Rasprava o prijedlogu Zakona o kažnjavanju govora mržnje

Ovdje ultimativno govorimo o javnom moralu. Po definiciji: “javni moral podrazumijeva moralno-etičke standarde koji se u društvu postižu zakonima, policijskim radom ili društvenim pritiskom.”

Iz ove definicije proizilazi da je dužnost najvišeg zakonodavnog tijela u Kantonu Sarajevo da uspostavi moralno-etičke standarde svojim zakonodavstvom.

To ne znači da moramo ići na jednu stranu u krajnost vjerskog morala, ili na drugu stranu u krajnost totalitarnih režima i tzv. verbalnog delikta, ali nam je dužnost uspostaviti određene zakonske norme u javnom životu naročito kada se radi o sadržaju masovnih medija i ponašanju na javnim mjestima. A javna mjesta su i sekcije sa komentarima na portalima i tako ih moramo tretirati.

Skupština Kantona Sarajevo ima dužnost i odgovornost zaštititi javno zdravlje u Kantonu Sarajevo, a u javno zdravlje spada i mentalno zdravlje. Skupština Kantona Sarajevo mora zakonom zaštititi javni moral onoliko koliko je to u našoj moći i domenu. Mi isto tako moramo njegovati javnu kulturu. Aktivno njegovati, a to znači da moramo zakonski regulisati i zaštititi javnu kulturu.

Šta je “javna kultura”?

Koncept javne kulture je nov i primjenjuje se na moderna društva u kojima su razvijene nove komunikacijske prakse unutar kojih se formira javno mnijenje. U to spadaju vijesti, zabava, umjetnost, oglašavanje, društveni mediji, portali i mnoga druga sredstva.

Mi definitivno spadamo u takvo društvo. Naše se javno mnijenje formira online, na društvenim mrežama i portalima. Radi se o izrazito novim, modernim odnosima u civilnom društvu koji podrazumijevaju medijske tehnologije i političko djelovanje.

Informativni portali ne služe samo prenošenju informacije. Jeste da mnogi od njih služe ideološkoj i političkoj propagandi, djeluju kao stranački portali, ali ja nemam problem s tim, poštujem političku slobodu takvih portala, naročito ako ne poziraju kao nezavisni mediji, već otvoreno daju do znanja kojoj političkoj opciji pripadaju i ne dovode nikoga u zabludu u tom smislu.

No portali, kakvi god da su, ipak su istovremeno i mjesta tzv. “duhovne razmjene” – razmijene ideja, znanja, mišljenja, i tim više, tim prije, moraju prestati biti mjesta razmjene uvreda i psovki, govora mržnje.

Ako bismo analizirali naše društvo i našu kulturu po sadržaju komentara na portalima, ako bi koristili komentare kao pokazatelje stanja društva i kulture, zaključili bi da je naše društvo zaraženo mržnjom, tj. da je naša kultura na veoma niskom nivou, u vrlo lošoj formi, da teži ka “nekulturi”.

Kao što rekoh, i ponovo napominjem: naša je dužnost, kao zakonodavnog tijela, zaštititi javnu kulturu. Vratiti je u bolju formu: dijetom, izbacivanjem nasilja i štetnih stvari kao što je govor mržnje. Dakle moramo uvesti određeni dijetalni režim, podići moral, standarde, norme, formu, kondiciju, stanje javne kulture.

To znači da jednim kompleksnijim, detaljnijim, osmišljenijim i širim Zakonom o zaštiti javne kulture moramo regulisati medije koji ne samo da su postali platforme za govor mržnje, već prave aplikacije za online keširanje mržnje pomoću kojih su njihovi vlasnici zgrnuli prava mala bogatstva eksploatišući ratne traume, strahove, stres, a naročito najniže strasti kao najveću slabost i porok ovog društva.

Deregulisani neoliberalni kapitalizam vješto eksploatiše ljudske slabosti, ovisnosti i poroke koristeći argument slobode, slobode govora, slobodnog tržišta, i sl. Naročito online.

No govor mržnje ne spada u slobodu govora, već u verbalno nasilje. Ja ga doživljavam i kao porok, ružnu i štetnu naviku, štetnu, kako po pojedince – tako i po čitavo društvo, naročito po mlade, po najmlađe koji imaju slobodan pristup ovim komentarima, medijima, aplikacijama.

