Građanska ili bošnjačka država?

Video

Na pitanje voditelja Aleksandra Stankovića da li bi se principom “jedan čovjek – jedan glas” ostvarila bošnjačka dominacija u BiH, Komšić nije odgovorio odrično, već je postavio kontra-pitanje Stankoviću da li ga je strah u Hrvatskoj u kojoj su Hrvati etnička većina i da li se osjeća ugroženim kao pojedinac. Stanković je rekao da ga nije strah, da se ne osjeća ugroženo, na šta je Komšić pitao/konstatovao: “Pa što to ne bi moglo biti tako i kod nas?” čime je praktično potvrdno odgovorio na prethodno postavljeno pitanje o bošnjačkoj dominaciji.

Javno je priznao da ispod površine “građanske države”, tj. da iza “građanskog koncepta” praktično stoji koncept Bosne i Hercegovine kao bošnjačke nacionalne države u kojoj su Bošnjaci etnička dominanta.

Stanković mu u nastavku razgovora reče da je zajedno sa drugim gostima iz BiH mnogo puta zaključio da “nema te Bosne (u kojoj je jedno) – dominantno, o kojoj vi pričate Gospodine Komšiću…” Na šta Komšić dodatno potvrdi: “Ima, ima, ona je uvijek tu, ali joj ne damo da izađe na površinu.”

Ostao sam zatečen ovom hrabrom izjavom koja je raskrinkala potajne želje svakog iskrenog bošnjačkog nacionaliste. Naravno da postoji ta tendencija bošnjačke dominacije i da joj “ne damo da izađe na površinu”, ali nije mi jasno da li Komšić smatra je li to dobro ili nije? Zapravo otvara se više pitanja.

Prvo je: da li Komšić misli da je to dobro, a da nije dobro da se potiskuje, tj. da treba pomoći Bošnjacima da njihova želja za dominacijom konačno izađe na površinu i da se javno promoviše kao legitiman zahtjev i zvanična politika?

Drugo je: da li Komšić misli da ta želja za etničkom dominacijom nije dobra i da je dobro što joj ne damo da izađe na površinu?

Treće je: da li Komšić misli da ta želja Bošnjaka za etničkom dominacijom u BiH nije dobra, ali da nije dobro ni da joj se ne da da izađe na vidjelo, jer ako se radi o potisnutoj, opasnoj, skrivenoj namjeri onda je bolje da pomognemo da “izađe iz ormara”, na površinu, da se upriliči “parada nacionalnog ponosa” kako bi konačno bila vidljiva i artikulisana, da sav svijet vidi, da se dokaže i potvrdi činjenica da Bošnjaci žele BiH za sebe, da žele dominirati njom, da žele od BiH napraviti nacionalnu bošnjačku državu?

Ne znam šta da mislim. Puno je upitnika.

Kako da okarakterišem Komšića?

U principu se slažem sa Stankovićem i sa svima koji vjeruju u Bosnu i Hercegovinu u kojoj ne postoji etnička dominanta, kulturna, vjerska ni bilo kakva hegemonija, prevlast niti jednog naroda nad drugim narodima, već je, kao što je to još u ZAVNOBiH-u rečeno, BiH država podjednako “i jednih i drugih i trećih”. To bi bilo najbliže ili barem dobar put prema građanskoj državi, tom građanskom društvu, pluralističkom ali “neutralnom” ako je težište na individualizmu i individualnim pravima, a ne kolektivizmu, kolektivitetima, itd. No Komšić, na moje iznenađenje, insistira na dominaciji jednih i uopšte mi nije jasno zašto to čini.

Da li Komšić igra igru nekog ko ne samo da ruši dejtonski “etnički koncept”, već i odrednice ZAVNOBiH-a kojeg je današnja BiH pravna nasljednica u njenim međunarodno priznatim AVNOJ-skim granicama?

Da li je Komšićeva uloga da povede i navede Bošnjake da izjave i zatraže nezamislivo, da im stvori privid i uvjerenje da je bošnjačka nacionalna država na dohvat ruke, da oni to mogu i imaju pravo zahtijevati sve dok ih on vodi; da im je on, kao Hrvat, najbolji štit i podrška?

