Video

KULTURA I SMISAO BUDŽETA ZA KULTURU

30.11.2021.

45. Radna sjednica Skupštine Kantona Sarajevo

Rasprava o nacrtu budžeta za 2022. godinu

Sarajevo kao glavni grad Bosne i Hercegovine treba ispuniti određene funkcije i zadaće glavnog grada, ne samo kao administrativnog već i kulturnog centra BiH, a Skenderija i Dom Mladih su uvijek služili toj svrsi.

Kompleks Skenderija se ne bi trebao svesti na ukras u centru grada, na komercijalni prostor za iznajmljivanje, na nacionalni spomenik, na sjećanje, na praznu ljušturu koja je lijepo ukrašena, okrečena i osvjetljena, već mora biti živ, pun sadržaja, aktivan, sačuvati i gajiti moderni, savremeni duh grada. Mora biti generator sportskih i kulturnih događaja, generator talenata, generator savremene sportske i muzičke scene, alternativne muzičke scene, rok, pop, hip-hop.

Dom Mladih mora proizvoditi talente, ljude, imena, kao što je to činio nekada. Mora služiti produkciji nezavisne savremene kulture. Nije bitan samo plato, a uložilo se najviše u vanjštinu, u ono što se vidi s vana. Bitno je ono što se unutra rađa, odgaja, razvija. Važno je da omladina u svojim dvadesetim ima svoj centar.

Aktuelni direktor je u smislu vanjštine uradio dobar posao projektima za koje je kantonalno ministarstvo dalo novac, ali bojim se da je takav pristup doveo do one: “spolja gladac, a unutra jadac” jer to je ono što se vidi, to je zapravo sve što možemo vidjeti. Ono što se ne vidi je sadržaj koji se ne vidi zato što ga nema.

Složićemo se da u proteklom periodu KSCentar Skenderija nije postao centar kulture i sporta ni Sarajeva, a pogotovo ne BiH, što je nekad bio, a težimo da u prevaziđemo sebe i svoju prošlost na svim poljima i u svim našim aktivnostima i kvalitetima.

Centar Skenderija je morao proizvesti i okupiti nove mlade ljude. Nova mlada imena. Ne samo Sarajevska već bosanskohercegovačka – da djeluju u njemu, da naprave ime kroz njega, da naprave ime od njega, da ga stave na regionalnu mapu, da se generacije vežu za njega, da se s njim sažive, da zažive sport i kultura.

Dakle važna su nova imena, ne samo uposlenici i zidovi, već imena iz kulture i sporta, tj. važna je kultura i sport koja se producira, generira u ovakvim centrima, a to su upravo projekti koji su nedostajali u proteklom periodu.

Za to služi država i državne institucije, preduzeća: ne da služe sebi, svojim radnicima, za plate i tople obroke, ili da služe strankama i stranački uposlenim ljudima, već da služe građanima, da služe društvu, građanskom društvu, ne samo lokalno, već u glavnom gradu Bosne i Hercegovine moraju služiti reintegrisanom, cjelokupnom bosanskohercegovačkom društvu i mladima iz svih dijelova Bosne i Hercegovine.

To nisam vidio. Niti jedno novo ime. Ne vidimo da je neka nova grupa, neki novi bend došao iz Sarajeva ili da je promovisan u Sarajevu, a da je Dom Mladih zaslužan za to, da je odigrao veliku i važnu ulogu u tome, kako je to nekoć bivalo.

Sve što imamo je, s vremena na vrijeme, pred sjednice Skupštine Kantona, ono što se, kada je u pitanju kultura, naziva: “petarda u mraku”. Imamo evente koji kao da bi trebali služiti da građani ne primjete prazninu u muzičkoj i sportskoj sceni naročito kada su mladi u pitanju.

Ne dešava se previše u Domu Mladih, vjerovatno zbog COVID-a, ali nije li se u međuvremeno moglo renovirati – poraditi barem na onim kablovima koji su crnim selotejpom izljepljeni po stolariji i zidovima. Poraditi na ozvučenju, akustici velike sale (dancing dvorane), digitalizaciji ulaznica, na adekvatno uređenom prostoru za garderobu, moglo se poraditi na amfiteatru, na njegovoj akustici, na prostorijama za vježbu u podrumu, renovirati ih i urediti. Popraviti i proširiti klozete. Malo je ono klozeta za tolike sale i njihove kapacitete.

Potrebno je da sarajevski bendovi imaju gdje vježbati. Da organizuju koncerte jednom-dva puta mjesečno, zbog prakse. Ako je COVID i ako su na snazi COVID mjere, neka sviraju češće za sebe, za svoju dušu, za svoju raju, za mali krug ljudi, uz poštivanje COVID mjera. Radnici su redovno plaćeni da rade čitav mjesec (mislim na redare i druge) pa neka rade za omladinu. Neka se vježbaju za veće evente, veće koncerte.

DOM MLADIH je uvijek bio, te i dalje mora biti centar alternativne rok scene. Kreativne, energične, mlade, nove, scene.

U njemu je pokojni Čičak organizovao NOVE NADE – NOVE SNAGE, jednu manifestaciju koja nije etablirala samo Sarajevsku, već bosanskohercegovačku novu rok scenu. Nagrada je bila snimanje autorske pjesme u profesionalnom studiju Radio Televizije, ako se dobro sjećam.

