Video

Predizborno raspoloženje

Objavljeno davne 2014.

Ista atmosfera, isti trikovi.

Stari folovi – nove budale. Dugotrajno mrcvarenje – kratka pamet i loša memorija. Sve u svemu – stagnacija.

Rasprava o prijedlogu Zakona o kažnjavanju govora mržnje

Ovdje ultimativno govorimo o javnom moralu. Po definiciji: “javni moral podrazumijeva moralno-etičke standarde koji se u društvu postižu zakonima, policijskim radom ili društvenim pritiskom.”

Iz ove definicije proizilazi da je dužnost najvišeg zakonodavnog tijela u Kantonu Sarajevo da uspostavi moralno-etičke standarde svojim zakonodavstvom.

To ne znači da moramo ići na jednu stranu u krajnost vjerskog morala, ili na drugu stranu u krajnost totalitarnih režima i tzv. verbalnog delikta, ali nam je dužnost uspostaviti određene zakonske norme u javnom životu naročito kada se radi o sadržaju masovnih medija i ponašanju na javnim mjestima. A javna mjesta su i sekcije sa komentarima na portalima i tako ih moramo tretirati.

Skupština Kantona Sarajevo ima dužnost i odgovornost zaštititi javno zdravlje u Kantonu Sarajevo, a u javno zdravlje spada i mentalno zdravlje. Skupština Kantona Sarajevo mora zakonom zaštititi javni moral onoliko koliko je to u našoj moći i domenu. Mi isto tako moramo njegovati javnu kulturu. Aktivno njegovati, a to znači da moramo zakonski regulisati i zaštititi javnu kulturu.

Šta je “javna kultura”?

Koncept javne kulture je nov i primjenjuje se na moderna društva u kojima su razvijene nove komunikacijske prakse unutar kojih se formira javno mnijenje. U to spadaju vijesti, zabava, umjetnost, oglašavanje, društveni mediji, portali i mnoga druga sredstva.

Mi definitivno spadamo u takvo društvo. Naše se javno mnijenje formira online, na društvenim mrežama i portalima. Radi se o izrazito novim, modernim odnosima u civilnom društvu koji podrazumijevaju medijske tehnologije i političko djelovanje.

Informativni portali ne služe samo prenošenju informacije. Jeste da mnogi od njih služe ideološkoj i političkoj propagandi, djeluju kao stranački portali, ali ja nemam problem s tim, poštujem političku slobodu takvih portala, naročito ako ne poziraju kao nezavisni mediji, već otvoreno daju do znanja kojoj političkoj opciji pripadaju i ne dovode nikoga u zabludu u tom smislu.

No portali, kakvi god da su, ipak su istovremeno i mjesta tzv. “duhovne razmjene” – razmijene ideja, znanja, mišljenja, i tim više, tim prije, moraju prestati biti mjesta razmjene uvreda i psovki, govora mržnje.

Ako bismo analizirali naše društvo i našu kulturu po sadržaju komentara na portalima, ako bi koristili komentare kao pokazatelje stanja društva i kulture, zaključili bi da je naše društvo zaraženo mržnjom, tj. da je naša kultura na veoma niskom nivou, u vrlo lošoj formi, da teži ka “nekulturi”.

Kao što rekoh, i ponovo napominjem: naša je dužnost, kao zakonodavnog tijela, zaštititi javnu kulturu. Vratiti je u bolju formu: dijetom, izbacivanjem nasilja i štetnih stvari kao što je govor mržnje. Dakle moramo uvesti određeni dijetalni režim, podići moral, standarde, norme, formu, kondiciju, stanje javne kulture.

To znači da jednim kompleksnijim, detaljnijim, osmišljenijim i širim Zakonom o zaštiti javne kulture moramo regulisati medije koji ne samo da su postali platforme za govor mržnje, već prave aplikacije za online keširanje mržnje pomoću kojih su njihovi vlasnici zgrnuli prava mala bogatstva eksploatišući ratne traume, strahove, stres, a naročito najniže strasti kao najveću slabost i porok ovog društva.

Deregulisani neoliberalni kapitalizam vješto eksploatiše ljudske slabosti, ovisnosti i poroke koristeći argument slobode, slobode govora, slobodnog tržišta, i sl. Naročito online.