Ako je sebi uzeo tu mesijansku ulogu (kao u nekom “bosanskom avataru”), ako to zaista iskreno misli i planira, ako je to njegova životna misija, to je onda interesantna tema za neki istorijski roman za koji ne znamo kako će završiti (mada takve priče obično završavaju neslavno ili tragično).

No šta ako se radi o nekom ko ima zadatak da probudi državni nacionalizam u bošnjačkom narodu, da pobudi Bošnjake da nakon tri decenije dejtonskog mira zatraže revanš, “sve ili ništa”, bošnjačku nacionalnu državu?

U tom slučaju bi bilo sasvim moguće da on, ili ljudi bliski njemu koji su ga ohrabrii u toj ulozi, to rade za strane obavještajne službe i u interesu onih koji upravo i žele da ovog puta Bošnjaci “prvi počnu” kako bi onda opravdali svoj otpor, samoodređenje, samoodbranu i, ultimativno, otcjepljenje i priključenje teritorija “matičnim državama”.

Jer ako slušamo posljednjih mjeseci Dodika, njegova retorika “mirnog razlaza” i “nemogućnosti suživota” upravo priprema teren za takav scenario u kojem bi glavna uloga, ili okidač, bio niko drugi do Komšić.

Ne znam da li je Komšić toga svjestan. Ako nije, ako ga “proigravaju” njegovi bliski saradnici ili koalicioni partneri koji su već iza kulisa dogovorili podjelu, onda će, po provjerenom scenariju obavještajnih službi, Komšić definitivno na kraju biti “žrtveni jarac” na kojeg će etnonacionalisti svaliti svu krivicu i podijeliti BiH između sebe, eventualno napraviti negdje etnički čistu “bošnjačku republiku” i tako to…

Ne znam. Ali ono što sigurno znam jeste da glave treba ohladiti i da ne treba klimati ono što imamo, a imamo mir koji je najvažniji. Zdrav zub ako klimaš trideset godina – ispašće.

Ne gradi se kuća od krova, već od temelja, a temelj građanske države je slobodan građanin – individua (po definiciji građanske države). Ako nemamo toga (a nemamo jer prevladavaju čopori, horde, sekte, navijački mentalitet košnice), ako nemamo individualističku kulturu, barem kritičnu masu (koju su kolektivisti razbili i rastjerali iz zemlje), već imamo samo i jedino dominantne blokovski podijeljene kolektivističke kulture – onda nemamo građansko društvo i nemamo uslove za građansku državu.

Uslov je slobodni i slobodnomisleći građanin/građanka, a mi trenutno imamo tri-četiri jednoumlja, kolektivne identitete, kolektivitete koji su kurirani i menadžerisani od strane partija i partijskih lidera iza kojih stoje strani uticaji i “investitori”.

Ono što zapravo želim reći je da “građanski princip” u principu ne mogu iznijeti i provesti ostrašćeni građani koji ni do dan-danas nisu u stanju prihvatiti sugrađane druge vjere i nacionalnosti. Ako malo razmislimo, u svemu tome su “Dejtonski Ustav”, povratak, pomirenje, reintegracija društva najsvjetlije tačke i na strani običnog čovjeka, Bosanaca i Hercegovaca bilo koje pripadnosti.

Mi moramo zajednički graditi obrazovanje, privredu, poljoprivredu, energetiku, itd, itd. Dokazali smo u prošlosti da smo to u stanju zajedno raditi kao jednaki i slobodni Srbi, Hrvati, Bošnjaci, Jevreji, Romi, “mješoviti”, you name it, i funkcionisalo je. Itekako. Mi to možemo opet. “Nacionalni ključ” ni tada nije stajao na putu progresu i prosperitetu naše zajedničke Bosne i Hercegovine.

Edin Forto

Video

Ova predizborna kampanja je najagresivnija do sada.

Ide se na negativne osjećaje i ostrašćenost, proizvodi se psihoza, sada već tradicionalna predizborna ratna psihoza.

Ljudi su izmanipulisani stranim službama, stranačkim medijima i propagandom koja raspiruje mržnju do te mjere da više ne čuju ili čak ne žele čuti glas razuma.

Zaboravite barem na trenutak sve ono što ste čuli i pročitali u toksičnim izvorima sumnjivih informacija kojima vam ispiraju mozak, kojima vas zavode i indoktriniraju mržnjom i netrpeljivošću.