Hoću da kažem da se u proteklom periodu najviše radilo na vanjštini, na onom što se vidi sa ulice. To je pozitivno i pohvalno, ali problem je nedostatak sadržaja i funkcije, a to je upravo ono što Sarajevu nedostaje. I ne samo Sarajevu, već i BiH.

U Sarajevu prije svega treba stvarati i graditi gradski sadržaj jednog glavnog grada, sadržaja za mlade. To se ne svodi na festival, sajam i vašar koji se desi, a potom kada prođe, nastane muk i ostane pustinja. Zato se za festivale često kaže da su “petarda u mraku” jer ne rezultiraju Sarajevskom ili još važnije – bosanskohercegovačkom scenom.

Potrebno je raditi na stvaranju životnog, kulturnog i sportskog sadržaja, sekularnog, modernog, savremenog sadržaja u zdanjima koja već postoje, kojima je to namjena, da Sarajevo bude opet savremeni kulturni i sportski centar BiH, a to je, kako joj ime kaže: Kulturno-sportski centar Skenderija, i Dom Mladih u sklopu nje.

DOM MLADIH se mora pripremiti za takvo djelovanje – i u njega treba uložiti milione. U DOM MLADIH treba ulagati i staviti ga u pogon za omladinu, za sarajevsku i bosanskohercegovačku rok scenu.

Dugo smo čekali. Mnogo propustili.

Sarajevo je ipak zvanično i po Ustavu glavni grad BiH i trebalo bi se okrenuti Bosni i Hercegovini i kulturnoj, alternativnoj, savremenoj rok sceni u BiH. To je KSC Skenderija i Dom Mladih nekada radio. To je velik i važan posao i zadatak.

Sadržaj je bitan! Produkcija, proizvodnja, novih talenata, nove generacije, nove scene! Ako je nema, moramo je izmisliti, stvoriti. A ima, no ne vidim da im je ponuđeno plodno tlo, da su im ponuđeni uslovi za vježbu i razvoj.

KSC Skenderija ima oko 120 zaposlenih ljudi – vlastiti prihodi Skenderije iznose 2,300.000 – 2,400.000 KM, što pokriva troškove plata. Veliki, a neki kažu i najveći dio, ubire se od parkinga.

Ne može se jedan Kulturno-sportski centar svesti na parking, a to je izgleda naša realnost, stanje stvari u gradu i kulturi, čitav grad: njegovi trotoari, institucije i centri kulture i sporta, parkovi, tereni – postali su parking. Čitav sadržaj i smisao grada, njegova ekonomija je – parking. No i pored toga što je sve pretvoreno u parking – opet nema parking mjesta, vlada haos, nered, stres – benzin i adrenalin. (Na ulazu u grad trebala bi stajati tabla: Dobrodošli u Adrenalinski parking – Sarajevo.)

PITANJA:

Kao što se možda sjećate, Skupština Kantona Sarajevo je prošle godine jednoglasno podržala moju zastupničku inicijativu da se kompleks Skenderija proglasi za arhitektonsko i kulturno naslijeđe prvog reda (u izvornom obliku). I prije ovog mandata sam bio angažovan kao građanin i umjetnik oko Skenderije što je sve dobro dokumentovano. Takođe sam u martu ove godine pokrenuo inicijativu da se TVSA – kantonalna televizija preseli u amfiteatar Doma Mladih i time uštedi 300.000 KM godišnje koje kanton daje za zakup prostora u tzv. Sivom Domu. Šta je sa tom inicijativom? Da li je Vlada ikada i uopšte razmatrala tu mogućnost?

Da li ste planirali ulagati u nezavisnu kulturu? Dakle ne samo u onaj dio koji je namijenjen institucijama koje su na budžetu, ali evo kada sam i kod budžetlija – u COVID-u nisu imali puno prilika da nastupaju pred građanima. Da li bi mogli finansirati malo više kulture na ulicama, na otvorenom prostoru, da zbog COVID-a izađu na zrak, među građane, da kultura koja je na budžetu i u budžetskim institucijama zasvira malo na ulici, “među rajom”, da Sarajevska filharmonija zasvira na prigodnim mjestima na otvorenom u Ilijašu, Hadžićima, Vogošći. Bili smo zatvoreni, otuđili se, pretvorili u pećinske ljude, lijepo bi bilo da se kanton oživi ovim nastupima. Možete li za to odvojiti par stotina hiljada maraka?

Pošto ste zakinuli Sarajlije za JAZZ festival – kako ćete se odužiti, ne samo JAZZ festivalu, već Sarajlijama? Kako ćete se iskupiti? Hoće li biti neke “kompenzacije”? Hoćete li vratiti Sarajlijama JAZZ naredne godine, po mogućnosti na velika vrata? Hoćete li planirati u budžetu neki novac kako bi se upriličio kvalitetan JAZZ event u gradu, da li bi par stotina hiljada maraka bilo dovoljno za to?

Način rada i upravljanja TVSA od strane novog rukovodstva pokazali su kako Kantonalana televizija može biti važna i neophodna u javnom prostoru, te shodno tome predlažem da Vlada razmisli o mogućnosti da se u radijskom prostoru obezbijede uslovi za jedan otvoreni urbani radio Kantona Sarajevo.

SARAJEVO otvoreni grad

Po Članu I, stav 5. Ustava BiH, Sarajevo je glavni grad BiH. Po Članu 4. Ustava Federacije BiH, Sarajevo je glavni grad Federacije BiH.

