Ljevica, rad i novac

CRNI PARLAMENT

Jeste li čuli za “CRNI PARLAMENT”?
 
Kao što postoji “crno tržište” ili “crna berza” za sve one stvari koje ne možemo pronaći na običnom tržištu ili onda kada je državna berza iz nekog razloga zatvorena, tako postoji i CRNI PARLAMENT onda kada na državnom parlamentu ne slušamo o sukobima interesa, ideologija, mišljenja, stavova i uvjerenja koji prešutno postoje u društvu, ili se podrazumijevaju, a ne iznose.
 
CRNI PARLAMENT su internet, društvene mreže, forumi, portali, kafane, kafići, džamije, crkve, radna mjesta, kancelarije, fabrike, udruženja – sva ona mjesta na kojima se više-manje javno raspravlja ono ili o onom o čemu se ne raspravlja javno u parlamentu.
 
Parlamentarizam je forma, a njen sadržaj je individualizam (po Gramsci-ju). I zaista, mi svi individualno imamo impuls da graknemo svoje mišljenje iz mase, da se, svako za svoj groš, već decenijama svađamo, raspravljamo i polemišemo oko stvari na svakom mjestu u svako doba dana i noći, jedan na jedan ili u grupi, ili protiv televizora, dnevnika, prenosa sjednice iz prostog razloga što u parlamentu o tome o čemu mi želimo govoriti, o problemu, sukobu različitih interesa, mišljenja, ideja, ideologija – niko ne govori, barem ne onako kako bi mi o tome htjeli govoriti ili što bi mi htjeli konačno čuti. Mi nemamo svoje predstavnike da to tamo iznesu. Da imamo – mi bi zašutili, saslušali njihovo izlaganje, klimali glavom, saslušali šta misle ostali, naš bi onda predstavnik odgovorio njima ono što bi im i mi najradije rekli, potom bi svi skupa sačekali rezultate glasanja, uvažili, presabrali se i nastavili parlamentarnu borbu na narednoj sjednici. U međuvremenu bi spokojno radili, orali, kopali, tipkali, pipkali…
 
Parlament je sterilizovan što se nekih gorućih pitanja i problema društva tiče. U njemu se o mnogočemu ne govori. Tamo vladaju partije koje sve te stvari koje nas handre ne iznose u parlamentu, partije koje su izgurale one koji bi te stvari iznosili pred parlament, partije koje se o svim tim “pipljivim” stvarima dogovaraju van parlamenta, iza zatvorenih vrata, po restoranima i buregdžinicama.
 
Radi toga je internet CRNI PARLAMENT.

O ČOVJEKU I “MAJMUNINU”

Po mom mišljenju Svete knjige su napisane da kažu čovjeku: ne budi majmun!
 
Ko je gledao dokumentarce o šimpanzama mogao je vidjeti da se katkad ponašaju poprilično nasilno, baš kao što su se ovuda ponašali ljudi devedesetih.
 
Šimpanze su u stanju da siluju, kolju, bjesne, ponižavaju, ubijaju iz obijesti.
 
Ne zaboravimo da je čovjek mesožder, jedini “majmun” (osim najbližeg rođaka šimpanze) koji jede meso. I to u velikim količinama. I ne samo to. Čovjek je u prirodi (ili u divljini) često i kanibal: jede meso sopstvene vrste.
 
Ima nešto jaaaaako pogrešno u čovjeku, u ljudskoj vrsti. Genetski. Neka goooolema greška, neki teeeeeški grijeh. A istovremeno ima nešto posve “božansko”.
 
Možda to “božansko” nije “čovjek” u nama. Možda je “čovjek” u nama zapravo zvijer koja je evoluirala, dok je “božansko” onaj originalni primat (majmun da izvineš) koji se očinski brinuo za svoj klan, za svoju zajednicu, za mlade, za svoju ženku, provodio vrijeme s njima, živio prirodan život.
 
Zašto je “istjeran iz raja”? I šta je zapravo bio “raj”? Mjesto ili stanje, epoha?
 
Knjiga veli da je praotac htio da bude “poput bogova”. Najeo se “ludih gljiva”. Udarilo mu u glavu. Htio je da bude bolji od svog brata “majmunina”, od svojih rođaka, od svih drugih božjih stvorenja s kojima dijeli veći dio DNK, do te mjere bolji da je smatrao da može da gospodari njihovim životima, njihovim tijelima, njihovim postojanjem. Mogao je da ih ubije, da im poput kakvog boga sopstvenim rukama oduzme život, a zatim i da ih pojede.
 
Oslobodio je zvijer u sebi, otišao u krajnost, dok nije počeo da ubija i ždere svoju sopstvenu vrstu – drugog čovjeka.
 
Tada je shvatio da i sam može biti lovljen od strane ravnog sebi. Shvatio je da je lovina, da nije samo predator, jedini na vrhu lanca ishrane.
 