Govor mržnje je jako toksičan i osnovni je zagađivač javne kulture.

Kao što individualna ložišta zagađuju zrak svima nama u gradu, i mora se regulisati šta lože, na šta se lože, čime lože i koga lože individualna ložišta, ali prije svega moramo regulisati veće ložionice kao što su portali. Oni su veliki zagađivači, a svi udišemo isti zrak iz atmosfere koju stvaraju ovi zagađivači. Ta atmosfera ima štetne posljedice po naše zdravlje, u ovom slučaju mentalno zdravlje, na psihosocijalno okruženje.

Po mom mišljenju, ovako štur Zakon o kažnjavanju govora mržnje nije dovoljan.

Mora postojati regulativa i inspekcija koja će se baviti zaštitom javne kulture, moramo raditi na Zakonu o javnoj kulturi koji može biti i u sklopu Zakona o kulturi na kojem ćemo raditi u narednom periodu. Komisija za nacrt ovoga zakona se već formira i trebala bi biti formirana do tematske sjednice o Kulturi. Isto tako na toj istoj sjednici bi trebao doći na dnevni red i davno pripremljeni prijedlog Zakona o zaštiti kulturne baštine.

“Javna kultura” je nov fenomen i mi moramo oprezno i promišljeno reagovati na njega. Ne smijemo ograničavati javnu kulturu, ali je moramo zaštititi, kao što štitimo kulturnu baštinu, kao što štitimo prirodu. Kvalitet javne kulture spada u javno zdravlje, u mentalno zdravlje i jednako je važan kao i kvalitet zraka, vode, zdravstvenih i drugih usluga.

U tu svrhu predlažem i posebni Inspektorat u Kantonalnoj upravi za inspekcijske poslove.

Mi smo danas izmjenili Zakon o sportu i inspektora za sport koji je bio pri Ministarstvu kulture i sporta premjestili u Kantonalnu upravu za inspekcijske poslove. Isto tako smo usvojili i Zakon o ministarstvima.

Predlažem da u sklopu Kantonalne uprave za inspekcijske poslove formira poseban Inspektorat za kulturu i sport gdje bi pored inspektora za zaštitu kulturne baštine, bio i Inspektor za zaštitu javne kulture prvenstveno od vulgarnosti i govora mržnje, dakle, zaštite ne samo ugleda ljudi i grupa, već i javnog morala. Inspektor za zaštitu javne kulture u sklopu Inspektorata kulture i sporta bi se bavio govorom mržnje u medijima koji su prijavljeni u Kantonu Sarajevo.

Kao što ugostiteljski objekt mora imati sanitarnu inspekciju da ne bi trovao posjetioce, da bi ispunio određene higijenske standarde i norme, tako i mediji moraju proći medijsku inspekciju kako ne bi trovali građane. Ovdje se ne radi samo o sadržaju medijskih objava, već i o sadržaju komentara na medijske članke.

Mislim da Inspektorat kulture i sporta mora pokriti tu oblast javnog morala u javnom prostoru, tu “JAVNU KULTURU” koja ne smije biti toksična u mjeri u kojoj ona to trenutno jeste, jer ovakva kakva je sada, veoma utiče na psihosocijalne rizike i stres kojem su građani izloženi na online medijima.

Sloboda zagađivanja ne može biti pretpostavljenja ljudskom pravu na čist okoliš i psihosocijalno okruženje. Sloboda podrazumijeva i odgovornost. U ovom slučaju odgovornost prema društvu i odgovornost prema kulturi. Naša odgovornost kao zakonodavnog tijela je da društvo i kultura (koji su za neke autore sinonimi) budu zdravi.

Mislim da je važno na takav način regulisati “javnu kulturu”: da se definišu pojmovi, da se predvide kazne ne samo za one koji proizvode neprimjeren sadržaj, već platforme koje tolerišu, prenose (distribuiraju), praktično šire govor mržnje u svojim objavama i u komentarima pretplatnika. Po tom zakonu bi samo tolerisanje govora mržnje u komentarima kao i prenošenje sadržaja sa necenzurisanim govorom i govorom mržnje, bilo tretirano kao aktivna promocija govora mržnje zbog materijalne koristi.

