Subvencije ili liberalizacija gasnog tržišta – pitanje je sad!

Pomalo je licemjerno nazvati subvencije gasa građanima Sarajeva od strane aktuelne Vlade Kantona Sarajevo “dodvoravanjem građanima” i katastrofom, pogotovo nakon što su građani Sarajeva, na ovaj ili onaj način, gasom ili električnom energijom, tj. katastrofalnim odlukama nekih vlada, subvencionirali partijske firme kao što su Glinica u Zvorniku ili Aluminij u Mostaru (a naročito fiktivni Energoinvest), te ih i dan danas subvencioniraju otplaćujući unedogled dugove na račun kojih se nekolicina obogatila.

Možda je i bio red da građani Sarajeva konačno dočekaju da se konačno neka vlada i njima dodvorava?

Ali slažem se da rješenje nisu subvencije.

Rješenje je liberalizacija gasnog tržišta koja će ukinuti državni monopol, tj. iz biznisa izbaciti fiktivne firme partijske države i njene reketare koji uduplavaju cijene i tako rasteretiti račune korisnika, kao i obavezu građana da finansira iz budžeta njihove greške iz prošlosti, jer te državne firme uopšte nisu ni “too big to fail”, a niti bi njihovo ukidanje i istiskivanje sa tržišta bilo “antidržavni čin”, kako neke partijske etnonacionalne korporacije nastoje prikazati u želji da održe status quo i partijsku državu.

Upravo suprotno.

Država BiH se, između ostalog, obavezala na ukidanje državnog monopola i liberalizaciju gasnog tržišta potpisivanjem sporazuma o stabilizaciji pridruživanja koji se mora implementirati još od 01.07. sada već davne 2015.

Država BiH trenutno čeka status kandidata za članstvo u EU, čeka otpočinjanje pregovora, otvaranje raznih poglavlja od kojih je prvo pravosuđe. Jedna od obaveza BiH države je i liberalizacija gasnog tržišta.

Posve je razumljivo što je to za simpatizere trenutne partijske države-firme “antidržavni čin” i što čine sve da BiH, valjda iz patriotskih razloga, što više udalje od puta ka EU.

Zato se moramo prisjetiti:

“U EU-u se od 1998. postupno liberalizira tržište prirodnog plina. Tada je donesena Direktiva 98/30/EC s ciljem otvaranja tržišta, da bi se potrošačima (građanima i poduzećima) omogućio slobodan odabir pružatelja usluga opskrbe plinom. Dodatni cilj Direktive je stvaranje institucionalne podloge za otvaranje novih poslovnih mogućnosti i jačanje prekogranične trgovine, konkurentnosti cijena, osiguranje višeg standarda usluge te sigurnosti opskrbe. Direktivom su utvrđena pravila za dobavu plina, transport, skladištenje, distribuciju i opskrbu plinom. Direktivnom su postavljeni temelji daljnje liberalizacije i reforme tržišta plina.

Cilj liberalizacije je ukidanje državnih monopola i uvođenje tržišnog formiranja cijena te osiguranje višeg standarda usluge i sigurnosti opskrbe plinom. Zbog liberalizacije opskrbe plinom, povećan je tržišni udio privatnih poduzeća, dok se poduzeća u kojima država ima manjinski udio postupno „istiskuju“ s tržišta.”

Privredna gasna komora FBiH

Kada nacionalisti neke zemlje monopoliziraju patriotizam i počnu etiketirati sve one koji nisu sa njima kao izdajnike naroda i neprijatelje države, onda neki ljevičari, u strahu i panici ili zarad profesionalne političke karijere i ličnog interesa zaborave da im je prvi i osnovni prioritet braniti ideju ljevice, individualnu autonomiju, tj. suverenitet građana i prava korisnika, kao i to da su dužni biti opozicija upravo takvim političkim trendovima. Požure da se priključe patriotskom taboru nacionalista nasjedajući na najstariji trik desnice. Žalosno je da u tome prednjače dojučerašnji lideri ljevice.

To je možda zato što čitaju partijski bilten koji brani partijsku firmu i partijsku državu SDA u stilu ustaških proglasa iz doba NDH.

Najveći neprijatelj korisnika plina Kantona Sarajevo jeste upravo propagandna mašinerija stranačkog okupatora, tj. stranačke oligarhije koja nastoji po svaku cijenu vratiti Kanton Sarajevo i utvrditi korporativnu fašističku državu u glavnom gradu i “svom” dijelu zemlje na način na koji su njeni višedecenijski koalicioni partneri učinili u “svojim” dijelovima BH trijumvirata.

Vještačko poskupljenje prirodnog gasa

Ja znam da postoji tendencija da se do ljeta zaboravi činjenica da pojedinih zimskih dana Sarajevo postaje jedan od najzagađenijih gradova svijeta, u tijesnoj utrci za najzagađeniji glavni grad na svijetu. U tom kontekstu poskupljenje plina nije udar na džep građana i privrednika Sarajeva kao jednog od tri najveća potrošača plina u državi, to je direktan udar na mjere borbe za poboljšanje okoliša, na zelene politike ove vlade. To je direktan, prljav i nizak udar na okoliš, a time i na zdravlje, odnosno na živote građana.

Visoka cijena plina će natjerati građane da pribjegnu čvrstim gorivima naredne zime, a to će povećati ionako kritičnu razinu aerozagađenja, a tim i smrtnost naših građana.

Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, BiH je na drugom mjestu po stopi smrtnosti zbog zagađenosti zraka, a jedino Sjeverna Koreja ima veću stopu smtrnosti od nas u svijetu. Od zagađenja zraka oko 3.500 građana svake godine umre u BiH.

Vlada KS je ovu brojku planirala smanjiti smanjenjem zagađenja u Sarajevu, dok je Vlada Federacije namjerava povećati, barem do nekih 30%. Ovo nekom može ličiti na svojevrstan čin agresije u sklopu jednog šireg specijalnog, ekonomskog rata protiv Vlade kantona. Da li je to tako ili nije, nije važno. Ono što je je važno jeste da će se ova mjera po smrtnosti građana Sarajeva graničiti sa ratnim dejstvom. Grubom računicom, neko bi mogao ustvrditi ili zaključiti da Vlada FBiH ovom mjerom i na ovaj način planira ubiti par hiljada Sarajki i Sarajlija u narednoj godini. Na pitanje da li zaista Vlada Federacije na čelu sa Premijerom Novalićem želi krenuti u tu kampanju i preuzeti tu odgovornost na sebe moraće odgovoriti oni sami.

PRAVCI I PRIORITETI

Pravci i prioriteti vanjske politike BiH su usklađivanje sa evropskom pravnom stečevinom što podrazumijeva konstantno ažuriranje naših propisa da propisima EU. To je obaveza koju su svi članovi skupština i vlada na svim nivoima preuzeli potpisivanjem sporazuma BiH o stabilizaciji pridruživanja EU, a koji, izgleda, niko ne shvata kao obavezujući akt. Mi smo tim potpisivanjem prešli iz faze dobrovoljnog u fazu obaveznog usklađivanja propisa, u što spada i liberalizacija tržišta, kao i borba protiv monopola. U borbu protiv monopola spada i borba protiv onakvog državnog monopola koji direktno ugrožava prava korisnika, potrošača kao što je ovaj, ali i borba državnih organa protiv partijskih kartela koji određuju cijene energenata, lijekova, hrane i svega drugog.