Ostavite na trenutak po strani sve predrasude koje ste uzgojili nakon što su razni sijači posijali svoje sjeme zla i mržnje u vama i poslušajte sopstvenim ušima ono što ovaj čovjek govori o ekonomiji.

Poslušajte jednostavna i jedina prava rješenja i razmislite svojom glavom o onom što čujete, bez fabrikovanih animoziteta.

Uvidjećete da ovo nije šuplja priča, već da su se mnoge glave prošupljile na ovoj prljavoj i toksičnoj medijskoj vjetrometini dezinformacija, da su zaglupile i otupile pa više ni ne razlikuju glas razuma od govora mržnje.

Poslušajte ozbiljno i uvidjećete da ovaj čovjek ne govori napamet, ne govori gluposti, ne zamajava nikog, ne “maže oči”, već naprotiv; čućete glas razuma i uvidjećete da govori ono što i sami mislite; uvidjećete da i sami mislite ono što on kaže, ili barem da ste nekoć to i sami mislili prije nego što ste postali ogorčeni nezadovoljnici i žrtve (dez)informacijskog rata.

To što neki ismijavaju, omalovažavaju, ne žele ili odbijaju čuti ovakvu priču danas, to ne znači da imaju bolja rješenja, već znači da nemaju sluha za takvu priču, a to što nemaju sluha za takvu priču znači da su ogrezli u lošu priču i da djeluju ostrašćeno, navijački, pristrasno, a ne razumno.

Molim vas, budite razumni samo na nekoliko minuta i poslušajte bez cinizma i arogancije ovaj intervju.

Ne temeljite svoj glas na emociji i animozitetu, ne glasajte kako vam drugi kažu i kako vas drugi nagovore, onako kako samo izmanipulisane mase po inerciji znaju naivno glasati.

Ne mislite tuđom glavom, oduprite se mentalitetu košnice u kojoj zuje mnoge laži i klevete, poslušajte svojim ušima, razmislite svojom glavom, napravite svoju odluku, ako uopšte smijete, ako još uvijek to možete i umijete i – glasajte razumno.

Milanovićev sindrom

Video

Mislim da razumijem šta Milanović želi reći. Milanović, po meni, uporno nastoji javno komunicirati da on ne razumije pojam genocida. Koliko sam shvatio, on misli da je genocid zločin koji mora biti velikih razmjera da bi se tako zvao.

Milanović poima i definiše genocid isključivo kao nešto što se mora dešavati u velikim razmjerama mada “Konvencija o genocidu nije propisala jasne kriterije i mjerila za utvrđivanje kvantitativne komponente zločina” (ne piše do kojeg broja ili postotka žrtava se radi o masakru, a od kojeg o genocidu). Milanović i dalje, kao i mnogi drugi, misli da genocid definiše brojka.

To nije ništa novo. Tako razmišljaju mnogi, naročito đaci u osnovnim školama. Tako zamišljamo genocid kada smo mali, tj. kada učimo o njemu u osmom razredu osnovne škole.

Genocid je imenica koja označava CILJ zbog kojeg je počinjen neki zločin. Jedan zločin može biti čin genocida ako je počinjen u cilju uništenja čitave grupe, tj. ako je dio jednog šireg “projekta” čiji je CILJ ili namjera uništavanje čitavog naroda, grupe. Nije važna brojka pojedinačnog masakra, nije važno dokle se sa brojkama, tj. sa zločinom, stiglo tog dana, mjeseca, godine, na toj i toj teritoriji, u tom i tom mjestu, ako je to “zločin u progresu”. Nije presudna ni tehnika, tehnologija koja se koristi u genocidu: da li se radi o mačetama ili “Ciklonu” i u kojoj mjeri je primijenjivana i provedena, o čemu je Milanović takođe javno i naglas meditirao, već o tome u kojem cilju, u koju svrhu je zločin počinjen i na osnovu toga neki zločin ocjenjujemo i tretiramo kao izolovan incident, ili pak kao sastavni ili početni dio ili fazu jednog šireg projekta čiji je cilj fizičko uništenje čitave jedne grupe, etničke, vjerske, i dr. na jednoj teritoriji.

