UJEDINJENJE LJEVICE

Moj cilj je oporavak I ujedinjenje ljevice. Radi toga i jesam kritičar ljevice. Međutim, dođe vrijeme kada moramo prestati kritikovati, kada moramo početi djelovati.
Ako želim oporaviti i ujediniti ljevicu, ako je želim reformisati, transformisati u savremenu progresivnu društvenopolitičku silu, onda to ne mogu sa svoga kauča, već je najlogičnije pristupiti najstarijoj ljevičarskoj partiji i uraditi u praksi ono o čemu teoretišem na kompjuteru i u virtualnom svijetu.
Nakon duge analize, razgovora i konsultacija sa progresivnim ljudima, kolegama, prijateljima, istomišljenicima u BiH i širom svijeta, došao sam do zaključka da je trend i proces uništavanja i usitnjavanja ljevice doveden do kraja, do apsurda. Neki ljevičari su u međuvremenu napravili tolike kompromise, toliki krug, da su došli desno od desnice, kako to jedan profesor reče.
Jedini logičan i prirodan slijed stvari u ovom trenutku, kada je klatno istorije dostiglo ekstremno desnu poziciju (ne samo kod nas), jeste započinjanje novog poglavlja u istoriji ljevice: svježi početak jednog novog trenda okupljanja, ukrupnjavanja, usložnjavanja, omasovljavanja jedne nove ujedinjene ljevice ne samo u BiH, već u svijetu, u Evropi, u regiji.
Osnivanje novih malih građanskih, liberalnih i progresivnih lijevih partija pripada prošlosti. Nove partije, vidjeli smo, ne donose ništa novo. Samo nastavljaju staro usitnjavanje I konfuziju koja radi u korist desnice.
Pretvaranje građanskih pokreta u partiju pred izbore je takođe stvar prošlih trendova u Grčkoj, Španiji, Hrvatskoj…
Igranje u plićaku i pijesku nevladinih organizacija jeste igranje kako ti drugi svira.
Jedino što je uistinu novo, na šta se već dugo čekalo, i čega se desnica najviše pribojava u ovom momentu jeste reforma i transformacija jedne stare, propale, fosilizirane, raspadnute, poražene lijeve partije u novu, podmlađenu, masovnu, mamutsku mega-partiju od par stotina hiljada novih, inteligentnih, nabrijanih članova iz svih slojeva društva: od progresivne omladine i intelektualaca do poduzetnika, radnika i farmera; njeno pretvaranje u istinski masovni pokret, u politički subjekt, organizaciju koja je u stanju uticati na društvo, pokrenuti i provesti društvene promjene, istinsku društvenu reformu.

OSLOBOĐENJE UMA

Pesimizam, defetizam i apatija su trenutno luksuz koji istinski revolucionari i reformisti sebi ne mogu priuštiti. Mi se ovdje ne borimo protiv depresije već protiv represije; protiv inhibicije i prohibicije slobode uma, zdravog razuma, ljubavi, bratstva i jedinstva; protiv jedne ideološke dogme, jedne kulturne hegemonije. Ako je napredni svijet u BiH prepoznao stanje “zarobljene države” onda moramo prepoznati I stanje zarobljenog društva, zarobljenog uma, mentalno zarobljenog pojedinca.
Ova partija mora osloboditi ljude od stranačke berze rada. Mora zaštititi ljude od stranačke iznude i ucjene.
Nema demokratije niti slobodnih izbora tamo gdje vlada velika bijeda I sirotinja, a tamo gdje vladaju stranački karteli – uglavnom vlada velika bijeda i sirotinja.
Ako su ljudi siromašni, nemoćni, zastrašeni, onda lako prodaju svoje glasove za male pare stranačkim kartelima.
To nije demokratija. To nije sloboda izbora. To je ucjena.
Da bi demokratija funkcionisala – siromaštvo mora biti iskorijenjeno. Ono jednostavno ne smije postojati, a kamoli uticati na glasanje, na demokratiju.
Niko svoj glas ne bi trebao prodavati za paket prehrambenih namirnica ili par desetina eura.
Ljudi moraju biti zbrinuti I živjeti dostojanstveno, moraju biti ekonomski nezavisni i socijalno obezbjeđeni kako bi uopšte bili u stanju slobodno birati.
Zato nema demokratije bez socijal-demokratije.
Borba za humano i pravedno društvo ravnopravnih, za ljudsko dostojanstvo je zapravo borba za slobodu, za demokratiju.