No govor mržnje ne spada u slobodu govora, već u verbalno nasilje. Ja ga doživljavam i kao porok, ružnu i štetnu naviku, štetnu, kako po pojedince – tako i po čitavo društvo, naročito po mlade, po najmlađe koji imaju slobodan pristup ovim komentarima, medijima, aplikacijama.

Govor mržnje je jako toksičan i osnovni je zagađivač javne kulture.

Kao što individualna ložišta zagađuju zrak svima nama u gradu, i mora se regulisati šta lože, na šta se lože, čime lože i koga lože individualna ložišta, ali prije svega moramo regulisati veće ložionice kao što su portali. Oni su veliki zagađivači, a svi udišemo isti zrak iz atmosfere koju stvaraju ovi zagađivači. Ta atmosfera ima štetne posljedice po naše zdravlje, u ovom slučaju mentalno zdravlje, na psihosocijalno okruženje.

Po mom mišljenju, ovako štur Zakon o kažnjavanju govora mržnje nije dovoljan.

Mora postojati regulativa i inspekcija koja će se baviti zaštitom javne kulture, moramo raditi na Zakonu o javnoj kulturi koji može biti i u sklopu Zakona o kulturi na kojem ćemo raditi u narednom periodu. Komisija za nacrt ovoga zakona se već formira i trebala bi biti formirana do tematske sjednice o Kulturi. Isto tako na toj istoj sjednici bi trebao doći na dnevni red i davno pripremljeni prijedlog Zakona o zaštiti kulturne baštine.

“Javna kultura” je nov fenomen i mi moramo oprezno i promišljeno reagovati na njega. Ne smijemo ograničavati javnu kulturu, ali je moramo zaštititi, kao što štitimo kulturnu baštinu, kao što štitimo prirodu. Kvalitet javne kulture spada u javno zdravlje, u mentalno zdravlje i jednako je važan kao i kvalitet zraka, vode, zdravstvenih i drugih usluga.

U tu svrhu predlažem i posebni Inspektorat u Kantonalnoj upravi za inspekcijske poslove.

Mi smo danas izmjenili Zakon o sportu i inspektora za sport koji je bio pri Ministarstvu kulture i sporta premjestili u Kantonalnu upravu za inspekcijske poslove. Isto tako smo usvojili i Zakon o ministarstvima.

Predlažem da u sklopu Kantonalne uprave za inspekcijske poslove formira poseban Inspektorat za kulturu i sport gdje bi pored inspektora za zaštitu kulturne baštine, bio i Inspektor za zaštitu javne kulture prvenstveno od vulgarnosti i govora mržnje, dakle, zaštite ne samo ugleda ljudi i grupa, već i javnog morala. Inspektor za zaštitu javne kulture u sklopu Inspektorata kulture i sporta bi se bavio govorom mržnje u medijima koji su prijavljeni u Kantonu Sarajevo.

Kao što ugostiteljski objekt mora imati sanitarnu inspekciju da ne bi trovao posjetioce, da bi ispunio određene higijenske standarde i norme, tako i mediji moraju proći medijsku inspekciju kako ne bi trovali građane. Ovdje se ne radi samo o sadržaju medijskih objava, već i o sadržaju komentara na medijske članke.

Mislim da Inspektorat kulture i sporta mora pokriti tu oblast javnog morala u javnom prostoru, tu “JAVNU KULTURU” koja ne smije biti toksična u mjeri u kojoj ona to trenutno jeste, jer ovakva kakva je sada, veoma utiče na psihosocijalne rizike i stres kojem su građani izloženi na online medijima.

Sloboda zagađivanja ne može biti pretpostavljenja ljudskom pravu na čist okoliš i psihosocijalno okruženje. Sloboda podrazumijeva i odgovornost. U ovom slučaju odgovornost prema društvu i odgovornost prema kulturi. Naša odgovornost kao zakonodavnog tijela je da društvo i kultura (koji su za neke autore sinonimi) budu zdravi.