Federacija se pokazala agilnom u harmonizaciji evropskih mjera samo kada se radi o akcizama na naftne derivate, ali ne čini dovoljno po pitanju zagađenja. Ovdje se ne radi samo o aerozagađenju i emisiji karbona. Tu je i sigurno pohranjivanje toksičnog otpada, tj. usklađivanja liste zabranjenih materija koju nismo ažurirali osamnaestak godina, barem što se piralena tiče.

Mi smo pod sankcijama energetske zajednice zbog odbijanja liberalizacije gasnog tržišta. Mi smo pod sankcijama zbog toga što forsiramo termorlektranu na ugalj. Uskraćeni su nam novci za projekte gasifikacije. Mi smo zapravo taoci jedne prljave politike lokalnih oligarha koji ne prezaju ni od čega na svom kontraevropskom putu. Drže nas u podrumu i govore nam da rat još nije gotov, kao u filmu ili vicu.

Svjetlo na kraju tunela su evropski propisi i harmonizacija s njima.

Mi moramo eliminisati sve birokratske blokade i barikade koje su se poput riječnog otpada nagomilale u našim institucijama i započeti utrku u harmonizaciji sa EU na svim nivoima. Usklađenost zakona ne treba da nas brine ako imamo u vidu da se svi zakoni usklađuju sa istom evropskom pravnom stečevinom i stoga molim da prestanemo sa igrama riječi pravnog riječnika i dezinformacijama kojima se već dugo odugovlači i sabotira ovaj proces te da se u ovom zakonodavnom tijelu konačno počnemo baviti legislativom i to punom parom jer moramo sustići godine propuštenih šansi i neurađenog posla.

DRŽAVA

Ovo nije autoritarna, centralizovana država. Ovo je decentralizovana država sa više nivoa vlasti. Postoje oni koji tvrde da reforme moraju doći sa viših nivoa vlasti prema nižim. Po meni, to su hronični etatisti iz kojih progovaraju ostaci autoritarnog totalitarizma. Oni imaju pravo na svoje mišljenje i stav, ali to nije jedini način i ovo nije autoritarna država, nije diktatura da bi građani ovoliko patili od diktata i naredbodavne ekonomije nakon decenija tranzicije. U liberalnoj demokratiji, poznato je, sve demokratske promjene dolaze odozdo, iz baze, i kreću se prema gore. Zato predlažem da svi nivoi vlasti krenu u harmonizaciju propisa sa EU, svaki za sebe, i za par godina se nađemo u EU.

Ko zadnji – magarac.

Prije nekoliko dana svjedočili smo i potpisivanju ugovora o gasifikaciji rafinerije u Bosanskom Brodu kojem je prisustvovala i predsjednica Hrvatske. “Opskrba prirodnim plinom Rafinerija nafte Bosanski Brod desit će se direktnim priključenjem na plinski transportni sistem Hrvatske. Bh. rafinerija će kroz vrijeme trajanja ugovora platiti Crodux plinu troškove kapitalnih ulaganja u direktno plinovod kojim će se rafinerija spojiti na plinski sistem Republike Hrvatske.”

To znači da, kada dođe do zagađenja na granici EU onda i Republika Srpska, i Hrvatska, i Rusi mogu da pronađu rješenje. Nije valjda naša jedina nesreća ovdje ta što smo prepušteni sami sebi kao najvećim dušmanima, što smo duboko u unutrašnjosti zemlje i ne zagađujemo nikom osim sebi pa smo u nemilosti Federalne vlade koja kategorički odbacuje svaku pomisao na gorepomenuta, hitna i direktna rješenja, u direktnom dogovoru sa Rusima, bez posrednika i čitavog grozda fiktivnih firmi koji, kako se čini, kane uzimati reket od građana Sarajeva kao da su ovi i dalje pod opsadom, a ne već treću deceniju u miru i slobodi.

Koji će i čiji predsjednik intervenisati za zdravlje i zdrav okoliš u Sarajevu? Nije valjda da su se svi ovdašnji predsjednici, kako partija, tako države, entiteta – okrenuli protiv nas ovdje i građana Sarajeva uopšte?

ZAKLJUČAK

Ja mislim da dosljedno provođenje reformske agenda rješava ovaj problem. Ja mislim da reforme ne moraju dolaziti samo sa viših nivoa vlasti i zato pozivam međunarodne i evropske zvaničnike da nam pomognu da promijenimo i primjenimo strategiju po kojoj ćemo reformsku agendu pogurati sa nižih nivoa vlasti, tj. iz kantona jer to je u interesu građana Sarajeva i u skladu sa njihovim osnovnim ljudskim i korisničkim pravima, u skladu sa poveljama i deklaracijama, kako UN-a, tako i EU.

Mi imamo pravo na čist okoliš, a to naše pravo je ugroženo i na udaru ovog akta Federalne vlade za koji preporučujem da bude povučen. Još jednom opominjem i napominjem vlasti na višim nivoima da imaju i previše presuda u korist građana i, ako se nastave ovako odnositi prema građanstvu, ako nastave sistemski zanemarivati ljudska i korisnička prava, da rizikuju gubljenje certifikata za državu, da se tako izrazim, jer ubrzano stiču rejting represivnog i nehumanog režima.

OPASNI OTPAD

Gdje je puno baba – kilava su djeca

Problem glomaznosti u našoj državi jeste taj da preglomazna država naizgled rješava problem nezaposlenosti i na taj način kupuje socijalni mir, ali stvarni rezultat je da previše uhljeba na budžetu stvara gužvu u šesnaestercu i smanjuje efikasnost države dok istovremeno povećava moć “duboke države” kao i budžet onih partija koje za sebe zbog svega toga vole reći da su “državotvorne”.

Matematika disfunkcionalne države je vrlo jednostavna. Ako npr. za održavanje čistoće jednog hodnika zadužite jednog radnika, onda kada hodnik nije očišćen i uredan znate tačno ko nije uradio svoj posao. Ako zadužite i zaposlite petoricu da održavaju jedan hodnik, onda svaki od njih misli da ih ima dovoljno, da ne mora baš on, da će neko drugi, da nije na njega red (a zašto baš on ako ima i drugih?) itd. Na kraju taj hodnik ostane nepočišćen. Teško je utvrditi ko je od njih petorice odgovoran za propust, tj. ko nije uradio svoj posao. Sve što znamo jeste da posao nije urađen i da niko od njih nije ništa konkretno radio.

DRŽAVOTROVNE POLITIKE

Ovih dana je ponovo aktuelan piralen iz trafo ulja. Nakon požara u Zenici i nakon nesreće u Banjaluci, imamo najnoviji problem sa prečišćivačem u Mostaru. Ali prisustvo piralena u našoj svakodnevnici nije nova pojava. Neki svjedoče kako su u ratu mnogi vrebali, krali, otimali i sipali trafo ulje u rezervoare automobila, naročito Golfa “dvojke”. Veliki broj tih koji su u ratu i nakon njega koristili trafo ulje sa piralenom nisu više među živima.