KLASNI DISKURS

Zato mislim da je jedan od najvažnijih zadataka progresivne inteligencije danas, kao i jedan od mojih najvažnijih zadataka u ovoj partiji, kao I jedan od najvažnijih zadataka ove partije u društvu zapravo reintrodukcija klasnog diskursa na javnu političku scenu.
Klasni diskurs se mora vratiti na velika vrata.
Klasni diskurs mora postati glavni diskurs. On mora u potpunosti preuzeti sav medijski prostor i ja vam garantujem da će nam se svima razbistriti, da će nam svima štošta biti mnogo jasnije.
Jer vidite, ovo društvo mora prihvatiti činjenicu da ono nije samo multikulturalno, multietničko već, nažalost, prije svega – klasno društvo.
Mi jesmo različiti i svako društvo je prepuno razlika, ali najveće razlike među nama u ovom društvu, bosanskohercegovačkom I regionalnom društvu su one koje mi uopšte ne želimo vidjeti, (ili pak neko ne želi da ih vidimo dovoljno jasno I detaljno) a to su klasne razlike.
Današnje društvo je klasno društvo i ni socijalizam ni nacional-socijalizam nisu njegova stvarnost.
Njegova stvarnost je brutalni predatorski kapitalizam i velika ekonomska nejednakost.
SDP se mora pomiriti s činjenicom da postoji i djeluje unutar klasnog društva. Svi njegovi članovi i članice se moraju pomiriti s tom činjenicom da bi uopšte krenuli u mobilizovanje i ujedinjavanje društveno osviještenih građana i građanki u političku organizaciju čiji je primarni zadatak reforma društva.
SDP danas mora buditi i širiti – ne tzv. “klasnu svijest”, već – društvenu svijest. Ne možemo reći da je neko društveno osviješten ako nije prije svega svjestan da živi u klasnom društvu.

REFORMA I DEMOKRATIJA PARTIJE

Demokratija nije stvar profesionalnih političara. Demokratija je stvar svih nas.
Bavljenje demokratijom, tj. njegovanje i očuvanje demokratije nije samo pravo slobode, već dužnost i obaveza svih građana jedne moderne, sekularne, demokratske države, pogotovo u tzv. “zarobljenim zemljama” u kojima je demokratija dovedena u pitanje, kidnapovana od strane političkih (kompradorskih) elita koji državu vide kao ratni plijen i privatni biznis.
Još ako si ljevičar, ako tvrdiš da si ljevičar, ako se smatraš ljevičarem – onda ništa ne opravdava tvoju političku pasivnost, apatiju, neangažovanost.
SDP prolazi kroz reformu. SDP se demokratizira, reformiše i transformiše u nešto novo, nešto lijepo. SDP zamlađuje, on se podmlađuje. SDP obnavlja sve svoje ćelije, svoje cjelokupno članstvo i postaje jedan novi organizam, jedna nova i drugačija politička organizacija.
Sama činjenica da sam ja danas ovdje to ilustruje.
Ovo više nije partija u kojoj, da bi pristupio, moram prihvatiti hijerarhiju, znati ko je “šef”; ovo više nije „firma“, nije korporacija sa sopstvenom korporativnom kulturom kojoj se moramo konformisati, prilagoditi učeći o unutrašnjim odnosima moći i ponašanja.
To nije više jedna okoštala partija koja zazire od nove krvi, novih i naprednih ideja, od slobodarskh, slobodoumnih, progresivnih intelektualaca sa vizijama, od sanjara, od slobodnih “ludih umjetnika” duga jezika, od političkih filozofa… Da jeste – ja ne bih bio ovdje. Niti bi ja, niti bi takav SDP pristao na kompromis.

