba SBB-a, Zvonko Marić, kojem je dodijeljena kancelarija Naše Stranke na 3. spratu. Naša stranka je prethodno imala lijepu i veliku kancelariju na istom spratu kao i svi ostali, no u nju se iz nekog razloga uselila nova Sekretarka Skupštine ubrzo nakon što je Petak 13. preuzeo vlast. Tada je Naša Stranka završila na 3. spratu, a sada je red na SBB da uđe u tu kancelariju.

Zvonko Marić je ogorčen što mora preseliti u “golubarnik” (kako ga on naziva) i najavljuje radikalan zaokret po pitanju podrške poziciji rekavši da će od sada podržavati isključivo opoziciju, tj. SDA. Možda bi bilo fer i pravedno da ga premjeste u kancelariju koju je Petak 13. bio dodijelio meni i mom klubu, a koja se, kako sam već rekao, nalazi u podrumu pokraj skladišta.

Ne kažem to iz osvete ili zajedljivosti, već zato što je onda kada sam se ja bunio zbog te kancelarije (a bili smo tada najveći klub u Skupštini), upravo Zvonko Marić komentarisao nešto u stilu da ne bih trebao biti arogantan i podcjenjivati ljude iz službe koja je prethodno koristila te kancelarije, te da toj kancelariji ništa ne fali. Sudeći po njegovim riječima ta moja bivša kancelarija bi mu sigurno bila milija i predstavljala bi mnogo bolje rješenje od “golubarnika” na 3. spratu. Ako se slaže ja mogu intervenisati da je dobije. Mogu mu to “srediti” bez ikakvih problema ako želi, iako za sada, kako stvari stoje, DF ima tu sreću i čast.

Šalu i sarkazam na stranu, što se mene lično tiče kancelarija nije presudna za moj rad, a ni za moj ego. Čitav život sam samouposlen i radim od kuće, pa mi nije teško palo to što nisam imao adekvatnu kancelariju ni kao samostalni zastupnik, ali kao predsjedavajući tada najvećeg kluba u kojem su sjedila tri doktora, obaveza mi je bila protestovati i pokušati izboriti se za nešto uslovniji prostor. No onda je došla pandemija i proteklu godinu koju su obilježile mjere protiv pandemije niko od nas nije koristio kancelariju koju sam uostalom prethodno odbio, pa nismo ni znali da li se vodi kao naša ili ne.

Interesantno je da su ti isti koji toliko insistiraju na svojim lijepim kancelarijama sa fikusom i mekanim foteljama, kritikovali skoro čitavu prošlu godinu opoziciju zbog “nedolaska na posao”, u kancelarije, predstavljajući javnosti to kao naš “nerad”, naš rad kao “pidžama parti”, a ne kao odgovorno ponašanje. Neki od njih i dalje populistički insistiraju na dolascima u zgradu na sjednice Skupštine Kantona, a da njihova partija na višim nivoima vlasti još uvijek nije obezbijedila vakcine za imunizaciju stanovništva. Takva politika ne samo da je licemjerna, već i maloumna. No dobro… To je već druga priča o kojoj ćemo na sjednici.

Uglavnom: zapelo oko kancelarija i zbog kancelarija će početi da potkopavaju Vladu koju su do sada podržavali.Eto toliko za danas iz našeg malog Kantona i glavnog grada velje Bosne i Hercegovine. Tek toliko da ste na vrijeme informisani o uzrocima radikalnih političkih promjena u skorijoj, ako već ne i boljoj budućnosti.

“GRAĐANSKI” KAO “CIVILNI”

Političke stranke su interesne političke organizacije i u višestranačju imaju ulogu predstavljanja programa i interesa različitih društvenih slojeva i grupa.

Od samog početka tzv. “demokratskih promjena” uloga narodnjačkih stranaka (liberalni konzervativci desnog centra) koalicije koja je pobijedila na prvim višestranačkim izborima 18. novembra 1990. bila je, barem deklarativno, zaštita interesa, privatne imovine, biznisa, prava, a u ratnim uslovima i golih života “svog” naroda od politike svojih koalicionih partnera.

Narodnjačke stranke pobjedničke koalicije su bazirale svoj demokratski legitimitet na čitavim narodima. Čitave narode smatraju svojom bazom, nacionalne korpuse svojim glasačkim tijelom, (što je tzv. “korporatizam” o kojem je govorio Musolini).

Od samog početka su nastojale homogenizirati te “svoje” narode i uspostaviti hegemoniju “svojih” naroda na teritorijama na kojima su ti narodi bili u većini, a u tom procesu su nastojale nametnuti i svoj totalitarni režim po ugledu na prethodni. Višestranačje su pretvorile u tri jednopartijska sistema bazirana na principu i apsolutnoj volji većine “svojih” naroda predstavljajući se kao ekskluzivne predstavnice “svojih” naroda. Ove stranke su uvele nepisano pravilo da niko drugi osim njih ne može predstavljati ove narode.

Ove stranke su se kalile u ratu. U ratnim uslovima su sebi uzele i aktivnu “državotvornu ulogu” iako je država već postojala i dugovala suverenitet i nezavisnost samim građanima, tj. prethodno provedenom referendumu.
Svaka od tri stranke pobjedničke koalicije počela se još u svom prvom mandatu baviti kreiranjem svoje partijske države u državi preuzimajući ulogu ekskluzivnog zaštitara (i vlasnika) državne imovine, državnih preduzeća i institucija na “svojim” teritorijama, direktno ili indirektno učestvujući u ratnom profiterstvu, pljački državne i privatne imovine, u osiromašenju građana.
Tu ulogu su zadržale za sebe i nakon Dejtonskog mirovnog sporazuma kada su Ustav i pravna država postali ti koji, nezavisno od politike i političkih stranaka, garantuju i štite ljudska prava, građanske slobode, vitalne nacionalne interese, privatne biznise, privatnu i javnu imovinu, državna (javna) preduzeća i institucije (koje bi trebali pripadati javnosti, tj. građanstvu) i od samih stranaka.

Ove stranke ne samo da su nastavile sa konceptom partijske države-firme, već su njihovi lideri zajedno sa međunarodnim predstavnicima, kroz razne susrete, pregovore i dogovore (koji liče na one ratne), nastavili utvrđivati vanparlamentarnu partokratiju, konsolidovati (tro)partijsku državu i pretvarati nekadašnju državnu privredu u svoj privatno-partijski biznis, što se može vidjeti na primjerima nekadašnjih privrednih giganata, namjenske industrije, itd.

Činile su to kapitalom akumuliranim kroz ratno profiterstvo za koji su se potom, po najnižim cijenama, otkupljivali certifikati koji su odigrali važnu ulogu u sticanju ekonomske i političke moći elite nakon rata.

Ustavna demokratija i pravna država koja je trebala zaštititi privatni sektor, građansko društvo, pa i samu državu od svih štetnih pojava jednostavno je pala u drugi plan, dok je u prvi plan vremenom isplivala vojna demokratija kao “oblik društva utemeljenog na ratu, a koje praktikuje demokratiju”.

S obzirom na to koliko su vremenom derogirani i omalovaženi civilni ustav i zakonodavstvo, s obzirom na to koliko se i dalje insistira na ratnim zaslugama, koliko je značajna uloga ratnih profitera, ali i demobiliziranih boraca i oficira u strukturama ovih stranaka sa demokratskim predznakom i u njihovoj antidemokratskoj partokratiji, može se govoriti i o blažem, nezvaničnom obliku takozvane “stratokratije”.

“Građanska ljevica” bi morala biti demilitarizirajući i depolitizirajući faktor, kako u društvu tako i u državnom/javnom sektoru.
Morala bi raditi na građanskoj slobodi, na građanskoj svijesti o tome da javna vlast služi javnom interesu, da država ne smije biti partijska, predsjednička i autoritarna već mora biti parlamentarna, mora raditi za građane, za javni interes, ne za partije na vlasti i za interes partijske elite.

“Građanska ljevica” bi morala raditi na tome da država i državna, tj. javna preduzeća i ustanove uistinu budu servis građanima, a ne ratni i izborni plijen “državotvornih” stranaka.

Morala bi raditi na tome da sudska vlast, privatni i civilni sektor uistinu budu politički nezavisni, da stranke i stranačka vlast nemaju uticaj na njih, da funkcionišu bez obzira na to koja je politička opcija na vlasti, ukratko: da ne pripadaju strankama već građanima.

“Građanska ljevica” liberalna i progresivna ljevica bi ipak najviše morala raditi na slobodnom, demokratskom, građanskom, inkluzivnom društvu zajedno sa progresivnom inteligencijom, sa umjetnicima, kulturnim radnicima kroz društveno odgovornu kulturu, umjetnost i politiku jer to su jedina sredstva i snage kojima raspolaže za razliku od konzervativaca koji se oslanjaju na vjerske institucije kada je uticaj na društvo u pitanju.

To nije zabranjeno. Nije nepoželjno, već naprotiv. To je posve fer i demokratska konkurencija u društvu, to je pluralizam političkog mišljenja, pravo na drugo političko mišljenje i uvjerenje.

Ustavna republika pripada svima, a građansko društvo je društvo svih nas. Ono ne smije biti totalno društvo kontrolisano od jedne partije i ideologije. Svi smo mi individualno participanti i imamo ustavom zagarantovano pravo na svoj glas, mišljenje, na svoj uticaj na društvo, na neslaganje, bez obzira na to šta dominantna ekstremna i konzervativna desnica o tome misle. Oni nisu “većinski vlasnici države” niti bilo koga samo zato što sebe smatraju većim i militantnijim patriotima od civilne, građanske ljevice.

Ako su bili gospodari rata, tim više ne mogu biti gospodari slobodnog građanskog društva u mirnodopskim uslovima.

