Sekularna “svetinja”

Video

Danas sam bio na skupu podrške Denisu Bećiroviću u Zenici. Podržao sam zajedničkog kandidata, ali moram reći da se ne mogu složiti sa njim kada je u svom govoru insistirao na tome da je država svetinja.

Država je obični servis, usluga građanima i ništa više od toga.

Čim država postane nešto više od toga, nad slobodnim građanskim društvom se nadvije tamni i zlokobni oblak. Doktor Bećirović bi kao doktor nauka i historičar to trebao znati.

Idolatrija države i svaki nacionalizam (a naročito državni) često završe žrtvovanjem čitavih generacija mladih ljudi, tj. prinošenjem ljudskih žrtava “na oltaru domovine” i ja sam uvjerenja da je država generalno, a naročito nacionalna država lažni idol i bolest ”modernih vremenа”.

Narodi koji su u prošlosti bili zaraženi nacionalizmom i tim modernim kultom (nacionalne) države, narodi koji su, da se tako izrazim, bili “oboljeli od države” (naročito nacionalne države i nacionalnog identiteta) u prošlosti su jedan za drugim prouzrokovali mnoge nedaće i sebi i drugima šireći tu opasnu i zaraznu bolest. Svjedočili smo tome i sami u svojim životima.

Država je neživa stvar i glupo je uzdizati je na nivo nekakve svetinje, nekakvog božanstva koje nas štiti, hrani i od kojeg zavise naše sudbine jer to je opaka laž, iluzija koja završava loše po sve koji povjeruju u nju.

Možda kada kažemo “država” mislimo zapravo na vlast, na vladare koje ponekad poistovjećujemo (ili se sami poistovjećuju) sa državom, koje “kujemo u zvijezde”, od kojih pravimo božanstva, mesijanske figure, gradimo kultove ličnosti (i to smo radili u prošlosti), ali moramo se uvijek sjetiti da je država samo sredstvo, aparat, alat, oruđe, a vlast i vladari su ti koji ga (zlo)upotrebljavaju. Drugim riječima: alat nije gospodar ljudima, već obrnuto.

Ako insistiramo na sekularnoj državi, onda to ne znači samo da se država ne smije miješati u religiju, niti znači samo da se religija ne smije miješati u državne stvari, već znači i to da se država i religija ne smiju pomiješati – da ne bi trebali pomiješati sveto i svjetovno, već da se ponašamo po onoj: “Caru carevo, a Bogu božije”.

Prva sedmica kampanje

Video

Završava se prva sedmica predizborne kampanje. Pa da rezimiram i izvijestim o situaciji i utiscima:

Mi danas na listama stranaka vladajućeg režima imamo kandidate/javne dužnosnike koji ne samo da otvoreno promovišu etnonacionalnu mržnju i diskriminaciju na bazi imena i prezimena već javno negiraju Ustav i Ustavom zagarantovana individualna ljudska, građanska, politička i povratnička prava, pravo slobode i slobodnog života u NAŠOJ ZEMLJI.

Otkriću vam jednu tajnu: u tome i jeste svrha, smisao, poenta i poruka slogana “Naša zemlja” kojeg su svi oni koji ovu zemlju, njene gradove i teritorije smatraju svojim ratnim plijenom ispravno shvatili kao udar na njihovu militantnu i isključivu ideologiju “krvi i tla”, na njihov koncept etnonacionalne države.

Kao što vidite, bilo je više nego potrebno hrabro i javno reći da ovo zaista jeste I NAŠA ZEMLJA! – zemlja svih njenih jednakopravnih građanki i građana, pa i moja, jer neki već tri decenije ignorišu Ustavom zagarantovana ljudska i građanska prava (povratnika) i tvrde suprotno.

Bilo je potrebno reći da u jednoj slobodnoj i demokratskoj zemlji ne smiju postojati obespravljeni građani drugog reda (jer ovo je i moja, i tvoja – ovo je NAŠA ZEMLJA!) kako bi u multietničkom i multikulturalnom, kosmopolitskom, otvorenom gradu, glavnom gradu multietničke, multikulturalne, plurinacionalne Bosne i Hercegovine oni koji provode tihi progon, etničko i političko čišćenje već trideset godina u tajnosti i iza kulisa konačno izašli na političku scenu sa svojom ideologijom “krvi i tla” i njoj sukladnim političkim planom i programom, kako bi konačno javno saopštili za šta uistinu oni stoje, kako bi konačno javno javno saopštili sve ono o čemu su do sada mudro ćutali i što su do sada poricali, kako bi konačno pokazali svoje prave boje i namjere.