JAVNI POZIV

Ja nisam konformista. Ja sam, ako riječ “revolucionar” zvuči pre-pretenciozno, onda mi barem dozvolite da kažem da sam reformista, jer sam za reformu, a ova partija trenutno prolazi kroz sopstvenu reformu, kroz transformaciju i ja istinski i iskreno želim aktivno da učestvujem u stvaranju nečeg novog, nečeg lijepog, nečeg što može postati prava društvena sila i pokretač pozitivne društvene promjene i progresa. A to može samo jedna jaka i omasovljena progresivna partija-pokret koja će u sebi okupiti i objediniti širok spektar lijeve misli: od anarhista, zelenih, preko socijaldemokrata do socijal-kapitalista.
To je nova, ujedinjena, objedinjena i politički organizovana ljevica.
Zato pozivam sve koji me prate, koji imaju povjerenja u ono što radim, koji žele zaboraviti svoj ego i poraditi na kosmopolitskom, pluralističkom, inkluzivnom, slobodnom, progresivnom, pravednom društvu ravnopravnih i slobodnih pojedinaca u BiH i regiji da se priključe i da zajedno sprovedemo reformu ove partije, da je transformišemo u nešto veliko i lijepo, da u njoj i kroz nju objedinimo sve progresivne snage i oživimo jednu novu ujedinjenu ljevicu.
Pomozite mi da to uradimo zajedno. Učlanite se! Nema više vremena za apatiju, skepticizam i defetizam.
Ko hoće da se ukrca neka ne čeka previše, jer ovo je zadnji voz koji upravo polazi. Idemo na sve ili ništa. Odmah danas idite do opštinskog odbora SDP-a i pristupite partiji.
Budimo promjena koju želimo vidjeti. Budimo partija za koju želimo glasati.
Damir Nikšić
Video

Ideološka dobanalizacija pregeneralizovanog

 

Kada govorimo o ljevici i desnici političkog spektra mi automatski stvaramo popularnu predstavu čija je glavna karakteristika njena jednodimenzionalnost. Mi zamišljamo jednu pravu liniju koja se ideološki dijeli na lijevu i desnu stranu sa centrom u sredini. Često nam se dešava da relativiziramo tu podjelu, (pogotovo ako smo disleksični) tako da nam ljevica postane desnica, desnica ljevica, a liberalni centar – liberalna elita, itd…

Često nam se desi da ovu podjelu dodatno banalizujemo samo radi toga što nemamo dublju i potpuniju sliku o razlikama između ljevičarskih i desničarskih ideja.

Izrazi “ljevica” i “desnica” prvi put su se pojavili za vrijeme Francuske revolucije kada su članovi Narodne Skupštine bili podjeljeni na one koji podržavaju kralja i crkvu, a koji su sjedili sa desne strane predsjednika skupštine, dok su oni koji su podržavali revoluciju sjedili sa njegove lijeve strane.

Ja mislim da je vrijeme da se malo ta razlika malo produbi sa još nekoliko bitnih karakteristika i dimenzija uslovno rečeno “ljevice” i “desnice”.

“Ljevica” je revolucionarna, progresivna i teži napretku, kretanju ka naprijed, evoluciji društva, unapređenju društva. Ona je za napredne promjene u društvu. “Ljevica” je “naprijed” ili “Naprijed” je “Ljevica”.

“Desnica” je konzervativna. Ona se zalaže za Status Quo Ante – za stanje koje je prethodilo današnjem. Desnica, iliti “reakcija”, reaguje na revoluciju, na promjenu, na progres, i želi okrenuti tok istorije prema nazad, želi ponovo uspostaviti “stare”, feudalne odnose, tradicionalne vrijednosti . Želi ih konzervirati kao takve. Učiniti nepromjenjivim. Ona teži da se vrati u prošlo stanje, tj. prema nazad. “Desnica” je u tom smislu – nazadna. “Desnica” je “nazad”, ili “Nazad” je “Desnica”.

“Desnica” takođe predstavlja interese “gornjih” slojeva društva. “Desnica” je “gore”. Ona predstavlja “gornju” manjinu koja bi da upravlja “donjom” većinom. “Ljevica” predstavlja “donju” većinu koja nastoji da bude ravnopravna, i politički i ekonomski (ako ne individualno, a ono barem klasno) sa “gornjom” manjinom.

Ljevica teži otvorenosti, internacionalizmu; desnica teži zatvorenosti – izolacionizmu.

Ljevica teži kosmopolitizmu, svjetskoj revoluciji; desnica teži partikularizmu, svojoj teritoriji, “krvi i tlu”, blagostanju svoje grupe: klasne ili etničke i sl. bez brige o drugima.

Ljevica teži oslobođenju i ravnopravnosti svih – desnica podređivanju i porobljavanju, ako ne drugih pojedinaca, onda drugih klasa, rasa, naroda, nacija.

Ljevičar ličnu slobodu vidi u slobodnom društvu, lični interes i ličnu korist prepoznaje u zajedničkom interesu i društvenoj koristi.