Ako su bili neprikosnoveni vladari sudbina u ratu, tim više ne mogu to biti u vladavini mira i prava.

Ovo mora biti jasna i glasna poruka liberalne i progresivne ljevice i to bi onda bila istinska “građanska ljevica”, “građanska” u smislu “civilna”, mirotvorna, “demilitarizovana”, a suprotno od “partokratska”, “stratokratska” ratoborna ili “vojna” desnica, no to još uvijek nije slučaj.

Ne vidim da “građanska ljevica” insistira na “građanskom konceptu” u tom smislu, civilnom i mirnodopskom, već naprotiv, takmiči se sa militantnom desnicom u istoj disciplini uzdajući se u istorodni populizam i nadajući se izbornim pobjedama na istoj ratnoj platformi.

Ne postoji jasna razlika, a samim tim ni ravnoteža, između ove dvije opcije: ratne i vojne konzervativne desnice na jednoj, a civilne i mirotvorne liberalne i progresivne građanske ljevice na drugoj strani da bi građani danas, dvije i po decenije nakon rata mogli slobodno izabrati, da bi se mogli slobodno opredijeliti za jedno ili drugo, za prošlost i status quo, ili za progres i budućnost.

Ne postoji opcija, ne postoji alternativa ratnoj državotvornosti u obliku ozbiljne politike reintegracije, pomirenja i mirotvornosti.

Ne postoji izgrađena svijest i jasno uvjerenje kod ljevice da je mirotvornost za ovu zemlju, njene narode, narodnosti i građane jedina istinska državotvornost; da je reintegracija društva jedini spas i lijek od njegove potpune dezintegracije, da je to jedini temelj na kojem se može graditi jedno stabilno društvo, jedna stabilna državna zajednica. Samim tim ne postoje ni naznake takve zvanične državne politike. Ne primamo takve signale od državnih i stranačkih zvaničnika. Ova koalicija koja vlada već trideset godina u manje-više istom sastavu ih nikada nije ni slala javnosti, niti kani počinjati s tim.

Postoje samo nijanse jedne iste, dominantne, represivne i depresivne retorike, populizma i politike na koje je pristalo i u koje se utopilo čitavo društvo, a s njim, po inerciji, i ljevica, što rezultira ne samo stagnacijom, već i erozijom, entropijom, a na čemu i dalje profitiraju isti ratni profiteri, iste interesne grupe.

Ratno profiterstvo kao ratni zločin

Izgleda da, kao i mnogo puta do sada kada sam javno iznosio mišljenje koje se ne uklapa u propisano jednoumlje i zvanični narativ, opet moram objašnjavati zašto sam ga napisao i objavio. Radi se o kratkom tekstu koji sam objavio jutros, a koji glasi:

Građani, tj. civili su bili najveće žrtve u posljednjem ratu i to je poražavajuća činjenica. Ratni zločini protiv civila su zločini protiv čovječnosti, anticivilizacijski čin, a Markale su jedan od simbola ratnog zločina i stradanja nedužnih civila.

No, postoje i oni koji tvrde da bi Markale isto tako mogle biti i simbol ratnog profiterstva. Neki od njih idu tako daleko da tvrde da se na sarajevskim pijacama generalno, pa i na Markalama, između ostalog radilo i o organizovanoj pljački civila/građana Sarajeva tokom rata.

Kažu da se po basnoslovnim cijenama prodavala ne samo roba koja je švercovana u grad kroz “tunel spasa”, već i sadržaj paketa humanitarne pomoći namijenjene upravo civilima, tj. građanima Sarajeva. (Jedino je, vele, IKAR konzerva dolazila do građana zato što je bila takvog ukusa da je ni gladan pas nije htio jesti pa nije imala nikakvu “tržišnu vrijednost”.)

Ako je ovo istina, onda to čini masakr na Markalama još tužnijim i kompleksnijim jer su se civili/građani Sarajeva našli na ovom mjestu na današnji dan 1994. ne samo zato što su bili u potpunosti prepušteni sebi, da se sami snalaze i preživljavaju u ratnim uslovima, već i zato što su bili izloženi iznudi, tj. prisiljeni od strane gospodara rata da, pored švercovane robe, prodaju i kupuju i humanitarnu pomoć koja im je praktično pripadala i koja im je morala biti podijeljena na siguran i organizovan način u toj trećoj ratnoj godini.

Iskreno se nadam da se radi samo o teoriji zavjere. Ali ako je samo dio toga istina, možda je došlo vrijeme da barem nezavisno novinarstvo istraži fenomen ratnog profiterstva za vrijeme opsade.

Danas, sjetićemo se s bolom svih žrtava i svako na svoj način odati im počast. Neka im je vječna slava!

Prvo bih se zahvalio svima koji su mi čestitali i pružili podršku, koji smatraju da sam dotakao ono što ih decenijama muči, o čemu decenijama šute i o čemu i sami žele konačno javno progovoriti.

S druge strane, vidim da su mnogi zgroženi i zgađeni tekstom. Vjerujte, ni približno onoliko koliko sam ja jutros bio i tužan, i zgrožen, i ozlojeđen kada sam pojmio današnju situaciju u kojoj oni koji su profitirali u ratu, koji danas peru novac od humanitarne pomoći i donacija, koji su danas tajkuni, milioneri, milijarderi, lideri, dužnosnici, zvaničnici, koriste ovaj dan da operu svoju savijest dovama, molitvama, ili pak vijencima koje su poslali po nekom.

Vjerovatno su imali opravdanje, druge obaveze i sasvim je moguće da sam i ja pretjerano emotivno doživio sve to, kao i oni koji su danas pretjerano emotivno reagovali na moj tekst, ali već decenijama slušam svakodnevne jadikovke o ratnom profiterstvu i sveopštoj pljački društva i države koja uistinu tišti moje sugrađane, moje prijatelje, poznanike, familiju. To je sve praktično javna tajna.

Svjestan sam i toga da nikada nije, niti će ikada biti pravo i dobro vrijeme da se o ratnom profiterstvu javno progovori, pogotovo ako su svi spremni skočiti i začepiti usta svakom ko osjeti potrebu da adresira taj problem: porijeklo imovine i političke moći u današnjoj zarobljenoj partijskoj državi Bosni i Hercegovini.

Istovremeno sam razočaran i zabrinut činjenicom da ni nakon svih ovih godina ovo društvo nije ni slobodno, a ni spremno o tome progovoriti, da je i dalje taoc istih ratnih aktera i profitera.

No istinski sam zgrožen činjenicom da ratni profiteri danas predstavljaju kremu društva, moralne vertikale koje, između ostalog, moraliziraju i o tome kako je nemoralno pričati o ratnom profiterstvu na današnji dan.

Kada, ako ne danas?

Na dan ubistva Martin Luter Kinga ne upućuju se samo molitve, već se podsjećamo i na važnost njegove i naše borbe za građanska prava.

Na današnji dan, nakon dvadeset sedam godina, držim da je posve primjereno pomenuti ono o čemu slušam od svojih prijateljica i prijatelja, sugrađanki i sugrađana već decenijama, a to je da su kao civili, na jedan čudan i neobjašnjiv način bili prepušteni sami sebi u toku rata, da su se za vrijeme ratnog stanja morali sami snalaziti kao da vlast ne postoji, kao da vlast nije odgovorna za njihovu sigurnost.

Neki to navode kao jedan od glavnih razloga zašto su napustili grad prvom prilikom koja im se ukazala. Ne toliko osjećaj nesigurnosti zbog bombardovanja i ratnih dejstva u toku, ili ekonomske nesigurnosti nakon rata, koliko razočaranje i nepovjerenje u kapacitete da se uspostavi red i zakon, civilna vlast, pravna i građanska država čak ni u samom gradu.

Mi proteklih mjeseci svjedočimo da se u slučaju vanrednog stanja kao što je svjetska pandemija vlada mora angažovati oko sigurnosti građana, da ne smije švercovati i profitirati na medicinskoj i zaštitnoj opremi, da mora obezbijediti hladni lanac i distribuciju vakcina. Isto tako, odnosno tim više, vlast je dužna brinuti o civilima/građanima i za vrijeme ratnog stanja.
Dužna je obezbijediti distribuciju humanitarne pomoći i vode, kao i sigurnost građana pri preuzimanju te pomoći.
Dužna je spriječiti i kazniti djela iznude, profiterstva, kazniti sve one koji profitiraju na ratnom stanju, a naročito zločine protiv civila, protiv čovječnosti, barem tamo gdje je uspostavljena civilna vlast.

Ako to nije u stanju, ako nije u stanju preuzeti tu obavezu, kako će onda preuzeti zasluge?

Ono što sam vidio jutros na Markalama, ono što se meni jutros “ukazalo” tamo, bila je mračna slika, vizija piramidalne prevare i piramide jednog decenijama strahom paralizovanog i zlostavljanog društva na čijem vrhu sjedi elita koja je direktno ili indirektno bila umiješana u ratno profiterstvo, politička elita koja, ako nije sudjelovala, onda je tolerisala praktično pljačkanje Sarajlija tokom rata.
To je ista elita koja za sve ove decenije nije donijela zakon o porijeklu imovine. To je njihova “baština”. Vidio sam tu njihovu “baštinu” u kontrastu sa nijemim žrtvama stravičnog ratnog zločina, u kontrastu sa višestrukim civilnim žrtvama koje nisu imale nikakve šanse uhvaćeni između dvije vatre, između dva zla.
Te nijeme žrtve su bili obični građani izmrcvareni glađu i pored činjenice da je opsada Sarajeva godinama bila glavna vijest u svim svjetskim medijima i da je humanitarna pomoć pristizala iz svih dijelova svijeta. Stradali su gladni. Stradali su kao roblje, kao pijuni na šahovskom polju na kojem su svoje poteze vukli i lokalni gospodari rata.