Mnogi mediji zloupotrebljavaju ovu neregulisanu oblast i kapitaliziraju na gledanosti i posjećenosti zbog masnih i opasnih komentara, postajući tako zvanična platforma za promociju i širenje govora mržnje, praktično poligon govora mržnje, a govor mržnje je najveći problem postkonfliktnog društva i najveća prepreka pomirenju i reintegraciji društva. Što je najgore – neko je to dobro unovčio.

Mnogo novca je uloženo u pomirenje i reintegraciju društva, u nevladine organizacije, ne našeg novca, već novca poreznih obveznika Evropske Unije, Amerike, drugih zemalja…

Istovremeno je mnogo novca zarađeno na govoru mržnje, na domaćim privatnim portalima. Njihov biznis je direktno doprinjeo razgrađivanju, kako društva – tako i rada i truda svih onih koji su radili na reintegraciji i pomirenju.

Šta je bit?

Bit je da je dobit nadjačala dobrobit i rezultat svega toga je podijeljeno i razoreno društvo nekoliko decenija i uloženih milijardi kasnije.

Govor mržnje u koju bih svrstao i ratnohuškačku retoriku vodi ka destabilizaciji društva, države. Ljudsko pravo na slobodu govora je uvijek uslovljeno, ograničeno kaznama propisanim zakonom, koji su u demokratskom društvu nužni radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, radi sprečavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala, radi zaštite ugleda ili prava drugih, itd. No najinteresantnija kategorija koju ovaj Zakon o zaštiti javne kulture i Inspektorat za kulturu i sport moraju definisati i regulisati nisu samo građani, već ponajviše biznisi koji profitiraju na mržnji, koji su profiteri, da ne kažem ratni profiteri (jer je rat česta, polazna i ultimativna tema sa kojom svaka rasprava završava), koji svojim neregulisanim i neodgovornim ponašanjem i biznis modelom destabiliziraju društvo i ovu državu nudeći svoje platforme kao poligon za najgori govor mržnje uperen protiv grupa i pojedinaca.

Sa moralne strane, sa stanovišta novinarske etike, sa stanovišta socijalne etike, eksploatacija ptsp-a građana, demobilisanih boraca, niskih strasti, strahova od rata; kapitaliziranje, profitiranje na portalima se mora regulisati.

Ovo je važan Zakon koji mora biti šire koncipiran i detaljnije napisan, uz dužu i širu javnu raspravu tj. participaciju svih na koje se on odnosi, građana, korisnika, predstavnika medija. Zakon mora osim autora govora mržnje prepoznati i “distributera” govora mržnje, organizovanog distributera, u smislu, na primjer: da se onaj ko prenosi ili toleriše govor mržnje u komentarima, ako promptno i redovno ne administrira stranicu u skladu sa ovim zakonom, prepozna kao saučesnik u govoru mržnje, tj. kao distributer i promoter govora mržnje.

Poznavati razliku čini svu razliku

Prije svega da utvrdimo jednu istinu, a to je da “razlike” i “nejednakost” nisu isto. Svi smo individualno različiti, ali to ne mora značiti da nismo i jednaki, barem pred zakonom, ne mora značiti da nemamo jednaka ljudska i građanska prava i slobode. 


 

RAZLIKE MEĐU RAZLIKAMA

Interesantno je da u društvu koje decenijama insistira na razlikama, koje forsira razlike, koje se bazira na razlikama, kao što je BH društvo, postoji mala ili nikakva tolerancija različitosti i različitog mišljenja. Neko bi pomislio da je različitost u takvom društvu poželjna s obzirom na to koliko se insistira na razlikama, ali nije tako. U BH društvu u tranziciji i regresiji – nije poželjno biti različit; nije poželjno razlikovati se previše od drugih; nije poželjno imati, izgovoriti, napisati različito mišljenje. Čak ni ‘nako – zbog argumenta, čisto da se nešto kaže, da se začini, da se udrobi nekih različitih tačkica gledišta da ne bude monotono, da nije jednoumno.

Možda je bolje da preciziram: u BH društvu se ne smije biti različit na različit način. Mora se biti različit na isti, na jednak i ustaljen, u stvari prava riječ je: na tradicionalan način. Jedine legitimne razlike su tradicionalne razlike. Razlike koje se razlikuju od tradicionalnih nisu dozvoljene.