Desničar vidi svoj interes u prevlasti svoje porodice, svoje familije, svoje klase ili rase, svoje etnije nad ostatkom društva.

Desničar svoju ličnu slobodu pronalazi u tome da podredi društvo svom ličnom interesu.

Ljevičar daje sebe društvu i za društvo, desničar uzima sebi iz društva i od društva.

Iz ovoga se lako da zaključiti i to da je ljevičarska ideja bazirana na altruizmu, na empatiji, na razumijevanju i prihvatanju drugog, na ljubavi i solidarnosti sa drugima: kako sa bližnjima – tako i sa strancima, kako sa znancima – tako i neznancima; na ideji čovječnosti, čovječanstva kao jedinstvenog ljudskog roda. Dok je desnica bazirana na sebičnosti, samocentričnosti, sitnosopstveničkom interesu, rodovskom, plemenskom, etničkom, nacionalnom ili rasnom identitetu.

Ljevičar, internacionalista, kosmopolita, on bi da putuje, da upoznaje druge ljude i narode, da bude slobodan, ravnopravan. Desničaru ne treba niko, osim u svojstvu roba ili sluge.

U tom smislu je lijeva ideja superiornija i humanija od desničarske koja je prizemna i u kontekstu čovječanstva, ako ne nemoralna, a ono zasigurno – moralno inferiorna.

Dakle, radi se o tezi i antitezi. Bez obzira da li je teza revolucija, a antiteza reakcija gornjih i nazadnih desničara, ili pak teza vlast i nadmoć bogatih, a antiteza revolucija donjih i naprednih ljevičara – radi se o dijalektici.

Mjesto u kojem se sinteza postiže je parlament.

Da bi sinteza zbilja bila sinteza – i “desnica” i “ljevica” moraju držati svoje pozicije. Ne mogu se pretvarati da su ono što nisu. U tom smislu – “Ljevica” mora biti napredna i mora predstavljati “donje” i težiti ka naprijed kako desnica ne bi zaustavila društveni napredak autoritarnim apsolutizmom ili vjerskom dogmom; “Ljevica” mora težiti ka gore – da dođe u istu ravan sa “gornjima”, da postigne društvenu, političku i ekonomsku ravnopravnost, kako rodnu, tako i rasnu, i klasnu…

To je demokratija. Ako ne vladavina većine, a ono barem način da većine i manjine, moćni i nemoćni, nemoćni i moćni – budu politički jednako zastupljeni u zakonodavnoj vlasti kako bi mogli biti jednaki i pred zakonom koji zajedno donose i u društvu koje zajednički tvore i stvaraju svojim radom, znanjem i imanjem.

Lijeva demokratija Vs. Desna etnokratija

Ukratko: kleronacionalni malograđanski ideolozi (sitne “crvene” buržoazije: profesora, doktora, pravnika, državnih i partijskih službenika prošlog sistema) su još devedesetih, na prvim demokratskim izborima, kidnapovali demokratski koncept “vladavine većine” i pretvorili ga u etnokratski koncept “vladavine etničke većine”, tj. većinskog naroda.

Kao mlijeko kada se provari, kao vino kad ukisne – u glavama većine taj koncept se utvrdio i – nema nazad.

Još mnogo će proći dok se ne formira klasna svijest i partija koja će zbilja zastupati interes potlačene i podređene većine osiromašenih i braniti ga od predatorskog kapitalizma u regiji i domaćih kompradorskih elita, od interesa sve bogatije manjine koja se profilirala/profitirala u ratu/na ratu i konzervativnoj revoluciji u regiji.

Novo vino se neće moći sipati u stare mješine. Potrebno je posve reformisati svijest u današnjem klasnom društvu unutar nacionalnih država. Za to je potrebna nova ljevica. Ona mora biti utemeljena na savremenim zbivanjima u teoriji, ideji, uvjerenju, a ne na sentimentima i nostalgiji. Progresivna ljevica mora biti progresivna. Ne može prizivati Status Quo Ante bivše zajedničke države.

Nova ljevica mora osvijestiti jasnu borbu u budućnosti nacionalnih državica regije, a ne samo komemorirati umrla vremena zapostavljajući živu sadašnjost i toliku neartikulisanu mladost.

O KAPITALIZMU I “SOCIJALIZMU”

Autoritarna “socijalistička”, “narodna” i “demokratska” država, ili bolje rečeno: državni tj. partijski kapitalizam i politička elita na vlasti nisu baš u skladu sa izvornim idejama slobode, progresa i revolucije. Zato prestanimo idealizirati nešto što se naizgled, u određenoj formu bilo približilo decentralizovanom samoupravljanju, ali je suštinski i dalje funkcionisalo po direktivama partijske centrale.
 