Na Markalama se kupovala i prodavala i humanitarna pomoć i to je nešto što će mnoge Sarajlije širom svijeta danas posvjedočiti. Na Markalama se prodavala i švercovana roba koja je u grad ulazila kroz “tunel spasa”.

Nisam izmislio te stvari, meni su ih saopštili. Ako su meni lagali, onda i ja lažem. Ja sam prenio i napisao ono što slušam svih ovih godina i ako neko ima problem sa tim informacijama, mora znati da ja nisam njihov ni autor ni izvor. Izvor su same Sarajlije. Godinama slušam o tome i smatram da je vrijeme da se o tome javno progovori.

Da li je laž ili istina da je kilogram kafe ‘93. koštao stotinu njemačkih maraka? Da li je laž ili istina da je kilogram brašna koštao isto toliko? Litar ulja, da li je ili nije koštao tadašnjih stotinu njemačkih maraka?

Možda ne postoji nikakvo racionalno objašnjenje zašto me je prožeo snažan osjećaj gađenja i potreba da tu za mene očiglednu i nepodnošljivu nepravdu danas izbacim iz sebe.
Jednostavno, u jednom trenutku sam iskreno pomislio da je to prava i pravedna stvar, da je možda vrijeme da neko konačno napiše nešto o tome upravo na današnji dan.
Vjerovao sam tom osjećaju pomislivši da će možda pomoći pokrenuti neke stvari, promijeniti neke stvari, osvijestiti i rasvijetliti neke tajne i istine o kojima šutimo kao što šute žrtve porodičnog nasilja štiteći roditelja ili partnera zlostavljača jer smo “svoji”, jer “u šutnji je zlato” (poručiše mi prvaci slobode govora mržnje).

Vjerujem da bi ti isti napisali isto što i ja da su prisustvovali i svjedočili današnjem prizoru u onom svjetlu u kojem sam ga ja vidio. Sve bi im se samo ukazalo i kazalo. Ja ne bih morao pisati, po nekima, “krajnje neprimjeren tekst”.

Neka mi oproste svi kojima je tekst zasmetao, koje je uvrijedio, zaista nisam imao tu namjeru. Izvinjavam se ako sam danas promišljao i razmišljao drugačije od onoga kako se to od prosječnog građanina Sarajeva očekuje, drugačije od onog kako je to zvanično ispravno i propisano. To je vjerovatno zato što nisam neko ko je naučio držati se ustaljenih i ustajalih običaja i tradicija jer vjerujem u progres, u oslobođenje kroz katarzu, u svjež i nov pristup. Vjerujem da nakon dvije i po decenije možda treba postaviti i neka dodatna pitanja, tražiti neke dodatne odgovore i odgovornosti.

Možda se varam. Možda griješim. Ako sam, po nekima, pogriješio, to nije bilo namjerno. Iskreno sam pogriješio (kako se to na engleskom kaže). Ako je postojala bilo kakva namjera to je sigurno bila najiskrenija i najbolja namjera. Napisao sam jednu opservaciju potaknut onim što sam smatrao dubokim razumijevanjem trenutka, iz dubokog saosjećanja prema svojim sugrađanima, prema žrtvama; saosjećanja koje podrazumijeva širi kontekst, “drugu misao”, a ne uvijek onu istu koju ponavljamo skoro kao mantru i zbog koje možda propuštamo uvidjeti neke stvari koje se direktno tiču i nas danas. Možda smo i sami žrtve istih ljudi i politika, a da to ni ne znamo. Ili znamo, ali šutimo.

Mišljenja sam da su moji sugrađani u ratu bili eksploatisani. Mišljenja sam da je neprihvatljivo da ih isti eksploatatori kojima su tada pali u nemilost i koji su na tome izgradili čitave privatne imperije i danas eksploatišu vješto skrivajući svoj “manji zločin” ispod većeg zločina. Mislim da nije nikakva tajna da je ratno profiterstvo definisalo današnju Bosnu i Hercegovinu i da bez suočavanja sa tom negativnom prošlošću nema društveno odgovorne kulture, umjetnosti, a ni politike, samim tim ni svijetle budućnosti.

Mislim da su to mnogi shvatili proteklih godina i zbog toga masovno počeli napuštati ovaj grad i ovu zemlju uvidjevši da ova stagnacija, ovaj status quo nikuda ne vodi.

Mislim da je današnja korupcija u direktnoj vezi sa ratnim profiterstvom. Ako sam u zabludi, nisam jedini. Ako smo svi mi u zabludi, onda je do nas. Onda je to dobra vijest jer sve je u najboljem redu, osim nas.

Ja ipak vjerujem da će se o ovom početi sve više i glasnije pričati, ali ne površno kao o “svađi umjetnika i fudbalera”, već kao o istinskom društvenom i političkom problemu. To je, po meni, jedini put do oslobođenja i izliječenja društva, pa i same države, ako zbilja želimo da budu građanski/civilni.

Ako je moj tekst prouzrokovao “outrage” to je zato što je sam tekst “outrage” koji je proizašao iz mog dubokog ubjeđenja da su današnji društveni i ekonomski odnosi po sebi sramotna uvreda za sve civilne žrtve jer, da se izrazim običnim riječnikom: dok su civili ginuli, oni koji su bili zaduženi da se brinu o njima bili su zauzeti ličnim bogaćenjem. Bavili su se važnijim stvarima. Imali su pune ruke posla u nastojanju da sebi obezbjede status koji danas imaju.

Da li sam jedini koji ovako razmišlja? Ne vjerujem.

U svakom slučaju, ako je ovakvo promišljanje danas nenormalno i nemoralno u ovdašnjem društvu, onda moram reći da ne pristajem na takav sistem vrijednosti i da ću učiniti sve da, pored njegove reintegracije, aktivno radim na osvještavanju građanskog društva u vezi ovih stvari jer ono to zaslužuje, jer civili, građani to zaslužuju, jer civilne žrtve to zaslužuju.

ČIJA JE DRŽAVA?

Građani plaćaju poreze državi kako bi policija štitila njihovu imovinu, njihove biznise, ili kako bi javno zdravstvo štitilo njihovo zdravlje, zdravlje njihovih najbližih, ali uz sve to mnogi građani plaćaju npr. i privatnu zaštitarsku agenciju ili posjećuju privatne ordinacije da čine to isto. Postavlja se pitanje zašto građani dva puta plaćaju istu uslugu i da li mogu prestati plaćati državi za ono što država nije u stanju isporučiti, a u stanju je automatski naplatiti svakog mjeseca i od svakog ugovora?

Imajući u vidu da građani žive u tzv. “zarobljenoj državi”, pitamo se gdje završe sve te pare? Ili, kako je glasilo ono zastupničko pitanje na Skupštini Kantona Sarajevo: “Đe su pare?”

Ako pogledamo oko sebe prvo što vidimo su dobra auta koja, kada nisu parkirana po trotoarima, saobraćaju jako lošim cestama.

Vidimo javnu imovinu i javne prostore kako nestaju, propadaju, a privatnu imovinu i zdanja kako nastaju, kako se gomilaju bez ikakvog plana, bez cesti, bez ulica, bez vodovoda, odvoda, kanalizacije, škola, policijskih i vatrogasnih stanica, bez javnog prevoza, tramvajskih i autobuskih linija, bez trotoara!!!, bez javnih parkova i trgova, bez željeznice, bez autoputeva.

(Samo čekamo da se još i dalekovodi počnu rušiti jer, ako se sjećate, prije nekoliko godina su stranke na državnom nivou vlasti otkrile fond od par milijardi namijenjenih održavanju dalekovoda i odmah su sazvale sjednicu i rastalile tu lovu između sebe.)

Šta se dešava u zemlji u kojoj se susreću Istok i Zapad, bogati Sjever i siromašni Jug, u kojoj primitivizam sreće neoliberalizam?

Po definiciji: “zarobljavanje države (eng. state capture) je korupcijska praksa kojom subjekt zarobljavatelj blokira i diriguje institucijama sistema da bi one radile njemu u korist.”

“Zarobljavatelji” su u našem slučaju same političke stranke koje su često, ako ne “društva jednog lica”, a ono barem “društva veoma ograničene odgovornosti”.

Državu su zarobile političke stranke počevši od domova zdravlja, kliničkih centara, “nezavisnog sudstva”, javnih preduzeća, javnih institucija, inspekcija, telekomunikacija, energetika… younameit.

Ako su stranke u potpunosti politizirale i na taj način doslovno zarobile javni sektor uzimajući procente od plata stranačkih rukovodilaca koje su tamo postavile, koristeći javna preduzeća kao svoje bankomate (a pri tome se još finansiraju iz budžeta), namiještajući tendere i usmjeravajući javnu potrošnju u privatne firme stranačkih funkcionera i ortaka, ne izgleda li pomalo kao da “svi putevi vode u Rim”, tj. da se svi tokovi novca na kraju slijevaju u džepove stranačke elite, umjesto da se vraćaju građanima kojima su namijenjeni?

Ne izgleda li kao da su stranke postale apsolutni gospodari, “legalni reketari” koji mogu da zaštite sitnu buraniju npr. od inspekcija, pa i od samog zakona (ako si vjerni član i ako, osim poreza, uplatiš nešto i njima naročito u vrijeme predizbornih kampanja)?

Nije li to onda ono što se zove “partijska država”, tj. država koja služi partijama, partijskim liderima, partijskim članovima, a ne građanima?

Sve ukazuje na to da jeste.

Pa dobro, šta je obrnuto od partijske države?
Šta je suprotnost partijskoj državi?