Kako ova partijska država ni o čemu i ni o kome ne vodi previše računao (osim o blagostanju sitnosopstveničke partijske elite i njenih sitnodušnih trabanata) onda vjerovatno ne postoje nikakvi podaci o tome koliko je “spretnih i snalažljivih” potrošača sekundarne sirovine trafo ulja umrlo od raka koji prouzrokuje piralen. Postoje samo svjedočanstva preživjelih. I naravno da se, kada tvrdimo neke prilično morbidne, ali i opravdano uznemirujuće podatke kao što je epidemija kancera izazvana piralenom iz trafo ulja, uvijek pojave oni koji insistiraju na egzaktnim brojkama i podacima koje niko ne vodi, pa ni oni sami. Kao da mi nismo gledali američke forenzičke serije i slušali o statistici u uređenim zemljama, ali htio bih podsjetiti da je ovo zemlja u kojoj smo rezultate Popisa 2013 imali priliku prvi put pročitati tek 2016, a i tada su se pojavile različite interpretacije brojki.

Ako se želimo baviti istinom o piralenu iz trafo ulja, tj. o njegovom štetnom i kancerogenom sastojku PCB (polihlorirani bifenili), moramo pogledati “strane” izvore. Jedan od najrelevantnijih dokumenata je National Implementation Plan for the Stockholm Convention in Bosnia and Herzegovina iz jula 2015.

Činjenica je da na terenu još uvijek imamo opremu koja sadrži PCB, a koja nije evidentirana, što je jasno izloženo u ovom dokumentu (str. 101-118).

Zaključak ovog dokumenta od 408 stranica je da Bosna i Hercegovina ima problem sa legislativom. Ne postoje i ne donose se odgovarajući zakoni. Istovremeno postoji previše nadležnih tijela što u praksi rezultira tim da niko na kraju zapravo nista ne uradi (umjesto da uradi onoliko puta više i bolje koliko ih previše i viška ima). Važno je napomenuti da su radne grupe koje su pravile inventar u ovom izvještaju navele samo podatke do kojih su mogle doći zvaničnim putem.

Problem sa nepostojanjem adekvatnog odlaganja PCB je naveden i u Planu upravljanja otpadom u KS za period 2015-2020, a koji možete naći na ovom linku: https://vlada.ks.gov.ba/sites/vlada.ks.gov.ba/files/plan_upravljanja_otpadom_kantona_sarajevo_za_period_2015.-2020.godina.pdf 

Izdvojio sam neke stavke iz ovog dokumenta, a koje su vezane za PCB.

Kao što vidite, na str. 24. navodi se ” Mnogi operatori, iako imaju registrovanu djelatnost za prikupljanje više kategorija otpada, u krajnjem slučaju prikupljaju samo one kategorije za koje imaju obezbijeđeno tržište. Za kategorije otpada kao što su biorazgradivi otpad, otpadni PCB i PCT, otpad koji sadrži azbest i industrijski otpad ne postoje operatori koji ih prikupljaju.

Da li to znači da možemo pretpostaviti da se takav otpad “skladišti” na, da tako kažem, “tradicionalni način”, tj. tako što se baca u rijeku ili na neke druge nelegalne i neadekvatne deponije?

PCB se nalazi u trafo uljima, u starim kondenzatorima i transformatorima, u raznim električnim uređajima i važno je takav otpad za početak početi smatrati opasnim da bi ga u skladu sa odredbama Bazelske konvencije počeli i adekvatno skladištiti. Mi trenutno nemamo kapacitete za njegovo skladištenje pa opasni otpad uglavnom izvozimo. (Ali ne na način da nama plate, već mi platimo za uništavanje i skladištenje.)

Štokholmska konvencija daje rok do 2025 godine za potpuno povlačenje i prestanak upotrebe opreme koja sadrzi PCB, dok je 2028. godina rok za njeno potpuno uništenje.

STRATEGIJA I MJERE, ali prije svega: AKREDITOVANE LABORATORIJE

Pod hitno moramo ne samo napraviti strategiju, ali ne samo na papiru. Moramo početi provoditi mjere na terenu jer najveći problem na terenu u svim sektorima je implemnetacija propisa i inspekcijski nadzor. Plan upravljanja otpadom Kantona Sarajevo jasno navodi potrebu donošenja adekvatnog pravilnika kojim bi se regulisala ova problematika. Ovo nije slucaj samo sa PCB nego i sa ostalim kategorijama otpada, posebno opasnog otpada. Problemi su brojni i kopleksni, ali mora se stalno ukazivati na njihovo postojanje i podizati svijest društva da se mora praviti pritisak na sistem da postane funkcionalan i fokusiran na rješavanje ovog problema. Pitanje je koliko se toga može uraditi na kantonalnom nivou, no za početak moramo početi intenzivnije ukazivati Vladi Kantona na ovaj problem.

Pitanje koje se mora postaviti vladi je: koje su laboratorije akreditovane za analize ove vrste?

Postoji velika vjerovatnoća da Kanton Sarajevo uopšte ne raspolaže odgovarajućom laboratorijom. Naime, dosta laboratorija rade analize ne samo PCB-a nego i drugih polutanata, ali vrlo malo ih je akreditovano za specijalizovane analize. Ispravna praksa je da se specijalizovane laboratorije akredituju samo za jednu vrstu analiza dok trenutno, ponavljam, sve laboratorije vrše sve analize. Ovo je veoma važno sa aspekta zakona jer nalazi ovakvih laboratorija “opšte prakse” mogu biti upitni. Zakon, naravno, ne spori tačnost nalaza ovih laboratorija, ali ukoliko laboratorija nije akreditovana za vršenje specifične analize određene vrste uzorka, sud uvijek može osporiti njen nalaz.

S druge strane, svaki put kada država pred određenog proizvođača otpada postavi uslov da mora uraditi analizu u akreditovanoj laboratoriji to obično znači da proizvođač otpada mora platiti skupu analizu u inostranstvu, pa se stoga može opravdano sumnjati da se nalazi uopšte ni ne rade. Može se pretpostaviti da je u ovim slučajevima država prinuđena “progledati kroz prste” i “nalaziti se na pola puta” sa firmama jer i sama zna da nema ni moralnu, a ni logičnu osnovu po kojoj može zakonski insistirati na usluzi ili obavezi koju sama nije u stanju pružiti ili ispuniti prema svojim građanima i privrednicima.

SIVA ZONA ZAGAĐENJA

Ja sam u vezi mog nedavnog teksta čiji je naslov “Otrovni ujed motorne pile” imao pomalo napetu prepisku sa predstavnicima jedne ovdašnje firme koja se bavi prodajom sekundarnih sirovina (preprodajom korištenog trafo ulja). U prepisci su mi rekli da oni ne drže piralen, tj. da barataju trafo uljem mineralne osnove bez PCB-PCT za koje imaju ateste. Rekli su mi da skladište ulje poštujući sve propise, da posjeduju “okolinsku dozvolu, vodnu dozvolu te dozvolu za zbrinjavanje otpada”. Naglasili su da “ponude šalju zainteresovanima, ali da se prodaja nikada ne realizira dok kupac ne priloži dozvole kojima dokazuje da ima potrebne dozvole za raspolaganje i zbrinjavanje ulja”.