Kao takav, Sarajevo bi moralo djelovati kao bosanskohercegovački glavni grad, a i kao glavni grad federacije BiH. To znači da bi Sarajevo moralo biti otvoren grad, otvoren prema ostatku BiH, a i prema ostatku Federacije BiH. No, Sarajevo je prilično zatvoreno, zatvoreno u sebe.

Prošli su dani ratne opsade i blokade Sarajeva, no Sarajevo je i dalje pod opsadom. Opsjednuto je ratom i opsjednuto je sobom.

Sarajevo je i dalje u blokadi. Blokirano je ne samo sa državnog nivoa od strane SNSD-a, ne samo sa entitetskog nivoa (Federacija BiH) od strane HDZ-a, već je Sarajevo blokirano i od strane federalnog premijera (SDA) u svim pokušajima da postane otvoren grad kako dolikuje jednom glavnom gradu jedne države.

Sarajevo je, osim politički i ekonomski, blokirano u vremenu i prostoru. Radi se o jednom mentalnom bloku koji decenijama raste i koji je gotovo nemoguće zaobići, premostiti, ukloniti.

Tim više je prijeko potrebna hitna mentalna, kulturna, politička i ekonomska deblokada Sarajeva.

Ono se davno moralo otvoriti prema ostatku Federacije BiH i BiH države ne samo kao glavni grad, već kao najveći grad u BiH, ali do toga nije došlo. Ostalo je zatvoreno i defanzivno sve ove decenije postojanja tzv. “Dejtonske BiH”.

Sarajevo se mora otvoriti prema Bosni i Hercegovini i ponašati kao glavni grad Bosne i Hercegovine, glavni grad svih njenih građana.

Sarajevo je otvoreno prema Sandžaku i to je dobro. Otvoreno je prema Turskoj. I to je dobro zbog investicija (koje, nažalost, ipak nisu tako velike kao što su turske investicije u Srbiji). Ali Sarajevo je zatvoreno prema Bosni i Hercegovini, a to nije dobro.

Sarajevo Ustavom nije definisano kao glavni grad jednog naroda ili jedne stranke, već kao glavni grad Bosne i Hercegovine, glavni grad svih njenih građana, što znači da bi svi građani BiH u principu (“građanskom principu”), trebali osjećati i vidjeti Sarajevo kao svoj grad, svoj glavni grad, kao što je to slučaj u svim drugim državama, građanskim državama, ali to nije slučaj ni na početku treće decenije dvadeset prvog vijeka.

Ako se Sarajevo ne otvori prema Bosni i Hercegovini, ako ne postane glavnim gradom svih građana Bosne i Hercegovine, a u te građane, pored Ostalih, spadaju brojni Srbi i Hrvati koji žive u Bosni i Hercegovini ili širom svijeta, a porijeklom su iz BiH – Sarajevo će ostati zatvoreni grad, u mentalnoj blokadi, pod opsadom, opsjednuto prošlošću i u nemogućnosti da bude na visini historijskog zadatka i uloge glavnog grada suverene, nezavisne, jedinstvene BiH.

Sarajevo kao glavni grad bi moralo biti lider, moralo bi biti lokomotiva kompozicije kantona i entiteta na putu ka Evropskoj Uniji.

Moralo bi biti lider u harmonizaciji propisa sa Evropskom Unijom, lider u individualnim ljudskim pravima i građanskim slobodama, tj. primjeni i poštivanju Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama, lider u unapređenju poslovnog okruženja čime bi privuklo građane i građanke BiH da hrle u glavni grad onako kako hrle u zemlje Evropske Unije.

“Fortina vlada” se iz petnih žila trudi da povede u tom pravcu, čemu lično i neposredno svjedočim, ali kako rekoh – Sarajevo je blokirano sa više strana i više nivoa.

Deblokada Sarajeva je bilo i ostalo prvi i osnovni preduslov za reanimaciju i reintegraciju bosanskohercegovačkog društva, a tim i deblokadu BiH na putu ka Evropskoj Uniji. Uloga Sarajeva nije mala kada se radi o procesima kako bosanskohercegovačke društvene, tako i evropske integracije. Može se slobodno reći da je krucijalna. To je “političko Sarajevo” moralo davno shvatiti i prihvatiti na način na koji to shvata “Sarajevska trojka”, na način na koji to shvataju svi građani i građanke Sarajeva koji su načelno podržali njihov put, politike i opredjeljenje.

Sarajevo bi trebalo biti srce, ne samo države, već prije svega bosanskohercegovačkog društva. Srce koje ne kuca za cjelokupno društvo – dovodi u pitanje opstanak organizma.

Srce ne smije biti selektivno, zatvoreno za određene slojeve i dijelove društva. U Sarajevu, stoga, mora biti prisutna cjelokupna kultura i identitet BiH. Sarajevo mora biti kulturni centar čitave BiH, i takva politika mora biti kulturna politika u Sarajevu kao glavnom gradu BiH.

“Trojka” je toga svjesna, ali nailazi na veliki otpor i velike prepreke. Trpi velike udare spin-majstora propagande vladajućeg režima, stranaka koje vladaju na višim nivoima vlasti, a koje su za status quo po kojem Sarajevo treba voditi konstantan medijski i kulturni rat protiv ostatka zemlje čiji je glavni grad i obratno.