Suprotno ili obrnuto od partijske države je država koja ne pripada partijama već pripada građanima, dakle: građanska država.

Ovdje dolazimo do jednog bitnog značenja pojma “građanski” koji, u ovom smislu, ne označava klasu (srednju građansku klasu, buržoaziju), već označava čitavu javnost, kompletno građanstvo jedne ustavne republike, stanovništvo jedne teritorije uvezano Ustavom i zakonima u tzv. “civitas”.

“Građanska država” se, u ovom smislu, prije svega odnosi na državni tj. javni sektor: na državne službe i organe, na državna/javna preduzeća i ustanove koje bi trebale biti depolitizirane da bi pripadale i služile samim građanima, a ne strankama na vlasti.

Partijska država je partijska, a ne građanska, jednako onda kada se radi o jednopartijskom režimu kao i onda kada se radi o koaliciji partija koje čine režim, pa makar one konstantno graktale jedna na drugu. Važno je da jedne drugima oči ne vade, već dobro gledaju da svaka svoje inkasira za vrijeme mandata, kao da im je zadnji. A znaju dobro da nije.

Društvo u partijskoj državi nije slobodno, nije građansko, jer svaki segment društva biva kontrolisan od strane vladajućih stranaka putem zarobljenog državnog aparata.

Bosna i Hercegovina ima republikansko uređenje. Iako joj to ne stoji u samom nazivu. Ona je republika. Znamo da nije monarhija, nije kneževina, nije patrimonijalna, nije ničiji amanet, nasljedstvo, nije vazalna država nekih careva, već je suverena, nezavisna, plurinacionalna država njenih građana. To znači da su sve državne/javne stvari, po definiciji “javna stvar”, tj. pitanje cjelokupne javnosti, a nipošto pitanje stranačkih lidera, interna “partijska stvar”, izborni i politički plijen pobjedničkih stranaka i koalicija (kako to nalaže politička folklorna tradicija).

Republika je “javna stvar” i ne pripada strankama i njenim liderima, već pripada javnosti, tj. svim građankama i građanima. Predsjednici stranaka i same stranke dolaze i odlaze, a ustavna republika ostaje. Ostaje građanska. Ostaje građanima. Bez obzira na njihovu vjersku, etničku i nacionalnu pripadnost (ili nepripadnost) zato što to tako određuje i garantuje Ustav, a ne politički programi i djelovanje stranaka.

Nema potrebe da stranke izigravaju zaštitare naroda ili građana, ako građane i narode štiti sam Ustav. To onda dođe nešto kao “duplo oporezivanje”.
Mi već plaćamo sudsku vlast i pravnu državu (koja bi trebala biti nezavisna od političkih stranaka) da radi taj posao, zašto bi još plaćali “reket” strankama da rade to isto?

“Građanska država” nije isto što i stranačka, tj. partijska država. Građani moraju biti svjesni svojih prava i tražiti nazad svoju državu, osloboditi je iz stranačkog zarobljeništva, iz kandži stranaka koje su je kidnapovale i zarobile.

TO je vrh prioriteta i istinski “građanski koncept” na kojem “građanska ljevica” mora insistirati, bilo da je u opoziciji ili na poziciji, a ne ona politika državnog nacionalnog identiteta koja se bazira na ideologiji unifikacijskog državnog/građanskog nacionalizma koji je pomalo desni, isključiv i preziran prema nacionalnoj i etničkoj pripadnosti. Ta ideja, ta ideologija državnog/građanskog nacionalizma predstavlja veliku distrakciju, jednu veoma “smarajuću” fiksaciju i, nadasve, jednu kulturnu/identitetsku nadgradnju koja, čak i kada bi zaživjela, kada bi se desila, ne samo da ne bi riješila problem korupcije i zarobljene tj. partijske države, već mi se čini da upravo služi za odvlačenje pažnje građanstva od tog problema. Ne kažem da je to namjerno, da se radi o zavjeri, saučesništvu, partokratskoj koaliciji “po vertikali”. Nije isključeno da se radi o čistom i iskrenom romantičarskom eskapizamu očajnih, pogubljenih, izvaranih i opljačkanih masa.

Građanska država, ili građanska republika (Res Publica iliti “javna stvar”) znači javnu vlast, tj. državu kao javno pitanje svih njenih punoljetnih građana, a ne višedecenijski režim vladajuće koalicije manje-više istih stranaka i njihovih lidera.

Ovaj “građanski koncept” je važan za opstanak države, jer ako ne prihvatamo ustavom utemeljenu apersonalnu racionalno-legalnu vlast, ako svaki put svjesno ili nesvjesno poistovijetimo državu sa (pa i utemeljimo njeno postojanje na) “državotvornim” strankama i njihovim karizmatičnim liderima i/ili vojskovođama, svaki put ćemo imati raspade tih država nakon raspada tih stranaka ili nakon smrti stranačkih lidera, što je pokazatelj nezrelosti i nespremnosti jednog (ne)građanskog društva da bude (samo)organizovano u suverenu, nezavisnu, ustavnu, demokratsku građansku državu i da vlada samim sobom putem državnih institucija.

Republika nije ni patrimonijalna država koju neko može naslijediti ili ostaviti u amanet, koju može voditi neka dinastija. Ona je sušta suprotnost tome (što je, na kraju krajeva, francuska revolucija jasno i grafički pokazala).

Važno je biti svjestan da zarobljena i partijska država nije boljka samo Bosne i Hercegovine. Naša “bolest” nije toliko specifična koliko mi želimo u to vjerovati. Nije da je “nigdje na svijetu nema”.
“Zarobljena država” je česta pojava. Jednako su česte partijske države kao i pokušaji uvođenja raznih diktatura u raznim republikama širom svijeta gdje se u pravilu radi o strankama i stranačkim liderima koji nastoje oteti republiku njenim građanima i umjesto javnom interesu podrediti je svom stranačkom interesu, a taj stranački interes predstaviti kao vitalni nacionalni interes svih građana ili pojedinih grupa. Zato je važno da je “građanska ljevica” internacionalna, da se bori za republikansko uređenje, za ustavnu demokratiju, pluralizam i parlamentarizam internacionalno, a ne samo i isključivo nacionalno, u svojoj državi jer ne postoji “nacionalna građanska ljevica”. To je onda bliže nacional-socijalizmu, zar ne?

S druge strane, slušam neke iz “građanske ljevice” u BiH kako insistiraju na građanskoj državi, ali samo na državnom (nacionalnom) nivou, dok na entitetskim, kantonalnim i opštinskim nivoima praktikuju koncept partijske države.

Partijska država se prepoznaje u entitetskim i kantonalnim javnim preduzećima i institucijama koje stranke na vlasti decenijama koriste kao “bankomate” vodeći ih kao sopstvene stranačke firme, tretirajući ih kao ratni, izborni, politički plijen.

Isti koncept se prepoznaje i na opštinskim nivoima gdje se stranke i njihovi načelnici ponašaju posve autokratski negirajući građanima samoupravu u samim jedinicama lokalne samouprave. Ponašaju se kao da “jedinica lokalne samouprave” znači lokalnu samoupravu stranke i njenu autonomiju od drugih stranaka i koalicija na višim nivoima vlasti, a ne lokalnu građansku samoupravu.

Bosna i Hercegovina ima republikansko uređenje, što znači da država pripada građanima, a ne strankama, i to na svim nivoima. Čak i tamo gdje je jedan narod u velikoj većini i gdje je jedna stranka (obično ona koja tvrdi da je ekskluzivni predstavnik tog naroda u toj administrativnoj ili izbornoj jedinici) osvojila najveći broj glasova – to nikako ne znači da je ta stranka “osvojila” opštine, kantone, sve javne institucije i preduzeća za sebe i svoje članstvo.
Sve nabrojano i dalje pripada javnosti, tj. svim narodima i narodnostima, svim građanima, a ne “pobjedničkim partijama” i njihovoj autokratiji kako to primitivni politički folklor sada već tradicionalno tumači.

Teze su zamijenjene i vraćanje na fabričke postavke građanske države u smislu vraćanja države građanima iz kandži stranaka predstavlja istinsku promjenu paradigme.

Ako je neko zbilja za građanski koncept, za građanski princip i za građansku državu, onda neka se suprotstavi partokratskom konceptu, partokratskom principu i partijskoj državi, naročito na nižim nivoima vlasti, u entitetima, kantonima, opštinama gdje stranke utjeruju strah u kosti birača kao pravi karteli i kriminalne organizacije.

Želim reći da problem ove višenacionalne države nisu njeni slobodni i ravnopravni narodi, njeni slobodni i ravnopravni građani i civili sa svojim nacionalnim, etničkim i vjerskim razlikama, pripadnostima i nepripadnostima.
Problem su autoritarne i militantne stranke koje su uz pomoć manipulacije čitavih populacija (kao npr. penzionera ili boraca), uz pomoć trgovine glasovima (koja podrazumijeva uvođenje u prava ili stranačko zapošljavanje) sinhronizovano i na veoma sličan, zapravo identičan način, svaka za sebe zarobile svoj dio i nivo države i državna (tj. javna) dobra, preduzeća i institucije, otuđivši ih od javnosti, od običnih građana.

Sama činjenica da ove stranke i dalje otvoreno tretiraju javna dobra, javni prostore, javne institucije i javna preduzeća kao svoj ratni, a potom i izborni, svoj politički plijen (nerijetko insistirajući na ratnim zaslugama pobjedničkih kandidata “državotvornih” stranaka kao demobilisanih oficira), sama ta retorika koju koriste, taj sistem vrijednosti na kojem insistiraju, potvrđuje da se ne radi ni o građanskom društvu, a ni o građanskoj državi, pogotovo ne u smislu u kojem “građanski” takođe može značiti i “civilni” (za razliku od vojničkog).

