Video

KULTURA I SMISAO BUDŽETA ZA KULTURU

30.11.2021.

45. Radna sjednica Skupštine Kantona Sarajevo

Rasprava o nacrtu budžeta za 2022. godinu

Sarajevo kao glavni grad Bosne i Hercegovine treba ispuniti određene funkcije i zadaće glavnog grada, ne samo kao administrativnog već i kulturnog centra BiH, a Skenderija i Dom Mladih su uvijek služili toj svrsi.

Kompleks Skenderija se ne bi trebao svesti na ukras u centru grada, na komercijalni prostor za iznajmljivanje, na nacionalni spomenik, na sjećanje, na praznu ljušturu koja je lijepo ukrašena, okrečena i osvjetljena, već mora biti živ, pun sadržaja, aktivan, sačuvati i gajiti moderni, savremeni duh grada. Mora biti generator sportskih i kulturnih događaja, generator talenata, generator savremene sportske i muzičke scene, alternativne muzičke scene, rok, pop, hip-hop.

Dom Mladih mora proizvoditi talente, ljude, imena, kao što je to činio nekada. Mora služiti produkciji nezavisne savremene kulture. Nije bitan samo plato, a uložilo se najviše u vanjštinu, u ono što se vidi s vana. Bitno je ono što se unutra rađa, odgaja, razvija. Važno je da omladina u svojim dvadesetim ima svoj centar.

Aktuelni direktor je u smislu vanjštine uradio dobar posao projektima za koje je kantonalno ministarstvo dalo novac, ali bojim se da je takav pristup doveo do one: “spolja gladac, a unutra jadac” jer to je ono što se vidi, to je zapravo sve što možemo vidjeti. Ono što se ne vidi je sadržaj koji se ne vidi zato što ga nema.

Složićemo se da u proteklom periodu KSCentar Skenderija nije postao centar kulture i sporta ni Sarajeva, a pogotovo ne BiH, što je nekad bio, a težimo da u prevaziđemo sebe i svoju prošlost na svim poljima i u svim našim aktivnostima i kvalitetima.

Centar Skenderija je morao proizvesti i okupiti nove mlade ljude. Nova mlada imena. Ne samo Sarajevska već bosanskohercegovačka – da djeluju u njemu, da naprave ime kroz njega, da naprave ime od njega, da ga stave na regionalnu mapu, da se generacije vežu za njega, da se s njim sažive, da zažive sport i kultura.

Dakle važna su nova imena, ne samo uposlenici i zidovi, već imena iz kulture i sporta, tj. važna je kultura i sport koja se producira, generira u ovakvim centrima, a to su upravo projekti koji su nedostajali u proteklom periodu.

Za to služi država i državne institucije, preduzeća: ne da služe sebi, svojim radnicima, za plate i tople obroke, ili da služe strankama i stranački uposlenim ljudima, već da služe građanima, da služe društvu, građanskom društvu, ne samo lokalno, već u glavnom gradu Bosne i Hercegovine moraju služiti reintegrisanom, cjelokupnom bosanskohercegovačkom društvu i mladima iz svih dijelova Bosne i Hercegovine.

To nisam vidio. Niti jedno novo ime. Ne vidimo da je neka nova grupa, neki novi bend došao iz Sarajeva ili da je promovisan u Sarajevu, a da je Dom Mladih zaslužan za to, da je odigrao veliku i važnu ulogu u tome, kako je to nekoć bivalo.

Sve što imamo je, s vremena na vrijeme, pred sjednice Skupštine Kantona, ono što se, kada je u pitanju kultura, naziva: “petarda u mraku”. Imamo evente koji kao da bi trebali služiti da građani ne primjete prazninu u muzičkoj i sportskoj sceni naročito kada su mladi u pitanju.

Ne dešava se previše u Domu Mladih, vjerovatno zbog COVID-a, ali nije li se u međuvremeno moglo renovirati – poraditi barem na onim kablovima koji su crnim selotejpom izljepljeni po stolariji i zidovima. Poraditi na ozvučenju, akustici velike sale (dancing dvorane), digitalizaciji ulaznica, na adekvatno uređenom prostoru za garderobu, moglo se poraditi na amfiteatru, na njegovoj akustici, na prostorijama za vježbu u podrumu, renovirati ih i urediti. Popraviti i proširiti klozete. Malo je ono klozeta za tolike sale i njihove kapacitete.