Mene je onda interesovalo ko preuzima kontrolu nad njihovim kupcima, tj. ko dalje prati i provjerava da li njihovi kupci dalje zaista zbrinjavaju ulje na adekvatan način. Interesovalo me je može li se znati lista tih kupaca pa da eventualno sam istražim (pošto se radi o ponudama od nekoliko desetina hiljada litara korištenog trafo ulja koje će završiti kojekuda, između ostalog i u motornim pilama). Interesovalo me je, na kraju krajeva, ko i kako redovno provjerava da li je trafo ulje zaista mineralne osnove i bez PCB/PCT, tj. ko daje ateste na ulje kojim barataju i na osnovu nalaza koje laboratorije.

Ono što sam saznao iz izvještaja Štokholmske konvencije je potvrdilo moja strahovanja da ovaj segment nije dovoljno regulisan i, ne samo da je opravdalo, već i povećalo moje sumnje u funkcionisanje inspekcija i laboratorijskih analiza opasnih i kancerogenih materija koje se nalaze u našim rijekama i na našem tržištu. Država je dužna i mora biti u stanju zaštiti zdravlje i živote svojih građana. Po mom mišljenju: ako to ni državna, ni entitetska vlast nisu u stanju (zato što su zauzeti prećim poslom: dugotrajnim formiranjem vlasti i raspodjelom funkcija), onda je svaki kanton dužan sam ispuniti tu dužnost ne čekajući na druge. Jer u decentralizovanoj državi kao što je naša autoritet ne dolazi od viših nivoa vlasti, već odozdo – od samih građana. Njima odgovara svaki od zastupnika kantonalne skupštine. Kantonalna zakonodavna vlast mora donositi nove zakone, a izvršna ih mora izvršavati.

Problem malobrojnih, slabih i nemoćnih inspekcija, kao i nepostojanje adekvatnih laboratorija se nameće kao glavna prepreka vladavini zakona. Bez njih se niko ne može krivično goniti, niti se bilo kome može bilo šta dokazati: niti se može sudski dokazati da je zakon prekršen, a niti se javnosti može dokazati stepen opasnosti po njihovo zdravlje i obim zagađenja njihove okoline.

Ono sa čim javnost definitivno mora biti načisto jeste da li Kanton Sarajevo i Federacija BiH uopšte raspolažu potrebnim kapacitetima za adekvatno rukovanje opasnim otpadom, koje su firme koje se tim bave i na koji način se postupa sa opasnim otpadom.

(Zahvaljujem se svima koji su učestvovali u sastavljanju ovog teksta)

OTROVNI UJED MOTORNE PILE

Evo počeli su i demanti da je u talogu u novoizgrađenim postrojenjima za prečišćavanje otpadnih voda zbilja smrtonosni piralen. Kao da će jednim demantom iz naših života i naše okoline nestati i piralen.

Otrovni piralen za koji nevladine organizacije tvrde da su ga pronašle u talogu prečišćivača u Mostaru po nekim tvrdnjama dolazi iz trafo ulja koje nije dospjelo u Neretvu samo jednom (npr. prilikom njegovog izljevanja iz jedne od hidrocentrala kao posljedica krađe još 2006.) Piralen svakodnevno nalazi put do nas zahvaljujući preprodavcima korištenog trafo ulja i njegovim korisnicima. Trafo ulje se, navodno, svakodnevno koristi u čitavoj BiH preko ULJA ZA LANAC TESTERE u kojem služi umjesto baznog ulja.

Inspekcije bi morale raditi svoj posao. Nažalost, u Bosni i Hercegovini (kao što je to slučaj sa baterijama i drugim štetnim i opasnim materijama) ne postoji dovoljno preduzeća koje pravilno zbrinjavaju trafo ulje. U ovom trenutku niti jedna vlada, počevši od državne, preko entitetske pa sve do kantonalne, ne želi izdvojiti značajnija sredstva za odlaganje opasnih materijala, a među njima i korištenog trafo ulja, tako da su se pojavili određeni preprodavci koji od otrovnog i korištenog ulja prave sirovinu vraćajući ga na tržište i to na način na koji se ono ne bi smjelo upotrebljavati.

Naime pojedini “proizvođači i prodavci” ulja i maziva koriste trafo ulje za motorne pile. Imajući u vidu da snabdijevaju šumska gazdinstva u FBiH možemo samo zamišljati gdje sve piralen iz tog ulja završi.

Ne radi se o malim količinama. U nekim ponudama se pominju količine od nekoliko desetina hiljada litara korištenog ulja, a koje će vrlo brzo završiti u motorkama širom BiH. Naravno da postoje firme za otkup sekundarnih sirovina koje vode posve legitiman i čist posao. Najmanje njih deset su uložile veliki novac u opremanje svojih skladišta kako bi otklonili bilo kakve štetne posljedice po okoliš, što je dobra vijest, ali, navodno, postoje i slučajevi kada neke od ovih firmi kupe transformatore od Elektroprivrede, prodaju željezo, a ulje istoče i potom ga nude zainteresovanima tvrdeći da u njemu nema piralena. Trafo ulje potom kupi neka druga firma po cijeni od oko 0.20 pf/litar, upakuje ga u ambalažu i prodaje kao ulje za lanac motorne pile koje se troši u velikim količinama, a koje u maloprodaji košta oko 3-3.50 KM/litar.

Možda neko misli da inspekcije ne smiju raditi svoj posao, može neko tvrditi i da nema laboratorija (a s njima ni sigurnosti potrošača), ali zato Elektroprivreda ne samo da ovih dana pokazuje iznenađujuću efikasnost u brzom pomoru riblje mlađi, nego i dosljednost u sporom i dugotrajnom trovanju ljudske populacije.
Vjerovatno se ni u slučaju piralena ne osjećaju odgovornim iako korišteno trafo ulje dolazi od njih. No to kako se oni osjećaju ili smatraju: odgovornima ili ne, nije uopšte pitanje koje ikog od njih treba propitivati. Ja lično ih počinjem osjećati i smatrati poprilično neodgovornim.

Nešto moramo pod hitno učiniti sa rukovodstvom Elektroprivrede jer se čini da u dva naizgled nepovezana incidenta koje možemo smatrati ekološkim katastrofama u Neretvi imamo Elektroprivredu kao izvor i uzrok svega.

NOVA OPSADA SARAJEVA

Zašto u BiH svaki “vođa u nastajanju”, u fazi kada prelazi iz civilnog u vojnog lidera, mora da započne ratnu godinu ranoproljetnom opsadom Sarajeva?

Je li to neki ispit koji tradicionalno moraju proći da bi se pokazali i dokazali svom narodu kao “državotvorni”?