To što profesionalni ideološki zagovarači pomenutog medijskog i kulturnog rata vide svoju aktivnost kao “odbrambenu” (patriotsku dužnost) zapravo dolazi od njihove lične defanzivnosti, ponekad i predrasuda prema ostatku bosanskohercegovačkog društva koje potom proizvode u javni politički diskurs i zvaničnu politiku “političkog Sarajeva”, glavnog grada prema ostatku zemlje.

Poznato je da je defanzivnost glavna prepreka timskom radu i saradnji sa drugim ljudima, a ljudi koji ne mogu kontrolisati svoju defanzivnost – nisu vješti u saradnji i dogovorima, često su i posve nesposobni sarađivati sa drugima. Svaki potez i prijedlog drugih vide kao napad i prijetnju po sebe. Čak i onda kada im neko pruža ruku nesvjesno prelaze u posve nepotreban i iracionalan kontranapad. To je veliki problem na domaćoj političkoj sceni čiji su politički akteri vidno psihički istrošeni i veoma defanzivni.

Glasači na izborima daju svoje povjerenje nepovjerljivima tako da nema mnogo otvorenih, razumnih, smirenih, staloženih, dobronamjernih i stabilnih da međusobno sarađuju i rješavaju probleme na način koji je prihvatljiv za sve strane, kako bi to u pluralističkoj i dogovornoj demokratiji trebalo biti.

U rijetkim slučajevima i svijetlim primjerima takve saradnje i koalicije, akteri su proglašavani izdajnicima od strane paranoičnih koji žive u ratnoj psihozi i od ratne psihoze, od strane hronično defanzivnih, infantilnih i nedoraslih historijskom političkom zadatku.

No dosta o njima.

SARAJEVO KAO KULTURNI CENTAR

Sarajevo mora biti otvoren grad, dostupan i pristupačan svima, svim građanima i narodima BiH.

Samo produkcija nove, savremene autorske bosanskohercegovačke kulture može animirati i ujediniti društvo u jednoj decentralizovanoj državi bez obzira na njene unutrašnje administrativne podjele. No, negdje mora postojati centar, scena, pozornica, produkcija te savremene, nove, autorske (građanske), pa i tzv. “visoke” kulture i umjetnosti. Negdje mora biti centar kreativne industrije.

Takvi centri se nazivaju kulturnim centrima i to su obično gradovi, bez obzira da li su glavni gradovi ili ne.

Ustav kaže da je Sarajevo glavni grad BiH, što znači da je Sarajevo administrativni centar BiH, sa svim državnim institucijama u njemu. Ali Sarajevo nije kulturni centar BiH.

Pored toga što postoje jasne namjere i ambicije da Sarajevo postane (regionalnim) centrom kreativne industrije, još uvijek ne postoji bosanskohercegovačka kinematografija, vjerovatno zbog neodlučnosti i neopredjeljenosti Sarajeva da kao “grad filma” zaista odražava cjelokupno bosanskohercegovačko društvo.

BiH je administrativno decentralizovana država, ali to ne mora da se odnosi na kulturu i društvo. Da li će i koji će grad biti kulturni centar – to ne piše niti u jednom Ustavu. Niko ne može zakonom ili ustavom zabraniti nekom gradu da postane kulturni centar jedne države ili regije, ako on to želi postati i privući kreativne mlade ljude da dođu živjeti i raditi u njemu. No potrebna je vizija. Potrebna je politika.

Sam Ustav kaže da granice entiteta ne postoje, da postoji sloboda kretanja robe, lica, kapitala, ideja, kulture, ali zato postoje mentalne granice koje dijele bosanskohercegovačko društvo, koje izoluju i zatvaraju bosanskohercegovačke gradove.

Savremena kulturna produkcija i kreativna industrija u naprednom svijetu obično služe da se te granice izbrišu, a ne da se utvrđuju. Da se predrasude pobijede i prevaziđu, a ne da se ojačaju. Da se ljudi, gradovi, sredine otvore jedne prema drugima, a ne da se zatvaraju. Da se bude inkluzivan, a ne isključiv.

BH društvo nema svoju kulturnu referencu u Sarajevu. Građani ga ne osjećaju glavnim gradom, a ni svojim kulturnim centrom. Kulturni centar je onaj grad koji to odluči biti, koji izgradi umjetničku scenu, kreativnu industriju, koji proizvodi kulturu i tim privlači publiku i umjetnike iz čitave zemlje, pa i regije.

Postoje animoziteti drugih gradova prema Sarajevu, i obratno, što znači da Sarajevo ne radi dobro svoj posao, da nije otvoreni grad i da ne gradi otvoreno građansko društvo u BiH svojom kulturnom produkcijom koja bi priličila jednom kulturnom centru, glavnom gradu. Lijepo bi bilo da postoji centar, kulturni centar koji svi Bosanci i Hercegovci doživljavaju kao svoj, bez razlike. Ne mora to biti centar koji diktira, već centar u kojem se autori susreću i nalaze, druže, međusobno sarađuju, proizvode. Ne mora Sarajevo biti pozornicom folklorne kulture i narodne umjetnosti svih naroda BiH. Ne mora biti pozornicom folklorne kulture i narodne umjetnosti niti jednog od naroda. Ali negdje mora biti pozornica savremene, pa i visoke kulture individualnih autora i umjetnika BiH.

