B/H/S is DEAD! (long live BJIK/HJIK/SJIK!)

bhs_is_dead

 

Kolinda, Čović, Putin, Dodik, Vučić, Erdogan… Previše su mi se uzvrpoljili oko BiH ovih dana.

Najčudnije mi je to što se progonom i brisanjem međunarodno priznate BHS skraćenice sa mape međunarodno priznate BiH, iz samog njenog glavnog grada, posljednjih godinu dana ponajviše bave oni koji uopšte nisu državljani BiH.

Jedan je prije nekoliko godina došao iz Hrvatske, ultradesničar, mrzitelj ZAVNOBiH-a i antifašizma, prepisivač i presađivač nacističke retorike iz susjedne zemlje. Drugi je iz Srbije, blizak Vučićevom režimu, prepisivač i presađivač strategije SANU u BiH.

Imamo dobitnu kombinaciju. Oprobana devedesetih ova kombinacija zagarantovano i nezaustavljivo ruši i dovodi do raspada daleko veće države od BiH.

Provjeren recept tajnih službi.

Ako niste primijetili, jako im je važno da izbrišu bosanski jezik iz međunarodne skraćenice BHS (koju koristi UN, EU i sve relevantne države, obrazovne i druge institucije u svijetu) i tako polako umanje prisustvo BiH na međunarodnoj sceni, da se tako izrazim.

Vjerovatno žele da učine jezik lokalnim, a BiH provincijom koju će velike sile i režimi razdijeliti za nekim od stolova.

Bosanski jezik

Naziv bosanski jezik je upotrebljen u prevodima Dejtonskog mirovnog sporazuma. Od tada ide ruku pod ruku sa srpskim i hrvatskim svuda u svijetu. Prvo je to nerviralo srpske i hrvatske nacionaliste, a sada nervira i bošnjačke. Pokušavam razumjeti zašto i kako je do toga moglo doći.

Oni koji svoj jezik nazivaju bosanskim jezikom insistiraju na tome da bosanski jezik nije “jezik bošnjačkog naroda”. Oni ga vide, doživljavaju i predstavljaju jezikom Bosne i Hercegovine. Po tome bosanski jezik kao jedan od tri službena jezika, za razliku od druga dva, u Ustavima Federacije i Kantona nema ulogu jezika “konstitutivnog naroda”, već ima ulogu jezika Bosne. On, dakle, ne predstavlja etnički princip, već državni/nacionalni. (Ja ovdje samo ponavljam i utvrđujem ono što tvrde oni koji se bave političkom promocijom bosanskog jezika.) Dakle, bosanski jezik na simboličan način predstavlja državnost BiH.

Pa dobro onda: gdje je bolje mjesto i koji je bolji način da predstavlja državnost međunarodno priznate BiH ako ne u međunarodno korištenoj skraćenici BHS gdje se pojavljuje ravnopravno sa srpskim i hrvatskim (koji u toj skraćenici, na međunarodnom planu, pretpostavljam, predstavljaju Srbiju i Hrvatsku)?

Neki bosanskohercegovački nacionalista bi mogao ići još dalje i tvrditi da slovo B, u toj međunarodno korištenoj skraćenici (BCS, BKS, itd…) do-slov-no (samim sobom kao slovom) predstavlja suverenitet i državnost međunarodno priznate BiH.

I nije isključeno, kada bi s dovoljno etosa i dovoljno puta to ponovio u medijima, da bi se sve patriote Bosne i bosanskog jezika složili s njim. Složili bi se da je ogroman podvig to da se bosanski  jezik koristi u svijetu posve ravnopravno sa srpskim i hrvatskim, da u skraćenici BHS (doduše zbog abecednog reda) stoji na prvom mjestu. Ubaciti bosanski jezik i državnost na međunarodnu scenu kao ravnopravne hrvatskom i srpskom, za sva vremena, istorijsko je diplomatsko dostignuće.

Ko bi ga ikad mogao od tamo povući?! Ko bi ga se ikad usudio izbrisati nakon toga?! Ko bi imao taj legitimitet?! Niko!!