Ali zašto prvo po Sarajevu, Sarajkama i Sarajlijama? Šta su ti ljudi skrivili svim tim narodnim masama?

Direktiva centrale SDA Novalićevoj vladi u tehničkom mandatu da napravi poskupljenje gasa od 30% je strateški potez ove stranke u borbi protiv Sarajevske Šestorke. Poskupljenjem gasa od 30% SDA najavljuje jednu novu epizodu.

Radi se o ekonomskom ratu koji SDA objavljuje Sarajevskoj Šestorci. Radi se o doslovnoj opsadi Sarajeva koju SDA kani sprovesti uz pomoć svoje federalne vlasti u narednom periodu planirajući da Sarajlije popuste pod pritiskom embarga i smijene vladu Kantona.

Biće da ratni kriminalci, profiteri i šverceri koji su “državotvorno” izgradili pomenutu partiju i njen krimogeni režim na otetom i iznuđenom novcu civila Sarajeva, kao i međunarodnoj pomoći koja im je bila namijenjena, u svom repertoaru nemaju bolje ideje pa se ziheraški, i pomalo s nostalgijom, vraćaju u “zlatno doba” ratnog profiterstva. Potpuno razumijem odakle dolazi njihov impuls i dokle može da dobaci njihov nasilni i autoritarni um.

A možda se radi i o ratnoj navici koja je ostala, koje se ne mogu kutarisati ili je pak ne mogu kontrolisati, a to je da svaki put kada dinastija “pregovara o budućnosti zemlje” – zavrću, a evo sad i poskupljuju gas.

Ali vidjećemo kako će Sarajlije odgovoriti na ovu opsadu koja političkom odlukom o poskupljenju gasa doživljava vrhunac višedecenijske pasivne agresije jedne političke klike ratnoprofiterskih oligarha na ovaj grad i njegove građane.

Ono što im se mora priznati jeste da su dosljedni svojoj politici od koje decenijama ne odstupaju, a to je: koštati nas skupo po svaku cijenu.

DF i “Sarajevska šestorka”

DF stupa u brak sa SDA na federalnom i na državnom nivou, ali ne i na kantonalnom.

Da li to znači da će DF imati snage, petlje, kapaciteta i slobode da se obračuna sa korumpiranom SDA hobotnicom u zdravstvu, s obzirom na to da je taj resor jedini koji je pripao DF-u i na kojem je DF insistirao?

Zdravstvo u KS je u lošoj situaciji, ali je istovremeno i kičma političke korupcije kao nepresušni izvor novca za stranački kartel.

Ako DF bude služila interesima kartela u KS i štitila uhodanu korupciju u zdravstvu, a ne interese građana/korisnika, onda nije pitanje da li DF želi ostati u “Šestorki”, već je pitanje da li “Šestorka” ima povjerenje u DF, a ponajviše da li bi građani/biračko tijelo imalo povjerenje u novu vlast sa kompromitovanim DF-om u njoj.

Odgovor na to pitanje može dati samo DF i to tako što će početi sa “čistkom” SDA klijentele i lanca korupcije u zdravstvu. Do sada su im, kako se vidi, progledali kroz prste. Od sada, ako pokažu da nastoje održati “status quo”, ako odmah i odlučno ne krenu u reformu katastrofalnog zdravstva u KS, znaćemo i zašto je to tako.

Deponija “BOFLA”

Kako godine odmiču, nakon što sam svjedočio “prvobitnoj akumulaciji kapitala” u našim “zemljama u tranziciji”, sve manje se slažem sa Lenjinovom konstatacijom da je imperijalizam najviši stadij kapitalizma. Mislim da je kapitalizam samo razvodnjeni imperijalizam, ili, ako baš hoćemo: rafiniraniji oblik imperijalizma.

Huškanje naroda protiv naroda, plemena protiv plemena, raspirivanje vjerske ili sektaške, ili etničke ili nacionalne mržnje i netrpeljivosti, vjerskog fanatizma (zavadi/podijeli pa vladaj), potom ratni (mirovni) pohodi, vojne kampanje, osvajanja teritorija, ratno profiterstvo, šverc oružjem, hranom, drogom, ljudima (i svim drugim) po udaljenim i zabačenim provincijama i kolonijama, čitava ta raspojasana orgija ekstremnog profiterstva iza oblaka prašine i barutnog dima jeste zapravo portret i prava slika imperijalizma u svom naponu. No on, potom, uspostavlja svoj “PAX ROMANA”, nekakav mirovni sporazum, i kroz tranziciju (privatizaciju i dokapitalizaciu) prelazi u svoju blažu, tišu i prilagođeniju, legalizovanu i civilizovanu, rafiniraniju, pacifiziranu verziju (predatorskog) kapitalizma koji istu recepturu, istu doktrinu nastavlja u mirnodopskim uslovima. (“Rimski” generali i državni sekretari postaju (su)vlasnici rudnika u dalekim rimskim provincijama i sl.) Mi smo, kao i mnoge kolonije i provincije Trećeg svijeta, ovu doktrinu šoka osjetili na svojoj koži. I dalje je osjećamo. No ono što je imperijalizam tako dobio nisu samo ljudski i prirodni resursi. Najvažnije što je osvojio jeste:

TRŽIŠTE “BOFLA”

Predatorski kapitalizam u nama ne vidi samo jeftinu radnu snagu. On u nama vidi konzumere, potrošače, korisnike koji će svoj dom, svoju zemlju, svoju rođenu majku i djecu (budućnost svoje djece) založiti da pozajme novac koji nemaju da bi kupili trećerazrednu robu ili uslugu koju im ovi nude. Predatorski kapitalizam ne vidi nas kao domoroce koji mu trebaju da grade lađe ili veslaju na galijama. On nas vidi kao domoroce koji će za dvadeset i četiri dolara vrijednu bižuteriju prodati čitav Menhetn. Vide nas kao kupce svoje bofl robe, korisnike predatorskih kredita. Kupce koji posjeduju nekretnine, izvore vode, rudnike srebra, olova…

Roba i usluga koju nude je krajnje sumnjiva, nekvalitetna i “toksična”. I onda kada suludim i kliznim kamatama generiraju dugove koje je nemoguće otplatiti – konfiskuju nam nekretnine, brda i planine, grade svoja naselja, svoje resorte. Uskoro ćemo biti domoroci koji služe, opslužuju, mijenjaju posteljinu, potkresuju ogradu, doljevaju kafu ili neko drugo piće gospodi u gostima.

U tom razvlašćivanju će im asistirati sama vlast, tj. policija i inspektori tvoje države (koja te prethodno nije niti upozorila, niti zaštitila od “toksičnih” usluga i robe, predatorskih kredita i sl.).

NOVOGRADNJA

Prije pola godine se raspitujem za stan u novogradnji.

Prvo što mi gospođa (sa izrazitim šanerskim slengom) preko zalogaja veli jeste da je zgrada “uknjižena”! (U zemljišne knjige – pretpostavljam.) Nisam je to ni pitao. Ko bi uopšte tako nešto pitao? Valjda se to podrazumijeva. Zaboga, napravili ste čitavu zgradu sa podzemnom garažom, stavili oglas, razne agencije prodaju stanove u njoj, zaključuju ugovore, pa valjda ste je i uknjižili! – normalan bi pomislio.