Oslobađanje ove zarobljene države iz kandži parazitskih stranaka koje su je devastirale, istovremeno je i oslobađanje mladih, oslobađanje novih generacija i njihove budućnosti, oslobađanje građanskog društva iz okova militantnih ideologija prošlosti, što bi trebao biti prioritet savremene tj. tzv. “građanske ljevice” u Bosni i Hercegovini, a ja ne čujem takve jasne i glasne poruke iz tog pravca, čak ni onda kada su usta puna “građanskog principa” i “građanskog koncepta”.

USTAVNA, MIGRANTSKA I SVAKA DRUGA KRIZA

Želim zamoliti svoje sugrađane, a naročito skupštinske kolegice i kolege da ne generalizuju, da ne djeluju na osnovu predrasuda i stereotipa, već da prihvate mogućnost, a i činjenicu da među migrantima ima dobrih, dragih, nevinih, čestitih, vrijednih i obrazovanih kojima smo dužni pružiti šansu da se integrišu u naše društvo.

Opet podsjećam i pozivam kolegice i kolege zastupnike da, prije nego što izlete u “ofsajd” arbitrarnim sudom o čitavim grupama, pročitaju tekst zakletve koju su svečano dali kada su preuzimali dužnost.

Neke od ostrašćenih izjava koje smo imali priliku čuti na hitnoj sjednici Skupštine Kantona Sarajevo sebi mogu priuštiti ljudi u kafani, u privatnom okruženju, ali one nikako nisu smjele biti izrečene u eter i ostati u zapisniku za sva vremena na sramotu budućih generacija.
Njih može sebi priuštiti naše glasačko tijelo, obični građani i prost narod, ali zastupnici imaju odgovornost prema Ustavu, poveljama, deklaracijama i konvencijama na kojima se temelji ova država i njene institucije.

Populizam, oportunizam i dnevna politika ne vode ustavnu demokratiju već to, kako sama definicija kaže, čini Ustav, a naročito Evropska deklaracija o ljudskim pravima koja je, po Ustavu (Član II/2), iznad samog Ustava.

Demokratija na kojoj insistiraju neki zastupnici temelji se isključivo na legitimitetu koji im daje većina glasova, njihovo glasačko tijelo, ali ti zastupnici očigledno zanemaruju Ustav koji im daje zastupnički legitimitet u momentu kada polože zakletvu bez koje ne mogu preuzeti dužnost.

Ta zakletva je bitan detalj. To nije puka formalnost jer bez nje nema legaliteta skupštine. U suprotnom, ako bi većina naroda insistirala na tome da je jedino rješenje migrantske krize “konačno rješenje”, to bi onda značilo da bi njihovi predstavnici u zakonodavnoj vlasti morali poslušati glas (svog) naroda (Vox Populi, Vox Dei) i protivustavno izglasati zaključke i zakone putem kojim bi sproveli neko krajnje nehumano i monstruozno rješenje.
U tom slučaju bi bilo sasvim (demokratski) legitimno fizički se riješiti četiri hiljade migranata “po kratkom postupku”, no to nije humano, nije moralno i nije legalno jer je u suprotnosti sa Ustavom i sa svim međunarodnim konvencijama o ljudskim pravima kojih smo potpisnici i od kojih su neke nadređene i samom Ustavu BiH.

Tu dolazimo do značenja pojma “ustavna demokratija”, a to je da organi vlasti crpe svoj legitimitet iz demokratskih izbora i većine, a svoj legalitet iz Ustava koji štiti manjinu od te iste većine. Tu je ta vaga, to osiguranje i balans da se ne bi desio neki Hitler, neki diktator koji čini nezamislivo da bi udovoljio većini.

Naše republikansko uređenje podrazumijeva apersonalnu racionalno-legalnu vlast koja se ne vodi emocijama, subjektivnim, arbitrarnim sudom i mišljenjem, dnevnom politikom, populizmom, oportunizmom, već Ustavnim principima i odredbama.

Humani odnos prema migrantima i njihov humani smještaj nije samo rješenje svih bezbjednosnih problema, već i Ustavna odredba, tj. naša osnovna dužnost kao zastupnika u najvišem zakonodavnom tijelu Kantona Sarajevo.

Migrantsku krizu u BiH su kreirale vlade na svim nivoima države, a to su omogućili pasivni zastupnici u zakonodavnoj vlasti koji se u svojstvu stranačkih vojnika bave svim i svačim (prije svega i ponajviše privatnim i stranačkim biznisima u politiziranim državnim firmama i institucijama koje tretiraju kao politički plijen), a ponajmanje onim što su svečano prisegli da će činiti.

To je kriza parlamentarizma koja je prouzrokovana nedostatkom odgovornosti parlamentaraca, skupštinskih zastupnika/poslanika prema Ustavu i svom primarnom poslu.

To je kriza parlamentarizma koja se ogleda u izostanku pritiska na izvršnu vlast, pritiska na vladu od strane zastupnika u zakonodavnoj vlasti u prvom redu zato što se radi o poslušnim stranačkim vojnicima koji služe da provode direktive stranačkih šefova i stranačke vrhuške koja nerijetko sjedi u vladi.

Ova medijski nevidljiva i neadresirana kriza parlamentarizma, kriza morala i radne etike kod parlamentaraca je, po meni, glavni izvor i uzrok svih drugih kriza: od krize vlasti, ustavne krize, krize pravne države, pa sve do migrantske ili zdravstvene krize, kako humanitarne tako i bezbjednosne.

Dužnost i uloga zastupnika, naročito zastupnika vladajuće većine nije u tome da bespogovorno i po svaku cijenu štite, brane, amnestiraju svoju vladu (i svoje stranačke nalogodavce) od skandala koji su isplivali u javnost, da zataškavaju i kriju korupciju, greške i nerad vlade koristeći distrakcije, zamjene teza, pribjegavajući populizmu i ulagujući se nezadovoljnoj (s pravom nezadovoljnoj) bazi i glasačkom tijelu rješenjima koja predstavljaju liniju manjeg otpora, već im je dužnost i uloga da podsjete izvršnu vlast, ne samo iz opozicije, već da podsjete i sopstvenu vladu na Ustavom propisane dužnosti i obaveze među kojima je i obaveza države da konačno, nakon više godina, organizuje i obezbijedi pristojan i human smještaj izbjeglicama i migrantima, da dodijeli azil onima koji ga traže, da riješi status useljenika koji ispunjavaju uslove, a ne samo i jedino da se fokusira na sigurnost i policijsko djelovanje, na hapšenja i deportaciju, na čemu mnogi desničarski populisti nastoje izgraditi političku karijeru jašući oportunistički na rastućem talasu rasizma i ksenofobije.

To nije ništa što nismo vidjeli i u razvijenijim, uređenijim i organizovanijim društvima od našeg, ali upravo zato i postoje Ustavi, povelje, deklaracije i konvencije – da bi ih se vlast pridržavala kako bi izbjegli populističku retoriku, sveopšti haos, diktaturu većine, a što očigledno nismo činili jer smo imali “preča posla” baveći se javnim dobrima, javnom potrošnjom i nekretninama, javnim institucijama i preduzećima kao stranačkim i ličnim plijenom.

Takva “zarobljena” partijska država u kojoj se svako bavi svojim stranačkim i privatnim interesom naravno da nije sposobna odgovoriti na međunarodne krize i svjetske pandemije, čemu upravo svjedočimo, jer jednostavno – ne postoji niko na vlasti ko je treniran i iskusan u tome, ko poznaje i posjeduje radnu etiku, ko poštuje Ustav, ko uopšte zna šta mu je u opisu posla i kako se to radi, kako se obnaša javna funkcija i vodi javna vlast.

Svi su primarno zaokupljeni svojim privatnim biznisom i ličnim interesom (taman ih krenulo kad ono COVID i migranti) i očekuju da će neki “luzer” i “štreber” iz nevladine organizacije ili državnih službi to uraditi za njih.

Vjerovatno i hoće, ali bi bilo bolje i efikasnije to činiti iz pozicije izvršne vlasti. No da bi do toga došlo prvo ovi moraju da se maknu sa izvršnih funkcija, iz ministarskih fotelja u kojima sjede, a te fotelje su od vitalnog privatnog i stranačkog interesa. Tako da im ne preostaje drugo već da pred očima javnosti barem foliraju da nešto rade i rješavaju. I to ih nervira jer im oduzima dragocjeno vrijeme i odvlači od privatnih biznisa (kao što je npr. namjenska industrija koju su privatizovali). Uglavnom traće svoje i naše vrijeme pričajući u kamere i upozoravajući sve i sva na ono što će se desiti ako ništa ne urade, očekujući valjda da ih neko čuje, posluša i uradi to umjesto njih. Presipaju iz šupljeg u prazno, iz jednog u drugi kanton po onoj staroj: “odgovornosti moja – pređi na drugoga” zaboravljajući da “raspolagat’ tuđom mukom nije mala zajebancija” (“kako to pjesnik reče”).

Improvizuju, dovijaju se, kao da im je javna funkcija hobi (“nisu oni tu zbog plate”) jer pravi prioritet im je (samo tišu!): zaraditi prvi milion dok su u mandatu.

Sve to vi već znate ili barem slutite, a ja vam evo i potvrđujem iz prve ruke i sa lica mjesta “pristajući na muku”, ali ne i na bruku.

PREDIZBORNA OBEĆANJA I SVEČANA ZAKLETVA

„Svečano izjavljujem da ću povjerenu dužnost obavljati savjesno, pridržavati se Ustava i Zakona BiH, FBiH i Kantona Sarajevo, zalagati se za Ljudska prava i slobode i da ću u svim prilikama štititi interese BiH, FBiH i Kantona Sarajevo i ravnopravnost naroda i građana koji u njima žive”.