To je, po meni, veliki uspjeh u prvoj sedmici kampanje NAŠA ZEMLJA.

Sportskim žargonom bi se moglo reći da smo ih uhvatili u “ofsajd-zamku”, barem po zvaničnim pravilima Ustava, Evropske konvencije i UN deklaracije o ljudskim pravima na koja se Ustav BiH naslanja.

Ali nije Ustavni sud taj koji ima dosuditi “slobodan udarac” u korist građanske ljevice, u korist NAŠE ZEMLJE – naše zajedničke zemlje, već javnost.

Građani tj. birači svojim glasom moraju u ovoj 2022. godini presuditi mračnom isključivom nacionalizmu; moraju presuditi militantnom, ratobornom, oportunističkom, lažnom patriotizmu i njegovoj ostrašćenoj, usijanoj, otrovnoj ultradesničarskoj i ratnohuškačkoj retorici na ovim izborima.

Građanstvo mora razlučiti i odlučiti da li je za slobodu, mir, ljubav, pomirenje, jednakost i svijetlu budućnost NAŠE ZEMLJE ili je za strahovladu, despotizam, za mrak i mračnjaštvo, mržnju i netrpeljivost korumpiranog i kriminalnog trodecenijskog režima i samovlasti.

Zbog toga sam se i odlučio na “dugi marš kroz institucije”.

Zbog toga i moje uvjerenje da se ova borba mora podići sa lokalnog, kantonalnog na viši nivo.

Zbog toga sam se ovog puta i kandidovao za federalni parlament i odlučio ići na “sve ili ništa”.

Zbog toga moramo nastaviti dalje, na državni nivo, bez obzira na klevete i napade, moramo ultimativno oteti ovu državu ovim mračnjacima i vratiti NAŠU ZEMLJU njenim vrijednim i poštenim građanima i građankama prije nego što je silnici razgrabe, rasprodaju i prokockaju skupa sa našim sudbinama i sudbinama vaše djece.

O vladajućoj eliti

Video

Da li ima ikakvog smisla sav ovaj demokratski cirkus?

Zavisi od toga koliko nas iz tihe većine vjeruje u naš glas, tj. koliko su nas nadglasali bučni u našim glavama pa smo ih pognuli.

Trideset godina se bave etničkim čišćenjem, pranjem novca i ispiranjem mozgova, naravno da smo u velikom broju podlegli takvoj rasnoj higijeni, da se tako izrazim. Obezvrijedili su nas u sopstvenim očima i mi smo povjerovali u taj njihov sistem vrijednosti vjerske moralne i etničke čistote. Prestali smo vjerovati u sopstvene vrijednosti i principe i počeli slijepo ili nesvjesno, kao omađijani slijediti njihove, samo zato što su ih posijali svuda oko nas. Zarasli smo u taj korov, sputani, sapeti i predajemo se samo zbog toga što oni ulažu mnogo više u njihovu propagandu, u sijanje mržnje, u zavadu, a mi se naivno oslanjamo na državu (koju oni drže), očekujući da nam njihova partijska država – zarobljena, oteta, kidnapovana država – pomogne, umjesto da se probudimo iz tog transa, iz te masovne hipnoze, iz te iluzije, opštenarodne obmane i otmemo državu od partija, vratimo je građanima, vratimo je sebi, da država bude zaista ono što mi od nje očekujemo i kako je mi zamišljamo da bi morala biti – a što uostalom i piše u njenom uputstvu za upotrebu.

Jer država je trenutno stranački vuk u institucionalnoj koži, stranačka firma i porodični biznis koji samo pozira kao servis građanima, glumi da je servis društvu, a zapravo služi samo stranačkim režimskim elitama i nekolicini najbogatijih familija.

Oni mogu biti glasni u medijima i na mrežama, ali knjige, zakon i ustav su na našoj strani, na strani običnih građana. Slova i brojevi govore u našu korist, samo ih treba glasno i javno čitati da ne bi bili mrtva slova na papiru, preparirane životinje u muzeju, osušene biljke u herbariju.

Ustavna demokratija nije mala stvar, samo je moramo očistiti od prašine koja je pala po njoj, iste one prašine koju nam bacaju u oči decenijama, krijući naše argumente od nas.