No izgleda da to nije slučaj. Izgleda da je pravilo da zgrade nisu uknjižene, a da gospođa želi naglasiti da je njena zgrada “svijetli izuzetak”, tj. da je “halal” ili “košer” (za razliku od mnogih drugih koje su na tržištu, ali ne predstavljaju posve “čista posla”).

Šta da se radi kada naletimo, kada se nasučemo na stan u zgradi koja nije uknjižena? Koga da krivimo? Koga da gonimo? Koga da tužimo?

Državu!

Zašto državu?

Sklopili ste ugovor, digli kredit, otplaćujete ga, ali nikako da od prodavca stana dobijete dokument da je stan uknjižen na vas iz prostog razloga što on nije uknjižio čitavu zgradu zato što mu je neko u opštini obećao, ili ga prevario, da će se to umeđuvremenu “srediti”, dajući mu zeleno svjetlo da gradi zgradu na opštinskoj zemlji bez okolišne dozvole, adekvatnog priključka na kanalizaciju ili drugih potrebnih uslova, dozvola, papira.

Ko je tu veći prevarant, ko je namazaniji i korumpiraniji: onaj koji je “zakitio” opštinara, komisiju, ministarstvo (koga li već), ili korumpirana administracija koja je vjerovatno uzela mito i pustila da građevinski radovi otpočnu, ili se nastave, računajući da će neka druga garnitura vlasti ili pravosuđa to nekad rješavati? (U tu “komparativnu evaluaciju” ne bih ulazio.)

Dobro znamo da sve te fekalije koje su isplivale na površinu (čitaj: tržište) u obliku toksičnih proizvoda i usluga, a zatim se odrazile na zagađenje zraka zbog remećenja strujanja vjetrova (jer urbanistički propisi nisu ispoštovani), na zagađenje izvora pitke vode zbog malog kapaciteta, lošeg i neadekvatnog odvoda, kanalizacije ili izgradnje na vodozaštitnim područjima (jer su kantonalne okolišne dozvole zanemarene ili zaobiđene političkim vezama, mitom i korupcijom) – idu jako duboko, sve do samog izvora. Ovdje ne mislim na vrelo Bosne, već na sami izvor političke moći koji je samo “crno srce”, tj. srž problema.

Dakle “problem je duboko u sistemu”. Korupcija vlasti je taj osnovni sistemski problem koji se akumulirao i rezultirao ne samo zagađenjem okoliša već narušavanjem sigurnosti i prava potrošača i to je razlog zašto potrošači i korisnici moraju tužiti državu, tj. držati je odgovornom za kontaminirano i korumpirano domaće tržište.

SIGURNOST ROBE I USLUGA

Prava i sigurnost potrošača i korisnika su ključ borbe protiv korupcije, protiv monopola, ortačkog i predatorskog kapitalizma, protiv profitera i švercera, protiv trovača i zagađivača sa političkim vezama.

To jeste borba Davida protiv Golijata.

Prava potrošača izgledaju kao sitnica, no to je slovo zakona kojim Golijata možemo pogoditi pravo među oči; kamenčić na koji se korumpirana politička elita može fatalno spotaknuti. No, potrebno je mobilizovati se, osvijestiti se u tom smislu, ujediniti se u zajedničkom potrošačkom interesu.

855d61156be7265d4b0cde1d2b3c8be3.jpg

Mi ne znamo precizno ko, šta, gdje i kako muti. Znamo generalno, rekla-kazala, jer mnogi od nas nisu lično svjedočili kriminalnim i korupcijskim radnjama. Ako jesmo, onda se plašimo da svjedočimo itd.

U svakom slučaju, teško nam je na sudovima dokazati sve ono što znamo, pa čak i ono što svakodnevno vidimo svojim očima. Ne raspolažemo materijalnim dokazima. Na kraju krajeva, ima ko prima platu da to istražuje i dokazuje. Radni ljudi i građani nemaju ni vremena ni para da budu istovremeno i radnici, i trgovci, i građani, i potrošači, i istraživački novinari, i privatni detektivi, da kopaju po dokumentima, arhivama, da traže dokazne materijale, snimaju razgovore, ali ono što sigurno znaju, što znamo i vi i ja iz svoje privatne sfere, svog privatnog života – jeste da znamo kada nam je plasiran toksičan proizvod.

Svaki dan naučimo i saznamo da smo u vezi nečega bili pogrešno informisani, da su nas slagali, da smo prevareni, da reklama ne odgovara stvarnosti, da je CPG model na bilbordu ili web stranici jedno – a realnost drugo, da je zgrada sagrađena na vodozaštitnoj zoni, na klizištu…

Stalno otkrivamo nove i nove “kvake”, detalje koji upućuju na to da smo izvukli deblji kraj, ali i na to da se na tržištu dobara, nekretnina i usluga dešava jedan opasan “odron” po pitanju kvaliteta i sigurnosti, da se tako izrazim. Sve nas se više jutrom budi sa “upaljenim lampicama” da je roba ili usluga koju smo platili zapravo posve “toksična”, posve nesigurna, da smo prevareni, nasankani, nasamareni i ne znamo kako da reagujemo, kome da se obratimo. Stiče se utisak da je čitavo tržište, ne samo trgovci, već i inspektorat i sve nadležene institucije i resorna ministarstva, da su ama baš svi kontaminirani, možda čak direktno umiješani, tj. korumpirani.

Što je najopasnije, mi se sve više plašimo to reći glasno i javno.

Zato je potrebno krenuti u organizovanu građansku akciju, nevladinu i nestranačku, osvijestiti zemaljsku ili regionalnu granu “potrošačke internacionale”.

Ne treba ići daleko, nikud od svoje neposredne okoline, ličnog iskustva, privatnog problema. Mi uopšte ne moramo tragati za Golijatom, za prijestoljem na kojemu sjedi glava hobotnice, dovoljno je zgrabiti njen pipak koji vas se lično tiče. Taj zadnji “miš” koji vas je prevario, taj koji “ne zna ništa” već “samo radi svoj posao”, njega i nju je bitno uloviti, a “miš će da se uhvati za macu, maca za Žuću, Žućo za unuku, unuka za baku, baka za dedu, dedo za repu: povuci, potegni”, iščupačemo repu korupcije koja ide do najvećih kapitalaca u zemlji, pa i šire.

PRAVA POTROŠAČA

Potrošačka prava sprečavaju korporacije da proizvode i plasiraju svakojako smeće na tržište, a, možemo se složiti, BH tržište predstavlja istinsku deponiju “smeća”, tj. nekvalitetne i nesigurne robe iz EU i drugih “prijateljskih” i dalekih zemalja. Mi to smeće skupo plaćamo s obzirom na loš kvalitet. Zapravo plaćamo ga preskupo – svojim zdravljem.