Razlike i različitost su uspostavljene kao svojevrsna kulturna tradicija, specifična za naše podneblje i naše narode. Kao da postoji zvanična ili nezvanična, pisana ili nepisana kulturna politika trodecenijskog osamnaestonovembarskog režima koja je zajedno sa kulturnom/vjerskom/narodnom/folklornom tradicijom oživjela, uspostavila i počela institucionalno njegovati tradicionalne kulturne/vjerske/etničke razlike u društvu.

Kao posljedica takve kulturne politike, takve kulturne hegemonije, sve ono što se razlikuje od režimskog zvanično-nepisanog pristupa razlikama je postalo nepoželjno i neprihvatljivo za sve one koji su razvili ukus za tradicionalnu kuhinju razlika. Oni vole da se kuha i zakuhava po njihovom ukusu, na njima poznat i tradicionalan način. Oni su konzervativci i naravno da nastoje konzervirati stare tradicionalne razlike, nastoje sačuvati sačuvati bakin ili nanin recept, poznati domaći ukus razlika pakujući ih u najsavremeniju ambalažu i konzerve moderne, evropske, demokratske, multikulturalne i multietničke Bosne i Hercegovine.

Bez obzira na međusobne razlike, bez obzira što pripadaju različitim kulturnim tradicijama razlika, BH konzervativci imaju jednak i jedinstven zajednički stav i odnos prema progresivnim idejama koje se, naravno, razlikuju od njihovih. Njihov stav prema različitim savremenim i progresivnim idejama jednakosti razlika i različitih se međusobno suštinski ne razlikuje.

Naime, po njihovom mišljenju, mi se već dovoljno i drastično razlikujemo da bivanje različitim, imanje iole različitog viđenja razlika u ovdašnjem društvu doživljavaju kao subverzivnu aktivnost. Drugim riječima: strahuju da bi svaka druga, dodatna različitost mogla umanjiti postojeće razlike, razvodniti ih novim razlikama i različitostima, a time i ublažiti. To, naravno, nikako nije dobro jer podriva temelje tradicionalnog društva i države utemeljene na tradicionalnim kulturnim/vjerskim/etničkim razlikama.

Čak se i jedno obično malo, pojedinačno, usamljeno individualno mišljenje koje je različito od zvaničnih mišljenja različitih stranačkih centrala smatra suvišnim i nepoželjnim, možda čak i opasnim, jer nije u skladu sa ustaljenim, tj. tradicionalnim razlikama (za razliku od onih mišljenja koja produbljuju postojeće tradicionalne razlike, a koja su dobrodošla i poželjna).

Često su takvi izleti iz matrice ukalupljenih razlika automatski predstavljeni izdajom ukalupljenog identiteta, naroda, države, narodne partije, partijske države; doživljeni su hakerskim udarom na operativni sistem manipulisanja masama, ili pak tumačeni individualnim ludilom, puknućem i prsnućem neprilagođenih, disidenata, nekonformista, što je posve razumljiva i opravdana reakcija s obzirom na to da se radi o percepciji drugačijeg (slobodnog) mišljenja od strane ukalupljenog uma, a ukalupljenom umu zemljaka slobodni um se u pravilu čini poput vanzemaljca.

 

BOLESTI OVISNOSTI

Da bi disfunkcionalna država, narodi i društvo, a s njima i njihove autokrate i oligarsi, uopšte opstali; da bi opstao sav taj na k**vo nasađeni disfunkcionalni svijet koji puno troši i često se kvari zato što je bizarno formatiran, da bi sačuvali svoj iracionalni um – oni se panično ušančuju i utvrđuju u svojim podjelama i razlikama. Niko ne smije podrivati i brisati te granice, te razlike, te jazove, te rovove, bedeme i busije jer bi izbrisao njih, ne njih kao lidere, kao elitu, već njihovu metafizičku utvaru sebe koju su u šoku, stresu i pod uticajem trauma kreirali, a koja za njih predstavlja njihovo biće. Ne radi se, dakle o fizičkom opstanku, radi se o metafizičkom opstanku.

Njihova je borba zato nadasve psihološka i mi je svi osjećamo kao takvu. Osjećamo psihološki rat koji konstantno traje u njihovim glavama, a potom i u javnosti putem društvenih mreža i zvanične politike. To je zapravo grčevita borba za mentalni opstanak, za opstanak metafizičke utvare koju smatraju svojim bitkom, svojim bićem, i samo dušmanin, neko ko im nimalo ne želi dobro može pomisliti na brisanje tih granica i klanaca, tih podjela koje daju smisao njihovom svijetu, zapravo obrise njihovoj utvari.