Ne moramo biti glupi i fatalisti, ginuti i krvariti za nešto što već imamo, kad možemo koristiti i uživati sopstvena prava i slobode koja nam ustav garantuje. Samo moramo upaliti. (A upaaaaaališ.)

No za to valja biti “đon obraz”, opravdati se selu, mahali, palanci, varoši, jer oni su, pored toga što su stvorili sebi svoju stranačku državu u državi, društvu i plemenima nametnuli NEPISANE plemenske običaje, zakone i pravila koja su važnija od pisanih. Nametnuli su strah, sram i osjećaj krivice ako ih ne poslušate, ako im niste lojalni, ako ih ne slijedite, ako “izdate” kolektiv, pleme i partiju u korist svojih ličnih, individualnih, građanskih prava i sloboda.

To je ta politička saga “unas”. Svi to znamo. To je ono što se implicira, podrazumijeva, ali se ne izgovara, ne razgovara i ne propituje.

Naša prava, sloboda i naša demokratska moć nisu politička fikcija, nisu politička fantastika, već politička stvarnost koja je potisnuta strahovima i košmarima kojima su nas zasuli, bombardovali, pa su postali nekakav nedostižni ideal, san koji sanjamo, kojeg se kao kroz maglu sjećamo, kao lekcija iz srednje škole, kao neke pjesme čije smo riječi i melodiju zaboravili, jer ne čitamo, ni tekst ni note, a oni su tu, i dalje vrijede i postoje.

Valjajući se u blatu improvizovanih argumentacija i arbitrarnih sudova sa polupismenim neznalicama i sami smo postali politički nepismeni građani, a samim tim i dezorijentisani, lako izmanipulisani. Prepustili smo se emocijama, strastima, prepustili smo političku filozofiju i demokratiju raznim profesionalnim političarima, interpretatorima da nam ih decenijama interpretiraju, kao da se radi o nekoj povlaštenoj stranačkoj kasti, nekakvog demokratskog sveštenstva koje je sebi prisvojilo ekskluzivno pravo na rezonovanje i odlučivanje, na državu, otuđilo sve što nam pripada od nas kao da su naša zemlja, naša individualna građanska prava i slobode njihovo intelektualno i privatno vlasništvo. Kao da su ih oni izmislili i stvorili za sebe. Zato sebe nazivaju državotvornima, a znamo dobro da nisu ni ustavotvorni – jer nisu ni napisali ni donijeli aktuelni ustav.

Oni su mistificirali modernu, sekularnu, demokratsku državu, kao da ona nije javna stvar, res publica, kao da nije civilizacijsko naslijeđe koje je i naše, koje nam svima podjednako pripada. Oni su je sebi prisvojili, a nama otuđili. Mi se osjećamo kao stranci, tuđini u našoj zemlji. Zato kažem: ovo je i naše doba, naše vrijeme, ovo je i naše nebo, ovo je i naša zemlja.

Mi ne smijemo biti pasivni posmatrači, podanici, sužnji, sluge, sljedbenici, već aktivni, slobodoumni, slobodnomisleći, jednakopravni, slobodni ljudi, slobodni građani. Ne smijemo biti odmetnici od onoga što nam pripada, što je naše jer oni to i žele – da nas zavade sa svojim interesom, sa svojim pravom, sa svojom slobodom, da nam ogade sve po onoj: zavadi, ili još bolje – ogadi pa vladaj. Žele da nas prognaju, da im prepustimo sve.

Mi se moramo vratiti sebi. Moramo doći sebi. Zato vjerujem u povratak, u pomirenje, u reintegraciju ovog dezintegrisanog društva. Zajedno, ujedinjeni, složno – mi možemo sve, jer sve dok smo razjedinjeni – oni će dominirati.

Mi se moramo politički angažovati, upravljati sobom, a ne prepuštati svoje živote i sudbine u ruke autokrata, samovlasti hegemona i njihovih strahovlada.

Kada bi se probudili, kada bi ustali – iznenadili bi se koliko nas ima. Shvatili bi da je sve trik, da se radi o Čarobnjaku iz Oza, jednoj grupici koja stoji iza lidera koji stoje iza paravana i koriste državni aparat koji mi svi finansiramo da se pričine većim, jačim, moćnijim, brojnijim od nas, običnih građana.