Prava potrošača su krucijalna za efektno djelovanje građanske ljevice danas u regiji (pošto se desnica i dalje bavi ratnim zbivanjima, ratnim zločinima, emocijama prošlosti, plašeći se valjda suočavanja sa profiterima i zločincima današnjice).

Insistiranjem na našim pravima potrošača mi ćemo se grupisati, odvojiti žito od kukolja, uvidjeti, shvatiti i osvijestiti pravu sliku i stanje stvari.

To nisu prava manjina, etnička, vjerska, ovih i onih. To su prava nas svih kao potrošača koji skupo plaćamo (zdravljem i životima) “toksičnu” robu i usluge.

Kada se nađemo i okupimo u našem zajedničkom interesu i pravu, mi ćemo opkoliti Bastilju, tj. pravnu državu, tužilaštvo i pravosuđe, i natjerati ih, javnim pritiskom sa ulice, iz vaših domova, i političkim pritiskom iz parlamentarnih klupa, glasovima i djelovanjem parlamentaraca koje ću pozvati da nam se pridruže – da počnu konačno hapsiti i slati u zatvor prije svega korumpirane elemente pravne države, potkupljenih i korumpiranih političara, službenika državnih institucija, raznih agencija i službi koji su učestvovali u prevari i pljački potrošača umanjivanjem i zanemarivanjem njihovih prava.

 

Drugačije propitivanje državnosti

U Bosni i Hercegovini se već dvadeset godina bistri i “tabiri” bosanskohercegovačka državnost, od Srednjeg vijeka do danas. To rade i drugi, ali u BiH se državnost uvijek nekako usput dovodi u pitanje. Zato se mnogi profesionalno, a i amaterski, bave dokazivanjem bosanskohercegovačke državnosti raznim povijesnim, istorijskim, naučnim činjenicama itd.

Svi ti koji tragaju za suštinom državnosti kao da tragaju za smislom sopstvenog života, kao da tragaju za sopstvenim korijenima, porijeklom, identitetom, roditeljima, precima. Kriza bosanskohercegovačke državnosti se direktno odražava na njihovo psihofizičko stanje i obratno: svoju krizu projiciraju na krizu državnosti. Sve to uzimaju previše lično: u potpunosti se poistovjećuju i identifikuju sa državom i njenom državnošću. Zarovili su se u razne srednjovjekovne spise, u praistoriju u potrazi za nekim dokazom, u potrazi za Zavjetnim kovčegom, arkom bosanskohercegovačke državnosti svjesno ili nesvjesno odbijajući da shvate ili prihvate da je državnost ponajmanje tamo gdje je oni traže.

Državnost nije nikakva alhemija, niti naslijeđe. Današnja Bosna i Hercegovina nije patrimonijalna država, nije naslijedna, nije ničiji amanet: nije kneževina, kraljevina, (mada neki vole tako sentimentalno o njoj razmišljati). Stoga nema potrebe izvlačiti njen pedigre i pravo naslijeđa utvrđivati u nekom tamo Tvrtku, ili Titu, ili Aliji, ili bilo kome iz bliže i daleke prošlosti. Sama činjenica da se tim bave i tako interpretiraju državnost bilo koje države, pa i Bosne i Hercegovine, pokazuje da ti ljudi zapravo vrlo malo znaju o tome šta čini današnju (pa i BH) državnost u prvom redu.

Državnost je “certifikat”.

Bosna i Hercegovina nije danas država zato što ju je porodila kraljica majka Katarina, ili zato što ju je izrodio neki mit, neka istorija, narodnooslobodilačka borba, odbrambeni ratovi i sl., već prije svega zato što je 22. maja 1992. postala članicom Ujedinjenih naroda.

Svako može proglasiti sebe državom, ali država to nije sve dok zvanično ne postane članicom Ujedinjenih naroda. Slično kao i kod članstva u EU, tako postoje određeni uslovi i obaveze koje moramo ispuniti i kojih se moramo držati ako želimo biti članicom UN-a, tj. ako uopšte želimo biti državom, biti tretirani kao država, zvati se i smatrati se državom. Možda kriteriji nisu toliko strogi kao kod EU, ali oni postoje.

Da bi se zvali državom i bili država mi moramo ispuniti određene povelje, rezolucije, ciljeve i principe Ujedinjenih naroda koji su ugrađeni u Ustav Bosne i Hercegovine. Te povelje i rezolucije nisu tamo ‘nako, niti su tamo kao neka nadgradnja, kao šlag ili višnja na torti. Ti dokumenti su tamo kao temelj, kao fundament, kao osnova po kojoj je Bosna i Hercegovina država. Sve dok može garantovati ispunjenje tih uslova – Bosna i Hercegovina može biti država. Drugim riječima: ako država Bosna i Hercegovina ne može svojim građanima  garantovati i obezbijediti prava na kojima Ujedinjene nacije insistiraju, a to su elementarna ljudska, građanska i potrošačka prava – ona prestaje da ispunjava uslove da bude država.

Državom može biti samo ona koja može ispuniti te uslove i obaveze, u suprotnom se radi o propaloj državi (failed state), o suverenoj državi koja nije u stanju obavljati svoje funkcije: nije u stanju održavati suverenu vlast nad svojom teritorijom, pružiti elementarnu fizičku sigurnost i javne usluge svojim građanima, komunicirati sa drugim državama.

Država propalica

Bosna i Hercegovina, kao što vidimo, ima mnoge osobine propale države. Za tu laganu i sigurnu propast “službeno Sarajevo” krivi mnoge unutrašnje i vanjske političke snage i organizacije. Nekada za to postoje razlozi, ali nekada i ne. Često “službeno Sarajevo” samo traži krivca za sopstvene propuste. Evo, na primjer: ko je kriv što se sinoć krov tramvaja u “zvaničnom Sarajevu” zapalio iznad putnika?

screenshot 2019-01-09 at 15.00.19

Ovi ljudi na fotografiji su korisnici javnog saobraćaja. Oni imaju neka potrošačka i korisnička prava, zar ne? Ta prava su im zagarantovana Zakonom o pravima potrošača, ali samo zato što su im prethodno zagarantovana Ustavom (koji im ih garantuje zato što se oslanja na povelje i rezolucije UN o tim i sličnim pravima). To znači da se neko po zakonu i Ustavu BiH mora brinuti za sigurnost u javnom prevozu, ne građana (kako mi često to po inerciji kažemo), već korisnika, mušterija državne firme koja im je tu uslugu prethodno naplatila.

Ovdje se radi o nesigurnoj robi tj. usluzi koja je prethodno naplaćena. Svi smo svjedoci čopora revizora koji revnosno rade na osiguravanju naplate ove usluge koja, kao što vidimo i odavno znamo, ne samo da nije zadovoljavajuća, već istovremeno predstavlja opasnost po sigurnost korisnika javnog prevoza. (Zanima me gdje su bili revizori dok je vozač sam gasio požar?)

Uslugu koju naplatiš – moraš i isporučiti, u suprotnom moraš vratiti novac korisniku te usluge.