Osim samih Bošnjaka “političkog Sarajeva”.

 

Z(A)GADI PA VLADAJ

Postoje umjetnici prevara.

Prije par godina su bacili cipelu na Vučića i u sekundi napuckali čitavu masu prisutnih da učine upravo ono što se od njih tražilo. Ništa lakše.

Dovoljno je zgaditi ljudima ta tri slova, staviti ih na “rogove lažne dileme”, da izaberu: ili bosanski jezik ili BHS (kao da BHS skraćenica ne uključuje sam bosanski jezik, no dobro…).

“Lažna dilema” izluđuje um. U “lažnu dilemu” spada i ono trik pitanje koje su nam postavljali odrasli i koje mi ponekad u šali postavljamo maloj djeci, a to je: koga više vole – mamu ili tatu? Na trenutak uživamo gledajući ih kako se pate sa odgovorom.

Dokaz da je dilema između BHS skraćenice i bosanskog jezika lažna jeste upravo to da je doslovno dovela neku djecu u poziciju da moraju birati koga više vole: mamu ili tatu. To je benigno ako se čini u šali, ali dijabolično i stravično ako to čini vlast silom zakona.

Kroz to smo već prolazili u našoj i evropskoj prošlosti i nije ni nama bilo ugodno.

Neprijateljima reintegracije pluralnog bosanskohercegovačkog društva, neprijateljima multikulturnog i kosmopolitskog Sarajeva, zajedničke Bosne i Hercegovine – to nije važno.

Važno im je podrediti građane Sarajeva svojim geopolitičkim ciljevima. Važno je učiniti da se građanima Sarajeva ta tri slova gade jednako kao što se gade ultranacionalistima u Beogradu ili Zagrebu. To je regionalni projekt desnice. Združeni zločinački poduhvat. Važno je presaditi ideju, usaditi je u umove današnjih Sarajlija, podučiti ih gnjevu zbog “nepravde koju međunarodna zajednica čini prema njima”, natjerati ih da zaborave sve svoje originalne snove kojima su težili i razbuditi ih klonirane zagađenjem gađenja i nezadovoljstva samim sobom i  “nametnutim” rješenjima koja su im liberalni svijet, Zapad, neki globalisti, Soroševci, ljevičari, komunisti, neki neprijatelji naroda – “podvalili” kada im je bilo najteže.

Tipični populizam i retorika današnje desnice u krstaškoj borbi protiv starog Novog svjetskog poretka utemeljenog nakon Drugog svjetskog rata na pobjedi nad fašizmom.

Ako zavadimo ljude sa ta tri slova, ubrzo neće ni znati zašto ih mrze već će početi da se mrze međusobno na bazi ta tri slova. Zavadimo, podijelimo, pa zavladajmo.  To je jednostavno, kao kada neko hoće nekom da otme ženu ili muža: zgadi mu ih, pa kada ih ovi s gađenjem otjeraju ili ostave – onda zagađivači dođu da tješe i preuzmu. Stara balkanska sihra.

Treći put pušimo

Retorika onih koji Haški sud i njegove presude, kao i BHS skraćenicu koja se službeno koristi u toj međunarodnoj UN-ovoj instituciji smatraju nametnutim; retorika onih koji odbacuju Novi svjetski poredak utemeljen na pobjedi nad fašizmom, Ujedinjene narode čija smo ravnopravna članica što čini našu državnost, što BiH čini državom; retorika onih koji ne priznaju evropsku antifašističku prošlost (9. maj, Dan pobjede nad fašizmom je Dan Evrope), onih koji brkaju antifašizam sa komunizmom pa tako i ZAVNOBiH (Zemaljsko antifašističko vijeće) i državnost bosanskohercegovačke republike unutar antifašističkog Novog svjetskog poretka i Ujedinjenih naroda brkaju sa socijalizmom i komunističkim režimom nije samo retorika desnice, već je duboko opasno antidržavna retorika koja se ugnjezdila, razmahala i razvila barjak u Sarajevu.