Totalitarizam je negacija svih vrijednosti i kapaciteta pojedinca i društva. Totalitarizam je kapitulacija slobodnog uma, da tako kažem.
Na kraju krajeva: pretvoriti državu u firmu, a građane u armiju radnika je zapravo ispunjenje kapitalističkog sna buržoazije, a medvjeđa usluga građanima i proletarijatu (jednako kao što za globalno spuštanje cijene radničke satnice najbogatiji biznismeni svijeta mogu najviše zahvaliti Komunističkoj partiji Kine).

Robovlasnički princip

Proizvodnja i potrošnja kao mjerilo vrijednosti i slobode čovjeka je potpuno nečovječan koncept, zapravo robovlasnički princip. Stoga, način na koji ćemo taj robovlasnički model društva prespojiti tako da funkcioniše (otprilike) jednako i fer za većinu u njemu (mada neko mora biti donji) je samo presipanje istog principa iz šupljeg u prazno.
 
Mislim da društvu ne treba pristupati kao marvi na državi-farmi (tj. firmi) koja mora pošto-poto privređivati i donositi neki profit da bi građani opravdali svoje postojanje, a nacija preživjela u internacionalnim odnosima, na internacionalnom tržištu, u internacionalnoj politici. Taj nacionalni korporatizam je vrlo blizak fašizmu i jedini izlaz je da se globalno taj princip promijeni i započne novo doba u kojem se nećemo voditi proizvodnjom, potrošnjom, ekonomijom, konkurencijom… A za to je potrebna globalna revolucija, tj. promjena u samom biću čovječanstva, evolucija svijesti i duha (što je prevelik i preskup projekt, a niko ne garantuje da neće biti pogrešno interpretiran i zloupotrebljen na neki način od strane elita.)
 
Država blagostanja je odlična i progresivna ideja. Ali ona danas nije tako česta. Čest je državni kapitalizam i neoliberalna vlast.
Država ne smije biti ta koja se vodi argumentima profita, već isključivo etikom skrbi, brige o građanima.

Sloboda i demokratija

 
Sloboda je “vlast nad samim sobom”, a demokratija način na koji se ta vlast i ta sloboda postižu i održavaju, način na koji se bogatstvo nacije ravnomjerno preraspodjeljuje, a ne akumulira u malignom tkivu društvenog parazita dominantnog sloja koji bi i rođenu mater prodao za moć i novac, a kamoli svoje sugrađane.
 
U biti, mi nemamo šta spašavati i bitno je izaći iz te uloge, iz te psihologije, bataliti taj “mesijanski kompleks”. Volontirati u spašavanju hegemonije koja me je duševno obogaljila nudeći mi da izaberem između toga da budem rob ili gonič robova – moćan ili bespomoćan, a nikako ravnopravan – nije nešto čega bih se prihvatio. Ja prizivam propast i kataklizmu.
 
Mislim da za krizu današnjeg kapitalizma ne postoji lijek. Ovakav kapitalizam će uništiti planetu i ljudsku civilizaciju. I ja neću tugovati. Da li ću se radovati – ne znam. Možda neću ni imati vremena – možda ćemo se morati sabirati na ovoj ledini i vjetrometini, na nekoj visoravni, iznad hiljadu metara nadmorske visine – i započinjati posve novu civilizaciju.
 

Džaba?!