Potrebno je da sarajevski bendovi imaju gdje vježbati. Da organizuju koncerte jednom-dva puta mjesečno, zbog prakse. Ako je COVID i ako su na snazi COVID mjere, neka sviraju češće za sebe, za svoju dušu, za svoju raju, za mali krug ljudi, uz poštivanje COVID mjera. Radnici su redovno plaćeni da rade čitav mjesec (mislim na redare i druge) pa neka rade za omladinu. Neka se vježbaju za veće evente, veće koncerte.

DOM MLADIH je uvijek bio, te i dalje mora biti centar alternativne rok scene. Kreativne, energične, mlade, nove, scene.

U njemu je pokojni Čičak organizovao NOVE NADE – NOVE SNAGE, jednu manifestaciju koja nije etablirala samo Sarajevsku, već bosanskohercegovačku novu rok scenu. Nagrada je bila snimanje autorske pjesme u profesionalnom studiju Radio Televizije, ako se dobro sjećam.

Hoću da kažem da se u proteklom periodu najviše radilo na vanjštini, na onom što se vidi sa ulice. To je pozitivno i pohvalno, ali problem je nedostatak sadržaja i funkcije, a to je upravo ono što Sarajevu nedostaje. I ne samo Sarajevu, već i BiH.

U Sarajevu prije svega treba stvarati i graditi gradski sadržaj jednog glavnog grada, sadržaja za mlade. To se ne svodi na festival, sajam i vašar koji se desi, a potom kada prođe, nastane muk i ostane pustinja. Zato se za festivale često kaže da su “petarda u mraku” jer ne rezultiraju Sarajevskom ili još važnije – bosanskohercegovačkom scenom.

Potrebno je raditi na stvaranju životnog, kulturnog i sportskog sadržaja, sekularnog, modernog, savremenog sadržaja u zdanjima koja već postoje, kojima je to namjena, da Sarajevo bude opet savremeni kulturni i sportski centar BiH, a to je, kako joj ime kaže: Kulturno-sportski centar Skenderija, i Dom Mladih u sklopu nje.

DOM MLADIH se mora pripremiti za takvo djelovanje – i u njega treba uložiti milione. U DOM MLADIH treba ulagati i staviti ga u pogon za omladinu, za sarajevsku i bosanskohercegovačku rok scenu.

Dugo smo čekali. Mnogo propustili.

Sarajevo je ipak zvanično i po Ustavu glavni grad BiH i trebalo bi se okrenuti Bosni i Hercegovini i kulturnoj, alternativnoj, savremenoj rok sceni u BiH. To je KSC Skenderija i Dom Mladih nekada radio. To je velik i važan posao i zadatak.

Sadržaj je bitan! Produkcija, proizvodnja, novih talenata, nove generacije, nove scene! Ako je nema, moramo je izmisliti, stvoriti. A ima, no ne vidim da im je ponuđeno plodno tlo, da su im ponuđeni uslovi za vježbu i razvoj.

KSC Skenderija ima oko 120 zaposlenih ljudi – vlastiti prihodi Skenderije iznose 2,300.000 – 2,400.000 KM, što pokriva troškove plata. Veliki, a neki kažu i najveći dio, ubire se od parkinga.

Ne može se jedan Kulturno-sportski centar svesti na parking, a to je izgleda naša realnost, stanje stvari u gradu i kulturi, čitav grad: njegovi trotoari, institucije i centri kulture i sporta, parkovi, tereni – postali su parking. Čitav sadržaj i smisao grada, njegova ekonomija je – parking. No i pored toga što je sve pretvoreno u parking – opet nema parking mjesta, vlada haos, nered, stres – benzin i adrenalin. (Na ulazu u grad trebala bi stajati tabla: Dobrodošli u Adrenalinski parking – Sarajevo.)

PITANJA:

Kao što se možda sjećate, Skupština Kantona Sarajevo je prošle godine jednoglasno podržala moju zastupničku inicijativu da se kompleks Skenderija proglasi za arhitektonsko i kulturno naslijeđe prvog reda (u izvornom obliku). I prije ovog mandata sam bio angažovan kao građanin i umjetnik oko Skenderije što je sve dobro dokumentovano. Takođe sam u martu ove godine pokrenuo inicijativu da se TVSA – kantonalna televizija preseli u amfiteatar Doma Mladih i time uštedi 300.000 KM godišnje koje kanton daje za zakup prostora u tzv. Sivom Domu. Šta je sa tom inicijativom? Da li je Vlada ikada i uopšte razmatrala tu mogućnost?