Dakle, neki zločin, masovni zločin ili masakr se može percipirati kao izolovan incident, ali može se na njega gledati i kao na dio ili fazu jednog državnog, partijskog ili drugog projekta čije namjere i ideje same sebe definišu kao genocidne. Ako se može dokazati genocidna namjera ili cilj, onda se radi o činu genocida. Teško je dokazati tzv. “genocidnu namjeru”, a ona je najvažnija u slučajevima kada genocid nije dosegao velike razmjere, tj. ako je u međuvremenu spriječen vojnom ili nekom drugom intervencijom. U principu svi oni koji negiraju genocid, iako se fokusiraju na brojeve, u suštini negiraju genocidnu namjeru, tj. da je postojao plan ili namjera sistemskog uništenja jedne grupe. Često pri tome činjenicu da su nečijom intervencijom zaustavljeni ili osujećeni u svom planu, namjeri, nastoje iskoristiti kao olakšavajuću okolnost. O sistemskom skrivanju i premještanju masovnih grobnica kao sastavnom dijelu prikrivanja dokaza, što po sebi ide u prilog postojanja namjere organizovanog i sistemskog zatiranja jedne grupe, ne moramo sada.

Možda bi Milanoviću i svima koji imaju njegov sindrom mogli ovako objasniti:

Zamislite da je genocid isključivo kvantitativno definisan (kao što je to slučaj sa Milanovićevim shvatanjem genocida) i da je neko nekad zapisao postotak grupe, tačan vremenski okvir ili tačnu brojku žrtava koja od nekog masovnog zločina čini genocid. Recimo da se radi o 30.000 nevinih žrtava, pripadnika i pripadnica jedne određene etničke ili vjerske grupe koji su pobijeni u roku od pola godine. (Primjećujete li da ovdje stupamo u “zonu sumraka” objašnjavanja zločina protiv čovječnosti psihopatskom umu, no o tome ću na kraju teksta.) I zamislite sada da neka organizacija pobije 29.999 pripadnika te grupe (vjerske ili etničke ili oboje) u nekom gradu u nekoj državi u roku od dvije sedmice.

To se i dalje ne bi kvalifikovalo kao genocid jer zločin, iako masovan, nije zadovoljio brojku, zar ne? No, to nije sve: zamislite sada da ta organizacija pošalje par svojih članova da ubiju još jednu osobu koja pripada istoj toj grupi, ali koji živi u drugom gradu, u drugoj državi. I taj tim profesionalnih ubica otputuje po zadatku u taj grad i izvrši ga nakon pet i po mjeseci, tačno na vrijeme, prije isteka “zakonskog roka”.

Da li je sada to genocid, po toj kvantitativnoj logici?

Ako se složimo da jeste, da su zadovoljeni sve propisane norme i brojke, onda će sigurno iznenaditi ako zaključim, po toj istoj kvantitativnoj logici, da se ubistvo tog jednog čovjeka u tom drugom gradu, u drugoj državi, gotovo pola godine kasnije također smatra genocidom, i to kvantitativno, u smislu da je jedna jedina žrtva na nekom udaljenom mjestu, pola godine kasnije žrtva istog genocida.

Dakle genocid, tehnički, čak i kada insistiramo isključivo na brojevima, na kvantitativnoj komponenti zločina, može biti i genocid nad jednom osobom u kuhinji dvosobnog stana na petom spratu na toj i toj adresi u tom i tom gradu, te i te države: genocid u dvosobnom stanu, a kamoli jedan genocid u Srebrenici.

Da rezimiram: ubistvo koje je počinjeno u kontekstu genocida, s CILJEM i NAMJEROM provođenja genocida, pa čak i jedno individualno ubistvo je čin genocida nad cijelom grupom, vjerskom ili etničkom ako je ubistvo počinjeno s istim motivom, s istim ciljem, a ne zato što je dotični nekom dugovao neki novac ili mu spavao sa ženom.

Ubistvo može biti u afektu, iz nehata, s predumišljajem, planirano, može biti djelo serijskog ubice, masovnog ubice, no ako karakter počinjenih ubistava nije terorizam ili ni jedan od prethodno navedenih, već je motiv, namjera i cilj sistematsko uklanjanje jedne populacije – onda se takva ubistva, gdje god bila i u kakvom god broju bila počinjena, nazivaju genocidom. Genocid je posebna kategorija ubistva, da tako kažem.