Malo nas buni to što se u ovom slučaju ne radi o Hrvatima ili Srbima, ali ko kaže da ne postoje Bošnjaci koji su plaćeni da ispunjavaju zadatke nekih drugih vlada i režima? Znate kako kažu: ako ne možete da provalite ko je levat za kockarskim stolom – onda se radi o vama.

Evo zapitajte se: od kuda odjednom tolika medijska, akademska i politička kampanja, takva organizovana i sinhronizovana hajka svim sredstvima i na svim nivoima (važnija od borbe protiv korupcije) koja u roku od jedne godine u potpunosti zbriše tako jedan važan simbol bosanskohercegovačke državnosti i njenog međunarodnog prisustva, i to iz samog glavnog grada te zemlje, doslovno čupajući BiH iz konteksta Zapadne demokratije, iz dijela svijeta u kojem je BHS skraćenica već decenijama u zvaničnoj upotrebi?

I kako to da ta hajka i to brisanje međunarodne skraćenice BHS iz glavnog grada međunarodno priznate BiH, Dejtonske BiH koincidira sa tektonskim poremećajima u odnosima velikih sila na Balkanu? Ne mogu vjerovati da je SDA baš toliko odustala od BiH i pristala na nove aranžmane sa navodnim “prijateljima BiH” (koji ionako u zadnje vrijeme sve glasnije i učestalije tvrde da im je BiH ostavljena u amanet).

Šta se sve dogovara iza naših leđa?

O čemu se radi? Za koga se radi?

Ne znam. Pitajte ih.

Mi idemo dalje.

Izmjena zakona

Naravno da nismo zadovoljni kozmetičkim promjenama instrukcije i fokusom na naziv nastavnog predmeta maternjeg jezika. Pravi problem i dalje ostaje da leži u Zakonu o osnovnom obrazovanju, i to u Članu 7. koji je segregacijiski i sramotan za Kanton Sarajevo (na šta je od početka neprestano upozoravao i šef misije OSCE-a Bruce G. Breton), a koji pod hitno treba ispraviti tako da kaže da se “nastava i drugi oblici odgojno-obrazovnog rada u školi izvode na sva tri službena jezika i na oba službena pisma Kantona“.

 

screenshot 2019-01-11 at 17.42.47

 

Dakle, mora se izbaciti i ovo “konstitutivnih naroda” jer tako nije precizirano u Ustavu Kantona Sarajevo. Uz to treba ispoštovati i zvaničan politički i lingvistički stav onih koji insistiraju na tome da bosanski jezik nipošto nije “jezik bošnjačkog naroda” već da je bosanski jezik zapravo jezik Bosne, i Hercegovine naravno.

 

MLADI, MEDIJI, VLAST I POREZI

Moje je mišljenje da mladi ljudi ovim porezom na samozaposlene najamne radnike koji izvoze svoj rad (freelanceri) zapravo plaćaju danak svojoj nezainteresovanosti za demokratiju.
 
Tu njihovu pasivnost i animozitet prema politici dodatno povećavaju i komercijalni mediji.
 
Stiče se utisak da im se svima zajedno politika gadi, no to ih ne sprečava da se zdušno, mediokritetski i površno bave njom po “crnim parlamentima” kafića, foruma, portala, društvenih mreža (kao uostalom svi mi),
 
Neki od te šuplje dobro žive, a “nisu u politici”, “niti ih ona interesuje” – kako vele.
 
Slušam ih godinama kako pljuju po politici i izborima, a onda gledam te ljude: novinare, izdavače, medijske kuće (kako li se sve to zove) kako u vrijeme predizbornih kampanja zgrću milionske sume stavljajući se u službu stranačkih propagandnih mašina ili jednostavno naplaćujući basnoslovne sume po minuti i kvadratu medijskog prostora. Imao sam prilike tome svjedočiti iz prve ruke pitajući se: ko koga zapravo tu folira?
 