Moraju se pronaći ljudi koji će se baciti na taj posao. Ali ne u smislu da ih neko iz politike mora tražiti i pronaći, već u smislu da se oni sami moraju pronaći: moraju pronaći sebe u tom poslu, u tom pozivu i toj misiji. Moraju pronaći u sebi ljubav prema cjelokupnom bosanskohercegovačkom društvu. Dakle ne prema Sarajevu, i ne prema Bosni i Hercegovini, već prema njenim građanima, prema cjelokupnom društvu; ne prema političkim simbolima i značenjima, već prema živim i stvarnim ljudima koji čine bosanskohercegovačko društvo.

Dakle ne mislim samo na jedan dio društva, na jedan narod, jednu historiju jednog naroda, u jednom dijelu BiH, već mislim na potpunu, integralnu sliku, na kompletno društvo, bez dominanti, bez hijerarhije važnosti, bez prednosti i “zadnjosti”, bez superiornih i inferiornih, bez vlasti i prevlasti – mislim na depolitizirano i demilitarizirano civilno društvo slobodno od ideologija – obično ljudsko društvo u njegovoj cjelini u Bosni i Hercegovini.

Veliki je to zalogaj i oni ko se tim žele baviti moraju imati stomak da svare ono što su razne ideologije u prošlosti zakuhale u ovom “bosanskom loncu”, i ne smiju imati predrasude, moraju biti otvorenog uma, otvoreni prema svima, prema različitostima, a to je izazov za istinske umjetnike i intelektualce. Upravo zbog toga Sarajevo mora biti otvoreno ne samo za bosanskohercegovačke, već i za svjetske autore koji će se uhvatiti u koštac i pomoću nove kulturne produkcije – izliječiti ovo otrovano društvo na umoru.

“SARAJEVSKA SECESIJA”

Ovaj grad mora bacati svjetla daleko, mora osvijetliti i prosvijetliti čitavo bosanskohercegovačko društvo, osloboditi ga iz mračnog srednjovjekovlja, apgrejdovati ga iz hijerarhijskog feudalnog, rodovskog društva, plemenske zajednice u moderno građansko društvo slobodnih individua. Mora proizvesti savremenu građansku kulturu i umjetnost, individualnu, autorsku, i svi moraju biti pozvani da učestvuju u toj kreaciji, u toj kreativnoj industriji u kojoj ne smije biti monopola i kulturne hegemonije.

Sarajevo mora biti otvoreni grad svih građana BiH, otvorenih ruku i uma za nove i napredne ideje, za nove i mlade ljude.

U Bosni i Hercegovini moraju zapuhati novi i svježi vjetrovi, jedne nove i vedrije kulture življenja, građanske kulture življenja, savremene kulture življenja, a oni moraju zapuhati iz gradova, naročito iz glavnog grada.

Bosanskohercegovački intelektualci, umjetnici, naučnici i političari moraju provjetriti i osloboditi svoj um od podrumskog i rovovskog zadaha etnonacionalizma i militantnog lokal-patriotizma. Moraju ukloniti zadah “Drnča” iz svojih riječi i jednostavno prestati sa retorikom koja vodi u dezintegraciju društva, a s njim u dezintegraciju države čiji smo državljani. Moraju to ne zbog patriotizma, već zbog kosmopolitizma, zbog viših ideala i univerzalnih ideja, ako su istinski internacionalni intelektualci, umjetnici i naučnici, ako su politički vizionari koji brinu o blagostanju građana ove zemlje.

Ako ne žele prestati trovati umove, građansko društvo običnog čovjeka ih mora prestati slušati. Mora prestati slijediti kolektivizme. Mora svako sebi početi pričati svoju ličnu priču, novu priču, započeti novu sezonu, prvu epizodu, prvu klapu novog filma, novog žanra, avanturističke ljubavne komedije umjesto tridesetogodišnjeg ratnog filma, tražiti svoju ličnu sreću drugdje, u naprednim i razvijenim zemljama, ili možda pomoći da u Sarajevu napravimo jednu umjetničku “Sarajevsku secesiju” – konačno otcjepljenje od mračne i destruktivne prošlosti i obilježimo početak nove stvaralačke epohe narednog “Sarajevskog proljeća”.

DEBLOKADA “REPUBLIKE SARAJEVO”

Ovo su prilično turbulentna, teška, ali i zanimljiva vremena, a poznata kineska kletva glasi: “dabogda živio u zanimljivim vremenima”.

Ustajale i mutne vode višedecenijske političke žabokrečine ove zarobljene tajkunsko-partijske države osamnaestonovembarskog trijumvirata posljednjih par godina su se uzburkale i uzavrile. Opozicija je uspjela napraviti određene pomake u Banjoj Luci, u Sarajevu, u regiji, što je dobro za parlamentarnu demokratiju. Prezidencijalizam, tj. vladavina partijskih predsjednika vanparlamentarnim dogovorima po hotelima i restoranima u stilu ratnih pregovora polako ali sigurno postaju prošlost BiH (osim ako ne dogovore neku novu ratnu psihozu).