Dakle genocid je definisan kvalitativno, a ne kvantitativno, pa čak i onda kada insistiramo na kvantitativnom.

ZAKLJUČAK:

Razumijem da djeca ne mogu pojmiti ovaj koncept, ali kada odrasla osoba tako razmišlja i tako se ponaša, onda nema opravdanja, onda se radi o nekom za koga možemo reći da je glup, zar ne? (Bez namjere da vrijeđam). I sam sam, naivno, genocide zamišljao nekoć kao i Milanović, kao masovna ubistva velikih razmjera, ali onda sam naučio nešto o tome. Prije svega naučio sam da sam bio glup, jer ne radi se o broju, već o cilju, o namjeri. Ne radi se o kvantitetu, već o karakteru zločina. (Razlog više za Muzej Holokausta u Sarajevu, kao i za više prostora u nastavi o tome.)

Da je Milanović malo dijete ja bih razumio da on ne razumije ovaj koncept. Ali on je odrastao čovjek, i nije ni glup. Inteligentan je, a ovo nije kvantna fizika. No izgleda da on posve iskreno ne razumije koncept genocida, da je needukovan po tom pitanju, pa nam se svima javno požalio zbog toga u više navrata. Svima nam poručuje da on jednostavno ne može da shvati značenje samog pojma “genocid”, niti kako mu pristupiti, kako ga upotrebljavati i zašto.

Ali zašto onda srlja i dijeli lekcije ostatku svijeta oko sebe?

Postoji samo jedno objašnjenje, a to je da Milanović uistinu ne razumije i ne može razumjeti pojam genocida iz razloga koji su druge prirode, a kojima se bavi psihopatologija. Oprezno s ovim! Nemojte me pogrešno shvatiti: niti mu se rugam, niti ga optužujem, već kažem da moramo uzeti u obzir i mogućnost da Milanović ima ozbiljnu hemijsku neravnotežu u mozgu, jer je posve moguće da nikoga ne mrzi, da svjesno i namjerno podcjenjuje ičiju tragediju, već da jednostavno ne može pojmiti ili osjećati neke stvari. Moguće je da iskreno ne razumije šta čini jedan zločin zločinom, pa tako i jedan genocid genocidom, te da to sve nema veze sa politikom, već isključivo sa hemijom u njegovom mozgu. Posve je vjerovatno da on iskreno misli da niko od nas ne razumije genocid jednako kao ni on, tj. da se svi mi samo “pravimo pametni”, a da zapravo špekuliramo, polemiziramo i teoretiziramo – upravo onako kako on to čini – da svi mi politiziramo i relativiziramo genocid zato što je, iz njegovog ugla, genocid zapravo jedna velika i nepojmljiva misterija. (Ovo sve do kraja teksta sam uistinu napisao nekoliko dana prije nego što je Milanović izjavio da se radi o “političkoj metrici”.)

Sasvim je moguće da je on iskren u svemu tome i da je tako nešto njemu zaista nepojmljivo jer nema empatiju, što ne znači da je kriv za to već da postoji realna mogućnost da on jednostavno nije psihički stabilan i zdrav, mogućnost koju vrlo ozbiljno moramo uzeti u razmatranje.

Možda je on ovim samo “odao”, tj. otkrio svoje psihičko stanje. Možda je ovo sve svojevrstan “poziv u pomoć”, nesvjesan, podsvjesan “poziv u pomoć” jednog izgubljenog čovjeka. Možda on ne glumi, već ne uspijeva više sakriti i odglumiti da nije to što jeste. Možda je to sve do sada potiskivao u sebi.

Bilo kako bilo, ja Milanovića počinjem vidjeti kao jednu zalutalu dušu, kao jedan dezorijentisani um, kao jednog potencijalnog pacijenta i pretpostavljam: možda čovjeku stvarno nije dobro.

Pomozimo mu. Možda moramo napraviti neku prijateljsku intervenciju, kao što to prijatelji čine kada se radi o nekome koga poznaju, nekom ko očigledno ima takvih ili sličnih problema, problema sa ovisnošću, depresiju i sl. Možda mu se mora ukazati stručna pomoć. Vrijedi razmisliti. Ako njegov um iz nekog razloga nije sposoban za empatiju i razumijevanje ljudskog, koji je razlog da naš ne bude?