Svi su podjednako u igri i svi imaju svoje prste upletene u najveći kupleraj koji postoji. I sama javnost. Svojim glasanjem jednako kao i svojim neglasanjem, svojom političkom aktivnošću jednako kao i svojom pasivnošću – svi mi ležimo u istom krevetu, svi se na neki svoj način kurvamo s politikom i očekujemo neko zadovoljenje od nje. I niko punoljetan, u tom smislu, nije bez grijeha da bi mogao baciti prvi kamen.
 
No i pored toga postoje čitave šume samopravičnih moralnih vertikala (a među njima i mnoštvo gnjida-botova) koje se nabacuju i razbacuju drvljem i kamenjem, troše vrijeme sebi i drugima, proizvode razne halabuke zatrpavajući tako važne odluke dnevnopolitičkim smećem i potpuno nerelevantnim ličnim stavovima i mišljenjima.
 
E tu, ispod te hrpe svakodnevnopolitičkog drvlja i kamenja – tu leže zakoni i pravilnici koje donesu stranački vojnici i napišu činovnici u tišini kancelarija da bi kasnije, kada se otrijeznimo od internetskog pijanstva i neprospavane noći u kojoj je naš električni ego izdominirao, na vratima osvanula plava koverta.
 
Prc Milojka!
Ispuha ego k'o dušica.
Dobrojutro realnosti!
 
Ako iko pati od sopstvene veličine, a to su svi ti grlati čiji glas zapravo nikom nije bitan zbog toga što ni ne glasaju. Ta veličina monstruozno napuhanog virtuelnog ega ih hendikepira u svakodnevnoj komunikaciji i nošenju sa realnošću, ako ne života – a ono barem politike. Sva patnja pojedinca i društva dolazi od tog disfunkcionalnog gigantskog “ja” koje je posve nesposobno funkcionisati u zajednici i organizovati se u neki “organizam” tj. organizaciju. Naročito političku.
 
Šta reći? Nije toliko do partija i političkih opcija koliko do građe tj. građanstva. Nema dobrih, jakih “pravih” partija u prvom redu zato što su ovdašnji ljudi vrlo nekvalitetan materijal za bilo kakvu ozbiljnu političku priču. Brzo se troše, lako se pokvare, ne traju i ne podnose fleke, mulj i blato. Svi su nekakvi čistunci, a bave se najprljavijom politikom, i to onako – amaterski, samouko, iz glave, bez iti jedne pročitane knjige, bez ikakve političke filozofije, ili barem ideologije. Ništa! Šuplje i prazno.
 
Jedino čime raspolažu je lično mišljenje koje se obavezno svodi na jutarnjeg patka, hrakotinu: gadnu, toksičnu, crnu od katrana i nikotina, esenciju delirijske cjelovečernje romanse sa sopstvenim egom ili etnonacionalnim/vjerskim superegom. Nikakve spreme, škole, lektire, barem socijalne vještine, a o šarmu da i ne govorimo. Štobirek'o Pimpek: “na šta idu?”
 
Predug jezik, prekratak fitilj i generalno – preosjetljivi i plašljivi kada ih staviš u fokus. Nemaju mnogo toga za reći, osim lokalnih tračeva i rekla-kazala u kojima se gotovo ideološki gube. Uopšte nisu svjesni svoje građanske odgovornosti dok traže trun u oku političke.
 
Bavimo se politikom jer se politika bavi nama, a mediji na svoj toj šupljoj zarađuju. No bavimo li se demokratijom? Da li smo posmatrači ili igrači, ili se samo kladimo na pobjednike?
 
Mladi su jednostavno prepustili odlučivanje starijim i nekompetentnim, dopustili su da im svojim glasovima i zakonima živote i današnjicu uređuju umovi koji u svakom smislu pripadaju prošlosti, koji su zaglavljeni u srednjovjekovlju. Dozvolili su da ih stari profiteri autokratski patroniziraju eksploatišu i manipulišu u svakom smislu.
 