Ovo je tekst zakletve koju svečano polažu svi izabrani i imenovani dužnosnici u FBiH.

Oni praktično izjavljuju da će se pridržavati Ustava i Zakona i štititi interese BiH, entiteta i kantona, a ne interese partija i šefova partija koji su ih stavili kao nosioce ili u sam vrh poluzatvorenih kandidatskih listi.

Tako nekako.

Svi demokratski izabrani poslanici/zastupnici, svih skupština/parlamenata bi, dakle, morali stati za parlamentarizam i ustavnu demokratiju, a protiv partokratije i prezidencijalizma šefova stranaka koji teže autokratskoj vlasti. Oni to jednostavno moraju, zato što su se na to svečano obavezali onda kada su preuzeli dužnost, onda kada su stupili na javnu funkciju činom polaganja svečane zakletve. Tek nakon položene zakletve njihov demokratski legitimitet je dobio legalitet.

Šta to treba da znači?

Raspisivanje demokratskih izbora nije isto što i raspisivanje konkursa za radno mjesto. Uslov za kandidaturu na izborima nije ni stručna sprema, ni radno, a ni ratno iskustvo, ni porijeklo, ni impresivan portfolio ili račun u banci i to je ono što izbore čini demokratskim.

U skupštine/parlamente se dolazi na osnovu osvojenih glasova. Da bi se “kvalifikovali” za zastupnike, da bi stupili na dužnost, ne mora se polagati nikakav državni ispit, ali se mora položiti zakletva. To je sve što se mora.

Ali to nije nebitna sitnica. To nije puka formalnost.

To je najbitnije. Bez tog legaliteta demokratski legitimitet glasova nema nikakvu vrijednost. Bez položene zakletve se ne može postati dužnosnikom, kako imenovanim, tako ni izabranim.

Niko ne tjera nikog da izgovori riječi zakletve, da prisegne, da se svečano obaveže na pridržavanje Ustava i Zakona, zalaganje za ljudska prava i slobode, da štite interese BiH, entiteta i kantona. To se čini slobodnom voljom. Zakletva je uslov koji se mora ispuniti da bi se stupilo na dužnost.

Svi izabrani dužnosnici su prihvatanjem javne funkcije prihvatili i odgovornost prije svega prema ustavnoj bosanskohercegovačkoj republici, a samim tim i prema bosanskohercegovačkoj javnosti.

Da skinem prvo s dnevnog reda ovo “bosanskohercegovačka republika”, ako je nekom zapelo za oko.

BiH se u Dejtonu, iz nekog razloga, prestala zvati republikom, ali sa Dejtonskim Ustavom nije prestalo važiti njeno republikansko uređenje i nema razloga ponašati se kao da BiH nije republika.
Nebitno je da li je neko BiH vidi kao unitarnu, federalnu ili saveznu republiku. Ono što je meni mnogo bitnije od toga jeste insistirati na ustavnoj demokratiji i parlamentarizmu, insistirati na parlamentarnoj republici, a ne predsjedničkoj republici; na predstavničkoj, a ne predsjedničkoj demokratiji.

Složićemo se da je najveći problem bosanskohercegovačke države, pored politizacije i nedostatka pravne države, nedostatak parlamentarizma i politizacija javnih preduzeća i ustanova.

Vanparlamentarna “vertikala” vlasti” na kojoj insistiraju predsjednici stranaka u potpunosti zaobilazi, a tim i obezvrjeđuje rad parlamenata, rad zakonodavne vlasti.

Atrofija parlamentarizma direktnim direktivama i diktatima stranačkih šefova i centrala svojim stranačkim vojnicima u zakonodavnoj i izvršnoj vlasti rezultira lošim zakonima koji nisu u interesu javnosti, ali su zato u interesu partija, u interesu partijskog vrha i partijskih ortaka koji se naglo bogate, ali ne bespravno, jer: “sve je po zakonu”, zakonu koji su partijske kriminalne organizacije same sebi prethodno napisale i izglasale.

Nezadovoljstvo “sitne buranije” glasačkog tijela smiruju masovnim zapošljavanjem partijske klijentele u javnim preduzećima i institucijama. To sve rezultira partijskom državom, tj. “zarobljenom državom”.

Čitav javni sektor je politiziran da bi postao zarobljen od strane političkih partija, partijskih kartela.

To nije obično nepoštenje ili pasjaluk. To nije ni obična korupcija ili organizovani politički kriminal. To je udar na Ustav.
To je direktni udar na uređenje. To je državni udar. Udar na “javnu stvar” (Res Publica), na republiku. Javnost, tj. građani, a naročito parlamentarci, imaju ustavnu dužnost i obavezu da se odupru i oslobode zarobljenu državu.

Mnogi misle da to mora zaustaviti i riješiti nezavisno sudstvo.
Nije tačno!

Posljednja linija odbrane uopšte nije sudska vlast, jer sjetite se: “sve je po zakonu”. To znači da sudovi ne mogu presuditi kriminalcima po zakonima koje su pisali sami kriminalci. Kriminalci stoga i žele da im se sudi što prije, dok su njihovi zakoni još na snazi, jer znaju da ne mogu biti osuđeni po tim zakonima (ti zakoni su pisani kao instrukcije za kriminal, a ne kao nešto što ga sprječava i kažnjava), ali isto tako znaju i to da ih Ustav i Evropska deklaracija o ljudskim pravima štite od toga da im se dva puta sudi za istu stvar.

“Sve po zakonu”, ali i po Ustavu.

Kada shvatimo koliko duboko, koliko visoko to ide, tj. koliko je država “povukla vlagu”, jedina i posljednja linija odbrane koja ostaje je upravo zakonodavna vlast, a to su zastupnici, poslanici, parlamentarci koji su se zakleli da će štititi državu od partokratije, autokratije, diktature.

No parlamentarci su stranački vojnici, agenti koji provode agende stranačkih šefova u skupštinskim dvoranama.

Parlamentarci umjesto da donose zakone u interesu javnosti, zakone o ispitivanju porijekla imovine, zakone koji će osloboditi javni sektor od partijskog stiska, depolitizirati preduzeća i ustanove i vratiti ih građanima; zakone koji će osloboditi privatni sektor od visokih nameta glomazne partijske države (kojima politička elita puni budžet kako bi finansirala svoje partije, usmjeravala tenderima javnu potrošnju prema svojim firmama) oporezujući uglavnom rad običnih radnika (ali ne nekretnine i bogatstvo); umjesto da kandžijaju vlade da provedu te zakone, ti parlamentarci, kada nisu servilni, nebitni i pasivni; kada svojim neradom i nedolaskom ne opstruiraju donošenje bitnih zakona, onda su direktno umiješani u donošenje toksičnih protivustavnih zakona i odluka koje olakšavaju partijsko preuzimanje svega javnog: javnih dobara, javnih preduzeća, javnih institucija, javnih emitera, javnih prostora…

Oni su ti beskičmenjaci, ta “ustava” koja je popustila i dopustila da partijske fekalije preplave svaki nivo vlasti i preuzmu svaki segment društva i javnog života, da se istovare na sami izvor, samo vrelo Bosne, tj. bosanskohercegovačke republike, a to je Ustav i sve povelje, konvencije i deklaracije o mojim i tvojim ljudskim pravima i građanskim slobodama koje on podrazumijeva.

Ovdje se ne radi o krizi demokratije, već o krizi ustavne demokratije, o krizi republike, o krizi države, o ustavnoj krizi.

U ovom trenutku naše demokratije uopšte nije bitno da li su izabrani predstavnici u svom mandatu ispunili predizborna obećanja ili ne. Pomalo je žalosno kada glasači počnu insistirati na tome, pogotovo ako znamo da se izbori moraju održavati iako se uvijek kandiduju isti, bez obzira radili ili ne radili, ispunjavali ili ne ispunjavali predizborna obećanja. Izborni ciklus naprosto ne smije, ne može i neće stati jer onog trenutka kada stane – nema više države. Negdje izbori mogu biti i prijevremeni (kod nas ni to ne može), ali ne smiju izostati jer se time gasi “visoka peć” koja pokreće republiku. Tako da će izbora biti sve dok je i države, i obratno, a na plakatima ćemo i dalje gledati one koji iz ovih ili onih razloga, opravdanih ili neopravdanih, nisu uspjeli ispuniti svoja predizborna obećanja u proteklom mandatu. No to je u ovom kriznom trenutku naše ustavne demokratije najmanje bitno.

Mi smo na takvom nivou da je trenutno najvažnije da li su izabrani predstavnici u svom mandatu pogazili zakletvu, da li su pogazili slovo Ustava i da li su pogazili sopstvenu riječ koju su dali republici.

Jer sve se na kraju svodi na to, na tu riječ, na tu zakletvu. Lanac je jak koliko njegova najslabija karika, a ustavna demokratija i republika – koliko riječ njenog parlamentaraca.

Ne držite svoje izabrane predstavnike za riječ po pitanju izbornih obećanja vama. Držite ih za riječ po pitanju zakletve koju su dali Ustavu. To je u ovom trenutku od fundamentalne važnosti. Bez toga se urušava čitav sistem. Na toj datoj zakletvi, na toj riječi koju parlamentarac drži ili ne drži, praktično se drži i održava čitava država.

Naravno, ne bi bilo fer ne pomenuti saglasnost, podršku, ako ne i pomoć ameba, neradnika i predstavnika međunarodne zajednice, EU i diplomatskog kora koji dodatno derogiraju ustavnu demokratiju i institucije u BiH svojim susretima sa “bosovima” stranačkih kartela po hotelima i restoranima gdje vanparlamentarno dogovaraju za našu demokratiju veoma bitne stvari, što ih praktično čini enabler-ima negativnih trendova u BiH, istih onih trendova protiv kojih se često očituju.