Mislim da je važno na takav način regulisati “javnu kulturu”: da se definišu pojmovi, da se predvide kazne ne samo za one koji proizvode neprimjeren sadržaj, već platforme koje tolerišu, prenose (distribuiraju), praktično šire govor mržnje u svojim objavama i u komentarima pretplatnika. Po tom zakonu bi samo tolerisanje govora mržnje u komentarima kao i prenošenje sadržaja sa necenzurisanim govorom i govorom mržnje, bilo tretirano kao aktivna promocija govora mržnje zbog materijalne koristi.

Mnogi mediji zloupotrebljavaju ovu neregulisanu oblast i kapitaliziraju na gledanosti i posjećenosti zbog masnih i opasnih komentara, postajući tako zvanična platforma za promociju i širenje govora mržnje, praktično poligon govora mržnje, a govor mržnje je najveći problem postkonfliktnog društva i najveća prepreka pomirenju i reintegraciji društva. Što je najgore – neko je to dobro unovčio.

Mnogo novca je uloženo u pomirenje i reintegraciju društva, u nevladine organizacije, ne našeg novca, već novca poreznih obveznika Evropske Unije, Amerike, drugih zemalja…

Istovremeno je mnogo novca zarađeno na govoru mržnje, na domaćim privatnim portalima. Njihov biznis je direktno doprinjeo razgrađivanju, kako društva – tako i rada i truda svih onih koji su radili na reintegraciji i pomirenju.

Šta je bit?

Bit je da je dobit nadjačala dobrobit i rezultat svega toga je podijeljeno i razoreno društvo nekoliko decenija i uloženih milijardi kasnije.

Govor mržnje u koju bih svrstao i ratnohuškačku retoriku vodi ka destabilizaciji društva, države. Ljudsko pravo na slobodu govora je uvijek uslovljeno, ograničeno kaznama propisanim zakonom, koji su u demokratskom društvu nužni radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, radi sprečavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala, radi zaštite ugleda ili prava drugih, itd. No najinteresantnija kategorija koju ovaj Zakon o zaštiti javne kulture i Inspektorat za kulturu i sport moraju definisati i regulisati nisu samo građani, već ponajviše biznisi koji profitiraju na mržnji, koji su profiteri, da ne kažem ratni profiteri (jer je rat česta, polazna i ultimativna tema sa kojom svaka rasprava završava), koji svojim neregulisanim i neodgovornim ponašanjem i biznis modelom destabiliziraju društvo i ovu državu nudeći svoje platforme kao poligon za najgori govor mržnje uperen protiv grupa i pojedinaca.

Sa moralne strane, sa stanovišta novinarske etike, sa stanovišta socijalne etike, eksploatacija ptsp-a građana, demobilisanih boraca, niskih strasti, strahova od rata; kapitaliziranje, profitiranje na portalima se mora regulisati.

Ovo je važan Zakon koji mora biti šire koncipiran i detaljnije napisan, uz dužu i širu javnu raspravu tj. participaciju svih na koje se on odnosi, građana, korisnika, predstavnika medija. Zakon mora osim autora govora mržnje prepoznati i “distributera” govora mržnje, organizovanog distributera, u smislu, na primjer: da se onaj ko prenosi ili toleriše govor mržnje u komentarima, ako promptno i redovno ne administrira stranicu u skladu sa ovim zakonom, prepozna kao saučesnik u govoru mržnje, tj. kao distributer i promoter govora mržnje.

Facebook “čistka”

Nisam zagovornik “crnog parlamenta” na društvenim mrežama.

To kao parlamentarac, tj. zastupnik/poslanik u Skupštini Kantona Sarajevo ne mogu ni podržavati ni ohrabrivati. Upravo iz tog razloga i u tom svojstvu ne mislim da na svojoj stranici moram biti demokratičan i parlamentaran, uvažavati i tolerisati mišljenje političkih i ideoloških protivnika/oponenata jer za to postoje skupštine/parlamenti i zastupnici/poslanici “pobjedničkih” i najvećih autoritarnih desničarskih stranaka koji ionako čine vladajuću većinu u parlamentima, tj. koaliciju na vlasti.