Mladi ljudi se moraju izboriti za demokratiju i svoj udio u vlasti, ali to neće ići bez političkog aktivizma i organizovanja. Mladi desničari, ruku na srce, to rade odlično i ozbiljno. Mladi potencijalni ljevičari su ti koji su slabi, labavi, prenemažu se, skanjuju, kenjkaju. Nemaju politički pravac, školu, znanje. Nemaju teorijsku i ideološku kičmu. Ne stoje čvrsto nogama na političkoj platformi, na istoriji ljevice, na ramenima revolucionara i reformatora prije njih. Sve im je to bezze.
 
Svijet nije od juče, a ni nepravda. Niti se stvari same rješavaju u tvoju korist. Pravda i sloboda ne dolaze poštom, na vrata, naručeni preko eBay-a. Po nju treba izići van. Na ulice, na glasanje. Jer ako ne: nepravda, porezi, razni pozivi na sud, svi oni vole kada si kod kuće da im potpišeš plavu kovertu.

Logoraši svih zemalja…

DAMIRNIKSIC.INFO

 
(CIVILI I NEDEMILITARIZOVANO DRUŠTVO)
 
Toliko boraca na svim stranama (danas ih ima više nego 92-95. iako su mnogi u međuvremeno umrli od starosti i raznih komplikacija). Toliko boraca za prava boraca na svim stranama i niko se od tih boraca ne izbori za prava logoraša. Daleko od toga da su djeca logoraša dobila neke veće povlastice.
 
Logoraši su totalno zapostavljena grupa, a svi su profitirali na njima: što političkim marketingom – što materijalno (s obzirom na to da su EU i UN dali brdo novca i pomoći samo i isključivo na konto civila logoraša, a ne radi boračke populacije i ratnih zasluga). Logoraši od toga nisu vidjeli ni prebijene pare. Sve su razgrabili oni koji svoje političke pozicije i društveni status smatraju ratnim plijenom.
 
Niko nije na strani logoraša. Možda zato što su svi logoraši zapravo na istoj strani. Na civilnoj strani. Oni su “tiha većina”.

View original post 478 more words

Video

Demokrate i liberalna elita

 

Moram priznati da nisam iznenađen brojem ljudi koji su razočarani i ogorčeni SDP-om i ljevicom generalno u Bosni i Hercegovini, pa i u regiji. Ali jesam iznenađen njihovim autizmom, njihovim nepoznavanjem ili odbijanjem da spoznaju stanje ljevice u širem kontekstu, kako prostornom, tako i vremenskom.

Za ljude koji toliko moraliziraju, koji toliko insistiraju na propustima ljevice na domaćoj političkoj sceni, koji toliko kritikuju lokalnu i regionalnu ljevicu (sa pozicije ljevice), u najmanju ruku je iznenađujuće koliko slabo prate i poznaju internacionalnu ljevicu, njeno stanje i njenu krizu; koliko je malo povezuju sa domaćom.

Na stranu to što se svi deklarišu kao ljevičari, a malo ko je u zadnje vrijeme pročitao bilo šta od bilo kojeg autora koji pripada lijevoj misli, naročito novih autora i novih tekstova, za  jednog ljevičara, internacionalistu, nikako nije pohvalno ni dobro da je toliko izolovan i definisan lokalnim. I naravno da će se onda domaća Ljevica svesti na puki patriotizam, na lokal-patriotizam, na banalni nacionalizam i mlaki populizam.

Kritika koju bih ja uputio ljevičarima ne tiče se toliko njihovih lokalnih partija, koliko njihovog (ne)poznavanja ideje samog pokreta i njegovog istorijskog momenta i stanja u svijetu, dakle internacionalno – sada, u ovom trenutku.

Previše slušaju i prate korporativne, lokalne stranačke i nacionalne medije, a premalo se povezuju sa ljevičarima regije, Evrope, svijeta. Evo na ovoj mojoj stranici imate priliku da se učlanite u Diem25 BiH koji namjeravam pridružiti ujedinjenoj BH ljevici kojom neće dominirati partijski lideri, već sami ljevičari na terenu.

No da bi racionalnije prihvatili posljedice raspada ljevice u BiH, morate prije svega shvatiti njene uzroke.