Osjetio se ranjivim. Osjetio se “gologuzim”.
 
I onda ga je “spustilo”. Raj je nestao, a nastao je mahmurluk koji i dan danas traje.
 
Ta zvijer i dalje leži u nama, a religija je jedan ozbiljan pokušaj da je pripitomi, da nas odvrati od hipnotisanog zurenja u njene oči, u destrukciju. Samo ljudi su u stanju izražavati se kroz smrt i destrukciju, gotovo seksualno uživati u besmislenom ubijanju čak i sopstvene vrste bez potrebe za prehranjivanjem i preživljanjem, iz čiste perverzije.
 
Šta su masakri, genocidi, teroristički napadi na civile ako ne odjeci davnog kanibalizma?
 
Zvijer živi duboko u nama i moramo je biti svjesni.
 
To su, izgleda, nekakvi naučnici prošlosti znali i zapisali, onako- izokola, jer Svete knjige to često ponavljaju.
 
Uvode post ne bi li se nekako naučili samokontroli, da ovladamo glađu i žeđu, naročito za krvlju, potrebom za nadmetanjem, za pobjedom, za dominacijom.
 
Uvode žrtvu da ritualno ubijamo, da smirimo zvijer u sebi koja žudi za krvlju, za ritualnim ubijanjem. Čak i prvorođenog sina – upravo onako kako to zvijer u divljini čini (npr. lav ili neki drugi predator) zvijer od koje smo potekli ili u koju smo se pretvorili, s kojom dijelimo dio DNK, zajedničko porijeklo, zvjersku krv.
 
Svete knjige nas uče da je ukrotimo, da EVOLUIRAMO. Duhovno. Uče nas na razne načine. Da u čovjekovoj krvi ne stanuje zvjerski majmun, da smo “božanski” kao što tvrdimo, ne bi nam trebale Svete knjige ne bi li nas uljudile da se prestanemo majmunisati. Čemu onda tolike upute, ako smo tolika gospoda?
 
Samo postojanje Svetih knjiga je dokaz da smo obični majmuni, opasni zvjerski majmuni mesojedi, sa tendencijom prema kanibalizmu, ili su barem oni koji su ih pisali to mislili o ljudskom rodu s najboljom namjerom i vjerom u našu šansu da evoluiramo barem za hiljadu ili par hiljada godina. No ni to nije pošlo za rukom jer, evo, čovjek je u stanju da i pored svega toga, nakon toliko milenijuma, i dalje pravi majmuna od sebe dokazujući da je bolji, “čistiji” i “čistokrvniji” od drugog.

Stand Up

Cijelo vrijeme pokušavam da prevedem “Stand Up Comedy”, a da nije “komedija s nogu”, tj. da je nešto opakije i ciničnije jer mi ovo “s nogu” nekako zvuči “nazor šeretski” – da budem iskren (ne znam ni ko je to ozvaničio, na kojem kongresu južnoslovenskih stand up komičara).

Morebit’ da je do mene, da sam ja tu neki autsajder, izrod, ters (sve priznajem), ali jednostavno sam uvjeren da postoji bolji termin, tj. izraz za stand-up komičara “u nas”.

Nastavi čitati

ALISA U SEPTIČKOJ JAMI

Ja smatram da u slobodu mišljenja spada i pravo slobode da ne samo da ne prihvatamo, već nećemo ni da čujemo tuđe mišljenje.

Sloboda mišljenja bez slobode izbora nije kompletna sloboda, a bez kompletne slobode rizikujemo tiraniju: tiraniju mišljenja onih koje uopšte nismo pitali za mišljenje niti nas njihovo mišljenje interesuje, a koji su obično najnavalentniji trošači našeg vremena i ispirači naših mozgova.

To ne bi bio veliki problem da se radi o nekom dobrom mišljenju, pa da se počastimo, da nešto naučimo, da se informišemo, da njihove misli i mišljenja impresioniraju, provociraju, ali ultimativno pozitivno i dobro utiču na nas bez obzira koliko se u početku čine toksičnim, kiselim, paprenim, pikantnim…

Hoću da kažem: ja sam svjestan da lijek ili nešto što je zdravo obično nema lijep okus, da je povrće da bi raslo prethodno potrebno nađubriti, ali to ne znači da moramo jesti govna da bi se osjećali bolje.

Govana je ionako previše u opticaju. Ona se podrazumijevaju. Svi želimo da ih se riješimo, da ih nekuda kanaliziramo, da ih svjesno ignorišemo – ako ništa drugo. Upravo zato je potpuno nepotrebno istresati ih po drugima i upirati prstom pritom zanemarujući činjenicu da svi skupa sjedimo na dnu prilično zasićene septičke jame.

Da. Svi smo govna – ima li šta novo Alisa?!

E to je pitanje. Pitanje za mišljenje na koje bih želio čuti interesantan odgovor koji bi me mentalno izvukao na tren iz ove septičke jame ogledala.