Mnogi trebaju profesionalnu pomoć, ali su politički robovi, iskorištavani od strane političkih lidera-dilera straha i psihoze, političkih stranaka koje ih čine ovisnicima o sebi, o socijalnoj pomoći, obećanjima, lažima, navijačkoj ostrašćenosti, intenzivnim emocijama koje djeluju kao zamjena za životni sadržaj i smisao, koje popunjavaju hronični nedostatak spokoja, ljubavi i nježnosti pružajući instant-fix bjesnila i mržnje umjesto. Ove stranke, njihovi mediji i lideri su dileri adrenalina i kortizola u zamjenu za lojalnost i glas.

Nakon decenija takvog života sa veoma malo ili nimalo ljudskog dostojanstva, slobode, mira i spokoja, ovi do besvijesti razdraženi ljudi nisu spremni suočiti se sa istinom, tj. sa masovnom manipulacijom u kojoj žive. Užasavaju se pomisli da razbiju tu toplu električnu iluziju koju sami plaćaju i gaje, jer se plaše da će ostati sami, na ledini, da će se probuditi kao Neo u Matriksu i shvatiti da žive u kanalizaciji, na deponiji smeća, da im je sistem samo crpio nadu, energiju i tako se napajao, a da im je zauzvrat dao pokvarenu šarenu lažu obećanja. Svaka rehabilitacija od takve ovisnosti, od takve simbioze, parazitske simbioze, je bolan proces i razumljivo je zašto su ljudi defanzivni, zašto grčevito štite zamišljeni svijet koji su kreirali, zašto su agresivni, zašto su spremni braniti iluziju koju ideološki proiciraju oko sebe i zašto su u tome autodestruktivni, tj. zašto nisu u stanju racionalno razmisliti o budućnosti svoje djece, porodice, unuka već su prije spremni izgorjeti u vatri delirijuma vjerujući da je to samopožrtvovano i nesebično, a zapravo se u realnosti radi o posve sebičnom i narcisističkom činu.

Kako se ištekati iz ove patokratije, prekinuti ovu kolektivnu političku psihozu u kojoj inače brutalno zapostavljene i zanemarene populacije postaju sa političkim liderima šipka i bubanj parade patriotskog i nacionalnog ponosa noseći ih i iznoseći na svojim plećima poput poglavica na tronove vlasti svakog izbornog ciklusa da bi potom ponovo pali u depresiju i zaborav? Neko reče da bi samo veće količine psihoaktivnih supstanci u gradskom vodovodu mogle malo razdrmati i eventualno, uz profesionalnu pomoć nekog šamana, današnjeg psihologa kognitivno-BiHevioralne terapije, osloboditi sve te duše iz mentalnog zatvora u kojima ih istraumirana psiha drži insistirajući na sve debljim zidovima, na sve visočijim stražarskim kulama, bedemima, na sve većim jazovima, bezdanim podjelama, mračnim i hladnim dubinama kojim zarobljena i ozlijeđena psiha nastoji nadomjestiti svijetlu širinu horizonata slobodnog uma i zdravog razuma.

Ovaj tamni arhetipski vilajet nalik na mračni srednji vijek sa elementima moderne tehnologije postaje pejsaž kolektivne podsvjesti koji se preliva u virtuelnu i aktuelnu stvarnost (i obratno) preko ravnih ekrana praveći mikrofoniju kojom vrište i pište svi ti mozgovi insistirajući na razlikama.

 

RAZLIKE NAŠE SVAGDAŠNJE-ODVAJKADAŠNJE

Zato razlike moraju opstati, i ne samo opstati, već moraju ostati iste: kvalitativno i kvantitativno (dovoljno mali broj dovoljno velikih razlika) iste da bi se vremenom zacrtale i ucrtale u političke mape svijesti i podsvijesti, u sam DNK izbornih jedinica, da bi se Ustavom ustanovile kao razlike – inače bi nestale kada bi ih bilo toliko da ih niko nije u stanju više razlikovati.

Stoga konzervativci nastoje održati status quo insistirajući na dobrom starim i probranim tradicionalnim razlikama, produbljujući, nadograđujući jedno-te-isto.