Kriza u kojoj se našao SDP BiH nije izolovana kriza i nema korijene u lokalnom umu. SDP BiH je dugo vremena bio koncipiran i vođen tako da skoro u detalj precrtava Klintonovski način vođenja Demokratske partije u SAD. Predsjednik SDP-a Dr. Zlatko Lagumdžija je to svjesno i namjerno radio imajući povjerenja u genij vođstva Demokratske partije u SAD-u, vjerujući da je njihov put, „Treći put“ – siguran put ka uspjehu i pobjedi.

„Treći put“ je, kao što znate, osmišljen da pomiri desnicu i ljevicu. Prigrlili su ga Demokrate centristi, ili Klintonove umjerene demokrate široko otvarajući vrata neoliberalizmu.

Demokrate, ili „liberalna ljevica“, su tako izdali radne ljude i građane stajući na stranu kapitala, na stranu biznisa, formirajući tzv. „Liberalnu elitu“ koja se ponajviše pamfletno bavila politikom identiteta, npr. rodne i spolne ravnopravnosti, dok je ekonomiju, a time srednju i radničku klasu prepustila predatorskom i robovlasničkom neoliberalnom kapitalizmu umanjujući radnička prava i ukidajući sindikate i time uvećavajući siromaštvo, tj.  jaz između bogatih i siromašnih.

Isto se desilo i u SDP-u. Inspirisan Klintonovskim političkim pragmatizmom, poduzetništvom i liderstvom, opštim pravcem koji je uzela Ljevica u kontekstu dominantne neoliberalne ekonomije i ideologije, ni SDP-u BiH, a ni Demokratama nije bilo druge nego da igraju na kartu identiteta, pa tako imamo projekte kao što su Komšić u BiH ili Obama u SAD.

Liberalna elita je jednostavno izračunavala šanse za uspjeh kandidata, baveći se izbornom matematikom, igrajući na etničku ili rasnu pripadnost kandidata i raspoloženje birača – i pobjeđivala. U tome, moramo priznati, Dr. Lagumdžija u praksi biva brži i svog kandidata dovodi (2006) tri godine prije nego Demokrate u Americi (2009). Međutim, isto tako, potpuni krah SDP-a se dešava (2014) tri godine prije kataklizme  Klintonovske politike i Demokratske partije u Americi (2017). Biće da je to zbog činjenice da se u manjoj sredini i partiji planovi i eksperimenti liberalne elite brže provode, a i zbog činjenice da su opšti izbori u Americi godinu dana prije, ili pak, tri godine poslije naših.

Partija koja je bila visoko centralizirana, vođena poput korporacije od strane uskog kruga ljudi, liberalne elite, biznismena, bez dodira sa realnošću baze, sa osjećanjima, raspoloženjem, željama, htijenjima i stremljenjima baze, uspjela je da blokira socijalistički reformatorski pokret Berni Sandersa, da obesmisli i podcijeni njegovo insistiranje na socijalnoj državi, ostajući dosljedna poduzetničkom i sračunatom Klintonovskom „trećem putu“ i politici identiteta, samo što je ovaj put (2017) umjesto retorike prvog crnog predsjednika došla retorika prve žene predsjednice, dok je iza svega ostao interes liberalne elite. I glasačko tijelo je kaznilo Demokratsku partiju. Mnoštvo je iz inata glasalo za Trampa koji jeste desničarski populista, ali je barem iskren i zaista misli ono što govori, za razliku od Klintonovaca i njihovih projekata. I do dan-danas demokratska partija nije došla u potpunosti sebi, a naročito ne njeni članovi i njeni glasači.

Ono što je apsurdno na našoj političkoj sceni jeste da one partije koje su poput babuški nastale iz SDP-a, koje su se odvojile od ove neoliberalne politike i liderstva Dr. Lagumdžije, upravo one i dalje uporno nastavljaju tu istu politiku nastojeći da ožive projekt koji je Dr. Lagumdžija osmislio prije petnaest godina u drugom vremenu, vremenu u kojem je takva politika pobjeđivala. Oni ne shvataju da su se stvari promijenile, da se Desnica u međuvremenu prilagodila, postala populistička, dobila zamah, pridobila običnog čovjeka, radničku klasu, sirotinju u pobuni protiv liberalnih elita.