XV Hitna sjednica Skupštine KS

Informacija o migrantskoj krizi u Kantonu Sarajevo

Žao mi je što na sjednici nema predstavnika domaćeg nevladinog sektora da nam oni podnesu izvještaj sa terena onako kako ga oni vide, a slika je prilično mračna. Ja sam predložio da neki od njih prisustvuju sjednici i podnesu svoj izvještaj, ali to, vjerujem zbog kratkog roka, nije organizovano, pa sam ih odlučio sam kontaktirati kako bi prenio i tu drugu sliku, iz drugog ugla, kao i pitanja koja bi oni voljeli postaviti ovdje. Jer, kada govorimo o migrantskoj krizi, ne smijemo zaboraviti da se radi i o humanitarnoj krizi.

Ne radi se, dakle, samo o prijetnji i riziku velike koncentracije migranata po lokalno stanovništvo, već bi trebalo da se radi i o prijetnji i riziku humanitarne katastrofe po same migrante u takvom smještaju. Zato bi bilo dobro danas barem malo biti human i pričati o migrantskoj krizi i sa humanitarnog aspekta, pošto, kako sam do sada uspio čuti i zaključiti po tonu izvještaja i većine pitanja, uglavnom pričamo o migrantskoj krizi sa aspekta sigurnosti i kriminaliteta migranata.

Moja pitanja su: 

  1. Postoje izvještaji o policijskoj brutalnosti. Ima migranata koji su, bez vidnog ili velikog razloga brutalno pretučeni. Da li ste upoznati sa takvim slučajevima i šta se poduzima da se to više ne dešava? 
  2. Neki advokati tvrde da ima migranata koji su proveli i po šest mjeseci u zatvoru bez ikakve optužbe, bez ikakvih dokaza i postupaka pokrenutih protiv njih, bez ikakvih prava da se brane. Nepotrebno je isticati da takav “smještaj” migranata nije rješenje i da košta građane. 
  3. Koliko izbjeglica ima u odnosu na migrante? Na koji način se klasifikuju izbjeglice? Da li samo po zemlji porijekla ili po prirodi slučaja? Naime, postoji slučaj homoseksualca iz Pakistana. Pakistan ne spada u zaraćena područja, ali Pakistan ima smrtnu kaznu za homoseksualce, tako da se u slučaju ove osobe radi o izbjegličkom statusu, o potencijalnom azilantu koji je u bijegu od režima nastojeći da sačuva goli život. Isto tako postoji slučaj transeksualne osobe iz Maroka koju,radi sigurnosti ove osobe, ne možemo smjestiti u izbjeglički kamp sa ostalim migrantima. Tih slučajeva nema mnogao, što je razlog više da se odmah i brzo riješe. 
  4. Zašto se, npr. Sirijci, svake godine moraju prijavljivati za izbjeglički status, tj. zašto taj status važi samo jednu godinu? 
  5. Koliko izbjeglica iz Sirije i Jemena je do sada ušlo i prošlo kroz BiH? Koliko njih je bilo upoznato sa pravom da traže azil u BiH, koliko njih do sada je zatražilo azil, a koliko je njih dobilo azil. Čuo sam da Bosna i Hercegovina nije do sada garantovala azil niti jednoj osobi iz Sirije i Jemena što je podatak u koji ne želim vjerovati, zato mi je stalo da znam koji je stvarni podatak. 
  6. Da li ste upoznati sa slučajevima migranata i izbjeglica koji već žive u vezi sa građankama BiH, koji su zasnovali porodice, imaju djecu sa Bosankama i Hercegovkama, djecu rođenu u BiH, djecu koja su građani BiH, ali oni sami, kao očevi te djece, nemaju riješen status u BiH? Ni ovih slučajeva nema mnogo, te ih je samim tim lako brzo i efikasno riješiti na vrijeme i utvrditi put za rješavanje statusa ovakvih slučajeva ubuduće. 
  7. Znate li da su neki hotelijeri u ovo vrijeme pandemije COVID-19 ostali bez turista i da predlažu da država privremeno smjesti izbjeglice i azilante u njihove trenutno prazne hotele, plati za to minimalnu naknadu (što je jeftinije od kampova) barem preko zime, i jednim potezom pomogne i hotelijerima, ali i migrantima, izbjeglicama, azilantima? Mislite li da bi to moglo u određenoj mjeri doprinijeti rješavanju problema humanog smještaja za određene grupe migranata: starije, maloljetne, i sl. 

Svjestan sam da imamo nagomilane probleme, ali volio bih čuti nešto i o dosadašnjim humanim rješenjima, da mi navedete dobre i svijetle primjere koje bi mogli slijediti u narednom periodu, naročito kada se radi o izbjeglicama i azilantima koje treba odvojiti od ekonomskih migranata.

Prva rasprava:

Kapaciteti smještaja migranata nisu samo sigurnosno pitanje već prije svega humanitarno pitanje. Procjena smještaja ne smije biti samo i isključivo sigurnosna procjena, već prije svega humanitarna i naravno da ne možemo očekivati od policije da pravi takve procjene.

Mi zastupnici kao civili, umjetnici, naučnici, intelektualci, sportski i kulturni radnici, građani svijeta, moramo prije svega insistirati na humanom smještaju migranata, a tek potom, kada propustimo organizovati humani smještaj, moramo insistirati na sigurnosnom pitanju, na čemu se danas i insistira.

Naravno, sama činjenica da danas uglavnom pričamo o sigurnosti znači da smo već propustili uraditi ono što smo prethodno bili dužni, a to je obezbijediti humani smještaj, pa se sada moramo baviti posljedicama.

Kriza ne prestaje biti humanitarna u trenutku kada pretaste u sigurnosnu. Naprotiv. Mi i dalje, tim više, rizikujemo humanitarnu katastrofu koja prijeti migrantima, pogotovo u uslovima svjetske pandemije.

Važno je da se na ovoj sjednici izbalansiraju te dvije stvari.

Važno je da nismo defanzivni, da ne mislimo samo na sebe, već da mislimo i na te ljude.

Ne radi se, dakle, samo o prijetnji i riziku velike koncentracije migranata po lokalno stanovništvo, već bi trebalo da se radi i o prijetnji i riziku humanitarne katastrofe po same migrante u neadekvatnom smještaju za toliki broj ljudi.

Čuli smo u prethodnim raspravama i neke ružne primjere ponašanja naših građana prema migrantima. Pored toga što našim građanima policija treba pružiti sigurnost, mi zastupnici, tj. ova skupština treba imati i neki zaključak kojim bi apelovala na naše građane da budu humani, da ne eksploatišu tuđu nesreću.

Juče je bio Dan sjećanja na Holokaust i mi smo danas dužni poslati i takvu poruku građanima Sarajeva kako bi izbalansirali ovu raspravu.

Neki od kolegica i kolega zastupnika su i sami imigranti u BiH, pa im je u “siromašnoj BiH” pruženo utočište i jednaka šansa, imaju zavidan standard života. Hoću da kažem da migranti nisu samo kriminalci. Gdje su ti intelektualci i stručnjaci? Ima li ih među migrantima? Zar i među njima nema eksperata kao među ovih 7% u Sarajevu? Ako ima jedan – dajte da ga tretiramo drugačije i da čujemo o tom slučaju u medijima. Kada će tako nešto početi da se dešava i planira li vlast to početi raditi, ili ćemo ih samo i jedino tretirati u logorima/kampovima?

O čemu se ovdje radi?

Ovdje slušamo izvršnu vlast raznih nivoa, imenovane zvaničnike, državne organe koji nastoje ovim narativom o migrantskom kriminalitetu i opasnosti po lokalno stanovništvo, po građane kantona, da se predstave kao neko ko brine o javnosti, o građanima i javnoj sigurnosti građana, neko ko ih brani od “migrantske agresije” samo kako bi skrenuli pažnju sa činjenice da su upravo država i državni dužnosnici najodgovorniji za potpuni debakl u vezi smještaja izbjeglica, u vezi humanitarne krize, humanitarne katastrofe koja prijeti migrantima i koja je međunarodna bruka za Bosnu i Hercegovinu.

Izvršna vlast na svim nivoima je ta koja je bila dužna riješavati ovaj problem na najhumaniji i najčasniji način, a mi, zastupnici iz zakonodavne vlasti, mi smo dužni natjerati izvršnu vlast da radi svoj posao, ne samo u slučaju migrantske krize, već i u slučaju vakcinacije protiv COVID-19.

Mi ovdje svjedočimo disfunkcionalnoj državi na svim nivoima.

Mi svjedočimo neradu, nekompetentnosti najviših državnih dužnosnika da se dogovore i organizuju.

Nemojte vi nas, gospodo, braniti od migranata.

Odbranite vi nas od sopstvenog nerada i nehata kada se radi o njihovom humanom smještaju.

Očito da ste se bavitlu privatnim i stranačkim biznisima i interesima pa niste imali vremena da se bavite humanim smještajem migranata.

Da je država na vrijeme organizovala adekvatan smještaj migranata, da su oni koji su za to plaćeni radili svoj posao, mi danas ne bi govorili o sigurnosti građana Kantona Sarajevo.

Disfunkcionalni državni nivo se i u slučaju migrantske krize, kao i u slučaju vakcina protiv COVID-19, pokazao kao totalna fula.

Građani počinju ozbiljno razmatrati mogućnost da se radi o hrpi neradnika, ublehaša i zabušanata koje skupo plaćamo, ne samo novcem poreznih obveznika i kredita koje ćemo morati vraćati, već i golim životima.