Upravo iz tog razloga, kao ljevičar parlamentarac, tj. zastupnik/poslanik u Skupštini Kantona Sarajevo nisam koristio svoju Facebook fan page javne, a potom i političke ličnosti, da imitiram i pružam neki privid/serviram surogat demokratskog parlamentarizma i simulakro državnih institucija na Cukerbegovoj privatnoj platformi, već isključivo za komunikaciju sa političkim istomišljenicima čije interese zastupam u Skupštini Kantona, tj. za komunikaciju sa svojom bazom (na što s jedne strane imam ustavno pravo, a s druge strane i mogućnost relativno besplatnog objavljivanja koju mi pruža Šećerbergovićeva platforma).

Nije da se nisam pitao koliko održivo i duga vijeka će biti to naše “hakovanje” neoliberalnog kapitalizma, ali taman kada smo se svi privikli i uljuljkali u svojim pozicijama i na svojim FB stranicama, nakon mnoštva napada, prijetnji, počele su se javljati i naznake ozbiljnije “čistke”.

Ne znam da li da me tješi ili brine činjenica da nisam jedini zastupnik u Skupštini Kantona Sarajevo koji već tri mjeseca pokušava vratiti kontrolu nad Facebook stranicom.

Ne znam da li da shvatim to kao puku koincidenciju, “tehnički problem” i da “muški” podnesem gubitak stranice sa oko 62.000 pratilaca, ili da javno problematizujem činjenicu da se radi uglavnom o zastupnicima ljevice koji su otprilike u istom vremenskom periodu (nakon pobjede na lokalnim izborima u Sarajevu) ostali bez pristupa svojim Facebook stranicama putem kojih su održavali kontakt sa svojom bazom, sa svojim biračkim tijelom (u rijetkim trenucima kada nisu zlostavljani od strane raspojasanih desničarskih populista i botova koji su praktično preuzeli ovu društvenu mrežu i načinili je svojom “echo chamber”).

Ne znam ni da li je to samo splet slučajnih, nesretnih i nezgodnih okolnosti koje su (jako zgodno) domaćoj desnici pripremile (domaći) teren za naredne parlamentarne izbore.

Njihova hegemonija na društvenim mrežama, naročito na Facebook-u, izgleda, služiće da napravi privid dominacije desnice u društvu, što će poslužiti kao argument za umanjivanje sumnje u izborne krađe i kupovine glasova na narednim izborima što bi njihovu izbornu pobjedu trebalo učiniti neupitnom ne samo u predizbornoj kampanji, već i nakon izbora, ako razumijete šta želim reći.

Zaista ne bih da zvučim kao teoretičar zavjere i progona ljevice sa ove platforme, već kao “zviždač” koji upozorava i najavljuje migraciju na platforme kao što su YouTube, Twitter, Telegram, LinkedIn i dr. na kojima bi se morali pregrupisati, konsolidirati, prestrojiti i zbiti redove.

“Ko zna zašto je to dobro”, neko bi rekao.

Možda nam zaista nije mjesto tamo gdje nam poručuju da nam mjesto nije. Možda ih se previše infiltriralo u naše redove pozirajući kao ljevičari ili “obični građani” pa su vrlo brzo i uspješno uspjeli razbiti i atomizirati opoziciju, a naročito moguću ujedinjenu ljevicu po onoj: “zagadi/ogadi pa vladaj”.

Možda zaista u najkraćem vremenskom roku moramo formirati zbijeg na nekoj novoj slobodnoj teritoriji i platformi u narednom periodu, “po šumama i gorama” drugih društvenih mreža i aplikacija.

Možda se moramo konačno izdvojiti i otcijepiti od dominantne i toksične ideologije “krvi i tla” koja definiše konzervativne žabokrečine političkih centara u bosanskohercegovačkim dolinama i utvrđuje sada već tridesetogodišnji status quo.

Možda je vrijeme za duboki i radikalni rez, za ozbiljnu ideološku secesiju, a s njom i novi i svježi početak nove i svježe ljevice u BiH i šire.

U svakom slučaju u mom slučaju možete me direktno pratiti na stratorama.org

Seobe

ili podnaslov: pomoć imperiji u nevolji

https://ba.n1info.com/regija/rse-kosovo-ce-prihvatiti-hiljade-afganistanaca-koji-su-bijegu-od-talibana/

Ma da… Nafilovaće zapadnobalkanske neokolonije civilima iz propalih srednjeistočnih eksperimenata. Neće ih primiti sebi u SAD nakon dvije decenije kolonijalne okupacije.