Za relativno kratko vrijeme opozicija je uzela Kanton Sarajevo, pa ga izgubila, pa ga opet uzela: i Kanton i mnoge gradske opštine. Naravno, ne ide sve baš kao po loju, ali niko ozbiljan to nije ni očekivao. Možda u nekom “Priručniku za političke revolucije” piše da se revolucija obustavlja čim počne da škripi, čim nije onako kako smo namaštali da će biti, ali u stvarnom svijetu odraslih je to malo drugačije. U nekim trenucima se vjerovatno mnogima čini skoro nemoguće pobijediti tridesetogodišnju hidru-hobotnicu, duboku partijsku zarobljenu državu-firmu iz koje podrivaju, te visoku “vertikalu vlasti” (više nivoe vlasti) sa koje opstruiraju pozitivne promjene u tzv. “Republici Sarajevo” (koju su, izgleda, neki nazvali tako aludirajući na slobodne teritorije u BiH za vrijeme nacističke okupacije, što ima smisla).

U tom procesu pucaju i raspadaju se koalicije. Neke veze se pokazuju slabima. Neki akteri se pokazuju nedoraslim historijskoj ulozi i zadatku. Ali se zato neke druge veze i koalicije učvršćuju i jačaju, pripremajući se za borbu koja tek predstoji. Pojavljuje se i tzv. “peta kolona” koja se iznutra bori protiv “Republike Sarajevo”. Sve je to normalno i očekivano.

Zar je iko očekivao da će neko nakon tri decenije samovlasti u Sarajevu tek tako prepustiti svoj ratni plijen i vlast onima koje su u međuvremenu marginalizirali, onima koje su okupirali, na kojima su se iživljavali, psihički zlostavljali, kojima su oteli i negirali sve – i grad, i prošlost, i duh, i imidž, i identitet, i prava, i slobodu?

Budi se polako svijest, a i savjest.

Jer svjesni smo da ništa više nikad neće oprati našu savjest ako sada prešutimo istine i progutamo nepravde, sada kada preko noći odlaze dragi ljudi, dok se drugi, beskrupulozni ljudi, opet bave profiterstvom i pripremaju za pljačku građana.

Politika, na sreću, nije arena u kojoj su građani statisti, pasivni posmatrači koji od despota traže hljeba i igara. Politika nije ni “reality show” u kojem dokoni živalj gleda kako zastupnici vrijeđaju i ismijavaju jedni druge. Politika je, po definiciji, “kolektivna djelatnost usmjerena ka donošenju odluke o rješenju problema i izvršenju te odluke koja je obvezna za sve članove zajednice”.

Svi se već bavimo politikom, bez obzira šta o njoj mislili, govorili i pisali. Svi smo političari i vodimo neku politiku. Svi smo odavno zaraženi tim virusom, samo što je neko razvio manji, a neko veći broj antitijela. Bez obzira na to što svako vjeruje u imunitet svog krda, društvo je daleko od toga da je imuno na ovako opasnu i devastirajuću politiku.

Istovremeno, niko od nas nije nevin nakon trideset godina rasizma, etnonacionalizma i korupcije. Čak i onaj koji tvrdi da je apolitičan, to samo znači da je šutio, a ako je šutio – onda je odobravao. Zato moramo očvrsnuti i moramo se oglasiti. Moramo aktivno učestvovati u politici. Moramo se organizovati.

Ova “Četvorka”, koja je sada “Trojka”, a koja je bila “Šestorka”; ova koalicija za koju novinari (koji su joj sami davali ovakva “maštovita” imena i nadimke) vele da se raspada, osipa, u principu nije koalicija stranaka, već koalicija opozicije i građana. Ona se osipa od onih elemenata koji možda od početka nisu čvrsto ni stajali uz nju. Neki od njih su tu jer čekaju kuda će vjetar da okrene. Sve je to dijalektika, živa materija prepuna ljudskog faktora, a to uključuje i sujete, tako da će vjerovatno biti još prestrojavanja.

No to samo znači da će se opozicija artikulisati, iskristalisati, a možda i osnažiti, okrupniti ubuduće. Najvažnije od svega je da uopšte postoji jaka i konstruktivna opozicija, da postoji alternativa tridesetogodišnjem režimu državne Trojke, vrhovne Trojke.

Politička revolucija definitivno nije za populiste koji samo žele vlast i pozicije. Nije za one sumnjivog morala i niskih strasti, za ovisnike koji izgaraju na društvenim mrežama, forumima i portalima tzv. “crnog parlamenta”. Politička revolucija je za one koji imaju petlju, volju, iskrenu i časnu namjeru da trijezni uđu u pravi parlament/skupštinu i tamo promijene neke zakone koji će promijeniti sve u državi. Ta promjena se mora strpljivo i ozbiljno pripremati. Ona se ne dešava preko noći. Dešava se od dana stupanja novih zakona na snagu, ali to jutro treba dočekati, taj datum treba zacrtati i spremiti se za njega. Ne zaboraviti ga. Ne dozvoliti da nam politikanstvo, dnevna politika i jeftini populizam odvuku pažnju i “popiju mozak”.

Progresivni i liberalni građani traže od svojih zastupnika da budu odvažni i dosljedni, ali su nemoćni da ih zaštite kada neki zastupnici zbog te dosljednosti budu linčovani u konzervativnim desničarskim medijima. Uplaše se napada, prijetnji, inspekcija, montiranih procesa, spaljivanja automobila i gorih stvari na koje su desničarski ekstremisti spremni. Prevlada strah za egzistenciju i zapitamo se šta nam treba da se bavimo politikom, a zapravo samo želimo biti slobodni da iznesemo svoje političke i ljudske stavove i uvjerenja.