Možda je sreća u nesreći to što su na kraju migranti završili u Kantonu Sarajevo i to upravo sada, kada je nova, ekspertna Fortina vlada preuzela izvršnu vlast.

Da li je to sudbina tako odredila, ili se radi o višoj političkoj sili, nije ni bitno.

Na testu su “norveški standardi” Fortine Vlade, ali i civilizacijske norme glavnog grada bosanskohercegovačke države.

Na testu je Kanton Sarajevo i direktna primjena Evropske konvencije o ljudskim pravima koja je praktično iznad Ustava BiH, jer u samom Ustavu, u Članu II/2 koji definiše međunarodne standarde, stoji da se ona “direktno primjenjuje u Bosni i Hercegovini” i da njeni “akti imaju prioritet nad svim ostalim zakonima”.

Ja predlažem da Kanton Sarajevo, ako je ovim postao odgovoran i nadležan za veliki broj migranata i izbjeglica, direktno primijeni Evropsku konvenciju o ljudskim pravima i da na bazi te konvencije direktno pregovara za evropske fondove za ove nesretne ljude, jednako kao što na isti način namjerava direktno kupiti vakcine, jer vidimo da viši nivoi vlasti to neće ili nisu sposobni učiniti u dogledno vrijeme.

USTAVNE REFORME: o tome šta se “iza brda valja” i šibicarima koju “valjaju” prezidencijalizam već tri decenije

Tragedija BiH je što u njoj nikada nisu zaživjeli parlamentarizam i predstavnička demokratija.

Od samog početka su predsjednici vodili glavnu riječ, uglavnom vanparlamentarno, iako BiH nema republikansko uređenje predsjedničkog tipa i naša demokratija nije predsjednička demokratija.

Jednostavno su to tako predsjednici nacionalnih stranaka od početka intonirali i paralelno sa ustavom stvorili neku svoju vanparlamentarnu i protivustavnu paradržavu koju su polupismeni seljaci i malograđani po inerciji, tradiciji i običaju – popušili.

Šta drugo očekivati od totalitarizmom i nacionalizmom formatiranih umova koji su navikli da im partija i njen predsjednik vode državu i propisuju dnevni menu razmišljanja.

Parlamentarci su, primjetićete, od samog početka bili sporedne uloge, stranačke slunte, zaljubljenici i odane sluge svojih karizmatičnih predsjednika čija je glavna uloga bila održati utisak da se u BiH cijelo vrijeme radi o predsjedničkoj demokratiji i republikanskom uređenju predsjedničkog tipa.

Iako Ustav kaže da to još uvijek nije tako: “al’ isto k’o da i jest’, haman pa je tako. Ako nije, onda samo što nije, pa se evo trideset godina vježbamo i pripremamo kad to jednom bude tako da znamo kako bi to trebalo da bude”.

E to ti je taj sistem polupredsjedničke poludemokratije “unas”.

U parlamentarnim republikama, pa i parlamentarnim demokratijama predsjednik ili monarh nemaju nikakvu izvršnu vlast, već simboličnu ulogu, ali “unas”, u “polupredsjedničkoj poludemokratiji”, zbog činjenice da se direktno biraju, to je bitna funkcija jer kandidatura (u pravilu stranačkog predsjednika) za “šefa države” daje vidljivost stranci, “vuče glasove”, pa čak i onda kada se radi o strankama koje su “društvo jednog lica, koje čini desetak-petnaest nekompetentnih ljudi stranačke centrale.

Iako bi u polupredsjedničkom uređenju predsjednik trebao ne samo odstupiti sa pozicije predsjednika partije, već vratiti člansku kartu stranke kako bi bio “predsjednikom svih građana”, to u poluevropskoj, polupredsjedničkoj poludemokratiji u BiH, kako znamo, nije slučaj sa članovima kolektivnog predsjedništva.

Najgore je što cjelokupna javnost već treću deceniju puši taj fol i nasjeda na taj blef koji u suštini predstavlja udar na ustavno uređenje, udar na parlamentarizam, na predstavničku demokratiju, udar na državu, na “javnu stvar”(Res Publica)- na republiku koja pripada javnosti, građanima, svim narodima.

Javne funkcije su tako postale stranačke, javni interes ustupio je mjesto stranačkom, dok su javna dobra, javne ustanove i javna preduzeća, kao i javnu potrošnju – oteli od javnosti i prisvojili stranački aparatčici i ortaci.

U tom procesu su glavnu ulogu odigrali predsjednici stranaka. Predsjednici stranaka su “glavni junaci” ove priče. Oni su pomoću lojalnih generala i partijskih armija praktično kidnapovali, očerupali i otuđili bosanskohercegovačku republiku od njenih ravnopravnih naroda i građana još u ratu.

Tada su udareni temelji vojnih diktatura koje i danas drže javnost u ratnom šoku, strahu i iluziji da se radi o demokratiji i civilnoj vlasti, a zapravo se radi o vojnoj demokratiji, o društvu utemeljenom na ratu koje praktikuje demokratiju ratnih zasluga.

Radi se o obliku vojne diktature, partijske paradržave u kojoj autokrate i diktatore na vlasti održavaju mahom glasovi boračke populacije dok mladi u velikom broju napuštaju zemlju.

Ovi predsjednici stranaka koji poziraju u odijelima sa kravatama su militantne autokrate koje se otimaju za poziciju predsjednika (člana kolektivnog predsjedništva) BiH dobro znajući da su predsjedničke dužnosti prilično ograničene Ustavom jer se ne radi o republikanskom uređenju predsjedničkog tipa, ali isto tako dobro poznaju i svoje glasače koji u suštini pojma nemaju šta to sve znači, niti ih to pretjerano interesuje.

Sve dok se populistički šepure i ponašaju prezidencijalno – kako u strankama, tako i u predsjedništvu, tj. u medijima – njihovi sljedbenici i simpatizeri će vidjeti predstavničku demokratiju i čitav parlamentarni sistem kao bespotrebno bacanje novca na plate parlamentaraca i podržavati protivustavni paradržavnički prezidencijalizam, tj. autokratiju i diktaturu ovih ljudi koji, za jednu mladu demokratiju, imaju posve nepotrebno, neopravdano i nesrazmjerno veliku moć koncentrisanu u svojim rukama.

Svaki opšti izbori su zapravo jedan mali državni udar koji nas na velika vrata gura prema prezidencijalizmu i ustavnim reformama u tom pravcu.

Ali šta ćeš kad raja svršava na to.

Kome je, ba, do sijela, sjednica, zakonodavstva, legislative i to?

Kome je, ba, do pisanja zakona, poglavlja, članova, stavki, alinea, paragrafa, amandmana i to?

Kome je, ba, do dobrih zakona, javnih rasprava, ekspertnih komisija i to?!

Sve će to “presjednici” genijalci i “predstavnici svojih naroda” pozlatiti, sami u oktagonu i vanparlamentarno riješiti spektakularnim sudbinskim zahvatima i potezima, a mi ćemo grickat’ košpe, navijat’ i nervirat’.

Ali onda, u stvarnom životu, kada ća ispuše nakon kuenja lidera u eteru, kad skontamo “realnost”, kad pohvatamo mutne obrise neusaglašenih “nadležnosti” u polumraku sive zone radničkog ropstva i prevara; kada malo zagrebemo i otkrijemo čudesni svijet sudova, sporova, papirologije, taksi, poreza, doprinosa, parafiskalnih nameta; kada zalutamo na putu pacijenta u zemlji bez autoputa i željeznice, u zemlji bezakonja; kada nam pukne pred očima sve ono što naši dragi “presjednici” nisu riješili za ove tri decenije, niti će, niti mogu (jer za to je potreban angažman malo šireg političkog i civilnog društva, stručnjaka, akademske zajednice, svih onih ljudi koji se ni ne vide od predsjedničkih primadona); onda kada zaglibimo u blatu “bespravne države”, kada smo posve bespomoćni pred birokratijom, po hiljaditi put zaključimo da “ništa ne funkcioniše” i da se treba “fatat’ noge”.

Pa ne funkcioniše upravo taj do beskraja banalizovani sistem koji sam gore opisao, koji uporno održavamo i podržavamo radi toga što ne zahtijeva ni previše pameti, a ni živaca, već naprotiv: ubio se za one koji su davno pogubili i znanje, i pamet, i živce, a to je taj predsjednički sistem partijske paradržave koji pušimo po ko zna koji put, a koji je utabani put ka autokratiji i diktaturi.

Tragedija BiH, i ne samo BiH, je u tome što u njoj nikada nisu zaživjeli parlamentarizam i predstavnička demokratija.

Zato, ako dođe do ustavnih reformi, moramo zajednički nastupiti parlamentarizmom protiv prezidencijalizma, ukinuti polupredsjedničku poludemokratiju i progurati parlamentarnu republiku, predstavničku demokratiju u kojoj će zastupnici/poslanici prestati voditi i obezbjeđivati javna preduzeća svojim stranačkim šefovima države za finansiranje stranke i predizbornih kampanja; prestati usmjeravati javnu potrošnju u svoje ili džepove stranačkih ortaka, već će, zajedno sa ostatkom društva, civilnog i privatnog sektora, kreirati zakone koji će vratiti dostojanstvo, olakšati život i osigurati prosperitet vrijednim i poštenim radnim ljudima i građanima ove zemlje.

Nepostojanje svijesti o bitnosti legislative i parlamentarizma, kako kod građana, tako i kod parlamentaraca, glavni je razlog tome što je čitava država doslovno “spala na tri slova”, tj. tri stranačka predsjednika (i par njih koji bi htjeli biti “kalifi umjesto kalifa”).