Znači narušena je sigurnost korisnika usluge, a u slučaju da KJP Gras ili vlast KS ne vrati korisnicima (a ne građanima) novac, ili ih na neki drugi način ne kompenzira, povrijeđena su i potrošačka/korisnička prava. I to ne od strane privatnika, već od strane same države (u ovom slučaju Kanotna).

Je li Dodik podmetnuo požar u tramvaju u glavnom gradu BiH? Je li Kolinda? Je li Vučić?

Ako student nije zapalio žito, ko nam je onda kriv za odsustvo države, odsustvo prava i sigurnosti potrošača koje država mora ustavom i u praksi garantovati kao članica UN-a?

KJP Gras i KS će se, naravno, javno ispričati građanima, tj. korisnicima javnog prevoza. Vjerovatno će kompenzirati istraumirane putnike besplatnom godišnjom kartom. Najvjerovatnije će javno pohvaliti i simbolično i novčano nagraditi hrabrost vozača, a otpustiti ili novčano kazniti odgovorne.

Lijepo bi bilo to doživjeti. 🙂

Patriotizam zagađenog zraka (ljubav prema zlostavljaču)

Jedno od osam osnovnih potrošačkih prava je pravo na sigurnost robe i usluge.

U ovom slučaju državna (kantonalna) preduzeća ne pružaju sigurnu uslugu. Država Bosna i Hercegovina i entitet Federacije BiH imaju zastarjeli zakon o zaštiti potrošača iz 2006. koji se mora pod hitno prilagoditi stanju i uslovima treće decenije dvadeset i prvog vijeka. Građani glavnog grada grcaju u zagađenju (koje jutros oko 11h bilo 450 AQI) uglavnom zbog toksičnog uglja, ćumura, nepropisnih i opasnih goriva.

Još jedno od osam osnovnih potrošačkih prava je pravo na zdrav okoliš. To znači da građani “svijetla obraza” mogu tužiti državu zbog nemara. Mogu je tužiti Evropskom sudu i tako dodati još jednu presudu na sve one koje se odnose na povrede elementarnih  ljudskih i građanskih prava od strane ove diskriminacijske i disfunkcionalne države.

Mnogi od nas su sentimentalni i ne žele prijaviti “nasilje u porodici”. Da li smo patriote zagađenog zraka i zapaljenog krova tramvaja, domoljubi koji stoički i požrtvovano podnose, trpe i najgore iz ljubavi prema domovini? Naša ljubav prema našoj državi je, izgleda, bezuslovna pa joj tolerišemo i praštamo sve (čak i to što nas vladajuća stranka polako ubija beskrajnom ljubavlju prema svom narodu).

Možda se zbog te ljubavi prema domovini žrtvujemo i odlazimo vani, odričemo se svog državljanstva u tišini samo da naša država ne bi ostala bez državnosti. Spremni smo na tu žrtvu, i pobjeći od kuće, ali ne prijaviti zlostavljanje – samo iz ljubavi prema našem nesretnom zlostavljaču kojeg, ipak, treba razumjeti. (“Babo ima problema, nije ni njemu lahko.”)

I to je neki oblik patriotizma. Najnoviji. O njemu bi se moglo nadugo i naširoko pisati.

Jer u suprotnom, ako nadignemo frku i kao građani i potrošači dokažemo disfunkcionalnost svoje države, nesposobnost našeg “staratelja” da se stara o elementarnim ljudskim, građanskim i potrošačkim pravima (koja su dužni garantovati inače će “izgubiti starateljstvo”), onda se će se morati prepustiti nekoj drugoj državi da ispuni sve te uslove ovdašnjim građanima i potrošačima. Drugim riječima: kao što se staratelju koji nije u stanju ispuniti uslove i obaveze prema djetetu oduzima dijete, tako se državi koja se nije u stanju starati o elementarnim pravima građana i potrošača kao članica Ujedinjenih naroda – može oduzeti državnost, uslovno rečeno. Tim više ako postoji red za usvajanje! – i sa jedne i sa druge strane (i budućih staratelja, a i onih koji bježe od kuće). Zato se treba probuditi iz zimskog sna i pogledati kroz prozor, dalje od smoga sarajevske kotline, i shvatiti “u koja smo doba”; umiti se, obrisati krmelje, utrpati potkošulju, prihvatiti se obaveze prema građanima i potrošačima jer ćemo izgubiti “starateljstvo” nad njima – ali svi zajedno: i pozicija i opozicija.

Jer i pored dadilje koju plaća međunarodna zajednica (OHR), i pored predstavnika EU, “službeno Sarajevo” pokazuje da nije u stanju obezbjediti elementarne uslove: vladavinu prava, sanitarije, zdrav okoliš, sigurnu robu i usluge čak ni građanima glavnog grada Bosne i Hercegovine, da ne idemo dalje. Masovni odlazak, odricanje državljanstva je zapravo tihi krik i poruka građana međunarodnoj zajednici da ovakva država uopšte nije u stanju da se stara o njihovim elementarnim ljudskim, građanskim, radničkim i potrošačkim pravima.

I ko je tu izdajnik države? Ko je tu iznevjerio državu? Njeni građani ili njeni korumpirani političari?

Propalice i država

Suočimo se s tim: mi smo na korak od toga da postanemo propala država (“failed state”) i da nam državnost bude dovedena u pitanje, ali ne radi Srbije ili Hrvatske, ili bilo koga, već radi korumpiranih lokalnih političara, toksičnih i zagađenih institucija države, u prvom redu opštinskih, pa nagore: preko kantona, Federacije BiH i države BiH.

Svi oni pokazuju totalnu nesposobnost da se staraju i osiguraju uslove za život i rad građanima i tako direktno dovode u pitanje državnost Bosne i Hercegovine – svojom ličnom korumpiranošću. Istovremeno se, valjda zbog neke neobjašnjive grižnje savijesti  čoporativno javno busaju i natječu u areni patriotizma i državotvornosti.

Zato se, valjda i vade na “amanete” i nasljedno pravo: podmeću patriomonijalnu državu pod bubrege savremene, moderne, demokratske članice Ujedinjenih naroda. Ćeraju vodu na starinu, na porijeklo (osim porijekla imovine) zato što ih smara činjenica da mogu izgubiti “certifikat” zbog neispunjavanja ustavnih obaveza prema ciljevima i principima deklaracija i povelja UN (za koje im se prosto, da izvineš…).

To je tragedija narodnjačke i seljačke politike u Bosni i Hercegovini, to pijanstvo i opijenost uvjerenjem da je “zemljački” sentiment, identitet i emocija dovoljan da očuva đedovinu, da se na njemu zida država, dok se istovremeno ne poštuju dokumenti po kojima smo “certificirani” kao država. Tako obično rade loši studenti i propalice: sve drugo čine važnijim od gradiva koje moraju savladati. Zato imamo nezaštićene potrošače i korisnike toksičnih predatorskih kredita zbog kojih ćemo svi zajedno izgubiti svako svoju đedovinu. Imamo “pravnike države” koji su iskoristili i opljačkali svoje klijente i koji će zbog toga na međunarodnom sudu izgubiti “licencu za vladanje državom” na osnovu tužbe sopstvenih građana, potrošača i korisnika.