Taj strah je rezultat nacionalističke propagande, medijskog rata čiji je cilj sistemski progon opozicije i njenih birača iz ove zemlje što je taktika svakog autokratskog i totalitarnog režima, taktika koju građani skupo plaćaju ako je ne prozru, ako su naivni, ako su raspamećeni, dezorijentisani, ako previše vjeruju režimskim medijima, njihovim lažima i klevetama, ako dozvole da ih ovi izmanipulišu.

Mi moramo odlučno ustati za svoju kulturnu tradiciju, za ono čemu pripadamo, za ono što predstavljamo. U konkretnom slučaju Sarajeva to je kosmopolitsko građansko Sarajevo i “la convivencia” koja je njegova viševijekovna tradicija.

Zastupnice i zastupnici za koje ste glasali to ne mogu sami. Pogotovo ako niste glasali za “velike stranke” koje čine vlast i koaliciju na višim nivoima. Mi ne raspolažemo njihovim kapitalom, novcem i medijima kojim raspolažu oni. Mi nismo oni, ne funkcionišemo tako, zato od nas ne očekujte te mišiće. Vi ste naši mišići.

Ako se nekad osjećate kao da su vas zastupnici za koje ste glasali ostavili i zaboravili, vjerujte da je taj osjećaj obostran.
I ja se osjećam prilično usamljen u ovoj borbi, bez velike podrške. Imam osjećaj da su moja radikalna predizborna obećanja i inicijative koje su mi donijele vaše glasove u međuvremenu postala nepopularna ili manje popularna zbog velikog odliva i intenzivnog ispiranja mozgova posljednjih godina; da se moja baza smanjila, da se smanjio entuzijazam moje generacije. Moram priznati da sam izgubio mnoge prijatelje u ovih par godina mandata. Izgubio sam i podršku jer su se mnogi odselili, preselili, “otišli”, prešli na “drugu stranu” – u svakom smislu tih riječi. Mnogi su, u međuvremenu, dozvolili da im misli, ideje i vrijednosti obezvrijede i nadglasaju režimski mediji i botovi na društvenim mrežama. Klonuli su duhom.
Svjestan sam da svako ima svoje mane, svoje loše navike; svjestan sam da ljude privlače razni poroci, da svako sam bira svog “dilera”. Ali svjestan sam isto tako da svako mora sam za sebe odlučiti želi li se skinuti sa toksičnih medija i društvenih mreža ili ne, želi li se osloboditi ili želi ostati indoktrinirani i zastrašeni rob.

Najteže je pobijediti sopstvene slabosti, a naročito epidemiju defetizma, apatije i inertnosti, a istovremeno mržnje, ostrašćenosti i bjesnila koje prouzrokuju desničarski mediji i botovi koji te slabosti odlično iskorištavaju. No tu bitku mora svako sam sa sobom izvojevati prije nego odluči zajednički djelovati jer komunikacija koja je potrebna da bi zajednički izveli ozbiljne i temeljne promjene u društvu ne trpi populističko nadvikivanje sa desnicom.

Naredni nivo ove njihove igre našim životima je federalni nivo. To režim državne trojke dobro zna, zato nas i nastoje držati pod opsadom i u blokadi na Kantonalnom nivou “razvlačeći nam pamet”. Nastoje nas razbiti na manje grupe, izolovati, svakog u njegovom gradu i kantonu, kao što to čine na državnom nivou dijeleći progresivne i liberalne snage na entitete. “Republika Sarajevo” je zbog toga u blokadi. Postoji embargo sa federalnog nivoa, sa državnog nivoa, sa “vertikale vlasti”, vrlo sličan onom scenariju kojim je Dodik zaprijetio Stanivukoviću.

U “Bakirovom Sarajevu” (kako ga Dodik naziva jer su oni to između sebe tako podijelili), zna se ko povlači konce sa vrha “vertikale vlasti”. Zna se ko u dogovorima sa koalicionim partnerima (SNSD i HDZ) blokira Kanton i nastoji da održi tridesetogodišnji status quo.


Mora se krenuti u proboj ka višim nivoima vlasti jer nas svaka nova godina vladavine ovog režima preskupo košta. Mi definitivno moramo izaći iz svojih pećinskih gradova, osvojiti više nivoe vlasti i konačno donijeti zakone koje oni nikada neće donijeti sami, a bez kojih mi nikada nećemo biti slobodni ljudi. U suprotnom će njihove falange preuzeti sve i “vladati sretno do kraja života”.


Ovaj tekst je objavljen 1. aprila, na 82-godišnjicu predaje posljednjih republikanskih snaga Frankovim nacionalistima. Ja se nadam da za republikance “Republike Sarajevo” nema predaje.

GLAVNI GRAD BiH

Sarajevo bi po ustavu BiH trebalo biti glavni grad čitave BiH, glavni grad čitave Federacije BiH (ali ne BiH kao “Bakira i Hanume” kako neki već počinju tumačiti na ulici, već BiH kao Bosne i Hercegovine), u suprotnom će političko Sarajevo morati preuzeti istorijsku odgovornost za konačni raspad BiH.

Znamo da je to gotovo nemoguće prišiti SDA dinastiji i oligarhiji jer su poprilično, da se tako izrazim: namazani. Začas iskliznu, začas se izmigolje. Odlično su uvježbali i razradili transfer svake krivice u pravcu drugih (“Dodik & Čović” su, izgleda, postali zvanični pokrovitelji, brend, marka sapuna za pranje vladajuće SDA dinastije i oligarhije od svake odgovornosti).