Mnogo njih je Klintonovaca koji nemaju kud do u korporativnu ameriku, jer su tako formatirani.

Ista stvar je i sa SDP BiH koji je bio „firma“, korporacija. Svi potezi su bili nalik na mudre šahovske poteze koje bi povlačio savjet direktora neke uspješne korporacije, to bez daljnjeg, no problem nije bio u tome kako se dobro igra igra i koliko je neko uspješan u njoj, već u tome što je jedna socijaldemokratska partija uopšte prihvatila pravila igre koja su napravili neoliberali i neokonzervativci. Tim više je njena uspješnost u toj igri bila patetičnija i neminovno vodila ka potpunom krahu i raspadu ideje i vizije ljevice, ljevice maskote koja igra onako kako joj neoliberalni kapitalizam svira.

No to je problem u čitavom svijetu. To je problem u Evropi. Pravila igre zadaju liberalni konzervativci centra-desnice. Kapitalisti, bogataši, tajkuni, profiteri, bankari, kamatari, reketari slobodnog tržišta koji su istovremeno konzervativni, nacionalisti, tradicionalnih vrijednosti, bliski evanđelističkoj, katoličkoj, pravoslavnoj crkvi ili džamiji koja im puni klupe i safove biračkim tijelom.

I oni su svugdje: od Turske do Amerike. Lobiraju u Vašingtonu za svoje agende, vašim novcem, novcem poreznih obveznika, putuju, domunđavaju se, a Ljevica internacionalno stagnira, dezorijentisana, korumpirana, rastočena, u potpunom ideološkom rasulu.

Zato me iznenađuje da niko od tolikih ljevičara – kritičara ljevice, demokratske i socijaldemokratske partije – ne vidi da je period šoka, kukanja i teoretisanja prošao i da je jedini put onaj „Prvi put“, tj. sve ispočetka.

Glavne ljevičarske partije su doživjele katalizmu. Od ljevice, generalno, su ostali samo slabo povezani građanski pokreti i aktivizam na terenu, i to je nedovoljno. Ljevica se mora vratiti u parlament da pregovara i donosi zakone, da zaštiti građane, da zaustavi pljačku i siromašenje populacije. Da integriše društvo koje su desničari podijelili i zavadili da bi njim lakše vladali, ne samo kod nas, ponavljam.

Partija je izdala, i partija se raspala, partija je kompromitovana korupcijom, pohlepom i neoliberalnom ideologijom koja je dominirala umom partijskih funkcionera.

Međutim mi smo prošli fazu u kojoj je konstruktivna kritika mogla pomoći. Od kritike nema ništa, jer se nema više šta kritikovati. Lijeva politika je dezintegrisana. Ona ne postoji u praksi i na političkoj sceni. Od teoretiziranja i filozofiranja u takvom vakuumu – takođe nema ništa.

Mi se moramo aktivirati. Mi, obični ljudi, radni ljudi, građani i građanke, progresivna omladina i intelektualci, umjetnici, seljaci, naučnici, neaposleni, siromasi, studenti, đaci, milicajci, mi moramo uzeti ljevicu u svoje ruke. Mi moramo uzeti partiju u svoje ruke. Ona mora biti naša. Mora biti progresivna, ljevičarska, socijalistička, demokratska. Mi moramo biti progresivni i politički se aktivirati i preuzeti partiju kako bi imali udio u vlasti, u donošenju i provođenju zakona koji štite prirodu i društvo od predatora.

Desnica nas neće čekati. Desnica raste, uzima zamah, dominira javnim životom, internetom, društvenim mrežama, politikom, ekonomijom. Jedini put i način jeste prestati biti centrista, prestati zauzimati ugodnu „neutralnu“ i „apolitičku“ poziciju, prestati baviti se politikanstvom i dnevnom politikom, i odrediti jasno i glasno svoj pravac, zauzeti tvrdu ideološku i političku poziciju.