Ništa nije džaba.
Ni valjanje gluposti ili širenje dezinformacije nije “džaba”. Mijenja ljude. Čini ih podložnim manipulaciji. Stvara određenu klimu u društvu, određenu kulturu u kojoj se svi prave budale, a zapravo tačno znaju šta hoće. To valjanje gluposti, širenje dezinformacije, širenje straha, govor mržnje – bitno i direktno utiče na svakodnevnicu. Proizvodi bezvolju, nevolju, obeshrabruje poštene, pravedne, čestite, vrijedne, radine. Stvara nekima drugima prilike za nešto, da “love u mutnom”, da se provuku nekažnjeni.
To je distrakcija, bacanje prašine u oči, ali nije “‘nako” i nije “džaba”. Ono ima svoju svrhu.
Zato ni napredne ideje nisu “džaba”. Širenje informacije. I to mijenja ljude. Čini ih podložnim edukaciji, emancipaciji. Stvara određenu klimu. Proizvodi političku volju. Ohrabruje pravedne, poštene, čestite, vrijedne i radine. Razbistri ljudima pogled na njihovu stvarnost, na društvo. Bude štošta jasnije. I to sve rezultira određenom kulturom, političkom kulturom i političkom pismenošću, političkim angažmanom i aktivizmom građana.
Na demagogiju valja odgovoriti pedagogijom. Na nazadne ideje i trendove – naprednim.
Naravno, ne treba izgarati pretjeranim entuzijazmom nestrpljivo očekujući drastičnu promjenu preko noći, ali se isto tako ne treba u startu raniti u nogu apatijom, malodušnošću zato što ne ide sve onako kako smo mi to u svojoj dnevnoj sobi zamislili i očekivali. Ne treba biti melodramatičan.
Moramo odrasti. Zasukati rukave. Pripremiti se na dugu i napornu borbu. Ne bi ni valjalo da je sve to tako lako (kako mnogi “istrošeni” i “pregoreni” lumpenproleteri zamišljaju, umišljaju i propagiraju kada se raspucaju), ni manje ni više nego – čas posla! Onda bi svi mi ispali još veće budale samim tim što smo nešto što je tako lako rješivo – bespotrebno trpili decenijama. Nije to tako lako.
Ali nije ni teško.
Naravno da moramo znati šta želimo, ali prije toga se preporučuje da znamo “u koja smo doba”, tj. dokle smo došli, šta smo propustili uraditi, šta nije urađeno, čime raspolažemo, a šta nam fali.

Vlast

Kao prvo – nama ne treba državni udar. Ne treba nam da preuzmemo vlast. Čitavo vrijeme svi žele preuzeti vlast, a niko od nije sposoban formirati većinsku vlast.
Vlast je korumpirana u prvom redu zato što vlast korumpira onog ko je na vlasti.
Cilj je vlast napraviti, da tako kažem: nedostojnom preuzimanja. Cilj je da vlast prestane biti politički cilj partija. Cilj je da društvo postane cilj. Sve dok svi žele apsolutnu, totalitarnu vlast, sve dok teže autokratiji – potpunoj partijskoj kontroli organa i institucija vlasti, pa čak i pravosuđa – mi imamo problem, a nemamo demokratiju.
Vlast će prestati biti glavna tema tako što će administracija biti reducirana, svedena na minimum, na minimalne plate, minimalnu moć, i tako je mentalno, simbolički i fizički učiniti slugom i pomagalom produktivnim privatnim građanima, a ne autoritetom i poslodavcem.
Parlamenti moraju postati mjesto gdje se dogovara i pregovara, a ne arena kojom se nastoji dominirati i po svaku cijenu izgurati sve neistomišljenike i opoziciju sa scene.
Cilj ne smije biti uzeti vlast i državne firme koje stvaraju profit za vladajuće partije i upošljavaju biračko tijelo. Cilj je ukinuti ih. Cilj je dokinuti ne samo ovakvu vlast, ovakav režim, već ovakvu državu.
To mogu građanima “isporučiti” samo iskreni i uvjereni anarhisti.