Biden nikad neće izjaviti ono što je Trump izjavio za “sh*thole countries”, ali neće ni oklijevati da djeluje u tom smislu.

Hajde što tretiraju civilne izbjeglice kao “otpatke” neuspješnih političkih proizvoda i vojnih kampanja svog katastrofalnog imperijalizma, već što tretiraju suverene države Zapadnog Balkana kao “korpe”.

glasila bi prva kritika koja bi došla iz tabora demokrata i američke liberalne ljevice da je Trump odlučio uraditi isto – kao da gledam.

BiH situacija je malo kompleksnija, pa se nije mogao tako brzo i lako dogovoriti ovaj “new deal”, ali ako bude stani-pani, moraće se dokazivati lojalnost u zamjenu za zaštitu i još koješta.

Ovako su nekad radili Cezari, Sultani, Kajzeri i razni Staljini.

“To je nama naša borba dala”, Bidena za maršala i uslugu koja se ne može odbiti jer: suverenitet je ipak suverenitet, pa makar došao i sa “strings attached”.

I globalna Američka demokratija se, kao i ova naša lokalna u post-jugoslovenskoj tranziciji, na kraju pretvorila u suru demografiju autoritarizma.

SDA OLIMP i olimpijska borilišta

Nejasno je na koju se peticiju referiše “izvršni funkcioner” Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine koji je potpisao ovaj Zahtjev za dostavu dokumentacije, a na koji dole navedeni moraju odgovoriti u roku od petnaest dana nekim stavom inače će se automatski smatrati da se slažu sa proglašenjem Zetre nacionalnim spomenikom.

Ono što je jasno jeste da ova državna komisija namjerava proglasiti olimpijska borilišta na Bjelašnici, Igmanu i Trebeviću nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.

Postavlja se logično pitanje ovoj dejtonskoj državnoj komisiji: a šta je sa Jahorinom? Zašto su olimpijska borilišta na Jahorini izostavljena?

Nije tajna da ova Komisija na čijem čelu se nalazi bivši kantonalni ministar prostornog uređenja Faruk Kapidžić (kojeg mnogi smatraju Bakirovim čovjekom i SDA perjanicom na ovoj poziciji) ovim svojim prijedlogom nastoji staviti olimpijska borilišta na Bjelašnici, Igmanu i Trebeviću (a evo vidimo, i Zetru) pod direktnu kontrolu Federacije BiH izuzimajući ih tako iz nadležnosti Kantona Sarajevo.

Nije tajna ni da je to sve dio političke borbe koju SDA vodi sa entitetskog i državnog nivoa (gdje čini vladajuću koaliciju) protiv Kantona Sarajevo (u kojem SDA čini opoziciju).

No od danas, sa ovim službenim dokumentom, nije više tajna ni to da Bakirova državotvorna fildžan-politika (koju u ovom konkretnom slučaju na državnom nivou predstavlja Kapidžić kao predsjedavajući jedne državne, jedne dejtonske komisije), ne svrstava olimpijska borilišta na Jahorini u nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine.

Da li su Bakirovi ljudi sami “otcijepili” olimpijska borilišta Jahorine iz Bosne i Hercegovine? Da li su to uradili svjesno ili nesvjesno? Da li su to uradili u dogovoru sa Dodikom ili ne? Da li su ga prethodno pitali, ili ga možda nisu smjeli ni pitati, već su pretpostavili da im to neće proći pa su unaprijed izuzeli olimpijska borilišta na Jahorini iz Bosne i Hercegovine fokusirani (ili sa fiksacijom) na veću političku moć i kontrolu u Kantonu i Federaciji, to za sada ne znamo.

Ono što znamo i što čitamo iz ovog dokumenta jeste da ova dejtonska državna komisija ne tretira sva olimpijska borilišta kao nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine, tj. da praktično ne smatra olimpijska borilišta na Jahorini dijelom Bosne i Hercegovine.

Da li se radi o političkom “lapsusu”, nepromišljenom potezu, običnom propustu ili ovog puta zaista imamo zvanični dokument koji potvrđuje dogovorenu podjelu Bosne i Hercegovine u kojoj direktno učestvuju “svi predsjednikovi ljudi”?