Oni su protiv uvođenja novih razlika, jer ako će neko diktirati razlike – to su onda oni, a oni insistiraju na starim, iskonskim, drevnim, istorijskim razlikama; plemenskim, paleolitskim, genetskim, rasnim, primordijalnim… Ako neko zna nešto o razlikama – to su oni. Oni su naslijedili razlike od svojih predaka. Nose svoju razliku u krvi. Znanje i poznavanje razlika je nasljedno. Oni su eksperti za razlike. Čuvari tradicije razlika.

I nimalo nisu odstupili, tj. nimalo se ne razlikuju od svojih predaka i prethodnika u tome kako razlikuju. Svakodnevno izučavaju i nadograđuju razlike ne bi li identično razlikovali kao i nekoć, bez imalo razlike. Cilj je da današnje razlike ne budu nimalo različite od prethodnih, nekadašnjih razlika jer ne žele različito razlikovati. Nastoje oživjeti i njegovati iste one razlike po kojima se oduvijek razlikujemo da bi svijet imao smisla, da bi bio i ostao poznato mjesto.

Oni su, zapravo, premostili sve razlike između današnjeg i nekadašnjeg svijeta, između današnjeg i nekadašnjeg društva, između današnjeg i davnih, pradavnih vremena (od prije pola milenijuma i više) i uspostavili znak jednakosti među njima. Današnje društvo je postalo jednako nekadašnjem feudalnom hijerarhijskom društvu, tradicionalnom patrijarhalnom društvu koje se, u pravilu, bazira na ratu. (Zato je rat dominantna tema našeg društva: zato što učvršćuje patrijarhalnu kulturu, dominaciju starijih nad mladima, ratnih veterana nad civilima, muškaraca nad ženama, vladavinu vojne atistoktatije nad subjektima: slugama i kmetovima.) I, što je najinteresantnije, ti procesi se ne predstavljaju kao novi fenomeni današnjice, već se nastoje predstaviti kao tradicija, kao prirodni nastavak tradicije. Zato se ne govori o regresiji. Društvo ne vidi i ne predstavlja kao nazadno, već kao tradicionalno. Vjeruje se da društvo pravi veliki progres svojim povratkom tradicionalnim vrijednostima. Očekuje se saglasnost i konformiranje tradicionalnim rodnim ulogma, tradicionalnim vrijednostima tradicionalnog društva, bez mogućnosti neslaganja i izbora.

Svako neslaganje se smatra veleizdajom, udarom na društveni poredak/političko uređenje/državu i podrazumijeva određene posljedice za neprilagođenog i neposlušnog pojedinca kao što je izopćenje iz takvog društva (po nekom običajnom pravu).

Pojedinac se može konformisati samo onim običajnim i uobičajenim razlikama koje spadaju u lokalnu tradiciju, a ne može biti različitim niti imati različito (nedajbože naučno) mišljenje, uvjerenje ili stav.

(nastaviće se…)


Slika: Roman Petrović, Djeca ulice

OBRUČ SE STEŽE

Ovdje su navedeni samo neki pojmovi iz predsjedničkog riječnika njegovih službenih botova koje Klix (za razliku od FB u slučaju kada sam sarkastično i na svoj račun iskoristio neke od njih), izgleda ne namjerava cenzurisati.

Neka posluži kao “sneak preview” u viziju društva koje njegova, sada već otvoreno militantna i autoritarna etnonacionalna partija, kani nametnuti u “svojim” atarima i na “svojoj” teritoriji.

Neka i pokoji ambasador zaviri u ovaj post kako bi mogao prenijeti svojim pretpostavljenima na kakve se sve načine SDA obračunava sa opozicijom i građanima koji glasaju za opoziciju, što je u posljednje vrijeme postao jedan od glavnih razloga masovnog iseljavanja progresivnih građana, iseljavanje koje se komotno može početi zvati političkim progonom.

Ono što je posebno važno primijetiti jeste to da su, i pored ovakve, svima poznate i posve ustaljene retorike i govora mržnje upućenog prema članovima, biračima i simpatizerima socijaldemokratije i građanske ljevice, neki od ključnih figura opozicije i SDP-a bili spremni okrenuti leđa ovoj sve bezobzirnije mobingovanoj populaciji i ući u koaliciju sa njihovim tlačiteljima i progoniteljima.