Društvo

Nama treba društvena revolucija, ili barem duga, ali sigurna reforma društva.
Mi moramo promijeniti gangstersku kulturu današnjeg društva i ponovo uspostaviti provjerene, (da ne kažem tradicionalne) društvene vrijednosti koje konzervativci i tradicionalisti, i pored njihove hegemonije,  nisu uspjeli uspostaviti čak ni uz pomoć vjerskih zajednica i institucija.
Ne samo režim, ne samo politička klasa, oligarsi, tajkuni i moguli partijskih kartela, već cjelokupno društvo je korumpirano. Gotovo svi teže tome da se ponašaju polukriminalno ili kriminalno nastojeći da ugrabe svoj plijen, svoj dio kolača, da prevare ili opljačkaju drugog, da oštete državu, državnu svojinu, zajedničku svojinu, da učine ne samo nešto bespravno, mimo zakona, već i nešto nemoralno, na štetu drugog, čak i najrođenijeg.
To je rezultat siromaštva i ekonomske nejednakosti – velikih ekonomskih razlika u društvu. Siromašni ne vide uzor u bogatima. Vide ih samo kao gangstere koji su iskoristili povjerenje narodnih masa i priliku da budu na izvoru moći kako bi se obogatili , bez ikakvog (ili uz dozu lažnog i neravnomjernog) obzira i brige prema najugroženijima.
Zato na društvenu scenu mora stupiti moralna snaga, politička organizacija koja će zaustaviti regresiju društva i degradaciju pojedinca.
Novi moral se ne može više oslanjati na konzervativne vrijednosti i tradiciju jer su one kompromitovane. Sve su institucije kompromitovane. Ne samo javnog sektora, već i civilnog društva. U svima caruje laž, prevara, šverc, profit, oportunizam i pljačka.
Snaga je u živim ljudima. Snaga je u osvještenim, produktivnim, kreativnim, obrazovanim, dobronamjernim, slobodoljubivim, slobodoumnim, slobodnim i naprednim pojedinkama i pojedincima. Snaga je u revolucionarnoj i naprednoj omladini. Snaga je u svima nama koji se želimo osloboditi dogme, hegemonije i straha od kriminalne klase koja vlada onim što nam pripada: našim šumama, brdima, rijekama, našim životima, našim umovima, našim sudbinama – sudbinama naše djece, unuka…
To je istinska promjena: promjena u društvu, društvena revolucija, a ona započinje sa nama i u nama.
Mi se moramo trznuti i drznuti. Mi sebe moramo revolucionizirati, ponovo sebe izmisliti, ponovo se roditi – u duhu, revolucionarnom duhu promjene, napretka, oslobođenja.

Zvjezdanim stazama revolucije

To je taj najslađi dio. Ta promjena koja raste u nama. To bilo koje kuca. Taj duh, taj skriveni i zatomljeni žar, taj zanos, ta energija, ta struja promjene, taj potencijal kojem svjedočimo u sebi, taj život u nama koji želi da pokulja vani, da se oslobodi – ti “novi mi” za koje nismo ni znali da postoje. Zatim taj proces, to prepoznavanje jedni drugih na ulici, u prodavnici. To okupljanje u “katakombama”, u “podzemlju”, u parkovima, na trgovima, u privatnim kućama. Ta pripadnost ideji, to samoodređenje idejom, za razliku od biološkog/genetskog determinizma, da se tako izrazim.
Moramo se početi družiti – direktno, slobodno, bez posrednika, bez tutora, bez institucija, bez organizacija, bez straha. I progovoriti. Govoriti i govoriti, da ne bi ostajali bez daha kada nas javno pitaju šta nam smeta ili šta želimo.
Nema ništa ljepše nego djelovati kao disident, napraviti jasnu granicu između režima i sebe, artikulisati i internacionalizirati svoj problem i borbu ne samo kao lokalni, već i globalni.
Ako bih sebi dao umjetničku slobodu da vizualiziram nešto konkretno, prije svega bi to bila jedna Balkanska Federacija Anarhista. Da se zahvati nanovo i naširoko i nastavi tamo gdje se stalo.
To mora biti sve ili ništa. Ako već sanjamo – da sanjamo naveliko. Čemu škrtariti na snovima? Čemu se izolirati? Što je šire – time nas je i više.
Konzervativni i autoritarni kleronacionalisti se nastoje koncentrisati i utvrditi, mi se moramo raširiti i internacionalizirati ako želimo uistinu biti ono što tvrdimo da jesmo.
Važno je zato ne zatvarati se u lokalno, ne provincijalizirati se, ne izolirati se u problemima periferije, već privući periferiju u srce problema. Ko ima grad – ima i periferiju. Ko ima periferiju – ima grad. To smo naučili u protekla dva rata i protekle dvije revolucije: socijalističkoj i konzervativnoj. Zato grad treba osloboditi intelektualno i vratiti mu mjesto i ulogu koja mu pripada, a to je – inkubator i rasadnik naprednih ideja.
To možemo samo ako se “urbana gerila” naprednih intelektualaca i studenata oslobodi svojih strahova, predrasuda i apatije, tj. ako napredne snage shvate i prihvate svoju društvenu odgovornost, utrpaju svoje potkošulje i počnu djelovati aktivno prema drugim centrima, drugim gradovima (u drugarskoj saradnji, a ne kompeticiji s njima), a naročito prema periferiji. Jer naša obaveza jeste povezati se i federirati internacionalno, no istovremeno dokučiti periferiju i rasplamsati napredne ideje u onima koji su u međuvremeno bili potpuno zaboravljeni i izostavljeni od strane urbanih centara.