Veliki dio krize države uzrokovan je tim što je do sada SDA bila fokusirana uglavnom na svoj totalitarizam u Sarajevu kao glavnom gradu haman pola Federacije, na konzervativnu revoluciju i društveni eksperiment klerosocijalizma, na nekretnine, na javna preduzeća u kojima je privatno zapošljavala svoje birače, na privatne stranačke biznise kojima je usmjeravala javnu potrošnju, na privatni biznis političke elite i privatnu državu u svom dijelu zemlje, na svjesni ili nesvjesni, planirani ili spontani, tihi ili glasni, pasivno-agresivni progon i nebošnjaka, i nemuslimana, i nevjernika, i generalno političkih neistomišljenika iz glavnog grada BiH. Brojna svjedočanstva govore o svemu ovome i, bez obzira koliko simpatizeri SDA sami sebi to poricali, činjenica je da se to sve desilo pod totalnom i totalitarnom kontrolom SDA i njenih satelita.

Puno vremena, energije i resursa SDA troši na razrađivanje svog totalitarnog režima u svom dijelu zemlje da su u Centrali posve zaboravili na viziju BiH, a kada kažem BiH ne mislim na viziju i strukturu države BiH, već na viziju i strukturu BH društva. Utisak je da se vrh SDA ne druži ni s kim van svog uskog kruga, pa ni ne zna zapravo šta bi to BH društvo moglo i trebalo biti i značiti.

Nije mi namjera da ih podsjećam. Neka slušaju sirene svojih propagandnih medija i neka se uspavljuju i bude s njima. No važno je sebe podsjetiti i razbuditi nekim činjenicama:

BH društvo proizvodi svakodnevno nekakvu vrijednost i stranačka država ga svakodnevno oporezuje zbog toga. Niko se ne bi bunio da ti novci idu u autoput, razvoj, ugroženim društvenim grupama, za liječenje teško oboljelih, ali ti novci idu uglavnom za finansiranje plata glomazne korporativne države totalitarne stranke, tako da se porezi doživljavaju kao harač koji nameće vladajuća stranačka kasta pozivajući se, u nedostatku argumenata, na “običajno pravo”, na tradiciju takoreći (to je tako od pamtivijeka). A takva percepcija države od strane društva nije dobra, bilo da se društvo miri ili ne miri s njom.

Vladajuća dinastija i čitava kasta stranačkih vladara se, zajedno sa svešteničkom i ratničkom kastom, pomalo otuđila od društva, pomalo izgubila dodir sa stvarnošću, sa tržišnom ekonomijom koja ne reaguje na direktive stranačke centrale bez obzira koliko uspješno totalitaran režim bio.

Uljuljkani u svoju moć i zatočeni u mraku svoga egoa, okruženi laskavcima, poltronima i oportunistima, mitomanima i sociopatama, kriminalcima, prevarantima, patološkim lažovima koji im služe kao “uši i oči na terenu”, oni propuštaju vidjeti i pojmiti stvari kakve danas i trenutno zaista jesu.

Stvarnost im izmiče ne samo kontroli, već elementarnom poimanju, a to je bio i ostao recept za neminovnu propast svake diktature jer u takvim zagušljivim uslovima stiskavca samozaljubljenog režima i njegovih sluga jednostavno nije moguće vući inteligentne poteze, donositi inteligentne odluke i nuditi inteligentna rješenja.

 

BH GRAĐANSKO DRUŠTVO

Društvo pripada svima. I država pripada svim njenim građanima. Od države ne treba praviti stranački cirkus, spektakl: arhetipsko alhemijsko vjenčanje “kralja sunca” i “kraljice mjeseca” na nebu kolektivne nesvijesti do kojeg vode stepenice institucija, izbornih krađa i pobjeda zaslađenih “baklava koalicijom” zalivenom vrelom agdom patriotizma.

Moderna građanska država nije folklorna kulturno-umjetnička priredba koja služi demonstraciji narodnih nošnji, jela, običaja i vjerovanja, evociranju uspomena, trauma i širokog spektra emocija karakterističnih za političke sapunice i melodramu. 

Moderna građanska država je tek jedan servis, usluga na koju su građani pretplaćeni, a koja olakšava vrijednim i kreativnim građanima da trguju robom i uslugama i proizvode nove vrijednosti.

Zato, molim vas da ispraznimo skupštinsku salu, javna preduzeća i institucije, pa i pravosuđe od “svatova i kumova”, osim ako ne žele dograbiti tacne i odmah početi služiti građanima, i to prvo onim najsiromašnijim i najugroženijim. Jer dobra država je kao dobar konobar: čist stolnjak, sve na stolu, ništa ne fali, a njega ni ne primijetiš.

Građani ne traže da im konobar pjeva, da ih zabavlja, a kamoli da bude glavna zvijezda programa, da im okupira televiziju i svu pažnju. Građani hoće da se druže međusobno, da se upoznaju, da sarađuju, da mogu slobodno popričati bez da ih se prisluškuje, opominje, nadzire, kontroliše, zastrašuje – bez da im se prijeti i da ih se ucjenjuje.

Građani hoće slobodu i prosperitet koji svojim rukama stvaraju ne oviseći i ne dugujući nikom ništa, pa ni svojoj državi.

Građani žele biti glavni likovi u svom društvu i svojim životima.

U tome im građanska demokratska vlast mora pomoći.