Da li ste planirali ulagati u nezavisnu kulturu? Dakle ne samo u onaj dio koji je namijenjen institucijama koje su na budžetu, ali evo kada sam i kod budžetlija – u COVID-u nisu imali puno prilika da nastupaju pred građanima. Da li bi mogli finansirati malo više kulture na ulicama, na otvorenom prostoru, da zbog COVID-a izađu na zrak, među građane, da kultura koja je na budžetu i u budžetskim institucijama zasvira malo na ulici, “među rajom”, da Sarajevska filharmonija zasvira na prigodnim mjestima na otvorenom u Ilijašu, Hadžićima, Vogošći. Bili smo zatvoreni, otuđili se, pretvorili u pećinske ljude, lijepo bi bilo da se kanton oživi ovim nastupima. Možete li za to odvojiti par stotina hiljada maraka?

Pošto ste zakinuli Sarajlije za JAZZ festival – kako ćete se odužiti, ne samo JAZZ festivalu, već Sarajlijama? Kako ćete se iskupiti? Hoće li biti neke “kompenzacije”? Hoćete li vratiti Sarajlijama JAZZ naredne godine, po mogućnosti na velika vrata? Hoćete li planirati u budžetu neki novac kako bi se upriličio kvalitetan JAZZ event u gradu, da li bi par stotina hiljada maraka bilo dovoljno za to?

Način rada i upravljanja TVSA od strane novog rukovodstva pokazali su kako Kantonalana televizija može biti važna i neophodna u javnom prostoru, te shodno tome predlažem da Vlada razmisli o mogućnosti da se u radijskom prostoru obezbijede uslovi za jedan otvoreni urbani radio Kantona Sarajevo.

Video

Stogodišnjica agrarne reforme

Ove godine se obilježava stotinu godina od tzv. “agrarne reforme”.

Jedni žale jer na agrarnu reformu prvenstveno gledaju kao na otimačinu muslimanske zemlje, tj. način na koji su muslimani, a kasnije Bošnjaci, “ostali bez zemlje”.

Istina je da je agrarna reforma zahvatila feudalce, tj. age i begove, te da su oni ostali bez zemlje za koju su dobili obveznice koje kasnije nisu naplatili jer je ta država prestala postojati. Istina je da bi morali dobiti naknadu za tu zemlju, i istina je da su oni bili muslimani, i istina je da su muslimani činili 91,15% od ukupnog broja feudalaca, а da su njihovi kmetovi bili 95,41% hrišćani (Srbi 73,92%, a Hrvati 21,4%).

No, niti su svi muslimani bili feudalci i vlastelini, niti su svi hrišćani bili kmetovi tako da ne možemo poistovjećivati čitavu naciju sa jednim staležom feudalnog bosanskohercegovačkog društva sa početka treće decenije dvadesetog vijeka, niti nazivati zemljom jednog naroda vlasništvo feudalnih zemljoposjednika.

Bilo je tu i trgovaca, ugostitelja, zanatlija, ljekara, vlasnika biznisa, fabrika, manufaktura, bilo je i neke buržoazije, neke srednje građanske klase po bosanskohercegovačkim gradovima. Bilo je i nekih radnika. Slobodnih seljaka.

Vjerovatno su bili zanemariva ili bezglasna manjina kao i danas kada niko od tolikih “građanskih snaga”, stranaka kojima je toliko stalo do građanske države i građanskog principa ne smije da proslavi barem stogodišnjicu ukidanja kmetstva koji je u (građanskom) principu revolucionaran i progresivan čin.

Oko toga bi se širok spektar građanske, liberalne i progresivne ljevice trebao moći složiti jer predstavlja građansko oslobođenje i kraj “starog poretka” (tim prije što su socijaldemokrate tada insistirale na tome).

Kada malo razmislimo, možda stogodišnjica ukidanja kmetstva u BiH i nije za slavljenje, obzirom koliko kasno je kmetstvo ukinuto, pa je bolje prešutiti ga. Ali amerikanci se s ponosom sjećaju Linkolnove Proklamacije o emancipaciji iz 1862. koja je za cilj građanskog rata odredila ukidanje ropstva.

Ukidanje kmetstva na početku treće decenije dvadesetog vijeka je definitivno ekvivalent ukidanju ropstva u sedmoj deceniji devetnaestog i moralo bi kao takvo biti adekvatno obilježeno. Tim više što ta kmetska zemlja nije pripala Kralju i državi, već je pripala u vlasništvo težacima koji su je obrađivali i koji su na njoj živjeli, a to zbilja jeste revolucionarno i progresivno.