Mi smo taoci stranačke zarobljene države i moramo se osloboditi. Ne smijemo pregovarati sa onima koji su kidnapovali državu, već jednostavno pokazati građanski neposluh. Učiniti ono što ne očekuju, a to je ignorisati sve prijetnje i vratiti svoje dostojanstvo i samopoštovanje, a sa tim i svoj lični mir i slobodu.

Ovo jeste cirkus, i ja sam jedan od klovnova u njemu, ali ja mislim ozbiljno ono što govorim. Ja vjerujem u ono što govorim. Uloga umjetnika i dvorske lude je uvijek bila da suverenu, vladaru kaže istinu na više ili manje bezbolan način. Da mu otvori oči. U ustavnoj demokratiji taj vladar, taj suveren si ti. Obični, slobodni građanin ili građanka.

Samo što su tu činjenicu lopovi i profiteri ukrali i sakrili od tebe, ali nisu mogli odnijeti nigdje, tako da su samo napravili kulise oko suštine da ti ne pada na pamet ni da pogledaš šta je iza tih kulisa – napisali su: privatno vlasništvo, ne prilazi. Zagradili su sve i stijesnili te u geto. Prepadaju te zamišljenim protivnicima iza brda, da se ne sjetiš pitati gdje su tvoja prava, gdje je tvoja sloboda, gdje je tvoja moć, tvoj suverenitet kao slobodne osobe sad i ovdje, u jednoj slobodnoj zemlji kao što je naša zemlja.

Jer svaki put kada to pitaš, oni te pitaju gdje ti je neki papir. Insistiraju na zakonu u zemlji u kojoj vlada bezakonje. Insistiraju na pravnim formalnostima u zemlji bespravne gradnje. Insistiraju samo kada je obični građanin u pitanju. Fali ti papir da bi bio kvalifikovan da bilo šta pitaš, ali to nije tačno – svi smo kvalifikovani u liberalnoj, slobodnoj, građanskoj demokratiji i država nije ničije privatno vlasništvo, ničije ekskluzivno pravo.

Ne moraš biti pravnik niti doktor da bi se kandidovao, da bi predstavljao, da bi odlučivao. Možeš biti i probisvjet, umjetnik, radnik, zanatlija, proizvođač, samouposleni slobodnjak, običan građanin ili građanka. To je tvoje demokratsko pravo i ne smiješ dozvoliti da ti ga oduzmu, da te natjeraju da ga se odrekneš u njihovu korist, da prepustiš svoju sudbinu, sudbinu svoje djece u njihove ruke.

I to ih nervira, to ih iritira – kada si “bezobrazan” i sebi “umišljaš” da imaš prava i slobodu koju ti ustav garantuje. Ko si ti? Koga si pitao? A nikoga nema da presudi u tvoju korist jer su sve poklopili. Međunarodni sudovi presuđuju u našu korist, ali oni ne slušaju ni to – jer drže državu.

Žuljaš ih. Trn si im u oku. Vide te kao provokatora, agitatora zato što se protiviš njihovom redu, njihovom uređenju, njihovom režimu, njihovoj samovlasti, njihovoj diktaturi, njihovoj hegemoniji, a tvoja građanska, tvoja ljudska dužnost je da im se odupreš, pismeno i pametno, mirno i nenasilno – jer oni su ti koji su agresivni, nasilni, koji unose nemir. Tvoja građanska, ljudska, roditeljska dužnost je da ne daš slobodu, da misliš, da govoriš, da pišeš, da snimaš, da djeluješ, da se pobuniš, da pokažeš neposluh – i knjige i zakoni su na tvojoj strani, slovo je na tvojoj strani, bez obzira na njihove otrovne i zle jezike.

Neka se i naša pjesma čuje, radosna, svijetla, oslobađajuća u ovom mraku, u ovoj tmini turobnih, morbidnih, borbenih, patetično fatalističkih koračnica.

Ne treba nama ni Američki san, ne treba nam ničiji san, ne treba nam tuđi san, niti želimo sanjati svoje snove u tuđim zemljama. Mi imamo naš san, Bosanski san, slobodarski san, naš san je najslađi: ovo je i naša zemlja – zemlja NAŠIH snova. Mi moramo željeti ostvariti naše snove u našoj zemlji. To je naše pravo i moramo tražiti nazad svoju slobodu.

Nećemo despotizam, nećemo samovlašće, nećemo strah, nemir i strahovladu, nećemo stranačke vladare i gospodare. Hoćemo našu slobodu, naš mir i jednakost u našoj zemlji!